The post Jeste čuli za kokošiji Badnjak? Zanimljiv blagdanski običaj za kokošiji Badnjak. appeared first on Narodni.NET.

U nas je duboko ukorijenjena proslava Prvog svibnja, praznika rada, koji zapravo ima simboličko značenje u obrani radništva, no manje je poznata i crkvena proslava spomendana Josipa Radnika, čiji je dan u kalendar crkvene i liturgijske godine papa uveo 1955. godine. No, u povijesti je često crkva radnike i sve ljude skromnih životinih uvjeta pozivala na Josipa radnika kao uzora. Uvodeći ovaj blagdan Papa Pio XII. želio je potaknuti radnike na ‘tiho i vjerno posvećivanje svagdanjega rada’.

Uz prvi svibnja u petrinjskom je kraju zabilježen običaj koji je danas posve iščezao. Tada bi naime, mladići ubirali stručkove proljetnog cvijeća, a najčešće jorgovane, tulipane i slično te njime kitili plotove i prozore kuća u kojima je djevojka koja im se sviđa. Ovo je, dakako, imponiralo i djevojkama te su se nakon prvog svibnja obično rasplamsavale ljubavne iskre, odnosno mladić i djevojka išli bi u šetnju uz pratnju roditelja, zajedno bi išli na razna proštenja te sudjelovali u poslovima na njivi.

Uz ovaj običaj vezano je i to da su se smjeli djevojkama udvarati samo momci iz istog dijela grada. Događalo se i to da su neki hrabriji momci iz drugog dijela grada dolazili djevojci, predmetu svog obožavanja u dio grada u kojem oni ne žive te joj okitili ogradu i prozore. Međutim, često su bili uhvaćeni te izvrgnuti sramoti, odnosno na leđa su im natovarene poljoprivredne alatke i praćeni su do svojih kuća uz ismijavanje i ruganje.

U Petrinji se na dan Prvi svibnja u prošlosti pjevalo ovako:

Danas je Prvi maj,
mi molimo malo fraj,
da idemo u šumicu cvijeća brati
našoj učiteljici darovati.

Hrastovica je zasigurno jedno od najpoznatijih sela u petrinjskoj okolici. I ondje se u prošlosti veselo i razigrano obilježavao Prvi svibnja, a svi običaju danas su ondje sasvim zamrli. Naime, dan uoči Prvog svibnja mladići iz sela bi se susreli i raspravljali o tome na kojem će mjestu paliti krijes. Moralo je to biti dobro mjesto, mjesto s kojeg se vidi cijela Hrastovica. Momci su se okupljali kraj poznatog izvora Bartolovca, s kojeg mnogi seljani, ali i Petrinjci i dan danas dolaze uzeti vode na piće. Kada padne noć, momci bi odlazili u obližnju šumu i ondje uzimali grane s drveća, mlade grane graba i bukve. S tim bi granama okitili izvor Bartolovac, u znak života. Kako su kitili, tako su i pjevali razne pjesme.

Od suhog granja bi, pak složili drva za krijes te oko ponoći, ususret Prvom svibnju i zapalili krijes. Uz ovo se guštala dobra rakija i vino. Kada krijes dogori, momci odlaze po selu krasti cvijeće, najčešće jorgovane i tulipane. Ovim bi cvijećem darovali i kitili djevojke koje im se sviđaju. Ukoliko bi djevojka odbila cvijeće, momak bi joj, ljutit i povrijeđen, donosio – kukuruzovinu ili koprivu.

Također, budući se pravila buka i skika, momci i djevojke uvijek bi se nekome zamjerili i zato dobili ‘jezikovu juhu’, međutim nisu ostali dužni – tada bi potajice do izvora Bartolovca odnijeli plug ili kakvu drugu alatku pa neka ih gazda ujutro, kada se probudi, traži.

