Hrvati jedu loše meso a seljaci se rasipaju kvalitetom

Povodom nedavnog istraživanja Ruskih laboratorija u našim krajevim o kvaliteti mesa mesnih preađevina te mliječnih proizvoda, dobili smo veoma poražavajuće rezultate kojima nemamo razloga ne vjerovati. Prisjetimo se samo nije ovo prvi puta da imamo afere sa mesnim proizvodima. Prije samo  tri godine imali smo burnu aferu:

Meso i prerađevine zbog datuma ili neke druge nepravilnosti raspakiravaju i ponovno pakiraju za tržište. Ali budite sigurni da ljudi koji znaju za to i koji to rade zbog čiste zarade, ne mareći za potrošače, ne jedu takvu hranu, kao ni njihova djeca – rekao je radnik.

Sve je prošle godine prijavio MUP-u i USKOK-u, te im napisao, na njihovo traženje, sve datume, zbivanja i imena umiješanih. No, kako javlja HTV, do danas nije bilo reakcije.

Prema saznanjima Hrvatske udruge za zaštitu potrošača, EU bi meso kojem je prošao rok trajanja navodno trebao spaliti, no često se to meso uvozi u Hrvatsku praktički na rasprodaji, a ako je prošlo veterinarsku kontrolu, smatra se sigurnim.

Iako uvezeno višegodišnje zamrznuto meso nije zdravstveno i higijenski neispravno, na što se poziva i Ministarstvo poljoprivrede, ono je organoleptički neispravno, odnosno blijedo, sivkasto, mekano, sluzavo i neugodnog mirisa, a na pritisak ostaje udubljeno.

Zdenka Kocmur iz Hrvatske udruge za zaštitu potrošača rekla nam je jučer kako se u dvije godine javilo šest potrošača koji su posumnjali u kvalitetu i ‘starost’ mesa, dok većina njih niti ne razlikuje ispravnost hrane koju često konzumira.

- Veterinarska inspekcija dužna je kontrolirati sigurnost hrane pri uvozu, no duboko zaleđeno meso ne može se potpuno zdravstveno ispitati – kaže Zdenka Kocmur, dodajući da bi potrošači sami trebali znati razliku između svježeg i starog mesa te reklamirati sanitarnoj inspekciji.

Slobodna Dalmacija

Ali izgleda da to nije imalo nikakvih rezultata i da još uvijek veliki proizvođači rade što ih je volja pa su nam tako ruski veterinari iznjeli istinu koja je zaboljela i vladine dužnosnike:

Samo dva dana trebalo je da poražavajući rezultati analize kvalitete hrvatskoga mesa i mlijeka koju su odradili ruski veterinarski inspektori padnu u zaborav Rusi su bez imalo krzmanja u svome izvješću rekli da samo 55 posto hrvatskih mesnih industrija zadovoljava stroge kriterije kvalitete za izvoz mesa u Rusiju, a slično je i s našim pogonima za proizvodnju mlijeka. U našim se klaonicama ne poklapaju ušne markice sa životinjama koje su namijenjene za prodaju, dok u pogonima za sterilizaciju žohari rade ‘dar-mar’. Tako su Rusi – i ne znajući – udarili po onome čime se mi Hrvati najviše ponosimo: hrvatskom kvalitetom.

Znamo svi za onaj čuveni rodoljubno – potrošački poklič ‘Kupujmo hrvatsko!’, jer hrvatsko je meso, mlijeko, a bogami i sve ostalo najbolje na svijetu. Taj je slogan hrvatskim trgovcima poslužio i kao izlika da taj i takav savršeni hrvatski proizvod bude kunu – dvije skuplji od onoga iz Njemačke, Italije, Španjolske. Jer je naprosto kvalitetniji.

Onda su došli Rusi i otvoreno rekli da Hrvati prodaju muda pod bubrege, a to kod 120 milijuna Rusa ne prolazi.

Dakako, odmah je na rusko izvješće reagirao ministar poljoprivrede Jakovina rekavši da je s našim mesom i mlijekom sve u redu, da situacija nije dramatična, da su naši proizvodi po standardima majke nam EU, da su ruski propisi vrlo strogi, te da se nedostaci daju lako otkloniti i da će se naše meso moći objedovati od Moskve do Vladivostoka.

Dnevno.hr

Zar su u Hrvatsku trebali doći Rusi da nam sole pamet o kvaliteti ovoga i onoga? Nemamo li mi pravih veterinarskih inspekora koji valjano obavljaju svoj posao. Zbog čega se o cijelome slučaju nije niti oglasio Gordan Jerbić, direktor Uprave za veterinarske inspekcije pri Ministarstvu poljoprivrede? On je to izvješće od Rusa dobio još prije dva mjeseca, točnije 14. travnja.

