A kako je nekad izgledala ta naša starinska seljačka kuća i kakav je bio obiteljski život u njoj, najbolje se može saznati iz jednog pisma našega poznatog pjesnika fra Grge Maontića. To njegovo pismo, koje je pisao iz kreševskoga samostana jednom svom prijatelju, glasi ovako:

»Dragi prijatelju! slike ovoga samostana nema, jerbo još nije osim polovinu dovršen, a ako bi se pak rad imati sliku moje kućice rođenice ne trebuje Ti ići na Posušje jer je podaleko, nego uzmi alat pak sam sobom ozidaj zid od nekresanih stiena u: duljinu pet metara ili šest aršina naših, a u širinu četeri podpuna metra, a u visinu pak ozidaj od prilike dva metra jedna spram drugim, potom na vienčanici digni u visinu rogove preko kojih razradi i ponamješćaj letve drvenim klanima (utvrđenim pak onda lozom povezane snopiće ražove ševari pokititi po letvama, eto Ti krova za po ljudskog vieka durećna.

Na sriedi kuće nabij ognjište, stava priikladanj od gvožđa na što ćeš drva naslagati, objesi zemljanu kotlušu na komaštre o gredu, uspi koju šaku brašna, podjari drva da kotluša ključa, kad se provari, imat ćeš kašu koja će se varenikom zabielit. Postavi siniju ravno, na kojoj razmetni kašike i uza svaku po komad kruha kakva je Bog dao, onda po kašikama i po komadovima poredaj čeljad oko sinije, prekrsti se i izmolivši Oče naš srči s njima, a zovnut će Te, nego čuvaj se da se srčući ne ožežeš. Po tome berićetu čeljad će oko vatre svako na svoje mjesto sjesti, a Rade će skinuti gusle s klina pa sjednuvši u uglu zacvieliti gudalom i pjevajući junačku davoriju razgovarati svoju domaćicu i uz nju dvoje njezine djece, a i petero pokojnog Grge dječice  manje i odrasle. Tu bi mogao opaziti da od ono petero siročadi jedan muškić ponajživlje pilji u strica i jagmi predivo pjesme kao da će je sutradan kod kozlića raspredati.

Rade će guslama o klin, pa i on i ciela čeljad po redu pod biljce vunene naporedo kao klađići i pospu kao poklani. Ako li im u dobar, čas bura zazviždi, a vatra se . uduhne, tada pod biljcama nastaje bobonjanje:« bo, bo, bo! od studeni sve da zub o zub zveči. Rano skoče pak za ,poslima kud koji. Urani i Ti prijatelju! Pak iz tog dvora davorova pođi s Bogom!«

Eto iako je naš fra Grga pjesnički slikovito opisao svoju rodinu, kuću u selu Raslovači potkraj Posušja, a takva je doista i bila naša starinska ‘seljačka’ kuća i život u njoj.

The post Stara seljačka kuća i život u seljačkoj obiteljskoj kući appeared first on Narodni.NET.

One djevojke koje nisu imale ni jednoga brata, zvale su se mirazače ili dotarice, jer su one naslijeđivale cjelokupni imetak svojih roditelja. Još ako su bile jedinice u bogatih roditelja, onda su mnogi mladići nastojali da se na taj način ožene i tako riješe svoje životno pitanje. U tom slučaju zet prelazi u kuću svoje izabranice mirazače i s njezinim roditeljima nastavlja živjeti. To je brak iz računice, a ne iz ljubavi. Kad umre domaćin i domaćica, odnosno punac i punica, njihova kćerka i zet nasljeđuju cjelokupni imetak i domaćinstvo se vodi pod zetovim prezimenom.

© Jelcy

Narodna mudrost vrlo negativno sudi o onom čovjeku koji se poteže za mirazom, ostavlja svoju kuću i ide u kuću svoje žene i tako na lak način rješava svoje materijalno pitanje. Kod takvih ljudi prevladava u svemu materijalni interes. Obično ih nova sredina ne prima rado i podrugljivo ih naziva došlama i kujkurima.

