Pretražujući internet za tradicionalnim jelima nezaobilazno mjesto bi trebala biti stranica Muzej u loncu. Blog opisuje recepte i prehranu Požege i Požeštine krajem 19. i početkom 20. stoljeća pokrenut je između ostalog i sa željom Etnološkog odjela Gradskog muzeja Požega da poticanjem otkrivanja i pripreme ‘jedžeka’, sakupljanjem starih recepata, rekonstrukcijom i dokumentacijom zaboravljenih jela koja smo baštinili od naših starih, ispitivanjem kazivača i istraživanjem povijesti doprinesemo gastronomsko-gurmanskom profiliranju ovoga dijela Slavonije.
Sa željom da istražimo malo više pomogla nam je Maja Žebčević Matić zaposlenica Gradskog muzeja Požega GMP.hr, koju smo pitali nekoliko pitanja vezanih za tradicionalna jela i naše narodne recepte.
Kako ste došli do ideje da napravite vaš blog?
Etnološki odjel Gradskog muzeja Požega priprema izložbu povodom Međunarodnog dana muzeja radnog naziva „Tradicijska prehrana Požege i Požeštine početkom 20. stoljeća.“ Pripremajući taj projekt shvatili smo kako tradicija prehrane pod pritiskom globalizacije, osuvremenjivanja, brzog života, ali i stigme ‘nezdrave masne prehrane’ nezaustavljivo nestaje. Pa kad je već globalizacija tradiciji uzela danak, onda je red da joj se i oduži promoviranjem putem interneta, kao što uostalom i vi činite. Zašto ne iskoristiti priliku, ne dižući se iz svoje stolice, zaviriti u kuhinje Požege i okolnih sela, i vratiti se stotinjak godina unazad?
Konačno, globalizacija može učiniti još nešto pozitivno, potaknuti da sva ta jela, ako ne i običaji uz njih, ponovo zažive u nekom drugom kontekstu. No kako smo u uvodu našeg bloga „Muzej u loncu“ istaknuli, prehrana nije samo pripremljeno i pojedeno jelo, nego filozofija i navika, običaj i ponašanje, naprosto stil života koji je ovisio o socijalnom momentu, tradiciji, utjecajima doseljenika, modi i povijesnim trenucima. Želja nam je da potaknemo sugrađane da o tome razmišljaju i da nam se obraćaju sa svojim sjećanjima, obiteljskim receptima, te predmetima iz kuhinja svojih baka.
Mislite li da se gubi naša tradicija kako u kulinarstvu tako i inače?
O, da, itekako. Na žalost, na selu su velike promjene u smislu napuštanja stoljetnih običaja počele najviše između dva svjetska rata, a od sredine 20. stoljeća, neke se u potpunosti gube. U radu na svakoj novoj izložbi ili temi susretnemo se s neugodnom činjenicom da su se neki detalji, informacije zauvijek i nepovratno izgubile nestajanjem starih kazivača. Zato nam se sve češće događa da u nekim situacijama nije dovoljno samo zapisati sjećanja, nego ih je potrebno hitno i rekonstruirati.
Tako su kolegica etnologinja Dubravka Matoković i muzejski fotograf Boris Knez za izložbu „Perčin, kika, divojačka dika“, u posljednji čast snimili rekonstrukcije različitih načina češljanja perčina i spremanja oglavlja udanih žena u selima Požeštine. S druge opet strane, teret očuvanja tradicije, barem one duhovne, u našem kraju posljednjih desetljeća nose brojna kulturno umjetnička društava.
Materijalna tradicija, dakle predmeti svakodnevnog života, gube se još većim intenzitetom, i to sa svakim kućnim čišćenjem ili rušenjem neke stare kuće. Ako ih ljudi iz sentimentalnosti i zadrže, predmeti tradicijske baštine, inače u lošem stanju radi različitih nametnika i neadekvatnog čuvanja, brzo propadaju. Još je gore kad ih neadekvatno zaštite, pa onda imate kao ukras na seoskom dvorištu metalni plug obojan, recimo u ljubičasto kako bi odgovarao fasadi nove kuće.
