USKRS

Uskrsnu Isus doista, povik koji naviješta najveći blagdan crkve i kršćanskog svijeta. Pobjeda nad smrču, svjetla nad tamom ovim činom je konačna. Dan je to veselja i posvemašnjeg zanosa i u puku i selima naše slavonske ravni. Sve “muke” i odricanja kroz korizmeno vrijeme prestaju, a crkva sjaji novim svjetlom. Kip uskrsloga Isusa stavlja se iznad tabernakula i ostaje sve do Spasova. Misno slavlje je svečano, a nekada su ne samo za Uskrs već i za sve veće blagdane i nedjelje u crkvi u Gradištu postojali “redovi” što ih je ustrojio još davno Lovretić.

Tik ispred trobozana poredaju se djeca i muška i ženska, a iza njih tri ili četiri reda djevojaka. Ona koja je započinjala pjesme “počimajla” bila je u sredini prvog reda. Jako mlade cure koje tek polaze idu u zadnji red i tako po ustaljenom redoslijedu se smjenjuju. One iz prvoga reda već su za udaju, a slijede ih ostale. Koju župnik opomene zbog nedoličnog ponašanja morala je ići u zadnje klupe u crkvi. A ni u crkvi se nije smjelo stajati i sjediti gdje je tko htio. Bečka je strana desna, a vrščanska lijeva i ne dao Bog se pomiješati ili stati na suprotnu stranu, ta velika je to sramota. Momci su mogli stajati na koru kod orgulja ili u sakristiji.

Za djecu je Uskrs posebno veselje. Odjekivalo je nekada ispred crkve: “šilja, tuba, šilja, tuba,tucanje farbanim jajima bilo je obilježje toga dana. Jajima farbanim u lukovini obilježava se prastara simbolika novog života. Jaja se šaraju i s pomoću kiseline tako što se perom umočenim u tekućinu ispisuje čestitka ili neki drugi ornamentalni motiv. Već rano ujutro se na Uskrs doručkuje svetenje i od toga ne smije ništa pasti na zemlju niti se baciti jer je sveto, a mrvice kruha i ostaci mesa se daju živadi ili se spaljuju. Grijeh je gaziti po mrvicama svetog kruha jer simbolizira tijelo Kristovo.

Što obući za Uskrsno misno slavlje bilo je neupitno: najsvečanije narodno ruho, pokazati svu ljepotu zlatoveza i šlingeraja, okititi se svilom i dukatima. Kako za Uskrs tako i za svaku prvu nedjelju cure su opravljale glavu u pletenicu, gore oplećak šlingani koji je iznad laktova bio podvezan crvenom plantikom. Rubina je sa zlatnim vezenim prutovima (četiri ili pet prutova), a šljokana ima i do sedam prutova. Zapreg je preko rubine svileni zlatom vezeni i zlatom vezena marama oko vrata poželjno u boji kao i zapreg, oko vrata i mali i veliki dukati, na nogama sandale svečane i tanke čarape.

Snaše se oblače isto samo na glavi imaju krpu zlataru, a na drugi dan Uskrsa crvenu svilenu krpu na glavi povezanu isto kao i zlataru. Kod oblačenja svečane nošnje posebna procedura je oblačenje rubine jer ispod toga dolaze najprije “krilca” pa šlingana rubina gore čista, onda slijedi untorok (ako je osoba mršavija i dva komada) pa tek onda svečana rubina ponekad šivena i od “sedam pola”. Često upotrebljavani izraz pola znači naime širinu sukna (40-50 cm i potrebite dužine) za izradu jedne rubine petopolke od pet pola itd.

Muškarci su također oblačili svečano ruho kao i na mise Uskrsnog bdijenja. Momci su za Uskrs a i kroz cijelo ljeto nosili odijelo mrko plavo ili braun tko je imao, kamizol, rubinu, lakovane sandale, čarape, plišanu kapu i veliki dukat za kapom

Poslije mise na Uskrs nije se razilazilo kući već se ostajalo pred crkvom neko vrijeme i čestitalo svima pojedinačno, a momci su curama davali prilikom čestitanja i farbano jaje. Cijeli tjedan između Uskrsa i Sljedeće nedjelje tj. bijele ili Mladog Uskrsa zvao se “mlada nedilja” a tako i dani u tjednu “Mladi ponedjeljak” Također je neradni dan, u župi je i tada svečano, blaguju se bolja jela, a dio svetenja se čuvao i za Mladi Uskrs te se opetovalo sa “tucanjem” i farbanjem jaja. Ovisno o datumu (jer je pomična svetkovina) Uskrs je i nagovještaj proljeća i buđenja prirode, doba kada seljački svijet počinje sa prvim radovima u polju, a da ne govorimo o tomu da se kao i danas za blagdane posebno pripremalo po kući i oko nje.