Na njih se općenito gleda kao da su bar nešto izgubili od svoga ljudskog dostojanstva i ponosa zbog toga što su ostavili svoju roditeljsku kuću i otišli na ženine glavnje. Tako ih narodna mudrost uspoređuje s crnim gavranima.

Narod kaže:

»Gavrane, crn li si?«

On odgovara:

»Ima netko i crnji od mene, a to je onaj tko dolazi na ženine glavnje«.

Ali ako je u kući više sestara obično dolazi do svađe zetova zbog diobe imetka.

Ako djevojka ima jednoga ili više braće, običaj je najčešće da svoj dio imetka ostavlja braći kad se uda, jer ne želi da braći cijepa od imetka i čini im na žao, a njoj kako bude u novom domu. Naravno da su braća dužna da opreme svoju sestru za udaju što je moguće bolje. To ne znači da sve sestre poklanjaju svoj dio imetka braći. Ima dosta slučajeva da poslije udaje podijele očev imetak s braćom.

Foto: Croatian traditional costumes

The post Tradicionalni miraz za udaju i brak iz računice appeared first on Narodni.NET.

Ponegdje se uoči Nove godine loži onaj dio badnjaka koji je ostao neizgoren na badnju noć, a također se negdje pale i svijeće.
Na Novu godinu je dernek obično negdje na seoskom groblju koji se odvija isto kao božični derneci, što sam već prije opisao.

Tradicionalno narodno čestitanje Nove godine

Nova godina se čestita slično kao i Božić:

»Na Dobro ti došla Nova godina!«

Odgovor:

» I s tobom Bog da zajedno.«

The post Stari običaji i narodno čestitanje za Novu godinu appeared first on Narodni.NET.

Naročito su božični derneci bili značajni za momke i djevojke, jer su jedino na njima imali priliku da se zajednički provedu i zamjeraju, a od toga dana počinjale su ženidbe i udaje koje su trajale do Poklada.

I dok bi se završila misa, čitav puk bi izišao na seosku cestu i prostor oko crkve i otpočela bi se zajednički piti rakija u soprama. Tu bi se pilo, mezilo i pjevalo. Svi zajedno, stariji i mlađarija.

Običaj bacanja jabuka na svetog Stipana

Tada bi otpočelo bacanje jabuka, što je bio veoma zanimljiv običaj.

Cure i mlađe žene prije i svastike bacale su se jabukama u svoje momke, svake i zetove. To je bio znak ljubavi i osobitog prijateljstva.

Kad bi jedna djevojka bacila nakićenu jabuku svomu momku, onda bi je momak uzeo i znao da mu ona na taj način želi iskazati svoju ljubav.

Nakićena jabuka izgledala je ovako:

Kroz veliku jabuku provučen je konac s dva kraka i na svaki je nanizano razno suho voće pomješano s kockama šećera i nekim papirnatim ukrasom, a na krajevima privezano nekoliko pataka kao zlato žutoga duhana. To su se zvale grotulje koje su bile dugačke do jednoga metra.

Tradicionalna potvrda za udaju i ženidbu

Ako je cura bacila momku grotulju pred svim prisutnim, onda bi za nju bila velika uvreda ako joj on ne bi uzvratio bacanje jabuke ili naranče. To je bio znak da se djevojka ne treba više uzdati u toga momka. Međutim, ako joj on baci veliku i nagrizenu jabuku, onda je ona dobila dokaz pred svima koji je okružuju da je momak voli i da će je oženiti.

Dobivene okićene jabuke — grotulje momci, mladi zetovi i svaci objesili bi o sebi kao neki dragocjeni dar i tako šetali kroz puk dok bi se patke duhana skoro dodirivale zemlje.

Muškarci su se na taj način isticali u puku i ponosili, a osobito oni iz bogatijih kuća.

The post Običaji i tradicija za svetog Stipana, običaj bacanja jabuka appeared first on Narodni.NET.