Dragocjeni predmeti koji svjedoče o nekadašnjem načinu života, najbolje je da se nalaze u muzeju, inventirani, stručno zaštićeni i na pravi način prezentirani. Uvijek nastojimo savjetovati vlasnicima i amaterima sakupljačima kako da se odnose prema tom dijelu materijalne kulture.
Za našu zemlju tradicionalna kuhinja ima velik značaj, kakve su reakcije na vaš projekt?
S ovom temom imamo sreću da je ‘in’, odnosno da je hrana popularna. Ljudi rado kuhaju, nekako se imaju potrebu, Bogu hvala, vraćati svojim korjenima, često otkrivajući da ono najjednostavnije u kuhinji je zapravo neprocjenjivo i za današnje pojmove, usudila bih se reći, gotovo egzotično iskustvo. Konačno tu je i brendiranje pojednih tradicijskih jela, njihovo zaštićivanje kao materijalnog kulturnog dobra od strane Ministarstva Kulture RH. Kad smo kod toga, nadam se da će naš projekt „Muzej u loncu“ otvoriti put potrebe zaštite još kojeg jela s našeg područja, jer se ne možemo nikako složiti s činjenicom da je u Slavoniji, regiji koja je na glasu dobrog jela, kao takav za sada prepoznat samo kulen! A o potrebi da hrana bude naš turistički zaštitni znak da i ne govorim. Na žalost, iz našeg kraja također nema baš previše jela na popisu Pravilnika o utvrđivanju posebnih standarda – hrvatske autohtone kuhinje Ministarstva turizma RH. Toplo se nadamo da će se naš prokjekt doživjeti prije svega kao dobronamjerni poticaj u želji zaživljavanja vrednovanja tradicijske prehrane Požege i Požeštine. Uglavnom se to i događa, dobivamo podršku lokalne zajednice, te urednika portala koji promiču ovakav način razmišljanja, te i sami ulažu velike napore u očuvanje i promociju starih hrvatskih jela i pića.
Prema vašem mišljenju da li se zaboravilo dosta tradicionalnih jela i kako dolazite do recepata i materija iz povijesti?
Bogu hvala, pa su nam na terenu živi još uvijek osamdesetogodišnjaci, pa čak i devedesetogodišnjaci koji se sjećaju kako su se nekada pripremala i u kojim prigodama konzumirala pojedina jela i pića. Još je veće veselje kada uz njihovu veliku pomoć i savjete uspijemo pojedino jelo i rekonstruirati, znači napraviti. Kod pripreme hrane etnološki je zanimljivo što se ona razlikuje od sela do sela, od kuharice do kuharice, što dakako ovisi o brojnim faktorima koja nastojimo rasvjetliti. Jednako nas veseli istraživanje i sela Požeštine kao i samoga grada Požege, koji je povijesno i običajno jako zanimljiv, sadržajan i poseban, što se dakako odražavalo i na hrani. Imamo sreću što se u našem muzeju susrećemo s divnim, autentičnim izvorima, rukopisima, dokumentima i predmetima, koji upotpunjeni s rekonstruiranim receptima, na najslikovitiji i najmirisniji način oživljavaju Požegu i okolna sela.
Maja Žebčević Matić,
viša kustosica Etnološkog odjela Gradskog muzeja u Požegi
Nadamo se da će projekt Maje i Gratskog Muzeja Požega sakupiti što više naših tradicionalnih jela i recepata da se naša tradicionalna kuhinja putem ovoga modernog medija poput interneta otme zaboravu i bude dostupna svima. Kako su hranu pripremali naši stari i koja su to naša tradicionalna jela osim Dalmatinskog pršuta, sira Škripavca, Sinjskih arambašića i još dva zaštićena Hrvatska tradicionalna jela, Hrvatska ima ukupno pet zaštićenih tradicionalnih jela dok druge zemlje poput Francuske imaju 150 i više zaštićenih tradicionalnih jela koji čine i obogaćuju kulturnu i turističku ponudu zemlje.
Nadamo se da projekt poput Narodni.net i Muzej u loncu mogu popraviti tu katastrofalnu situaciju i spasiti naša tradicionalna jela i tradicionalnu Hrvatsku kuhinju od zaborava!
Ako imate recept za staro jelo ili neki stari običaj kontaktirajte me i pišite Hrvatsku narodnu povijest!