Nažalost, mnogo od ovih zanimljivih i lijepih običaja prepušteno je tek sjećanju koje stare bake, a prosječnom puku mnogo su jasniji u sjećanju sljedeći stihovi pjevani Prvog svibnja:

Podignimo u vis čela,
mi heroji rada svog.
Naša zemlja bit će sretna,
da nam živi, živi rad!

The post Prvi svibnja – blagdan Josipa radnika ili Praznik rada appeared first on Narodni.NET.

što se tiče samoga Badnjeg dana, njegovo je značenje u tom da se posti, sijeku badnjaci, čisti kuća i priprema jelo, ali pravoga blagdanskoga veselja nema dok se ne spusti sumrak i dok se badnjaci ne počnu unositi u kuću.

Nekadašnja priprema kuće i okućnice za Badnjak

Kakva je god kuća, malena i čađava, običaj je da se na Badnji dan temeljito očisti i uredi. Taj posao obično obično obave djevojke i mlade nevjeste, jer se one moraju i najviše sramiti ako u kući i pred kućom nije potpuno čistoća i red. Tako se najprije čisti stojna kuća od čađe, luga i prašine. Iznese se lug iz kuta i dobro omete šopa, očisti se lisa od čađe i kuća se dobro izmete i uredi. Isto tako ostružu se i očiste stvari u kući: drveni stoci, sinija, hambar, naćve i čanjci, bronzini i kotluše, kašike i bukare. Sve se to opere u vrućoj vodi i lugu i tako čisto postavi na svoje mjesto. Također se očiste i operu vrata kuće, pendžeri i zidovi se obijele, a omete se avlija (dvor) i obor ispred kuće, tako da u blagdanske dane izgleda čista kuća i njezin okoliš.

U nekim selima još je običaj da se kuće i torovi okite.

The post Badnjak, stari zaboravljeni običaji i poslovi za Badnjak appeared first on Narodni.NET.

To dete otrgne vragu lanca! A onu kuću, u kojoj se posti, obiđe zlo i vražja sila. To dete je premorilo ga (vraga), i nije kepeš dojt u nu kuću.

Govorilo se: pred Tri kralja su postila naša deca. I onda naši su stari kazali da zato postiju jel onda haždaji naraste lanac. Haždaja (zvijer) je svezana da deca ne poste, onda bi ona potrgala lanca i bi celog sveta progutala.

Dijete je postilo sve do pojave prve zvijezde na nebu, a poslije je moglojesti. Tom je prigodom djetetu darovana jabuka, jaje, a poslije i novac.

Negdje još blagdan Sveta Tri Kralja nazivaju Tri ferale. Taj danje post za svakoga.

I životinje su postile, a pod stoku nije se stavljala slama.

Božićna slama na kojoj se spavalo, na Tri kralja, iznosi se van. Slamu koja je bila na stolu domaćice stavljaju pod kokoši da bolje nesu jaja. Iz slame se pravi pojas kojim se vežu snopovi da bi bolje rodilo polje, a sjemenje s božičnog stola čuva se i na pretuletije (proljeće) se pomiješa s ostalim sjemenjem, najčešće zobi, da ono bolje urodi.

Običaji i tradicija na Sveta Tri Kralja

The post Običaji i tradicija na blagdan Sveta Tri kralja appeared first on Narodni.NET.

Obiteljski život se temeljio na starim narodnim običajima koji su se smatrali posvećenim, na etici narodne pjesme i na dubokoj vjeri da je Dobro jače od Zla, da ničija sila nije do vijeka, te da će se zakopana misao i sloboda jednom konačno izvojevati. Obiteljski odnosi bili su tako uređeni da su svi članovi kućne zajednice morali bezuvjetno slušati svoga domaćina, a mlađi su opet morali slušati starije. Svi su radili za obiteljsku zajednicu, a nitko osobno za sebe.