Što ima uopće u životu značajnije za svakoga momka nego da se dobro i sretno oženi, a isto tako za djevojku da se dobro udomi. Nije to samo za njih sreća nego i za njihove roditelje, kao i cijelu rodbinu i svojtu. Nije onda čudo što se i roditelji osjećaju strogo obveznim i dužnim da svoje sinove ožene i kćeri udaju. Najveća je sreća za roditelje kad osjete da njihovi sinovi i kćeri uživaju u sretnom braku i goje im unučiće. Ako li zastane sin u ženidbi ili kćerka u udaji, onda su roditelji: veoma zabrinuti i to im ne da mira.

Foto: Croatian Traditional Costumes

Naročito majka to jako i teško proživljava, pa će s nekim bliskim u razgovoru izjadati i reći: »Samo da mi je dočekati svatove svoga sina, da se jednom oženi i smiri onda ne bi žalila umrijeti.« Još je majci teže ako joj se kćer nije udala na vrijeme i otišla kao i sve njezine drugarice. Majka to neće ni pred kim iskazati, nego će to u sebi skrivati kao svoju najveću bol. Za muškarca je lakše, jer on može doći na stotinu vrata da traži curu, ali kada je u pitanju neudata djevojka, ona mora čekati u majčinu domu svoju sreću.

Vrijeme za ženidbu, udaju

Govoreći općenito, u se selima stupalo u brak kasnije nego u drugim sredinama. Momci su se rijetko ženili prije vojske, a djevojke se malo udavale prije navršene dvadeset godine, a najviše do dvadeset i pete.

Naravno da je bilo od toga dosta odstupanja. Tako se prije vojske ožene oni momci kojima je vrlo potrebna radna snaga u kući. Isto tako, ako se od malena zavole dvoje mladih, morali su stupiti u brak. Neki opet ne bi htjeli ispustiti neku dobru priliku, a osobito ako je u pitanju dobra i bogata kuća ili pak neki miraz.

Što se tiće ženidbe i udaje strogo se poštivao red u svakoj obitelji, tako da se najprije ženio najstariji sin i udavala najstarija kćer, a za tim ostali, koliko ih ima, sve po redu. Kad se starija sestra uda, onda se za mlađu kaže: »Ostala na basamaku«.

Događalo se međutim i to da prosci u neku kuću dođu da isprose stariju sestru, a mladoženji zapne oko za mlađu i nju isprose.

Foto: Croatian traditional costumes

The post Tradicionalno stupanje u brak – narodni običaji i tradicija – appeared first on Narodni.NET.

Mladež jednoga sela okupljala se svake nedjelje kod crkve, a to je bila najbolja prilika da se upoznaju i zbliže. Zato se najčešće zagleda momak i djevojka iz istoga sela, jer se bolje poznaju, a i njihovi su roditelji u tom slučaju zadovoljniji. Narodno je shvaćanje da od poznata zelja boli glava, a od nepoznatoga i srce i glava, pa je zato najbolje brati zelje oko sebe. To potvrđuju ovi narodni stihovi:

»Smrti moja, umori drugoga

Nemoj mene ni komšije moga,

Od meleza lipšeg beza nema,

Od komšije dražeg dragog nema.

Moj se komšo oko dvora vije

Ko no svila oko kite cmilja.«

U selu se momak i djevojka upoznaju u svakodnevnom životu i radu te se zagledaju jedno u drugo. U stara vremena više se gledalo da je momak od dobra roda i plemena, da je pošten i radin te da ima o čemu da radi. Djevojka je morala prije svega biti poštena, sposobna za rad i da su joj roditelji dobri, a osobito majka. Tijekom vremena mijenjalo se shvaćanje o vrijednosti momka i djevojke. Sve je više izbijala u prvi plan ljepota, a onda poštenje i imovno stanje.

The post Zaboravljeni običaj zagledavanja momka i djevojke appeared first on Narodni.NET.

Pošto su se našli na ovom graničnom prostoru na kojem se oduvijek sukobljavao Istok i Zapad i gdje se bilo veoma teško održati, morali su se boriti s ljutim neprijateljima kako bi osigurali svoj opstanak. To je u njima razvijalo hrabrost, pa i narodna pjesma kaže: »Hercegovci najbolji junaci«.

