Ako se uopće može govoriti o nekom posebnom stilu izgradnje kakav je postojao kod nas u Dalmaciji u ranije doba, onda taj stil bi mogli nazvati dalmatinsko mediteranski, jer su se slične kućice gradile po cijeloj dalmatinskoj zagori, a donekle u primorju i otocima.
Prema tradiciji, kuće u dalmaciji u prvim danima kad su naši preci počeli obitavati u sadašnjem kraju građene su vrlo primitivno. Doduše, kuće su građene od kamena, kao sve i bile su prizemnice. Ispočetka kamen od kojeg su se gradile kuće bio je slabo obrađen, a često se gradilo i u suhozidu, tj. stijene između sebe nisu bile povezane žbukom (malterom, mortom). Obično jedan dio kuce bio je stojan tj. namijenjen za stanovanje čeljadi, a u drugom dijelu bila je smještena stoka. Kuće su bile pokrivene slamom od zimice (vrst žitarice). Pregrade u kući bile su od pletenog pruća, šiblja zvanog lisa, ili grubo obrađenih drvenih dasaka. Postupno se izgradnja kuća poboljšava, grade se kuće prizemnice od bolje i ljepše obrađenog kamenja, kamene fasade međusobno su povezane žbukom napravljenom od pijeska i vapna pomiješanom s vodom ili smjesom crvene zemlje, zvana crljenica. Kamenje fasade bilo je dosta veliko, prilično obrađeno, ali nejednakih, različitih dimenzija. Neke od tih fasada težile su i po nekoliko stotina kilograma. Većina takvih naših kuća imale su ćemere-konobu, koja je bila duboko ukopana u zemlju. Podrum – konoba, ili kako su ga kod nas često nazivali ćemer bio je sćemeren u poluluku od čvrstih kamenih isklesanih komada. Ovi čemeri s građevinsko-arhitektonskog aspekta građeni su dosta vješto i kvalitetno, iako su, promatrano iz današnje retrospektive, građeni vrlo primitivno i bez ikakve građevinske mehanizacije. U čemeru je ljeti hladno, a zimi toplo. U čemeru su se držale razne živežne namjernice: vino, rakija, krumpir (u jednom dijelu), suho meso, pršuti, kiselo mlijeko, kiseli kupus i dr. Poviše čemera je obično građena kužina (kuhinja), a pored kužine se nalazila jedna ili dvije prostorije namijenjene za spavanje kućne čeljadi. Strop iznad kužine, pa i prostorija za spavanje bio je napravljen od lise (ispletenog pruća), najčešće od drenovog, brijestovog ili grabovog drveta ili rjeđe, od neobrađenih dasaka.
Kod tako izrađenih kuća krov se nije pravio od slame, već su se kuće pokrivale kamenim pločama, prirodnim kamenim škriljcima. Ploče za pokrivanje bi vadili iz posebnih kava (malih kamenoloma) u takvu stanju da ih nije trebalo nešto posebno obrađivati. Takve ploče posebni majstori su postavljali na krov. Sav ovaj posao rađen je vješto, stručno i precizno. Tako izrađeni krovovi nisu prokišnjavali za vrijeme najvećih kiša i snjegova. U to doba su slamom bile pokrivane samo pojate (štale) ili neke gospodarske zgrade.
Kužina se sastojala od jedne prostorije, nije bila žbukana, vidjelo se zidno kamenje, a često nije imala ni strop. Ako je strop postojao, bio je načinjen od lise.
Kužina je imala samo jedna vrata na koja se neposredno ulazilo iz dvorišta. Prozori su bili mali, da bi u kući ljeti bilo hladno, a zimi toplo, a uz to ne daj Bože, ako bi netko htio u kuću provaliti bilo mu je teže ući kroz mali prozor, a kroz mali prozor lakše se branilo, ako bi netko napao na kuću.