Djeca u obitelji i odgajanje djece u skladu s običajima i tradicijom

Djeca su u kući predstavljala pravo bogatsvo, jer ih je bilo mnogo. Odgajana su u obiteljskom ozračju i u prirodi. Roditelji djeci nisu nikada potpuno otkrivali svoju ljubav, niti su bih osjetljivi u ispunjavanju dječijih želja. Naravno, nisu se služili nikakvim odgojnim metodama, ali su bili nepopustljivi prema djeci. Strogi i pravedni. Dok bi djeca narasla da mogu samostalno izlaziti u prirodu i čuvati stoku, nisu više bili na očima roditelja. Tako su se gotovo slobodno razvijali u prirodi i u njoj nalazili svoje igre i zadovoljstva. A radili su i lakše poslove i pomagali roditeljima, pa su tako na vrijeme sticali radne navike i bili od koristi. Dok bi bili u kući, slušali su svu čeljad i vladali se kao da ih nema. Obično su sjedili na sobi pokraj lugava kuta gdje nikom ne bi smetali. Slušali su dobro što stariji govore, a nisu se smjeli uplićati u razgovor, samo su čekali da im se nešto zapovjedi. Djeca su u ocu i majci gledali najveći autoritet. Majke su imale običaj da straše djecu, kako ne smiju ništa govoriti ružno i sramotno, »jer će doći pratar i odrezat im jezik.« U kući se često ponavljala ona ‘božja zapovijed koja glasi »Poštuj oca i majku, da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji!« A majke bi rano ucjepile u dušu svoje djece vjersko poimanje života, da dobro mogu (razlikovati Dobro i Zlo, što se nikada kasnije nije dalo izbrisati iz njihove svijesti. Tako je obiteljski odgoj bio presudan za svu djecu i za njihov cijeli život.

Lijepo je rekao pjesnik:

»Koju žicu dijete ume na se, ta ga prati i pod sjede vlasi!«

The post Obitelj i tradicionalni obiteljski odgoj appeared first on Narodni.NET.

Opće je poznato da se  tog dana posti da nas ne bole zubi.

9. veljače Sveta Apolonija blagdan i narodni običaji

The post 9. veljače Sveta Apolonija blagdan i narodni običaji appeared first on Narodni.NET.

Takva jela od povrća kuhana s tjesteninom ili krumpirom najčešće se zovu maneštre ili manistre. Tome valja pridodati uobičajenu palentu ili puru. U obične korizmene dane slane ribe, obično srdele i riba sušena na suncu, bile su svakog dana na jelovniku. U svečanije dane u korizmi spremao se bakalar i pekle su se pršurate ili fritule (vritule). To su uštipci od beskvasnoga tijesta g grožđicama, prženi u ulju ili na maslu i posuti šećerom.

Poljičani su početkom 20. stoljeća jaja smatrali mrsnom hranom, te su ih posljednji put prije Uskrsa jeli o pokladama. Ljudi su, unatoč svemu polako mijenjali ustaljene navike. To je bilo povezano s osudom onih koji su se služili danim povlasticama. Ivanišević o tome piše:

„Kada pop navišćuje po biskupskoj naredbi korizmeni otpust i tumači u koje dane može se jist mesa, čuje se žamor po crkvi, ljutu se stariji:Proklet bija ko ga se okusija, Nestalo više vire i zakona, Ne virujemo više ni u papu, ni u biskupe ni u pope, otkad su poste pobacili. Koji su pametniji, neće tomu prigovarati, nego se čuje di reku: ‘Biskup je otpustija, na njegovu dušu.“

Početkom 20. stoljeća postariji ljudi, a osobito žene, cijelu korizmu nisu jeli meso. Osnovne korizmene namirnice u priobalju navode se u pjesmici iz Poljica:

„Korizma Kupus pogrizla,

Ulje polokala,

Muku (brašno) polokala.“

U korizmi se nije sviralo niti plesalo, ni općenito veselilo.

