Vodenice i vodeni mlinovi

Gdje god je Bog obdario prirodu izvorima, brzacima i vodenim tokovima,
ljudi su gradili vodenice – mlinove, u kojima su mljeli žito.
Premda već pripadaju prošlosti, ipak su nam u svijesti prepoznatljivi
prizori po našim potocima, rječicama.
sliku. Vrbe, johe i drugo raslinje uz njegove obale pokazivale bi tok
rijeke koja vijuga kroz kotlinu. Na pojedinim mjestima uz samu obalu
uočljiv je “jaz”, koji svodi vodu bliže obali. Tamo, na samoj obali, u
bujnom raslinju, nadnesena je vodenica, kojoj “jaz” usmjerava dovoljnu
količinu vode. Na tako velikoj rijeci vodenice bi redovito imale veliko
bočno kolo. Na manjim rječicama slika bi bila nešto drukčija. Umjesto
“jaza” je brana, koja akumulira i usmjerava gotovo svu vodu na mlinski
pogon. Vodenica je također među vrbama i johama, gotovo sva nadnesena
nad vodeni tok. Njihova kola nisu bočna, nego pod mlinom imaju
vertikalnu osovinu. Po manjim potocima, po uvalama između brda, po
“lukama” i “tukovima” bile su manje vodenice, oslonjene na obje obale.
U sušnom razdoblju su izvan upotrebe, jer nemaju dovoljan dotok
vode. Kad je dotok tako nedovoljan, brana služi kao svojevrsna ustava,
koja akumulira toliko vode, da vodenica može mljeti izvjesno vrijeme.
Kad bi se voda iz brane ispraznila, zaustavljao bi se dotok, da bi se opet
napunila.
Pobliže upoznavanje vodenice
U davna vremena vodenice su bile obične, neugledne krovinjare po
potocima, pokrivene šindrom. S većim mogućnostima u novije vrijeme
pokrivene su crijepom. Građene su od drvenog materijala, ponajviše
grubo tesanim brvnima. Negdje se mogla vidjeti kombinacija: dio,
oslonjen na obalu je zidan a drugi, nadnesen nad vodu je obična brvnara

Negdje su kuća i mlin pod istim krovom.
Kako je za vodenice bitan vodeni pogon, građene su na potocima i
samim obalama rijeka. Na potocima bi imali brane i ustave, radi vodene
akumulacije. Na većim tokovima ulogu brana imali su “jazovi”,
kojima bi se željena količina vode odvajala i usmjeravala na mlinski
pogon. Ovi veći mlinovi imali bi veliko bočno kolo, koje je nerijetko
bilo veliko kao i sama građevina mlina.
Da bi se na potocima dobio što jači vodeni pritisak, s brane ili ustave
strmo pod vodenicu bi se postavljao “badanj”. To je široka i izdužena
cijev, načinjena od drveta ili metala, koja bi na donjem kraju imala “slavinu”,
tj. redukciju, kojom bi se mlaz vode pod pritiskom usmjeravao
na kolo. Prema potrebi i dotoku vode “slavine” su bile veće ili manje,
promjera dva do sedam centimetara. U ona davna vremena, zbog nedostatka
tehnoloških mogućnosti “badanj” bi načinili od stabla šupljeg
drveta, kojeg bi odrezali u dužini 4 – 5 metara. Negdje bi dobili odgovarajuću
šupljinu. U pojedinim slučajevima drvo nije bilo dovoljno šuplje,
pa bi ga morali dlijetom prokopavati ili vatrom propaliti, što je predstavljalo
mukotrpan posao. U novije vrijeme “badanj” bi pravili kao jako
izduženu kacu s obručima ili posve od metala, što je bilo sigurnije i efikasnije.
Na vodenici je najvažniji pogon, stvoren vodenim pritiskom iz brane
i “badnja”. Ovaj pogon čini kolo i dva kamena, kojim se melje. U klasičnim
vodenicama kolo s vertikalnom osovinom smješteno je ispod same
građevine mlina. Osovina dopire do same unutrašnjosti vodenice,
gdje je smješteno kamenje. Ovo kamenje čine dva velika diska, koji su
složeni jedan povrh drugoga. Donji je stator a gornji rotor, pričvršćen
na osovinu kola, kojeg pokreće voda. Ovi kameni diskovi u sredini su
iskruženi, da bi gornji mogao biti pričvršćen na osovinu. Otvor s gornje
strane u središnjici gornjeg kamena služi za primanje žita. Kako bi kolo
okretalo gornji kamen, nastajalo bi trenje s donjim diskom. Žito, našavši
se u trenju dva kamena, drobilo bi se i mljelo. Dok bi iz središnjice došlo
do vanjskih rubova kamenja, toliko bi bilo samljeveno, da bi postalo
brašno. Dalje bi ga trebalo samo prosijati i odstraniti mekinje.

Žito za mljevenje bilo bi spremljeno u košu iznad kamenih diskova.
Odatle bi jednostavnim regulatorom, koji se zove “cagara”, određena
količina žita ravnomjerno padala u otvor na središnjici gornjeg kamena,
odakle bi išlo na mljevenje između oba kamena.
Samljeveno brašno bi s vanjskih rubova kamenih diskova padalo
u sanduk, koji se zove “mučnjak”. Ovaj naziv je mnogo znakovit. Sva
muka čovjeka pri uzgoju žitarica, cjelokupno oranje, kopanje, sjetva,
žetva… sve je to sabrano u spomenutom sanduku, u tek dobivenom
brašnu.
Posebno je majstorstvo podesiti mlin za fino mljevenje brašna, podesiti
kamenje i inače održavati vodenicu u ispravnom stanju. Iznimno
je složen posao napraviti kolo, na čiju osovinu treba pričvrstiti kružni
niz ukošenih i izdubljenih daščica, o koje udara vodeni mlaz iz “slavine”,
pri čemu se stvara okretanje cijelog kola. Kad bi žito bilo samljeveno
- da se kolo i kamen ne bi uprazno okretali – jednostavno bi mlin
bio “zaprt”, tj. ukočen. Kad bi uprazno okretao, oštetili bi se kameni
diskovi.
Vlasništvo vodenice
Obično bi vodenice bile vlasništvo jedne ili više obitelji, katkad i
cijelog zaselka. Ako bi bilo više suvlasnika, tada bi svaka obitelj imala
svoj “red”. Naime, imala bi pravo da melje u dogovorom određene
dane. Ostali, koji nisu suvlasnici, donosili bi žito da im se samelje. Kao
nadoknadu davali bi “ujam” ili “ušur”, tj. jednu desetinu samljevenog
brašna. U davnim vremenima neki minimalni postotak bi se odbijao na
“firu”, tj. na ono, što bi se rasulo pri mljevenju.
U vodenicama je bio različit način mjerenja. U posljednje vrijeme
vodeničarima su bile na raspolaganju vage, dok su se prije služili kantarima.
Međutim, u turskom vremenu, na seoskim područjima nije bilo
tih mjerila. Tada su parametri bili “varićak” ili “ulček”, drvene posude,

koje su mogle primati do dvanaest kilograma žita. Kako u tim vremenima
nije bila raširena upotreba jutenih vreća, limenih i plastičnih
posuda, žito u vodenicu nosili bi u kožama od životinja. Veličinom najpodesnija
je bila sadrta i osušena koža od teleta, pa se takva “vreća”
zvala “telećak”.