Svadba i svadbeni običaji

ženidba i običaji

Svadba, sa svim popratnim običajima, ima svoje posebnosti u našem
narodu.  Po selima baštinimo običaje iz prijašnjih
vremena, koji svečanom činu ženidbe daju posebni folklorni izraz.
Pripreme
Kada dvoje mladih planira sklopiti brak, obično nastoje to svečano
obaviti u doba jeseni. Rijetko i s velikom potrebom spremaju svadbu u
neko drugo doba godine, ali nikako u korizmi.
Stasala mladež za ženidbu i udaju tema je razgovora ukućana, susjeda,
prijatelja, sela uopće.
Mladić i djevojka, koji su se zagledali i odlučili uzeti, prvo se sporazumijevaju
s roditeljima. Tada s mladoženjine strane “nose zaruke”.
U prosidbu djevojčinoj kući ide otac, brat i još netko od ukućana i rodbine.
U grupi ih bude pet do šest osoba. Mladić ne dolazi, ali nije ni
daleko. Kako nema mira a ne smije se tu pojaviti, mota se i krije negdje
u blizini. Djevojci se treba donijeti prsten. U stara vremena “nosila se
jabuka”. Naime, siromašni sloj raje po selima u turskom vremenu nije
bio u mogućnosti kupiti prsten, pa bi nosili naravnu jabuku. Doduše, u
narodnoj pjesmi “U livadi, pod jasenom…” i prsten i jabuka su zlatni,
ali u stvarnosti kod našeg naroda to nije bilo tako. Tek je pokoji od
seoskih gazda mogao kupiti prsten. Prilikom dolaska djevojčinoj kući,
može se svašta dogoditi. Kada djevojčinim ukućanima nije po volji,
dogodi se da ih uopće ne puste u kuću, što je znak, da nema ništa od

zaruka. Ako ih prime u kuću, gosti nasred prostorije stave litru rakije.
Obično to bude “slatka rakija”. Ako tko od ukućana uzme rakiju, to
je znak da pristaju na djevojčinu udaju, pa slijedi čašćenje, predavanja
prstena i planiranje svadbe.
Kad se i među obiteljima sve sredi, mladenci dolaze u župni ured
na upis, da župniku “kažu vjeronauk”, tj. da srede dokumente i provedu
postupak za ženidbu. Pri upisu bi sramota bila ne znati vjeronauk.
Momku se to nekako moglo oprostiti, ali curi teže.
Na ovako važnom suočavanju u župnom uredu bilo je i drugih nesnalaženja,
smetenosti i zastiđivanja, pa čak i nerazumijevanja.
Gledajući ih, župnik pita djevojku: “Znaš li Ti išta?” Ona se jadna zastidjela
i smela, pa je uz onakvu momčinu izgledala još manja. Premišlja u
sebi, da je župnik pita o vjeronauku, no on nastavlja: “Pa, vidiš kolika je
to momčina! Znaš li skuhati puretine, grašetine…? Njega treba dobro
nahraniti!” Smetena djevojka shvati, da je to samo uvodna šala.
Nakon tri navještaja u crkvi, upisani mladenci pripremaju željeno
vjenčanje. Dok se oni spremaju, njihove obitelji kuju nove veze i bliskost.
Naime, postat će “prijatelji”, svojina.
Otmice
Samodošlost nije bila uobičajena pojava prilikom ženidbe.

Zabrinjavajuće je bilo nešto drugo, što uz želju
i pristanak djevojke iziđe na isto. Naime, uobičajene su bile otmice
djevojaka, poglavito u vremenu Drugog svjetskog rata i u poratnim
godinama. U ratnoj psihozi, suočen s kratkim vremenom vojničkog
dopusta i sa stvarnom potrebom, momak se ženi po kratkom postupku:
otme djevojku, pa kasnije sve sređuje i slavi.

