Dostupnost digitalne tehnologije  je vidiljiva u svim segmentima našeg društva a samo ne u očuvanju naših običaja i tradicije, ni sam nisam uživao u narodnim običajima al me uvjek intrigiralo kada bi mi stariji ljudi pričali o silu kao jedinom sredstvu udvaranja ljepšem spolu i kako je za djevojke valjalo satima pješačiti da bi došli kod njihovih kuća gdje bi sa očevima sjedili i razgovarali prije nego sa djevojkom.

Današnje vrijeme je donijelo caffe barove, disco clubove, facebook i razne druge oblike komunikacije tako da je ovaj običaj kako je vaš djeda upoznao vašu baku skroz zaboravljen.
Tražim vec dosta dugo detaljno opisano silo al bez velikog uspjeha, i molim nekoga tko bi mogao pomoći u ovome da me kontaktira na mail: urednik@narodni.net
Hvala unaprijed.
Vaš narodni.net

The post Tko je krivac za naše zaboravljene običaje? appeared first on Narodni.NET.

Odlazak na dernek

Poslije je mise bila prilika da se susretnu mladići i djevojke, da se krijamice pogledaju i slobodno, bez zamjerke izmine koju rič, da muškići zamire cure i dogovore sila. Ako bi mladić i djevojka u derneku šetali, to je već bio znak da misle ozbiljno. Takvo otvoreno iskazivanje simpatija momka i cure, za mnoge je bila gotova stvar, a naročito za seoske žene, kojima je to bila dobra tema za ogovaranje.
U derneku se šetalo od crkve do Radovića kuća, a za većih blagdana, kad je u Ričice dolazio i katolički puk iz drugih mjesta, šetalo se i do raskršća. Majke bi osobito pazile s kin joj ćer šeta, a tetke, strine i ostala ženska rodbina bi već procjenjivale i iznosile svoj sud o eventualnom budućem zetu, ili nevisti. Ako nije bilo posebnog protivljenja roditelja, momak bi dogovorio dolazak na silo. Silni dani su oduvijek bili srijeda, subota i nedjelja i to uglavnom zimi kad nije bilo velike rađe. Za udovce koji su se htjeli ponovno ženiti važilo je pravilo odlaska na silo utorkom i petkom.
Djevojke su u Ričicama dosta rano počinjale sidit s momcima, odmah dok se počela curit, tj. dok bi ozbiljnije zagazila u pubertetske godine, i to iz sasvim prozaičnih razloga, (neimaština, velike brojne obitelji itd.) pa je slijedom toga veoma rano dolazilo i do udaje ili ženidbe. U prošlosti je bilo slučajeva da se djevojka-djevojčica uda s navršenih šesnaest, pa čak i petnaest godina starosti, a muškarci su bili “zreli” za ženidbu nakon što isluže vojsku.
U početku je momak na silo dolazio obavezno u pratnji kolege, a tek kasnije kad je ta veza već bila ozbiljna, mogao je dolaziti sam i ostajati s djevojkom u njezinoj kući do kasno u noć. Seoske su žene osobito pazile koji momak ulazi u čiju kuću te je tako selo već drugi dan znalo ko s kim sidi! Ako se momak ili djevojka nisu sviđali seoskim ženama ili rodbini, ili im jednostavno ta veza iz nekog razloga nije odgovarala, ovi bi tu vezu nastojali skuditi, tj. ogovarali bi kod roditelja mladića ili djevojku do te mjere dok se ovi ne raziđu. I momci su morali čuvati čast i ugled djevojke s kojom su sidili, a ako bi shvatili da nisu jedno za drugo, momak je svakako morao doći na silo barem tri puta (da oboje zadrže poštenje).

Zanečenje roditelja pri udaji, ženidbi

I sami su roditelji često nastojali da se djevojka što prije uda, još ako je mladić iz dobre kuće, tim bolje. Ako bi djevojka prekoračila dvadesetprvu ili dvadesetdrugu godinu, a nije se udala, jadnica bi bila proglašavana usidilicom i kasnije bi se teško udala. Siguro ima neku falingu, komentirale bi seoske žene.
Momci su svoj dolazak na silo najavljivali gangom, koja se ranijih godina mogla čuti u svakom zaseoku, a djevojke su već znale po pjesmi čiji momak dolazi na silo.
Često su momci odlazili na sila i u druga sela Imotske krajine ili Hercegovine, što je bilo i razumljivo. Veliki broj mještana bio je u rodbinskoj vezi pa su tražili životnog suputnika u drugim selima. Prema tomu iz kojeg je sela ili zaseoka, nevista bi odmah dobivala i odgovarajući nadimak. Neviste bi iz Kilića dobile nadimak Kiljuša, iz Parlova Parlovuša, iz Tandara Tandaruša, iz Dujmovića Dujmuša itd., te bi im ti nadimci najčešće ostajali do kraja života. Čest nadimak koji je nevjeste nerijetko pratio sve do njihovih poznih godina bio je mlada (od mladenka), ili do dolaska nove, mlađe nevjeste u kuću. Tako su neke nevjeste bile oslovljavane ovisno o muževu imenu; mlada Ikina, mlada Lukina, mlada Vranina itd.

Tradicionalno silo i udvaravanje

Odlazak u druga sela ili dolazak momaka iz drugih sela na silo u Ričice, često je bio povod verbalnim pa i fizičkim obračunima, ako bi se lokalni momci osjetili ugroženi ili podcijenjeni. Tako su oko Božića, iza Drugoga svjetskog rata, momci iz Crnovra u Donjem polju izvukli deblji kraj, a radile su i sikirice, srećom bez ljudskih žrtava (prema kazivanju pok. Ivana Parlova). Sklapanje braka ili sakrament ženidbe je važan trenutak u životu kako pojedinca tako i njegove obitelji. Konačnu su odluku o ženidbi odnosno udaji donosili stariji ukućani. Vjenčanja i svatovi bi se organizirali uglavnom od Svih svetih do Korizme. To je nekada bilo gotovo pravilo, jer je stanovništvo u drugim godišnjim dobima bilo zaokupljeno poljoprivrednim i drugim poslovima od životnog interesa.
Djevojke bi svoje namjere ili želje za udajom, najavljivale gangom:

-Udat ću se i ja ove zime,

Dogodine ljuljat ću te sine!

The post Najveća veselja naših starih Dernek i Silo appeared first on Narodni.NET.

U nekadašnjim vremenima danas normalna boca bilo plastična ili staklena nije bila tako česta pojava, umjesto toga izrađivali su posude od tikava raznih oblika i raznih funkcija.