Nadalje, zašto nitko nije rekao u kojim se to mesnim industrijama manipulira sa ušnim markicama, kako bi se zakamufliralo podrijetlo mesa, ali i zdravstvena ispravnost? U kojoj su to mljekari žohari uobičajena pojava? Zašto se nitko nije oglasio iz Udruge za zaštitu potrošača, molim lijepo?

Puno sličnih pitanja još ostaje u zraku a tek koliko ih ostaje pod nekim tepihom ili u nekoj skrivenoj ladici još jednog korumpiranog veterinarskog inspektora koji djeli pečate po dobro poznatoj cijeni!

Zašto pišem sve ovo?

Jedini razlog pisanja i istraživanja na ovom području je taj jer sam bio u desecima seoskih gospodarstava koji proizvode puno više domaće kvalitetne hrane nego im treba za nihove potrebe a mogu proizvoditi i mnogo veće količine, ali nemaju nikakvu mogućnost plasiranja na tržište jer u današnje vrijeme zakona i papirologije potrebna je velika hrabrost i još veći novac za izići na tržište na kojem je veoma teško opstati i uz dobru kvalitetu i pristupačnu cijenu.

Prodaja na pazarskim bancima nije laka niti previše unosna (razgovarao sa sa brojnim bakicama sa placa) jednostavno ih ubijaju trgovački lanci robom loše kvalitete i niske cijene.

Mislim da rajčicu i jabuku koja ostane po nekoliko mjeseci u frizideru i izgleda kao da je tek ubrana nema smisla uspoređivati sa seoskom rajčicom kojoj je normalan rok trajanja nekoliko dana do najviše tjedan. Hoćemo li tu rajčicu pojesti nakon par mjeseci u hladnjaku? Ja nisam smogao hrabrosti. Ali ipak sam pojeo onih prvih nekoliko, pravo pitanje je koliko je već ta ista rajčica boravila u trgovini i još u silosu prije moje kupovine a ko zna od kuda tek dolazi? Posljedice na zdravlje neću spominjati što zbog neznanja što zbog straha.

A vratimo se na ono meso od početka priče, jeste ikada probali domaću pancetu, pršut ili domaće pile?

Ako jeste onda znate o kakvoj kvaliteti pričam. Odrastanjem na selu upoznao sam tu kvalitetu i sve prednosti koje donosi, ali i nedostatke. Npr. poznajem nekoliko familija koji imaju mala seoska gospodarstva sa pilićima, svinjama i ostalim domaćim životinjama a o povrću i voću neću ni pričati uz malo truda ima ga u izobilju.

Što sa viškom tih namirnica?

Selo je pogrešnom politikom uništeno i ostalo je golo. Nema više na selu ni krava, ni svinja, ni kokoši. Nemamo ništa. Imamo preduvjete da proizvodimo i za izvoz, a mi danas proizvodimo svega 30 posto potreba Hrvatske što će, kako se stvari odvijaju, dodatno pasti – rekao je proizvođač Svetoga Đurđa Stanislav Senkić. Kaže da je danas jako teško pronaći pravoga i stalnoga kupca te da je postalo sasvim normalno da seljak bude prevaren i neisplaćen za svoj rad.

Ni sam neznam rekao sam im prodavati nesmiju jer je ilegalno… susjedima netreba jer i oni imaju isti problem… i pronašli smo riješenje poklanjati rodbini i prijateljima.

Loše riješenje za njih jer ti isti prijatelji veoma rijetko vrate nekakvu protuuslugu pa da bude poštena razmijena dobara jer ih većina živi u gradu i ne proizvode ništa zanimljivo, osim novca na svojim poslovima kojeg i njima nije dovoljno za normalno preživljavanje.

I tako dolazimo do velikog ponora pred kojeg je došao naš Hrvatski seljak, jer njemu je isto posadio 10 ili 50 rajčica, uzgajao 10 ili 50 pilića.

Zaključak seljaka je da je bolje kupiti one loše rajčice i piliće u trgovačkom lancu nego poklanjati drugima iz godine u godinu…

I tako opet zatvaramo cijeli krug i vraćamo se na nekoliko godina staro meso na stolu za ručak i salati od nekoliko mjeseci starih rajčica, pa šta bude.

Dok prava domaća spiza čeka neka bolja vremena. Hm ipak kako za koga…

Zahvaljujući selu:

Ja ipak znam što jedem!

Domaća panceta i rajčice