Hrvatskoj zagori i Hercegovini su ljudi oduvijek bili gladni zemlje i u zemlju su najviše vjerovali, jer je od nje isključivo zavisio njihov životni opstanak. Zemlja je stoljećima ‘bila vlasništvo aga i begova i na njoj su radili naši ljudi kao kmetovi. Oni su morali neprestano paziti da jednoga dana ne ostanu bez zemlje. Zato su morali ugađati sve svojim agama i činiti im na volju. Mnogi su kmetovi tak0 i postupali, pa je nastala izreka: »Veži konja gdje ti aga kaže«. Oni koji se tome nisu mogli potpuno prilagoditi ostajali su najčešće bez zemlje.

Jednoga dana aga bi jednostavno skinuo komaštre s ognjišta, što je bio znak da kmet mora seliti sa zemlje.

Aga je istodobno dodjeljivao zemlju onomu kmetu koji mu je bio pokoran.

I narod kaže: »Ne može se jednim svanuti dok se drugima ne smrkne«.

Oni ljudi koji su dolazili do sukoba s agama i begovima i nisu mogli podnositi turskoga zuluma bježali u Dalmaciju, ili bijeli svijet i nikad se nisu više vraćali.

The post Poslovice i način života Dalmacije i Hercegovine pod turskim utjecajem appeared first on Narodni.NET.

Slavi se zadnji dan u godini.

Narod govori:

»E što ćeš, dan po dan dok i smrt za vrat!«

»Evo danas staro lito, sutra mlado.
Bog zna ko će dogodine drugo dočekati«

Običaj je da se održavaju mise zahvalnice u crkvama, zahvaljuje se Bogu na dobročinstvu u protekloj godini.

Tko je bio sveti Silvestar

Silvestrovo se naziva u spomen na papu Silvestra koji je umro 31. prosinca 335. godine i za čijeg je pontifikata dopušteno kršćanstvo u Rimskom carstvu.

Sveti Silvestar dobio je svoje mjesto u katoličkom kalendaru po datumu smrti no nema izvorne veze sa simbolima slavljeničke noći. Ušao je i u staru hrvatsku božićnu popijevku Narodi nam se Kralj nebeski, koja pjeva: Silvestar papa k njim se pridruži, koga na nebesih okruniše.

Uz njegovo ime vezane su mnoge pučke predaje.

Tako je navodno cara Konstantina izliječio od gube, obuzdao zmaja koji se skrivao u jednog spilji na Kapitolu i u raspravi nadmudrio 141 rabina. Umjetnici ga često prikazuju ga kao zaštitnika stoke i stočne hrane, uvijek sa štapom u ruci dok pored njega stoji bik ili vol.

Što je značenje Silvestrova

Njegov spomendan, Silvestrovo, kao posljednji dan u kršćanskoj kalendarskoj godini, zanimljiv je folklorni i običajni dan.

Silvestarska noć je svojevrsna granica između jedne i druge godine, staroga i novoga.

Želimo vam da je provedete u društvu svojih najbližih i najdražih i da u toj noći, koju neki zovu najluđom, ne zaboravite zahvaliti Stvoritelju na svim dobročinstvima kojima vas je obdario u protekloj godini i da ga zamolite za milost u Novom ljetu.

Na Silvestrovo se u svim župnim crkvama služi zahvalnica, pobožnost kod koje se pjeva »Tebe Boga hvalimo«! Svevišnji je onaj kome dugujemo najveću zahvalnost jer od Njega dolazi svaki dobar dar.

Sveti Jakov apostol piše u svojoj poslanici: »Ne varajte se, ljubljena braćo moja: svaki dobar dar, svaki savršen poklon dolazi odozgo, od Stvoritelja zvijezda, u koga nema ni promjene, ni zasjenjenja od mijene.

On nas dragovoljno rodi riječju istine, da budemo prvenci među njegovim stvorenjima« (1,16–18). Ne zaboravite potrebe vaših najmilijih, starih i bolesnih, osamljenih i zaboravljenih, a prisjetite se molitvom i onih kojih više nema među nama!

The post Tradicija na blagdan svetog Silvestra ili Silvestrovo appeared first on Narodni.NET.