Zanimljive posude prirodnog porijekla svakodnevno su koristili naši stari za nošenje vode u polje i slične namjene.

Za to su služile tikve zvane Sudovnjača ili Vrg koje su i danas popularne za izradu raznih ukrasa i sl.

Uzgajale su se u baštama u kojima su se sadile i tikve svih vrsta, veličina i oblika. U jesen kad tikve sazriju, oberu se, dosuše, razaberu svaka za svoju svrhu i pripremaju za upotrebu.

Prvo im se napravi otvor na grlu i povadi sjeme i očisti i osuši iznutra.

Zemljani goršov

Cmrk ili tikvena teglica bude najduži s uskim i otvorom i dugačkim za ubore, a gore širokom zapreminom da možeš izvući vina i rakije iz bureta. Velika tikva bude i po nekoliko litara zapremine i svaka je imala i sužen vrat u gornjem dijelu da se može zavezat, kad nosiš sebi vodu u polje.

U tikvama se nije brzo grijala voda, nije ni u koršovima, ali je tikva lagana za nositi naspram „zemljanog koršova“.

Male tikvice služile suda se našara mustra, izvuku crne crte i šatvosiraju se šatvoserim da dobiju lijepu boju. „Koja tikva ide često navodu — brzo se polupa“. Tikvice su šarali pretežno čobani i svinjari, ali i govedari kod marve da im brže „prođe dan“ i vrijeme.

Nekad davno je svaka imala svoju upotrebu.

Lijeva je služila da se pije voda umesto caše,sa presječenim gornjim delom,

ova u sredini je služila za vadjenje vina,a desna za nošenje vode…

The post Cmrk ili tikva za vodu – stara svakodnevna pomagala – appeared first on Narodni.NET.

-Narodni običaji za poklade

Karneval je zapravo završno vrijeme prije korizme, tijekom kojeg dajemo oduška svojem tijelu i duhu, „iživljavamo” se uoči korizme, perioda odricanja, čišćenja, žrtvovanja. U nekim krajevima traje danima, u nekim tjednima, no obavezno završava utorkom, prije blagdana Pepelnice ili Čiste Srijede. Tradicija obilježavanja fašnika seže daleko u povijest, a korijene vuče iz kršćanstva. U 9. stoljeću, u vrijeme Grgura Velikog, propisana je crkvena mjera koja obvezuje da se u ponedjeljak i utorak, uoči Pepelnice, posti. Nedjelja koja prethodi Pepelnici nazvana je bezmesna nedjelja. Od tuda dolazi i naziv mesopust. Što bi zapravo bio i doslovan prijevod izvorno latinskog pojma Carne Vale (zbogom meso). Doduše, postoje tumačenja da je riječ karneval nastala i po drugom kriteriju, od također latinskog Carrus Navalis (brod na kotačima). Naime, brodovi na kotačima bili su dio proljetne svečanosti posvećene božici Izidi (Isidis Navigium) u Italiji tijekom 14. i 15. stoljeća. Ta je tradicija preseljena i u hrvatske obalne krajeve, kola prerušena u brodove česta su i u primorskim karnevalima, odnosno maškarama.

Kada bismo tražili prikladan hrvatski naziv za karneval (dakako, uz onaj kršćanski pojam mesopust), onda bi najbliže bio pojam Poklada. Naime, i tu se pojavljuju dva korijena riječi, jedan je poklad (posno, mrsno značenje), druga je stari hrvatski glagol klasti (staviti, npr. iz zdjele na tanjur) prisutan i u čakavskom i u kajkavskom narječju. Blizu je i pojam maškare (prerušavati se), dok je riječ fašnik, učestala u sjeverozapadnim krajevima Hrvatske, došla pod germanskim utjecajem. Doduše, i tu postoje dva tumačenja, prvo da je korijen riječ Fasten (postiti), a druga Fasching (nastao opet iz starijega naziva Vastschang ili Vaschanc – isprazniti zadnju čašu prije posta.

-Povijest karnevala i značenje

No zvali mi ovaj običaj karnevalom, pokladama, maškarama, fašnikom ili mesopustom, stigli do Buša u Baranji, do Kurenta u najzapadnijim dijelovima kontinentalne Hrvatske ili na jug do korčulanskih Kumpanija ili dubrovačkog Karneva, riječ je o više manje istom, uz specifičnosti koje nose pojedini krajevi. Uostalom, i danas postoji velika razlika između gradskih (urbanih) karnevala i onih ruralnih. Prve obilježava usmjerenost odnosu čovjeka i društva, velike maskirane povorke, plakati i transparenti, pokladne novine, individualno maskiranje, plesovi pod maskama i gozbe, dječje karnevalske priredbe. One druge, ruralne, u znaku su skupnog maskiranja muškaraca u identične krznene ili runene kostime s obješenim zvonima, djeluju opasno i zastrašujuće, plaše djecu i proganjaju mlade žene, mažu ih čađom, posipaju pepelom… Kao podsjetnik na te običaje i danas organizirano djeluju Cvetlinski kurenti, Halubajski zvončari…

Kad bismo tražili „predvodnika hrvatskih poklada”, primat bi vjerojatno pripao Riječkom karnevalu, koji je do danas poprimio enormne razmjere. Maškarane skupine iz cijele Europe organizirano dolaze u Rijeku kako bi u karnevalskoj povorci pjesmom i plesom otjerale zimu i sve zle sile. Riječki karneval zapravo je spoj europskoga građanskog karnevala, prije svega venecijanskog i austrijskog, te elemenata folklora i mitologije starih Slavena. U vrijeme karnevala riječkim ulicama defiliraju razne dječje karnevalske povorke, povorke odraslih, međunarodne karnevalske povorke, zvončari i mnogi drugi zamaskirani pojedinci. Dio Riječkog karnevala je i takozvani Maškarani auto rally „Pariz-Bakar”, parodija na poznati rally „Pariz – Dakar”, no ovu karnevalsku utrku voze maškare i to u maskiranim automobilima.