Kod kuće zatječe samo staru majku, koja ga savjetuje da se ženi. Naime,
sve propada a ona je stara i slaba. Kuća nema na kome ostati. Jedino
rješenje je da se ženi. On malo razmisli i posluša majku, pa pođe po
djevojku. Ne nalazi je kod kuće, jer na njivi kopa kukuruze. Ide po nju.
Nakon kratkog pozdrava i pitanja za zdravlje, on joj predlaže:
- Hajdemo! Vrijeme je!
- Što! Kamo? Kako ovako?
- Vodim Te kući!
- Bog s Tobom! Što je Tebi? Prođi me se!
Ne potraja dugo njegovo navaljivanje, ni njezino nećkanje. Vojnik
ne troši puno vremena ni riječi. Hoćeš-nećeš! Nož na pušku i dotjera je
kući. Iako je to bilo gotovo nasilno, dugo su i lijepo živjeli u skladnom
kršćanskom braku, kojeg bi povremeno remetila samo koja
čašica. Kad bi o ovome pričao, ženik bi vjerojatno nešto karikirao, jer
u svakom slučaju, ovakav postupak nije baš nježan ni ugodan. Imajući
u vidu ovakve primjere, zaključujemo da su naši stari katkad bili i nezgodni.
U poratnom vremenu otmičarski duh je bio sve izražajniji. Jesen
stiže a momak dolazi s odsluženja vojnog roka. Bog dao, pa rodila šljiva.
“Veseli strojevi” bez prekida peku rakiju. Društvo oko kazana, podgrijano
šljivovicom, sokoli momka a rodbina i ukućani stvaraju odluke
o otmici. U akciju ide deset, dvadeset, ako treba i trideset izabranih
momaka.

Svadba
Kad osvane veseli dan za mladence i svatove, prvo je okupljanje kod
mladenkine kuće, odakle se ide na vjenčanje u crkvu, da bi se u podnevnim
satima upriličilo glavno slavlje u mladoženjinu domu.
Prije nego se okupe kod mladenkine kuće, u ranim satima djever
dolazi kući mladoženje. Obično s jednim momčićem, koji poznaje tu
kuću i susjedstvo. Istom prigodom kupi kokoši, pa mu daju po jednu
iz svakog domaćinstva. On to odvaja i zbrinjava. To je njegovo. Zato će
tijekom cijele svadbe posluživati kuma.
Svadba započinje kod mladenkine kuće u prijepodnevnim satima.
Otići mladenkinoj kući na dan svadbe znači “ići na prsten”. Došavši
mladenkinoj kući, mladoženjin otac, brat ili tko važan iz njegove kuće
izvodi uobičajenu predstavu. Nakon upita o razlogu njihovog dolaska,
oklijevajući i mucajući kao u zabuni konačno odgovara:
- Došli smo po djevojku! – na što se domaćin pravi nevješt:
- Kakvu! Koju! Imamo ih više. Pokazat ćemo, pa Vi vidite!
Za ovakvu predstavu bi se unaprijed pripravili, pa obukli i kojeg
momčića, pa najprije izvodili te preobučene. Naravno, mladoženjini bi
uočavali podvalu, pa bi sve odbijali. Onda bi izveli drugu mladu žensku,
pa bi se opet uvjerili, da to nije tražena osoba.
Tek na koncu se pojavljuje mladenka. Otac joj stavlja prsten a brat
je izvodi i predstavlja nazočnima, koji je uz oduševljenje prepoznaju.
Naravno, ovo potraživanje mladenke se plaća. Plaća ga otac mladože nje

Dakako, tu se goste, vesele, igraju i pjevaju. U takvom raspoloženju
izlaze iz kuće. Na dvorištu su svi na nogama. Kočije su spremne. Majka
i još netko od ženskih puste suze, koje su radosnice, radi sretne udaje
kćeri, ali i žalosnice, jer kćer odlazi iz kuće. Na ispraćaju svatovi pjevaju
i pocikuju. Majstor u svatovima,  – sam dobro
nakićen – šljivovicom napoji i vilovite konje. U masi razdraganog
naroda vješto ih podbada, da bi se divlje propinjali, uz izmicanje onih
bližih, da ne bi bili izgaženi. Mladenka se u suzama oprašta s majkom
i ukućanima. Obično se prilikom polaska puca iz vatrenog oružja. Svatovi
posjedaju u više kočija i voze se župnoj crkvi na vjenčanje. U takvoj
“koliji”, pored mladenaca, važnu ulogu igra kum a odmah do njega djever.
Pored njih ističe se i vozač prve kočije. Obično se za svatove biraju
vozači s najboljim kočijama. No, uvijek ne bude tako. Dogodi se, da
na lošim seoskim putovima pijani vozač prevrne i kočiju i svatove. Ili
jednostavno imaju peh, da se kola pokvare. Spadne kotač u vožnji ili
nešto drugo.
Kum redovito ima posla s djecom na putu. Znajući da idu svatovi,
momčići na put stave prepreku. Jednostavno zapriječe, pregrade kolnik.
Uski i nenasuti seoski putovi olakšavaju im taj posao. Kad svatovi dođu
do prepreke, nastaje odmjeravanje, dobacivanje i dogovaranje. Obično
momčići nešto traže, pa kad dobiju, otvaraju prolazak svatovima. Prozivaju
glavnog:
“Kume, izgore kesa!”
Kum je spreman za ovakve susrete na putu. U džepovima već ima
pripremljen sitan novac, kojeg baca pored prepreke. Momčići kupe
uzdarje i sklanjajući zapreku, omogućavaju iskupljenim svatovima slobodan
prolaz.
Drukčije bude, kad kum i prvi kočijaš dobrano popiju. Pićem podgrijan
kočijaš potjera vilovite konje, koji s kolima jednostavno pregaze
postavljenu prepreku.
Dok se vjenčavaju u crkvi i imaju ovakve susrete na putu, dotle se
kod mladoženjine kuće slegne cijelo selo. Jedni dolaze da samo dočekaju