Prvo sjemenje se polako ulaže u zemlju (kada je svetac ne radi se) i započinje ustaljeno vrijeme kroz godinu!

Pšenica je već uvelike u vegetaciji, sjetva kukuruza završava (kukuruz se nekada sijao pod brazdu i na korak razdaljine između biljaka), a već o Blagdanu Tijelova odnosno Brašančeva navješćivala se i skora žetva, jer se veli «Brašančevo žito ide u brašno». Najdragocjenija je to plodina koju valja skupiti, a o Božjoj volji i vremenskim prilikama ovisio je ishod žetve. Blagdan Svetog Medarda, 8. lipnja bio je pravi “barometar” za sakupljanje ljetine jer se govorilo:”Što Medardo sveti daje četrdeset dana traje”.

Cvjetne nedjelje se ne sadi u vrtu jer se vjeruje da će kulture cvasti, a ne plodonositi već se taj posao obavlja velike nedjelje jer će i plodovi biti veliki.

Sve duži dani značili su za seljake sve više posla. Za razliku od današnjice, kada su poslovi sezonski, nekada su njive i polja vrvili od ljudi; a većina se posla obavljala ručno.

Veliki zahtjevan posao je sakupiti žito – najvažniju krušaricu ovoga podneblja. Ako Sveti Ilija zagrmi i led otuče od žetve ništa, a ako zaboravi da mu je imendan i ne provoza se kolima ljetina je sigurna.

Žetva započinje već o Petrovu pa nadalje. Cijela se obitelj ustaje rano ujutro oko tri sata da plete užad od vlažne strvi kojom se povezuje snoplje. Kosac porani, a tijekom dana može pokositi jedno jutro površine – i to je bio dobar kosac.

Za njim jedna žena rukoveče pokošeno žito srpom, a djeca prostiru ispletenu užad. Dvije rukoveti (onoliko koliko stane pod pazuhom) vežu se u jedan snop a ako podne se sve snosi u kršće. Slaže se po devet snopova, a dva devetaka čine jedan krst. Po jednom jutru površine može biti najviše trideset krstova što je davalo otprilike petnaest mtc. zrna pšenice budući da se žito nije sijalo u tako guste sklopove kao danas, a izostajala je i kemijska gnojidba i tretiranje protiv korova. Žito se “kopalo”, odnosno posebnim grabljicama pročišćavalo od neželjenih korova. Složeno kršće je moglo i pokisnuti pa se moralo razlagati i sušiti.

Sama vršidba obavlja se prvotno ručno, mlačenjem i razvijavanjem sjemena od pljeve i slame, a izumom prvih vršalica posao je znatno olakšan. Kršće sa njive se slagalo na kola tzv. “drik”, a da bi što više kršća moglo stati drik se pojačavao sa ražnjevima (motkama sa prednje strane) i pomoćnicima sa bočnih strana kola.

Na mjestu gdje se obavlja vršidba – gumnu, a obično je to na stanu, kršće se najprije slaže u gamare, pa se čeka da vršalica dođe po redoslijedu kakao je to bilo i ugovoreno s vlasnikom vršalice. U selu je postojalo dvije do tri takve naprave. Za rad toga stroja potreban je i određeni broj ljudi koji ga opslužuju, a rade u dvije smjene. Grotlo, odnosno treš poslužuju dvije osobe – jedan muškarac ubacuje snopove a ženska ih razvezuje. Dvije žene su sklanjale pljevu, a to je bio i najprljaviji dio posla zbog prašine i nesnosne vrućine. Dvoje brine o zrnju tzv. vrećari pošto se kod vršidbe žito klasiralo u dvije kategorije. Pljeva se sprema u plivnicu, a slama se slaže u gamare te služi kao stelja za marvu.

Jelo se o žetvi ponajbolje; za doručak šunka, za ručak gušći paprikaš i masnica, a završetak žetve, “doženjača” se proslavi tako što se jedan snop žita postavi vertikalno na tlo, kose i srpovi se u isti pozabijaju, a uokolo toga svi poslenice, rodbina i susjedi poklecaju te molitvom zahvale Bogu za obilat rod. Žito se sprema u okna, jedan dio ostaje za sjeme, jedan za “vatrenku” (mlin). Gotovo brašno se nosilo ili pekaru u razmjenu za kruh ili se ostavlja u kući, pa se kruh peče u krušnoj peći, doma ili na stanu po domaćoj recepturi. Sama pšenica se sijala po ugoru – nakon berbe kukuruza se ništa tijekom godine ne sije već se nekoliko puta preorava do same sjetve. U svim ljetnim i zimskim poslovima oprava je radna. Muškarci oblače gaće i rubinu od grubljenja tkanja, žene u jednostavnim rubinama, oplećku, bijeloj tkanoj marami zavezanoj na tjemenu glave. Na nogama i muški i ženski nose opanke.