httpv://www.youtube.com/watch?v=n6nUsF703oE

U Hrvatskom primorju je stvarno bogata tradicija maškara i počinje vrlo rano, najavljuje se već na Sveta tri kralja. U istočnome dijelu riječkoga područja maškarane povorke kreću prvu subotu nakon blagdana Bogojavljenja, a u zapadnome kreću na blagdan sv. Antona, odnosno zvuk Antonjskog roga koji time najavljuje Mesopust. Završava na sam Fašnički dan, kad u gornjoj Hrvatskoj djeca u maskama obilaze susjedstvo, a to je dan prije Pepelnice. Inače, gotovo cijelo Primorje maskira se u zvončare. Takva tradicija ponajviše se obilježava u na području Kastavštine, a seže do daleke povijesti kada su u tim krajevima živjeli isključivo pastiri a glavna je djelatnost bila ovčarstvo. Prema starim su pričama pastiri, hodajući za ovcama u šume, navlačili ovčje kože i vješali oko struka kravlja zvona. Vjerovali su da na taj način odvraćaju zle sile od svojih životinja te da im zvona donose sreću i čuvaju ih na putu kroz jedva prohodne šume. Do današnjih dana sačuvao se originalni izgled takve „zvončarske odjeće” te danas odrasli muškarci idu putevima svojih predaka i u vrijeme poklada postaju zvončari. Na sebe navlače „kostime” od ovčje kože, vješaju oko struka velika kravlja zvona, na noge obuvaju opanke ili visoke teške cipele, a lica sakrivaju strašnim maskama životinjskih oblika sa velikim rogovima. Takve povorke zvončara obilaze sela uz zvuke harmonike, bubnja, trube i klarineta te uz pjesmu i ples najavljuju proljeće, tjeraju zimu i obilježavaju zajedništvo ljudi primorskog kraja.

httpv://www.youtube.com/watch?v=Vw-acru-HRY

Tu, „zapadnokvarnersku” tradiciju obilježava i Karneval u Opatiji, po svojim običajima sličan Riječkom karnevalu, a datira iz vremena kada su zvončari iz tih krajeva tjerali Turke. Konkretno, nagađa se da karneval u Opatiji datira iz vremena oko 1511. godine. Ono što je Riječkom Karnevalu maškarani auto rally „Pariz-Bakar” to je u Opatiji Balinjerada. Motorizirana maškarana utrka skupina i pojedinaca na vozilima koji leže na balinjerama, kugličnim ležajevima. Obično se održava nedjeljom prijepodne. Ta manifestacija maškaranih „vozila” i vozača odiše mnoštvom originalnih i smiješnih ideja te pomiče dobne granice. U Balinjeradi sudjeluju svi, od najmlađih do onih starijih, godine nisu bitne, važno je da se svi dobro zabave.

Opatijska balinjerada

httpv://www.youtube.com/watch?v=5KCG5_1gPRc

Samoborski fašnik

U sjeverozapadnoj Hrvatskoj primat drži Samoborski fašnik, koji datira iz ranih dvadesetih godina 19. stoljeća i od onda je simbol fašnika tog dijela Lijepe naše. Samoborski fašnik traje desetak dana i u to vrijeme na samoborskim ulicama vlada potpuno veselje, a glavni je zadatak maskirati se i zaboraviti svakodnevne brige. Parola – bezbrižnost. Pod tisućama se maski krije smijeh i radosna pjesma, a plesom se dočekuje novi život. Samoborski fašnik slavi veselje. Dijele se krafne, spavanja gotovo da i nema, jer fašnik traje do kasno u noć.

httpv://www.youtube.com/watch?v=qo9YRz0uMzw

Turopoljski fašnik

Turopoljski fašnik također seže u daleku prošlost. U tom se kraju maskirane povorke nazivaju mačkare. Nekada su se maskirali samo muškarci koji su predstavljali muške i ženske likove. Kasnije su u mačkare išle žene, najčešće maskirane u muškarce. Mačkare prolaze selom i po kućama skupljaju jaja i druge darove. Turopoljske mačkare bukom i galamom tjeraju zle sile od ljudi.

httpv://www.youtube.com/watch?v=sf0As4v8E5Y

U svim se krajevima obilježava fašnik no svaki kraj naše zemlje ima svoje specifičnosti. Zajedničko svima je da se traži krivac za sve nedaće iz protekle godine. Krivac se uvijek i nađe, a to je Fašnik, ili u primorju Pust. Njemu se sudi, on priznaje krivnju i na pokladni utorak se spaljuje na glavnom trgu. Uz veselje svih prisutnih maškara, slavi se spaljivanje glavnog krivca Fašnika (uglavnom lutke napravljene od slame ili krpa). Kada je krivac spaljen, sve nedaće i brige otišle su u dim, dolazi nam novo proljeće, slave se veselje i smijeh, pjesma i ples i sva dobra ovog svijeta.

No za kraj i naša poruka. Nije bitno na koji način obilježavate maškare, bitno je da na kratko postanete netko drugi, da se veselite, slavite, pjevate, a ako uz dobro raspoloženje uspijete prizvati sreću i otjerati zlo – uspjeli ste upotpuniti čaroliju ovog divnog običaja.

Zahvale za tekst portalu: moja-putovanja.com

The post Hrvatska tradicija za Karneval, Mesopust, Poklade, Maškare. Značenje i povijest appeared first on Narodni.NET.

Na sam su se Badnjak ukućani rano ustajali, a žene su napravile božićni objed, pospremile dom i spravile nemrsnu hranu za večeru, budući da se na Badnjak posti. Uglavnom se jela riba, često bakalar, pekao kruh koji bi bio na stolu sve do blagdana Sveta tri kralja, a njegova je veličina simbolizirala obilje naredne godine. Muškarci su pak hranili stoku koja je također trebala biti spokojna zbog božićnih svetkovina, a također su pripremali drva za ogrjev i nabavljali hranu koju bi domaćice potom pripravljale. Nakon večere odlazilo bi se na tradicionalnu misu, tzv. polnoćku, na kojoj bi se dočekao Božić.

Badnjak i slama

Stari je običaj bio unijeti na dan prije Božića tri velika panja koja simboliziraju Sveto Trojstvo i postaviti ih pored ognjišta. Iz njihove vatre palile su se svijeće, a često bi se u vatru u kojoj su ti panjevi gorjeli dodao dio gozbe i pića, a njihova bi vatra trebala donijeti mir i dobro ukućanima. Badnjakom se nazivao i samo jedan veliki panj ili pak velika zelena grana koju se obično prislanjalo uza zid, bilo s vanjske, bilo s unutarnje strane doma. Kad bi otac obitelji unosio badnjak, čestitao bi ukućanima koji bi mu potom uzvraćali.
U kuću je obično otac obitelji unosio slamu koju bi se rasprostrlo po podu, simbolizirajući Isusovo rođenje u staji na slami. Slama bi se postavila pod stolom pjevajući božićne pjesme. Često su žene izvlačile slamke, koja bi uhvatila dužu, imala bi veću i bolju preslicu. Od ostatka slame pravili su se vijenci i snopovi koji su simbolizirali plodnost i dobar urod ili bi se slama postavila na stol prekrivena, najčešće bijelim, stolnjakom. Na slami se sjedilo i pričalo sve do odlaska na misu polnoćku, a često se po noći na njoj i spavalo, simbolizirajući samog Isusa.

