Pjevanje na svadbi prvotno se strogo vezivalo uz obred, znalo se tko i kada počinje pjevanje i što se pjeva. Neke od zabilježenih i donedavno sačuvanih svatovskih pjesama vrlo su stare. Jednu od njih još u 17. stoljeću spominje zagrebački biskup Petar Petretić: u okviru tadašnjeg nastojanja da “pogane” tekstove zamijene nabožnima, on upućuje da tekst pjesme o “Devici Mariji” narod može pjevati na poznati napjev pjesme koja počinje stihom “Poseal sam bažulek…”. Taj napjev, zapisan u crkvenoj pjesmarici “Cithara octochorda” (prvo izdanje 1701.), odgovara i danas poznatoj pjesmi s početnim stihovima “Sejala sam bažulek” (bažulek = bosiljak). Franjo Kuhač zabilježio je tu pjesmu i u gradišćanskih Hrvata koji žive u Austriji, što znači da je bila poznata u dalekim vremenima njihova iseljenja, u 16. ili 17. stoljeću. U Podravini, u okolici Koprivnice, ovu su pjesmu pjevali u mladenke kada na stol dođe pečenka; iza svake kitice pjeva se stalan pripjev, a zatim muzikaši instrumentalno izvode istu melodiju, dok se svi svatovi i gosti, s iznimkom mladenaca, ne izljube. Tada nastavljaju s drugom kiticom.
Osobito odlazak svatova iz djevojčina doma u mnogim krajevima prati pjevanje vrlo lijepih prigodnih pjesama.
Zdravice i govore na svadbama uz određene svatove izvode i drugi dobri govornici i improvizatori: nevješt govornik koji je dužan nekome uzvratiti zdravicu ili želi nekome nazdraviti zadužit će vještijega da to učini u njegovo ime. Postoje brojni zapisi svadbenih zdravica, vrlo različitih od kraja do kraja, od kraćih, ustaljenih formula do razvedenih i vrlo opširnih primjera govomištva (zapis jedne zdravice iz Konavala u Dalmaciji obuhvaća tri tiskane stranicel). Evo jedne kraće zdravice:
Zdrav, debeli kume! Pomoga ti Bogi nebeski dvor. Rodila ti pšenica bilica i vinova lozica telile ti se nejake kravice, množile ti se bile ovčice! Na pragu te maja dočekala, na rukama sinke pridržala! Na polju ti rod rodio, u kući ti se blagoslov ugnjizdio! Zdrav, brate sa svom družinom! (Ravni kotari, Dalmacija)
Za svadbenu su gozbu gotovo svuda tradicijom propisani broj, vrste i redoslijed jela, a neka jela imaju osobitu ulogu u svadbi. Njihovo posluženje obilježuje određenu fazu svadbene procedure i može ga pratiti odgovarajuća radnja, pjesma ili govor. Gotovo je uvijek u svadbi obvezno pečeno meso, pečenka: svinjska, ovčja ili purja. Obrednog je značaja osobiti svadbeni kruh, odnosno kolač i davanje mladencima određene vrste kaše.