i vide svatove i “mladu”, drugi da bi vidjeli sve, što se značajno
događa na svadbi a treći, da bi bili gosti na “piru”. Ovaj izraz “pir” upotrebljava
se za slavljenje kod mladoženjine kuće. Uz ovaj starinski naziv,
udomaćila se i iskrivljena ijekavska inačica,
pa često možemo čuti kako netko kaže: “Idem na pijer!”
Kad bi svatovi doveli “mladu” novom domu, ona bi se uz opće veselje
sastala s novim ukućanima. Dobrodošlica bi bila na visini takvog raspoloženja.
Dalje bi slijedio običaj “bacanja jabuke”. Svi nazočni bi izišli
na prostranu livadu pokraj kuće. Poželjno je da bude malo nagnuta,
tako da se jabuka baca s povišenog mjesta. Bacali bi je mladenci, kum,
djever i još koji od uglednih svatova. U jabuke bi utisnuli nešto metalnog
novca. Ovako pripremljene, bacali bi ih u grupu djece i mladeži, u
kojoj je svatko nastojao, da za sebe uhvati jabuku. Najviše se jagme za
kumovu jabuku, u kojoj je utisnuto najviše kovanica.
Do danas je od ovog bacanja jabuke ostao običaj da mladenka nakon
samog vjenčanja preko glave baca buket cvijeća, kojeg nastoje uhvatiti
curice, djeca i posebno još neudane mladenkine prijateljice.
Za djecu cijela je svadba iznimno veselje. U tom općem veselju “bacanje
jabuke” im je nešto posebno, ali najveća radost za njih tek slijedi.
Kad bi se završilo “s bacanjem jabuke”, djever bi se obraćao malenima:
“Djeco, sofra!” Naime, poziva djecu na “dječiju sofru”, da se neovisno o
gošćenju odraslih pogoste djeca, koju redaju uz “sofru”, starinski niski,
kružni stol za objedovanje. Naravno, za tom trpezom djecu najviše vesele
kolači. Ovaj turcizam “sofra” kod nas je iskvaren i vulgariziran, pa
bi se od djevera obično čulo: “Djeco, sopra!”
Nakon svega ovoga, kod mladoženjine kuće nastaje pravi “pir”. Gosti
se, veseli, svira, igra i pjeva do duboko u noć. Završni i najzanimljiviji
dio gozbe predstavlja iznošenje svadbene torte, koju stavljaju pred mladence.
Već su dobrano ušli u noć, pa se ovaj završni čin obavlja uz svjetlo
petrolejke. No, nestašni momci iz sela uvijek su spremni napraviti
kakvu ludoriju, pa tako i na svadbi. Ako organizatori ne paze dovoljno,
mladenci i svati vrlo lako mogu ostati bez torte. Obično u pogodnom
trenutku jedan obješenjak ugasi svjetiljku a drugi u mraku pograbi tortu
i pobjegnu. Derani se nađu negdje u gaju, pa se slasno počaste. Nije
baš lijepo da se na ovakav način završava svadba. Međutim, ako se mladenci
vole, ovakvi nestašluci ne mogu pokvariti njihovu sreću.

Kad prođe svadbeni dan, nije završeno s veseljem. Sutradan se ide
na “djeverovu večeru”, na koju dolaze roditelji mladoženje, važniji svati
i rodbina.
Nakon svadbe nastanu dani privikavanja “mlade” u novom domu
i sretnog života sa svojim izabranikom. Obično svekar pokazuje mladenki
što joj je raditi: “Ovo u kući je Tvoj posao, ovdje su drva, ondje
kokoši, krava, bunar…” Bilo je i primjera neobične pažljivosti prema
“mladi”.

 

Svojim komentarom, prijedlogom nam pomažete u daljnjem radu!

Hvala što čuvate našu tradiciju!

1 komentar

Trenutno imamo 1 Komentar on Svadba i svadbeni običaji. Ostavite nam komentar ili prijedlog o ovoj temi?

  1. Što simbolizira bacanje jabuke?? I kada i gdje se prvi put pojavio taj običaj? Hvala.

Ostavite komentar