Božićno drvce

Premda je kićenje božićnog drvca star običaj, u hrvatskim krajevima on nije bio raširen sve do sredine 19. stoljeća, uglavnom utjecajem njemačke tradicije te prostorno-političkih dodira. Bez obzira na to što kićenje drvca nije bilo rašireno, domovi su se prije svejedno na Badnjak kitili cvijećem i plodovima, a posebno zelenilom, a to su najčešće činila djeca. Isprva su se kitila bjelogorična stabla, a poslije zimzelena, i to voćem, najčešće jabukama, ali i šljivama, kruškama te raznim slasticama i ukrasima izrađenim od papira, najčešće lanci te razne niti.
Ispod drvca redovno su se stavljale jaslice, izrađene najčešće od drva. Isprva su bile samo u crkvama i kod imućnijih ljudi, a često je postojalo “nadmetanje” tko će napraviti ljepše jaslice.

Božić

Na Božić se često odlazilo na tri mise, za početak na polnoćku na sam Badnjak na kojoj bi se dočekao Božić, zatim na ranojutarnju misu zornicu, tzv. malu misu gdje se obično pričešćivalo, a na poldanicu ili velu misu odlazilo se po danu. Na mise su djevojke često odlazile u različitim svečanim haljinama.
Žene su dan prije pripremile bogati božićni jelovnik, a ručak je bio svečan i bogat te je za stolom okupljao cijelu obitelj. Jelo se voće, povrće, meso, razne pečenke, kruh, hladetinu, peciva i brojna druga jela.
Poslije ručka odlazilo se čestitati rodbini i prijateljima, a potom ostalim mještanima. Koledanje ili čestitarenje činilo se pjevajući tradicionalne božićne pjesme, a čestitare bi se često darivalo. Mladići su djevojkama često kao tradicionalni božićni dar darivali tzv. božićnicu, ukrašenu jabuku. Prvi posjetitelj koji bi posjetio kuću na Božić, tzv. polaznik ili položar, trebao bi biti zdrav, krepak, veseo što bi domu donijelo srećo, a često su se unaprijed domovi dogovarali o “slučajom” posjetitelju da se ne bi izazvalo nesreću. Ako bi pak na Božić padala kiša, vjerovalo se da će uroditi sve što se okopa motikom.

Poslije Božića

Naredni su blagdani također imali svoje običaje. 26. prosinca, na blagdan Svetog Stjepana, čestitao se imendan istoimenim osobama (Stjepan, Stjepko, Stipe, Stipo, Stjep, Stijep, Štef, Štefica, Stjepka, Stipica itd.) pjevajući božićne pjesme. Na Svetog Ivana, narednog dana, blagoslivljalo se vino, a slama se iznosila iz doma i postavljala na voćke da bi bolje rodile naredne godine. Na dan Nevine dječice narednog se dana često vršilo tzv. šibanje, kad bi se ljudi lagano udarali vrhovima šiba, obilježavajući bol ubijene dječice. Na misama su se blagoslivljala djeca. Na Novu godinu međusobno bi se čestitalo, ali bi ugođaj bio manje intiman za razliku od božićnog.
Svršetak dvanaestodnevnice, dvanaest božićnih dana, blagdan je Sveta tri kralja ili Bogojavljenja. Na taj se dan spominjemo triju mudraca koji su darivali Isusa, odlazi se na misu, skidaju se ukrasi te završava blagdansko razdoblje. Blagoslivljaju se kuće za narednu godinu, a blagoslovljenom su se vodom blagoslivljali i vrtovi te buduće ljetine. Često su božićne pjesme pjevali tzv. zvjezdari odjeveni u tri kralja noseći zvijezdu.

The post Božićni običaji i Božića tradicija u Hrvatskoj appeared first on Narodni.NET.

Uskrs je, svakako, najstariji i najsvečaniji kršćanski blagdan, te ujedno i centar crkvene godine. Neki pučki običaji o Uskrsu sadržavaju i pretkršćanske elemente isprepletene s novijim kršćanskim, magijsko simbolične radnje, kao i vjerske običaje stopljene u narodnoj tradiciji.

Razdoblje od tjedan dana, neposredno prije Uskrsa, u kojem se slavi spomen posljednjih dana Kristova života na zemlji, njegove smrti i uskrsnuća je Veliki tjedan.
Nedjelja prije Uskrsa ili šesta korizmena nedjelja, u katoličkom se kalendaru slavi kao Cvjetnica ili cvitna nedilja, kao spomen na Kristov ulazak u Jeruzalem. Crkveni obred ili Euharistija na dan Cvjetnice, slavio se kao i svugdje u katoličkom svijetu, samo su se neki pučki običaji ponegdje razlikovali. Na taj se dan u crkvu nose palmine ili maslinove grančice, a kod nas su u nedostatku tih, ljudi nosili neku drugu, procvjetalu, granu, koju su kasnije zaticali iznad prozora, za grede, za raspela itd., da štiti kuću od udara groma, a ukućane, kroz godinu, podsjeća na mir i ljubav.Ujutro je bila obaveza umivanja u cviću. -U kajin bi se stavilo nekoliko ljubičica, latica kaćuna, ili kakvoga drugog cvijeća, kojega bi dan ranije ubrala djeca. Zatim bi se kajin s vodom i cvijećem nakratko iznosio pred kućna vrata (da se anđeli umiju, tj. prerano umrla djeca), a onda bi se svi ukućani tako izredali, umivajući se u tom cvijeću (zbog lipote i čistoće obraza u Korizmeno vrime). Na Veliki su se četvrtak užad crkvenih zvona «vezala», te tako ostajala, bez zvonjenja do Velike subote. Na Veliku se subotu kuhaju i bojaju jaja. To je najrasprostranjenija i najpoznatija uskrsna tradicija diljem Europe i ujedno, najprihvaćeniji simbol najvećeg blagdana Katoličke crkve, tj. života, plodnosti i obilja. Bojenje i ukrašavanje jaja poznavali su još stari Germani, Slaveni, pa onda i Hrvati. Naravno da ranije nije bilo umjetnih boja, pa su se ljudi snalazili na druge načine. Jedan od najsigurnijih i najjednostavnijih postupaka bojenja jaja, a koji se kod nas najviše rabio je onaj pomoću ljuske od kapule i komadića hrastove kore. Naime, jaja se kuhaju dvadesetak minuta u vreloj vodi u koju smo dodali malo kvasine i žličicu soli (da ne puknu), zajedno s ljuskom od kapule, ili komadićima očišćene hrastove kore, te tako poprime blijedo-crvenkastu, odnosno svjetlosmeđu boju, a potom se namažu slaninom da dobiju odgovarajući sjaj. Jaja su se ukrašavala i tako da se tvrdo kuhana jaja malo ohlade, oblijepe manjim, ovlaženim listićima djeteline, listovima mrkve ili laticama kakvog cvijeća, te umotaju u tanku žensku čarapu i ostave u boji desetak minuta. Nakon toga se posuše i opet namažu slaninom kako bi dobila visoki sjaj, a na njima ostanu lijepi i vidljivi cvjetni motivi.
Jaje je simbol cikličke obnove prirode i ponovnog rađanja, te se u kršćanstvu smatra simbolom novog života, pa otuda običaj ukrašavanja jaja. U nekim je krajevima Hrvatske i u svijetu ovo umijeće poprimilo karakter nelimitiranoga, istraživačkoga umjetničkog izražavanja, te se na tu temu organiziraju skupovi, sajmovi, izložbe, pa čak i škole ukrašavanja uskršnjih jaja.