Nedjelja prije Uskrsa je Cvjetnica. Na Cvjetnicu se na blagoslov nosio svežanj maslinovih ili palminih grančica. To je bilje tome blagdanu dalo ime, u Poljicima – Cvitnica ili Cvitna nedilja. Opis blagoslova maslinovih grančica:

„Pri velike mise svaki starešina kućni ili kogod od mlađi’ nosi naručak kića maslinovine, jelića i drugog zelenog granja, unaša u crkvu, ‘di pop blagoslovi. Napose blagoslovi se naramak maslinova pruća s lišćem, drži se na otaru, a kad se dovrši blagoslov, pristupaju stariji, poljubu misniku ruku i primaju na dar po jednu grančicu.“

U Poljicima su muškarci, napose stariji, kućedomaćini nosili grančice na blagoslov. Poljički su mornari blagoslovljene grančice stavljali na jarbole, a ribari na provu brodova ako nisu imali jarbola.

Blagoslovljena se grančica zatakne za strehu, svete slike, raspelo ili nešto što je obvezno visjelo u sobi. Stavljala se i u zemlju na polju ili u vrtu, a trebala je osigurati zdravlje, sreću, zaštitu i dobar urod.

U obredima Velikog tjedna bile su prisutne šibe i smatralo se da njihova prisutnost može podariti blagoslov. Pučko shvaćanje iz Poljica:

„Šibice od barabana kažu da su sritne, a najsritnija opet ona šibica što ima na sebi tri blagoslova: na Cvitnicu, na otkrivanje križa i na barabana.“ .

Šibama se pripisivalo slično djelovanje kao i grančicama blagoslovljenima na Cvjetnicu. Na Veliki četvrtak ili petak molilo se i po sto Očenaša, Zdravomarija i Slavaocu. Moleći se uz Božji grob na Veliki četvrtak ljudi nisu smjeli sjesti već samo kleknuti ili stajati. Na Veliki petak se stalno kod kuće molilo ili su bili u crkvi uz Božji grob. U uređivanju Božjeg groba sudjelovali su mještani, donoseći cvijeće i svijeće. Na misi se taj dan ljubio križ. Navečer se održava procesija i pjeva se „Puče moj:“

„Puče moj,

što učinile tebi ili u čemu ožalostile tebe, odgovori meni!“

Na Veliki petak ljudi su se gotovo potpuno suzdržavali od jela. U Poljicima se nije jelo ni pilo:

„Nađe se pobožne čeljadi, da će postiti u suvo ili „žeživat“ od jedne do druge „glorie“, to će reć 48 uri ne okusit se ni kapi vode. To se zove „postit gloriju“ na čast muke spasiteljeve, a dobije se veliko pročoišćenje.“

Proširilo se vjerovanje da taj dan valja piti više crnog vina. U Poljicima se često govorilo:

„U Veliki petak koliko se vina popije, onoliko krvi u žile navrije.“

Na Veliku subotu su se u Poljicima kupali ljudi koji su imali svrab, a da bi kupanje bilo uspješnije cijeli su čin izvodili gotovo obredno:

„I na Bilu subotu, kad se proslavi Gloria u crikvi, idu se niki okupat u more ili živu vodu u Cetini, da jim se skine srab, ali idući tamo ne imaju se obazirat na nikoga.“

Dio obreda na Veliku subotu je blagoslov vatre. Blagoslovljena se vatra kući prenosila pomoću komada drva. Smatralo se da blagoslov neće napustiti kuću sve dok se obnovljena vatra ne ugasi. Zar su najčešće prenosile žene.

