S ovom serijom članaka obrađujemo tradiciju uzgoja vinove loze na našim područjima.
Prvi članak je o samim početcima i definiciji tko je se bavio uzgojem vinove loze na našim područjima kroz prošlost. Tj kako je sve krenulo.
Možete ga pročitati ovdje: Početci vinove loze, i tko je se bavio vinogradarstvom!
Sada nastavljamo….
Odabir zemljišta za vinograd
Uzgoj loze zahtijeva stalnu njegu za vrijeme cijeloga vegetacijskog ciklusa, pa se vinograde nastojalo saditi u neposrednoj blizini sela. Danas je, međutim, teško razumjeti kako se vinogradarstvo u strukturi tradicijske privrede održalo i u krajevima čije mu mikroklimatske i pedološke karakteristike nisu pogodovale, tako da su vinogradari do svojih vinograda, katkada morali pješačiti satima.
Za odabir zemljišta važan je čimbenik racionalnost u raspolaganju plodnim tlom. Najplodniji su dijelovi uvijek namijenjeni žitaricama, dok su vinogradi sađeni na tlima slabije plodnosti. To su brežuljci nepogodni za obradu kakvu zahtijevaju žitarice, ili kamenjar na obodima kraških dolina koji je bio namijenjen gradnji naselja, uzgoju loze i drugih kultura kojima su takva tla odgovarala.
U primorskom dijelu i u njegovu zaleđu prije sadnje zemljište, očišćeno od kamena, pripreme dubokim prekopavanjem u srpnju, za najtoplijega vremena, jer se za jakog sunca zemlja najbolje razrahli, i korov najdjelotvornije uništi. U jesen neposredno prije sadnje još ga jednom prekopaju ili preoru, te u rupu na čije dno stave malo gnoja, suhog lišća i rahle zemlje, posade sadnice divlje loze dužine 30 do 35 cm. Nakon prvoga proljetnog okapanja uz svaku sadnicu zabodu štap. Preko godine još jednom ili dvaput prekopaju, što ovisi o količini korova. Već prve godine cijepe one sadnice koje su dovoljno razvijene, a one slabije ostavljaju za iduću godinu. Kada cijepljeni trsovi dovoljno ojačaju da mogu izdržati snažnije vjetrove, štap se vadi iz zemlje.
U kontinentalnoj je Hrvatskoj loza starijih vinograda bez iznimke podignuta i vezana uz kolac, dok je kod novijih vinograda oslonjena i vezana na žicu. Prije stradanja vinograda od filoksere (na prjelasku iz 19. u 20. st.) nije bilo uobičajeno lozu saditi u redove. Takav se način sadnje mjestimično još može susresti u primorju na stjenovitim zemljištima, gdje je sadnja određivana razmještajem stijenja.
Po cijelom je području raširena praksa sadnje loze uz kuću u obliku sjenice, najčešće oko ulaza. Osim zaštite od sunca, njihova je namjena i ukrasna, a sade se sorte koje ne zahtijevaju puno njege.
Uzgoj loze
Za radove u vinogradu općenito možemo reći da počinju prvim pogodnim danima u godini, što znači da u kontinentalnim predjelima počinju u veljači ili ožujku, nešto kasnije nego u primorskim. Najprije se šilje ili mijenjaju stari kolci, a potom se ohrezuje i gnoji. Gnoji se stajskim gnojem, ali se stariji sjećaju da su neki vinograde gnojili humusom koji su dovozili iz šume. Gnojidba vinograda uvodi se početkom stoljeća, i to možemo, kao i proljetno okopavanje, smatrati rezultatom nastojanja stručnjaka na obnovi vinograda nakon filoksere koja je uništila vinograde u cijeloj Europi. Prije se u kontinentalnim predjelima okopavalo u jesen, nakon berbe, no, kada se ustanovilo da zbog jesenskog okopavanja korijen loze zimi mrzne, okopavanje se premjestilo u proljeće. Odmah nakon toga vinograd se obrezao i povezao. Drugo je okopavanje ovisilo o ostalim poljodjelskim poslovima, pa se, u pravilu, obavljalo nakon okopavanja kukuruza, što je opet ovisilo
o vremenskim prilikama. U svibnju, prije nego počne cvjetati, vinograd se škropio, obrezao i povezao, a nakon cvjetanja se još jednom poškropilo. Tako se ostavilo do jeseni, a u međuvremenu se srpom kosila trava.
I u primorju i u njegovu zaleđu, radovi u vinogradu počinju s prvim toplijim danima. Zemlja se odgrće od trsa na sredinu reda, da bi se korijenje ugrijalo. Poslije, kada otopli, kada vinograd počne pupati i listati, zemlja se nagrće na korijen. Skropilo se u proljeće, čim se pojave prva dva do tri lista. Nakon škropljenja, rukama se plijevi, a zakrivljenim nožem srpasta oblika, režu se mladice. Skropilo se sve dok bobice grožđa nisu postale veličine zrna graška. Do početka zrenja plitko se okopava radi uklanjanja korova, onoliko često koliko je potrebno – za kišnih godina češće, za suhih rjeđe.
Zaštita vinograda
Zaštitu od bolesti, sumporom, vapnom i modrom ga -licom, naši su vinogradari počeli primjenjivati tek potkraj
19. i početkom 20. stoljeća, nakon pojave filoksere.
Da bi lozu obranili od mraza, u vinogradima su palili vatre od vlažne kukuruzovine koja je davala mnogo dima, a danas se u tu svrhu koriste starim automobilskim gumama.
Primorskim je vinogradima prijeko potrebna zaštita od soli i vjetra. Zbog toga se uz rubove vinograda prema moru sadi pojas trske ili se podiže ograda od gusta pletera.
Dok djelotvornost tih metoda možemo racionalno objasniti, zaštita od tuče sadržavala je i magijske elemente. Pojavom oblaka za koji se pretpostavljalo da sobom nosi led, pucalo se iz mužara i zvonilo crkvenim zvonima. Smatralo se da je moguće jakim zvukovima razbiti takav oblak, ali se računalo i na nadnaravnu moć blagoslovljenih zvona i blagoslovljenog baruta koji se koristio za pucanje iz mužara. U narodu je postojalo i vjerovanje da nevrijeme uzrokuju vještice koje tada lete zrakom, pa ih snaga tih zvukova može otjerati. Vjerovalo se, također, da nevrijeme izazovu i župnici nezadovoljni svojim vjernicima ili kada žele napakostiti drugom župniku s kojim su u svađi. Činjenicu da su jake vremenske nepogode vrlo česte ljeti puk je objašnjavao time da su u to vrijeme školski praznici pa bogoslovi uvježbavaju pravljenje nepogode.
Vrlo se često pojedini vinogradi ili cijela vinogradarska područja stavljaju pod Božju zaštitu podizanjem križeva, kapelica pa i manjih crkava.
Osim vremenskih nepogoda, za vinograd su velika opasnost ptice i divljač. Njih se nastoji otjerati napravom s propelerom na visoku stupu, koji pokretan vjetrom proizvodi buku. U kontinentalnim područjima ptice su rastjerivala djeca i vinogradski čuvari ručnim čegrtaljkama. Za obranu od ptica u svim je vinogradarskim područjima bilo uobičajeno i postavljanje čovjekolikih strašila.