U noći Velike subote, žene ili djeca nose jaja na blagoslov, s tim što je to u stvari blagoslov jela i što se sačuvalo do današnjih dana. Tako su blagoslovljena jaja bila, obavezno, prvo jelo koje su ukućani konzumirali na Uskršnje jutro. Ništa se od blagoslovljenog jela nije smjelo bacati. Ako je slučajno što preostalo da se nije pojelo to se dalo domaćem blagu ili se bacalo u vatru da izgori. Simbolika jaja sačuvala se i u pučkom vjerovanju. Vjerovalo se, naime, da jaja snesena na Veliki četvrtak mogu ljude štititi od nekih bolesti (križobolja), a ljuska se oguljenih jaja bacala na tek zasijane oranice. Na dan Uskrsa djeca i odrasli muškarci nosili bi tvrdo kuhana jaja sa sobom u crkvu, te se poslije mise tucali jajima. Razbijeno je jaje pripadalo protivniku, a snalažljiviji su muškarci znali izliti jaje od gipsa, obojiti ga i na taj način protivnicima porazbijati jaja, sve dok prijevara ne bi bila otkrivena. Druga se Uskrsna nedjelja kod nas slavila kao Mali Uskrs, kad su se također kuhala i spremala jaja, samo u znatno manjim količinama.

The post Uskrsni običaji appeared first on Narodni.NET.

Uz božićne blagdane su vezane i brojne božićne pjesme i popijevke. Po izričaju i melodici se razlikuju one iz sjevernih od onih iz južnih krajeva Hrvatske. Jedne i druge se opet dijele na one koje se pjevaju u crkvi i one koje se pjevaju na neliturgijskim slavljima. Jedna od najpoznatijih pjesama iz južne Hrvatske je “U se vrime godišta”, a iz sjeverne “Narodi nam se kralj nebeski”. U neliturgijske pjesme spadaju i one koje pjevaju koledari i veseljaci idući od kuće do kuće navješćujući Božić, Mladence, Novu godinu i Sveta Tri kralja.

Radujte se narodi
Radujte se narodi, kad čujete glas,
da se Isus porodi u blaženi čas.
Svaki narod čuj, čuj,
i Betlemu pristupljuj,
pristupljuj.
Vidi Božje otajstvo u podrtoj štalici
I tko trpi uboštvo na toj tvrdoj slamici.
To otajstvo čuj, čuj,
i k jaslicam pristupljuj!
Pristupljuj!
Raduje se Marija s Josipom gledeći
Anđeo pjeva “Glorija” po zraku leteći
I ti, svijete čitavi,
Spasitelja pozdravi!
Pozdravi!

Kyrie Eleison
Kyrie eleison, eleison,
Isus se rodi u štalici
Pojte pastiri,
tamo se njemu poklonite.
Kriste eleison, eleison!
On za nas trpi čim se rodi
Pojte pastiri,
tamo se njemu poklonite.
Kyrie eleison, eleison!
U jasle mora da se skriva!
Pođite kralji,
tamo se njemu poklonite.

Svim na zemlji
Svim na zemlji mir, veselje,
Budi polag Božje volje.
To sad nebo navješćuje
I glas s neba potvrđuje.
Dobre volje svaka duša
grijeha neka već ne kuša
Nego hvali, diči Boga,
Što je posl’o Sinka svoga.
Sinka svoga, Boga moga,
S Ocem, Duhom jednakoga
Duhom Svetim začetoga
Od Djevice rođenoga.

Veselje ti navješćujem
Veselje ti navješćujem,
puče kršćanski.
Jerbo se kralj u Betlemu
rodi nebeski.
Još mali, u štali,
Kog stvorenje svako slavi
Štuje, diči, jer je pravi
On naš Spasitelj
i Otkupitelj.
Pored njega stoji Majka,
Djeva Marija.
Pa sveg svijeta Spasitelja
lijepo povija.
Njeg doji i goji,
Uspavljuje njegujući
“Spavkaj, spavkaj” pjevajući
U toj štalici,
sve na slamici.

Oj, pastiri
Oj, pastiri, čudo novo
Niste nigdar vidjeli ovo:
U jaslicam prostim rodio se Bog
Koji s neba siđe
radi puka svog.
Betlem, evo, nije daleko,
Znajte da vam istinu rekoh:
U štalici prostoj leži djetešce
Na slamici oštroj,
kao janješce.
Ljubav Božja prevelika
Primi pravu put čovjeka:
S neba siđe dolje radi grešnika
Rodi se u štali,
radi čovjeka.

U to vrijeme godišta
U to vrijeme godišta
Mir se svijetu navješta
Porođenjem Djetešca
Kom je Majka Djevica.
Anđeli se javili
Rajsku pjesmu slagali
Slava Bogu pjevali
A mir ljudma prosili.
Djeva Sina rodila,
Đavlu silu slomila,
Svijetu Spasa podala,
Nama majka postala.

Danas se čuje
Danas se čuje događaj novi
U zemlji našoj i jeste ovi
Braćo pastiri, pohitite
K Betlemskoj štali i vidite
Jedno nebesko Djetešce
U krilu majke Djevice.
Ta vam se sreća danas dogodi
Što vam se Janje nebesko rodi
Ovo je Janje ono milo
Koje je sav svijet izbavilo
Jedno nebesko Djetešce,
U krilu Majke Djevice!

Djetešce nam se rodilo
Djetešce nam se rodilo
U jasle se položilo
Isuse mileni, Bože moj
Srce ti dajem da sam tvoj.
Sin Boga Oca i Bog sam
S neba na zemlju siđe k nam
Isuse mileni, Bože moj
Srce ti dajem da sam tvoj.
Čista ga Djeva rodila,
I svojim mlijekom dojila
Isuse mileni, Bože moj
Srce ti dajem da sam tvoj.
Isus mu ime Otac da,
Da nas otkupi, posla ga
Isuse mileni, Bože moj
Srce ti dajem da sam tvoj.