Početkom 20. stoljeća u uskrsnoj noći, blagoslovljenom vodom su blagoslivljali sav životni prostor:

,,U donjin Poljicin malo se ko slatko naspavao na Uskrs obnoć: jesu li mitila ponoć, od svake kuće po jedno, dvoje i troje ide po polju od zemlje do zemlje, nosi kršćene vode, poškropi svaki komad vinograda grančicom maslinovine blagoslovljene na Cvitnicu, zadije palmu i govori: ‘Kud ja ovom vodom, tu Gospodin Bog svojim blagoslovom’.“

Razdilu se u dvoje: jedan u zapad, drugi u istok, daje moguće prije nego sunce izađe, da blagoslovi sve vinograde. Iđe se i na pokopišće, oškropu se grebi i izmoli nekoliko očenaši za mrtve.“

Na blagoslov su se nosili razni proizvodi. Blagoslovljena se hrana jela na Uskrs, za vrijeme doručka. Pojelo bi se natašte malo od svega. Zbog blagoslova se s ostacima blagoslovljene hrane postupalo na poseban način. Na Uskrs se umivalo blagoslovljenom ili tekućom vodom. Kako je Uskrs svečani dan i pada u proljeće kada je vrijeme toplije i ljepše, u Poljicima su govorili da je Uskrs gizdavac. Ljudi su taj dan nastojali obući što svečaniju i ljepšu odjeću i očekivalo se da će svatko, a osobito mladi ljudi, odjenuti nešto novo, ponoviti se. U uskrsno doba najčešće se darivao uskrsni kruh ili pecivo, osobito djeci. U Poljicima se taj uskrsni kruh nazivao pogača:

„Pogača prava čini se od same šenice. Triba prosijati brašno na gusto sito ili još bolje na koprinu. Rastanji se na loparu za dva prsta debeline, pa kad se ‘oće, da bude baš uredna i stimana (činjena) privme se na pisani kraj lopara, pa ostane sva lipo napisana, a na sridini križ. Peče se u prisan, jer bi kvasanje pokvarilo pismo, a u općenito sve tako tanke pogače i bez pisana kuvaju se u prisan.“

Tradicionalna Uskrsna pogača

Cesto se naziva i sirnica. Tim uskrsnim kruhovima su dodavani različiti mirisi i dodaci poput limunove ili narančine kore, grožđice, pinjole, suhih smokava i si. Šećer se često spominje kao sastojak uskrsnoga slatkog kruha. Pečenje uskrsnoga kruha i kruha općenito je bilo vrlo zahtjevno:

„Puno je do stopanjice zna li kruh umisit, uredit, lipo ispeć, svako ne zna, ne iđe jon za rukon. Zato se čuje prikor, kad se goni mlivo u mlin na paripčetu:

„Deh vranića – na tebi je šenica,

Kakva je stopanjica – bit će gora neg sirčanica.“

Kućanice su često nosile kruh da se ispeče u seoskoj peći kod profesionalne pećarice, jer se smatralo daje kruh pečen u peći „korisniji, čistiji, durećniji (trajniji)“. To se činilo o svakom većem blagdanu ili poslu, kad se zbog manjka vremena ili zbog veće količine kruha koju treba ispeći to ne može učiniti kod kuće. Kruh se početkom 20. stoljeća veoma cijenio:

„Pogača je u gornjim Poljicin (u drugim malo se čini) puno činjeno jiće, nosi se za dar, a peče se uvik na kovinu pod cripnjon. Kaže se: Lipe su ti oči – pri pogači.“

Čestitanje se odvijalo usmeno, najčešće na sam Uskrs, poslije jutarnje ili večernje mise ili na uskrsni ponedjeljak. Zaziv poznat početkom 20. stoljeća u Poljicima je glasio:

„Na dobro vam došlo sveto Uskrsnuće! I vami na spasenje!“. Svi koji su tijekom godine živjeli na gospodarskim imanjima podalje od mjesta u Poljicima za blagdan su dolazili kući.

Tekst napisala: Ana Šarić

The post Uskrs i Uskrsni običaji u Poljicima appeared first on Narodni.NET.