Pri samoj žetvi ruke i noge su štitili od oštre strvi suknenim oplatama tzv. lačicama. Po zimi svakidanja oprava se nadopuni i čarapama, fuseklama, žene obuku i žensko štrikano špencle a cure veste i deblje portketske suknje. Prestankom žetve pomalo već miriši na jesen.

Dani od Petrova bivaju kraći, a prvi sveci koji navješćuju jesen govore o tome. Dan Preobraženja Gospodnjeg (6. kolovoza) govori da se mijenja i gora i voda, pa se više ne valja kupati vani, a bostan više nije tako dobar jer se Sveti Lovro (8. kolovoza) u njega pomokrio.

Osim ratarskih kultura domaći živalj vodio je brigu i o voću i vinovoj lozi. Prve šljive dozrijevaju već koncem srpnja, one kasnije u rujnu, pa se sakuplja moba za taj isto tako naporan posao. Pečenje rakije i posao oko toga nije se bitno izmijenio do danas, samo što se nekada moglo naći više poslenika.

Vinogradi su bili zasađeni na brdu sve dok nisu zakonskim regulativama poništeni, jer su takse prema državi za uzgoj vinove loze bile prevelike. Na slično se pokušavalo svesti i pečenje rakije, pa ljudi pamte vremena kada su se kazani pečatili, a rakija se pekla kradomice. Navještaj berbe grožđa je blagdan Svete Klare (12. kolovoza) jer se nekada isključivo pilo vino i rakija a u narodu kažu “Sveta Klara grožđe šara”. Prava jesen dolazi najavom – Gospa mala jesen prava. Osim berbe kukuruza, pripreme drva za zimu, oni koji su smislili spremaju i svatove

Svatovi su se traćili u kući, u velikim zadružnim sobama, rijetko u društvenim prostorijama. Mlada se obuče u zlato ili suknju i bluzu od rips svile, poveže dukate oko vrata a na noge obuje lakovane sandale.

Muški uzvanici obuku nošnje, svečanije, onako kako tko može, a cure u pletenici, porketskim ili štofanim suknjama obuvene u cipele ili sandale sa povezanim dukatima oko vrata. Slično se obuku i snaše samo glavu uvežu u crven-svilu. One snaše koje pripljavaju jelo za svatove zovu se kuvačice.

Cura koja se uda, nova mlada, sutradan poslije svatova mora ustati rano, povezati glavu u zlataru sa kukmom, zlataru zakititi ružicama i sa dva čapljina pera. Obuče finiju svečanu rubinu (nikako zlataru) i na nju obuče svilenu suknju. Do polovine podvrne suknju da se vidi rubina, opaše i svilenu kecelju – zapreg.

Jesen zna biti do prvih zimskih mjeseci topla i lijepa pa to stari nazivaju i bablje ljeto. Crkveni je god 4. listopada a uoči toga dana je i marveni godišnji sajam. U crkvi je svečano, tri su Svete mise, ide i staro i mlado, a to sve uljepšavaju i šatre (tezge) sa raznim slasticama, licitari, ringišpili, sladoledari u čemu Gradište ima dugogodišnju tradiciju te nešto mlađe generacije mogu pamtiti i slastičarnu na Rajinom čošku koju i danas održava na malo izmještenoj lokaciji – kako ga djeca zovu čika Nafi.

Danas je kirbaj, šarenilo plastike i tehničkih nepotrebnih igračaka, gotovo ništa nije ostalo od onoga što pamte stariji. U vremena poslije Drugog svjetskog rata vlasti su često rastjerivale vašarđije, Cigane svirače, Cigane sa medama i sve ono što je veselilo puk i djecu jer je to bilo za njihovo poimanje neprilično; kako zbog velikog okupljanja tako i zbog vjerske prožetosti tih događaje. Pa ipak svatko je imao u kući pečenku, kolača, narod je išao u crkvu i hvala Bogu da smo tvrde šije te nas ne mogu slomiti nikakve ideologije.

Oni koji su nam branili i tumačili da to ne valja, kradomice su djecu krstili u crkvi i u dubini duše su ipak ostajali Kršćani, jer za izdvajanje od svoje vjere i naroda kad-tad stiže naplata. Ostali smo postojani u našoj vjeri, tradiciju i običaje ne smijemo izbrisati iz sjećanja, trebamo dapače održavati i vratiti iz zaborava sve ono što nam je drago, ono sa čime su generacije iza nas živjele i opstajale. Vratimo u naše kuće knjigu jer čitalo se puno i prije, čitaonica je bilo i privatnih i društvenih. To je baština koju moramo obnoviti i održavati i nikada zaboraviti.

izvor – ŠOKAČKI PORTAL www.sokacki-portal.com