Narodi nam se
Narodi nam se kralj nebeski
Od Marije, čiste Djevice.
Na tom mladom ljetu
veselimo se,
Mladoga Kralja mi molimo.
Po njemu slijedi sveti Stjepan
Prvi mučenik Gospoda Boga.
Na tom mladom ljetu
veselimo se,
Mladoga Kralja mi molimo.
Daj nam Bog zdravlje, k tomu veselje
Na tom mladom ljetu svega obilja
Na tom mladom ljetu
veselimo se,
Mladoga Kralja mi molimo.

O Betleme
O Betleme, grade slavni od Boga
Najveći si ti od grada svakoga
Jer iz tebe nam izađe vojvoda
Isus dragi, Davidova poroda.
Marija ga, Djeva čista, porodi
I u jasle ona njega položi.
Dostojno se ona njemu poklanja,
I s veseljem srca svoga pozdravlja.

Veseli se majko Božja
Veseli se Majko Božja, puna milosti
veseli se i raduj se rajska svjetlosti
jer si noćas porodila
svojim mlijekom zadojila
Boga malahna.
Veselmo se i mi braćo ovdje zajedno
Al veselje neka naše bude pravedno
Svi se grijeha odrecimo
i srdačno utecimo
Svim vam Božić nazivamo
braćo ljubljena,
U stečenju vječnog zdravlja
od vas željena,
Kojega vam rođen dao
kako bude tko pitao
na dan današnji.

Tri kralja jahahu
Tri kralja jahahu
s onih sunčanih stran
tri dara nošahu
mir, zlato, tamijan.
Tri kralja dođoše
pred grad Jeruzalem
pitajuć za mjesto
gdje se rodi Isus.
Mariji rekoše:
zdravo, oj Djevice,
zdravo, oj Majčice,
nebeska Kraljice
Isus digne ruke,
drago im hvaljaše,
i nebeske dvore
njima obečaše.

Nebo daj oku
Nebo daj oku
zvijezdu visoku vidjeti
jer triju kralja
stazicu valja slijediti
Svijetla nebesa
čine čudesa rođenom
Anđeli svoju
pjesmicu poju malenom.
Kraljima zvijezda
u Betlem kaže stazicu
Po njoj su tako
spoznali lako štalicu.
Tamjan i zlato,
mast dragu na to uzeše
Slijedeći svjetlost,
od Boga milost, pođoše.
Došav u Betlem,
pred Kralja mladog padoše,
Darove svoje
Isusu kralju dadoše.

Pristupite vjerni
Pristupite vjerni u radosnom slavlju
Dođite, dođite u Betlehem.
Pogledajte mladog, anđeoskog Kralja
Dođite na poklon, dođite na poklon,
Dođite na poklon Gospodu!
Ponizni pastiri ostaviše stado
Gle, radosni hite k jaslicam.
Kličući hajdmo, požurimo s njima,
Dođite na poklon, dođite na poklon,
Dođite na poklon Gospodu!

Dvorani neba
Dvorani neba
proniješe glase narodom
Isus se rodi,
spasenje plodi porodom.
Betlem je mjesto
u kome čisto Djetešce
rodi se za nas
otkupi da nas, Janješce.

Spavaj mali Božiću
Spavaj mali Božiću, buj, buj, buj.
Spavaj neba kraljiću, tuj, tuj, tuj.
Tako piva sad Divica
Sinka Božjeg porodica,
tuj, tuj, tuj.
Spavaj lipi cvitu moj, buj, buj, buj.
Spavaj rožmarinu moj, tuj, tuj, tuj.
Spavaj, spavaj ružičice,
Puka tvoga ljubičice,
tuj, tuj, tuj.
U tranjavoj štalici, buj, buj, buj.
Na hlađanoj slamici, tuj, tuj, tuj.
Zimu trpiš u jaslicah,
Kano odveć sirotica,
tuj, tuj, tuj.
Spavaj dite maleno, buj, buj, buj.
Radošću dočekano, tuj, tuj, tuj.
Tebe dvore svi anđeli,
Kerubini s arhanđeli,
tuj, tuj, tuj.

POSLAN BI ANĐEL GABRIJEL
Poslan bi anđel Gabrijel
od Boga u grad Nazaret
k jednoj poniznoj Djevici,
i k pravoj Božjoj službenici.
Kad Mariji on doteče,
ponizno joj joj ovo reče:
“Oj, zdravo puna milosti,
Djevice, kruno svetosti.
Veselje sad će početi,
sina ćeš Božjeg začeti,
Bog Duh ce Sveti s tobom bit
i ove riječi ispunit.
Sina ćeš ti porodit,
Isus će se nazivati,
a plod tvoj bit ce Božji Sin
i pravi Bog i Gospodin.”

The post Najljepše Božićne pjesme appeared first on Narodni.NET.