To se baš činilo najviše na božičnim i i župskim dernecima. Čitavo vrijeme derneka usmjeren je cijeli puk u pravcu saznanja koliko će se djevojaka odvesti i koji će ih momci odvesti.

Što znači i zašto dolazi do umicanja djevojaka?

Ako se jedan momak nakanio oženiti nekom djevojkom, a ona ima dosta kandidata, on se boji redovnim putom ženiti, to jest da najprije isprose djevojku, odnese rakiju i prstenuje se, jer postoji mogućnost da tu isprošenu djevojku odvede po noći neki drugi njezin kandidat za kojega bi se ona rado udala. Da bi to potpuno predusreo i bio siguran, momak preskače redovni put prosidbe, te djevojku odvodi s derneka njegova družina i netko od rodbine. Odvedenu djevojku smjeste tobože u nečiju kuću u komšiluku i tamo je zatvore.

Momci i cure na tradicionalnim druženjima

Kad djevojku povedu, u derneku nastane trka i zagledavanje kako bi se što prije saznalo koja je cura odvedena. Za tili čas saznade se koji je momak umakao curu i narod se smiri, a pucnjevi iz oružja odjekuju iz onoga pravca kuda je odvedena djevojka.

Tako se na božičnom i župskim dernecima umakne desetak i više cura.

Tradicija djevojaka za ženidbu

Rijetko bi se odvela neka cura na silu, ali bi neka pošla s momkom i bez veze, samo da tako zainteresira svoga momka za ženidbu.

Dogodi se da jedna djevojka, koja je odvedena za jednoga momka odvede se ponovo. Tajno po noći djevojka se dogovori s momkom da će izići na neko mjesto, gdje je on dočeka i odvede, što je velika sramota za momka koji je ostao bez djevojke.

On se kasnije teže može oženiti i taj mu neuspjeh umanjuje vrijednost.

Moda umicanja djevojaka bila je naročito uzela maha u posljednjem razdoblju kraljevske Jugoslavije.

Crkvena vlast borila se protiv toga i zabranjivala umicanje djevojaka.

Svaki slučaj morao je riješavati biskup i davati dozvolu za zamku, što se plaćalo i tako stvaralo nepotrebne materijalne izdatke.

The post Tradicionalni običaj umicanja ili vođenja djevojaka appeared first on Narodni.NET.

Tradicionlano šetanje momaka i djevojaka

Ali za djevojku je veliki udarac u slučaju da se njezin momak ne sastane s njom, nego mu se u puku svidi neka druga djevojka s kojom on uspostavi kontakt i šeta se.

Za ostavljenu djevojku je to velika sramota i poraz koji ona teško podnosi. Ona će u tom slučaju preko svojih rodica, rođaka ili drugarica uspostaviti kontakt s nekim momkom i šetati se s njime da na taj način prkosi svomu momku i dokaže mu svoju vrijednost da ona može uvijek naći momka.

A li ako ona neuspije šetati ni s jednim momkom, onda radi reda šeta se s nekim svojim rođakom ili komšijom.

U težim situacijama zna djevojka i napustiti dernek u znak protesta protiv postupka svoga momka. On se može kasnije i povratiti na sijelo djevojci i ispričati se kao da se samo šalio. A li ukoliko on ne dođe više djevojci ni na sijelo, to je znak da je posve napušta.
Šetnja momaka i djevojaka, zagledanje i zamjeranje traje cijeli dan.

Seoske ljepotice i tradicionlano biranje momaka

Djevojke koje su na glasu kao seoske ljepotice šetaju tijekom derneka s više momaka, tako da se ne zna za koga će se udati. Tu se pojavljuje suparništvo između pojedinih momaka, a još više između djevojaka.

Sve ono što se odigrava s momcima i djevojkama sa strane pomno prati stariji svijet, a naročito žene.

Njihova je radoznalost tolika da moraju vidjeti svaku curu i momka koji su se sastali i šetali.

To je bila njihova najbolja duševna hrana da mogu kasnije kod kuće o svemu pričati i po potrebi kuditi momke i djevojke.

The post Tradicionalna druženja momaka i djevojaka, običaji za druženje i ženidbu appeared first on Narodni.NET.