Oružje kao dodatak muškoj narodnoj nošnji nalazimo u dalmatinskom zaleđu i u susjednim krajevima gorske Hrvatske. Ondje je ta pojava posljedica doticaja stanovništva s Turcima, dugotrajnim osvajačima i vladarima zemalja unutrašnjeg Balkana.
Tursko, osmanlijsko oružje na ovim je hrvatskim područjima prihvaćeno kao svoje i bilo je na vrlo visokoj cijeni. U najvećem je broju slučajeva bilo obrtnički proizvod poznatih oružarskih centara u Bosni (Travnik, Foča, Sarajevo), Crnoj Gori (Herceg Novi, Kotor, Risan), Srbiji (Užice, Prizren) i Makedoniji (Skoplje). Odatle su primjerci dolazili i u hrvatske krajeve gdje su se usto izrađivale i lokalne kopije.
Budući da je bilo cijenjeno kao materijalna i duhovna vrijednost, mnogo se staroga oružja zadržalo u vrlo dobrome stanju i do današnjih dana. Tome su pogodovali vrlo solidna izradba te kvalitetan materijal od kojega je oružje izrađeno.
Ukrašavanje je bilo vrlo raznoliko. Kovine su se na mjestima predviđenima za nanošenje ukrasa izjedale kiselinom ili se, u pripremljene žljebove, ukucavala zlatna, srebrna ili mjedena žica. Ukrasi su u obliku valovitih linija, vitica ili biljnih motiva. Znalo se emajlirati, umetati zrnca dragoga ili poludragoga kamenja, posrebrivati ili pozlaćivati. Drveni su se dijelovi ukrašavali intarzijom, ukucavanjem zlatne, srebrne ili mjedene žice te ugrađivanjem mjedenih pločica.
Razlikuje se hladno i vatreno oružje. Od hladnog su oružja najzastupljeniji jatagani – noževi s duljom zakrivljenom ili ravnom oštricom i drškom s “ušima” koja podsjećaju na raširena leptirova krila. Oštrica je s unutrašnje strane. Držak je mogao biti od žute kosti, crnog roga, srebra ili mjedi. Na jataganu su posebno zanimljivi natpisi, čiji se raspon kreće od pukog bilježenja autora i godine proizvodnje do pravih poetskih iskaza i citata iz Kurana. Jatagan je postao nacionalno oružje, a preuzet je od turske vojske koja se njime obilato koristila na ovim prostorima u 17. i 18. stoljeću. Zatiče se za pojas s parom pištolja i manjim nožem.
Noževima pripada i handžar. Dok je jataganu oštrica samo s jedne (unutrašnje) strane, handžar je dvorezni nož s oštricom s obiju strana. Usto, handžar je za trećinu kraći od jatagana.
Kama je još jedna vrsta oružja koja se često identificira s jataganom i handžarom, no, za razliku od njih, pripada grupi ravnih bodeža. I kamu su na prostore južne Europe donijeli Turci, no, u Hrvatskoj nije znatnije rasprostranjena. Ima dvobridnu ravnu oštricu, koje se pri vrhu sužava. Uz jatagane, važan su dio naoružanja noževi (jednobridne oštrice) i bodeži (dvobridne oštrice). Svi su ti raznovrsni noževi i bodeži bili opskrbljeni koricama od drva, srebra ili mjedenog lima, ovisno o kvaliteti oružja. Austro-ugarske su vlasti godine 1878. zabranile proizvodnju jatagana i noževa na prostoru koji su nadzirale, pa su oni sve više počeli dobivati obilježja dijelova nošnje i suvenira, a sve manje uporabnoga oružja. U starijim izvorima i literaturi spominju se i pale. Većina autora smatra da je to vrsta dugoga noža slična jataganu. Osnovna je razlika što pala ima ravnu jednobridnu oštricu.
Hladnom oružju pripadaju topuzi i buzdovani, oružje za udaranje. Topuz ima glavu prekrivenu trnovima, a buzdovan glavu s perima. Glava je ovome oružju, u pravilu, izrađena od kovine, a držak od drva.
Druga značajna grupa jest vatreno oružje. Sastoji se od pištolja i pušaka raznih tipova. Pištolji (kubure) mogu biti na kremen ili na kapslu. Cesta je pojava da je mehanizam za okidanje stariji od samoga pištolja (i često zapadnoeuropskoga postanka), što govori o tome da su mehanizmi bili vrlo cijenjeni i ugrađivani sa starijih na novije pištolje.
Pištolji znaju biti okovani srebrnim ili mjedenim limom (odatle većinom proistječe i njihova vrijednost, opća datacija te područje nastanka) i ukrašeni natpisima, viticama, arabeskama i dr. Najvredniji i najstariji su primjerci srebrni i, u pravilu, rad su jedne od poznatih balkanskih obrtničkih radionica slijede mjedeni pištolji, nastali na prijelomu 19. u 20. stoljeće, često rad domaćih oružara te na posljetku drveni, kao ogoljeni i rustični primjerci najmanje vrijednosti među vatrenim oružjem (osim ako nisu industrijski radi a onda podliježu drukčijoj valorizaciji).
Postojali su različiti tipovi pištolja čiji su centri izrade bili Boku kotorska, Albanija, Kosovo, Makedonija. Pištolji nui zajedno s jataganima i noževima, bili uobičajeni dodatak muškoj odjeći.