Slaveći mise Zornice narod je stvorio osobite adventske pjesme. Adventska pjesma Poslan bi anđel Gabrijel u stihovima proriče otajstvo Kristovog utjelovljenja i Marijinog bogomaterinstva.
Hrvatski puk adventsko vrijeme izričito usmjeruje Božiću nazivajući dane od Svete Katarine, prvo čelo Božića tako da božićni krug pučkih običaja koji započinje s vremenom Adventa, a završava Svijećnicom i danom Sv. Blaža. U novije vrijeme sve prisutniji znak Adventa, koji ukazuje na Božić i poziva na obiteljsku molitvu, je adventski vijenac, koji se plete od zimzelenih grančica, ali tako da nema početka ni kraja što označuje vječnost. U vijenac se umeću četiri svijeće koje označuju četiri razdjelnice u ljudskoj povijesti: stvaranje, utjelovljenje, otkupljenje i svršetak. Prve adventske nedjelje pali se prva svijeća i tako redom da do Božića gore sve četiri. Advenski je vijenac danas prihvatila gradska sredina, ali mu prijeti realna opasnost da preraste u puki ukras, da izgubi istinsku simboliku i snagu poziva na božićnu pripravu.
Nakon Svete Katarine slijede dani Svete Barbare (4. prosinca), Sveteog Nikole (6. prosinca) i Svete Lucije (13. prosinca) koji u pojedinim krajevima imaju istu ulogu početka kruga božićnih običaja. Likove Svetog Nikole i Svete Lucije često predstavljaju muškarci ili žene i obilaze domove donoseći darove djeci. Na Svetu Luciju običaj je da se noću osoba ogrnuta bijelom plahtom uputi po kućama darivajući djecu suhim smokvama, bademima, orasima i jabukama te plašeći nestašne mališane. Neposlušni pak pod jastukom pronalaze šibu kao opomenu da se poprave. U današnje doba ovu službu preuzeo je Sveti Nikola koji u čizmicu dobre djece stavlja slatkiše, a šibe dijeli njegov pomoćnik Krampus (simbol zlog duha ili vraga). Tradicionalni, stari hrvatski božićni dar bila je i ukrašena jabuka zvana božićnica, a darivali su je mladići djevojkama.
Jedan običaj koji se sačuvao do danas jest običaj sijanja božićne pšenice kao simbola obnove života i plodnosti. Na dan Svete Barbare ili Svete Lucije sije se pšenica, simbol života u katolika i pripravlja zelenilo za ukras kuće i stola kod svetkovanja Božića. Sam običaj pretkršćanskog je porijekla, ali danas ima kršćansku simboliku, a svrha mu je blagoslov ljetine. Zanimljivo je da ovog običaja nema u protestantskim zajednicama i velikom dijelu Europe pa je uz Portugal i južnu Italiju, on vezan još samo za hrvatsko podneblje. Do Božića pšenica lijepo naraste u posudi ispunjenoj vodom, te ukrašava božićni stol, dok tijekom božićnog vremena stoji pod borom, uz jaslice ili u kutu sobe. Da bi izgledala lijepo, pšenica se podrezuje i ovije hrvatskom trobojnicom, a u nekim se krajevima posred pšenice stavi jabuka te svijeće. Nakon Božića pšenica se daje pticama jer se ništa iz tog svetog doba ne smije baciti. Prema narodnom vjerovanju, gustoća iznikle pšenice, boja i sočnost njezinih vlati, predskazat će bolju ili lošiju žetvu iduće godine.
I dok se običaj sijanja pšenice sačuvao i u gradovima, dotle su i u selima gotovo nestali običaji unošenja badnjaka i rasprostiranje slame pod blagdanskim stolom u predvečerje Božića.
Badnjakom se naziva jedan a u nekim krajevima i tri velika panja, koja se unose u kuću na Badnju noć i stavljaju na ognjište. Taj običaj također je pretkršćanskog porijekla, ali je vremenom zadobio kršćanske oznake. Tri panja simbol su Svetog Trojstva, a njihovim se žarom pripaljuju sve svijeće u kući. Panjevima koji tinjaju obično bi se davalo malo od hrane s blagdanskog stola i vina koje se istom pilo. Vjerovalo se da će vatra velikih panjeva donijeti dobro cijelom domu i svim ukućanima.
Slama se kao znak Božića održala znatno duže od panjeva. Trenutak unošenja slame u kuću, što je obično činio glavni član domaćinstva, označavao je službeni početak proslave blagdana Božića. Unošenje slame i rasprostiranje po podu događalo se s izričitim naglaskom na događaj Božića, jer su redovito taj čin članovi obitelji pratili pjevanjem božićnih pjesama. Slama bi se rasprostrla po podu pod stolom, manji se dio stavljao na stol i pokrivao stolnjakom, a dio se klasja vezivao u snopove ili pleo u vijence. Nakon večere, svi bi ukućani od stola pošli do slame gdje bi sjedili i pričali do vremena polaska u crkvu, a u pojedinim se krajevima na Badnju noć nije spavalo u krevetu već na donesenoj slami. Slama razasuta po tlu bila je znak Isusova rođenja u štalici, dok je simbolika snopova i vijenaca vezana uz plodnost. Poslije blagdana tu su slamu smatrali blagoslovljenom i jamstvom dobrog uroda u vrtu i polju.
U Hrvatskoj se sve do 1850. nije običavalo kititi božićno drvce, iako je takva praksa u njemačkim pokrajinama postoji još od 16.st, a zanimljivo je da su prva božićna stabla bila bjelogorična. Tek učestalim pošumljavanjem u upotrebu ulaze crnogorična drvca. Stablo se nekada kitilo jabukama, narančama, šljivama i kruškama, pozlaćenim orasima i lješnjacima te slasticama od šećera i papira ili staklenim figurama ako ih je tko imao. Uza to, stavljani su papirnati lančići u bojama, zlatne i srebrne niti te lampioni i svjećice koje su se palile u najsvečanijim trenutcima. Iako se u Hrvata običaj kićenja stabla javlja relativno kasno, kićenje doma zelenilom od davnine je uvriježen običaj i dužnost koju su obično obavljala djeca. U primorskim krajevima običaj je bio da djeca kuću ukrase grančicama kadulje, bršljana ili borovim granama, a simbolika kićenja doma zelenilom označava životnu snagu suprotnu zimskom umrtvljenju prirode. Božićno drvce, a negdje zelene grane, su osobito vidljiv božićni simbol. Okićeni borovi stoje danas po gradskim trgovima i pred javnim zgradama. U kućama i u stanovima oni su središte oko kojega se okuplja obitelj i darivaju djeca na Badnjak ili na Božić. Premda se može uočiti pretkršćanska ili nekršćanska pretpovijest tog njihovog unošenja božićnog drva ili zelenila u domove, danas su neizostavan znak slavljenja Božića. U osobit događaj obiteljskog zajedništva spada kićenje borova u kući, a pod bor se redovito stavljaju i jaslice ili koji drugi znak Božića.
Jaslice, koje se stavljaju pod božićno drvce izravno ukazuju na događaj koji se proslavlja – noć Isusova rođenja i jasno označuju da se on rodio u štali. Nekada su se jaslice radile od gipsa, gline ili drveta, a nalazile su se samo u crkvama i bilo je pitanje časti napraviti što veće i vjerodostojnije jaslice. U njima su likovi Isusa, Marije i Josipa, pastira, trojice mudraca i njihove pratnje, a zatim vola i magarca te ovaca i deva. Prema nekim zapisima prve jaslice, u prirodnoj veličini napravio je Sveti Franjo još 1223. godine. Na jaslice ukazuje reljef Kristovog rođenja u luneti trogirske katedrale, djelo majstora Radovana. Najstarije danas sačuvane jaslice nalaze se u vrtnoj kapeli franjevaca na otočiću Košljun uz otok Krk. Načinio ih je nepoznati majstor u 17. stoljeću. U kućama se jaslice postavljaju tek od 19. st. U Hrvatskoj je poznato i koledanje uz nošenje jaslica, a početkom ovoga stoljeća jaslice postaju vrlo čest ukras crkvi kroz božićno vrijeme. Danas su jaslice našle mjesto gotovo ispod svakog božićnog drvca, jer su iz crkvi jaslice prešle i u kuće i stanove. Naravno, kućne jaslice su nekad vrlo skromne, bez mnogo likova, sadržajno upravljene samo na događaj u betlehemskoj štalici.
Od božićnih ukrasa spomenimo i svijeće koje imaju dvojaku simboliku: one su znak buđenja prirode i znak svjetla koje je Isusovo rođenje donijelo svijetu.

The post Zaboravljeni narodni običaji i stara narodna tradicija Božićnog vremena appeared first on Narodni.NET.

Dani od pokladne nedjelje do Čiste srijede zovu se pokladni dani.

>>> Pokladni dani, dani maškara

Pokladna nedjelja, nedjelja prije čiste srijede, na poseban način se obilježavala kod katolika. Misari, posebno djevojke i momci, tada bi se lijepo obukli, jer je to zadnja nedjelja prije korizmenog vremena kada se skromnije odijevalo. Poslije mise u Rami su bile užine. Mnogi bi, koji su se u istoj godini ženili, na pokladnu nedjelju isplanirali užinu na kojoj bi se sabrala sva rodbina i prijatelji iz čitave župe. Svatko bi u torbi ponio pite,ušćipaka, sira, mesa i kolača.

Sve bi postavili na peškire ili neke druge prostirke, koje bi položili na zemlju, a ako bi bilo snijega ili kiše, onda bi se sklanjali u mogaze ili pojate susjednih kuća ili samostana. Poslije užine bi se zaigralo kolo, zapjevala pjesma, i usput proašikovalo. Time bi se i prekinule zabave ove vrste sve do Uskrsa.
Na pokladni utorak, utorak prije Čiste srijede, bio je običaj ispeći ušćipke koje bi jeli oni što su se brinuli za ovce (zimi bi ih hranili dalje od kuća) i oni koji bi ih vodili na rašćinu (hrana za stoku pripremljena ljeti od hrastovih grana). Kad bi se uvečer kućna čeljad sabrala, poslije večernje molitve počastili bi se ušćipcima, sirom i mesom prije posta. Maškare u današnjem smislu nisu bile prisutne u dalekoj ramskoj tradiciji. Ali, bilo je dosta djece koja bi skrivala svoje lice iza jednostavnih maski, načinjenih od stare odjeće. Bilo je i momaka koji bi pred djevojkama izigravali neke likove preko kojih bi izricali svoje poruke, trudeći se da ne budu prepoznati.

Maškare s posebnim maskama postaju masovnije prihvaćen običaj u Rami tek u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Namaskirani, uglavnom djeca i mladi, išli bi od vrata do vrata razveseljavajući ukućane koji bi ih nagrađivali orasima, jabukama, jajima, krafnama, bombonima, a ponetko i novcem. Kada se običaj toliko omasovio, postao je opterećenje za domaćine pa su neki čak zaključavali vrata pred maškarama. Takvima bi se maškare osvećivale tako što bi im bacali svježa jaja po zidovima kuće ili bi napravile neku drugu manju štetu. Zbog toga sam, početkom ovog stoljeća, uveo običaj u Gornjoj Rami da maškare ne idu od vrata do vrata nego da krenu ispred samostana, iz Podbora, iz Jaklića i susretnu se u Ripcima, gdje bi ih domaćice dočekale mezom, pićem, krafnama i kolačima. Poslije kola i pjesme na Ripačkom raskršću otišli bi u dvoranu u Ripcima, gdje bi igrali i plesali do pred ponoć pokladnog utorka, a onda se razišli svojim kućama.

The post Poklade ili Maškare ili… appeared first on Narodni.NET.

 Prije nekoliko dana vozeći se gradom nisam mogao a da ne primijetim kako su se po gradu već počela lagano paliti Božićna svijetla i kako polagano ali sigurno ulazimo u ono ludo vrijeme blagdana i božićne manije koja malo koga ostavi ravnodušnim.

Nakon tih nekoliko minuta koliko je trebalo da mi „sjedne“ kako je Božić pred vratima iako se čini kao da je jučer prošao shvatio sam i da ću uskoro dobiti poklone zbog čega me preplavio poznati osjećaj sreće i zadovoljstva koji je vrlo brzo zamijenio osjećaj očaja i škrgut zubi jer sam se sjetio da i ja drugima moram kupiti poklone.

Taj osjećaj očaja i škrguta zubi nije iz razloga što mrzim kupovati drugim ljudima poklone, jer volim, već zbog toga što čovjek više jednostavno ne zna što bi kupio, a kada konačno odluči mora se suočiti sa nevjerojatnim gužvama i redovima u svim mogućim trgovinama u cijeloj zemlji u kojoj navodno nitko nema.

Konzumerizam koji je zavladao je doista poprimio nevjerojatne razmjere i mjerilo sreće je postao broj poklona ispod jelke koja je sada već ljubičaste ili roze boje i čije je ukrašavanje postalo prava umjetnost, a jedino pravilo je „gledaj, ali ne diraj, mama je potrošila sedam dana namještajući svaku kuglicu“ dok jaslice pak izgledaju poput Sheratona sa potocima, bazenćićima i mostićima.

Osjećaj zajedništva je u potpunosti nestao, a jedini osjećaj koji je ostao je onaj napetosti, da ne bi slučajno napravili neki nagli pokret pa pomaknuli jednu od kuglica i tako izazvali opći kaos.

Danas kada pitate bilo koje imalo starije dijete što želi da ga dočeka na Božićno jutro ispod bora odgovor će u većini slučajeva biti Iphone, Ipad, Ipod ili jednu od sličnih I-stvarčica, vjerojatno zamišljajući Djeda Božićnjaka kako juri u zvijeri od saonica koju više ne pokreće nekoliko slatkih sobova već barem dvjesto pedeset konjskih snaga, a dugi popis dobre i zločeste djece je uredno uploadan u jednu od I-stvarčica.

Jedini službeni oblik čestitanja blagdana postao je onaj putem facebooka, twittera i sličnih „dnevnih boravaka“ u koje smo se svi preselili, dok smo za stvarni svijet ostali vezani jedino našim bakama i djedovima kojima je taj svijet nepoznat i čije smo priče kako je to prije bilo puno jednostavnije, ali i puno toplije odbacivali s čuđenjem i podsmijehom nesvjesni da su oni imali ono što mi vjerojatno nikada nećemo imati i da je to prava svrha blagdana: zajedništvo, toplina, povezanost, a ne tko je dobio više poklona i čija je jelka veća i ljepša.

The post Dolazi nam Božić!! appeared first on Narodni.NET.