Mjesto Kali na otoku Ugljanu, smješteno tek nekoliko kilometara istočnije od trajektnog pristaništa Preko, danas je dobro povezano s gradom Zadrom i ostatkom kopna. Može se reći da su mjesta na otoku Ugljanu odavno izronila iz prokletstva otočne izoliranosti koja ih je godinama i stoljećima prije izgradnje modernih plovila osuđivala na život u siromaštvu škrte dalmatinske zemlje.

Zahvaljujući tom siromaštvu otočna su se mjesta okrenula moru i njegovim plodovima, izgrađujući tako bogatu tradiciju ribarstva koja i danas određuje životne tijekove na ovom prostoru. No, dok je more ostalo važna karika života, povezivanje otoka s kopnom promijenilo je ovisnost egzistencije o škrtoj otočnoj zemlji, a samim tim i običaje stanovnika, u velikoj mjeri određene načinom života. To je jedan od razloga što stariji načini obilježavanja blagdana više ne postoje, a zamijenile su ih nove, modeme i gotovo globalisdčke proslave.

Stari običaji Kaljana, pa tako i uskrsni običaji, u velikoj su mjeri bili određeni njihovom izoliranošću i siromaštvom, pa se s novim promjenama u životu otoka nisu nikako mogli očuvati.

U vrijeme djetinjstva i mladosti moje bake, koja mi je u velikoj mjeri pomogla pri izradi ovoga rada, život u Kalima bio je uistinu bitno drugačiji. Pričajući o uskrsnim običajima svoga rodnog mjesta baka je zašla u prepričavanje događaja iz djetinjstva, atmosfere koja je vladala u to vrijeme, a napose ushićenja koje je prožimalo dane oko Uskrsa. Premda su mi se u početku činili nevažnima, nakon određenog vremena shvatila sam da su popratni elementi važni za razumijevanje događaja o kojima priča, zapravo osnova iz koje su izrastali razni načini proslave Uskrsa.

Veliki tjedan bio je čitav obilježen blagdanskim duhom koji se budio Cvjetnicom i nije nestajao sve do kraja tjedna, tj. do Uskrsa. Cvjetnica se nije kao u nekim drugim mjestima obilježavala umivanjem u cvijeću, nego je započinjala odlaskom na misu s granama maslina posebno pripremljenima za tu prigodu. U Kalima je, naime, bio prisutan otočni običaj pletenja maslina i njihova sastavljanja u križ na čijem su se presjecištu umetali cvjetovi ciklama, u ovom mjestu poznatije pod imenom ruminka. Nastavak Velikog tjedna obilježen je nemrsom, a u petak i postom. Velikim četvrtkom započinje razdoblje posebno svečane atmosfere. Na taj su se dan vezivala zvona crkve pa ona u trodnevnom razdoblju od četvrtka do subote nisu zvonila. Umjesto zvona početak svete mise u četvrtak, službu Velikog petaka i subotu najavljivala je velika grupa djece, njih pedeset do sto, koja je prolazila tri puta oko mjesta i stvarala buku tzv. krčalima, drvenim “glazbalima” ručne izrade, sastavljenim od nazubljenog koluta koji se okreće i drvene letvice postavljene tako da udara o zupce koluta i proizvodi karakteristično klaparanje. Djeca iz mjesta kretala su se u velikim skupinama i proizvodila nevjerojatno glasan zvuk koji je uistinu dostojno zamjenjivao zvuk zvona i pozivao mještane na misu, a završetak svakog kruga bio je obilježen prigodnom pjesmicom:

Muži žene kokoše pečene

Hote dica kod svetog Lovrica

Ovo je prvi

 

Crkveni obredi Velikog Četvrtka i Velikog petka slični su onima iz drugih hrvatskih mijesta i gradova primjerice obred  pranja nogu dvanaestorici izabranih na Veliki Četvrtak ili svečana procesi ja oko crkve s feralima u večernjim satima Velikog petka.

Subota je obilježena pravljenjem pogana i na čiji se kraj umetalo jaje. Običaj bojenja jaja u mnogim domaćinstvima nije ni postojao jer je siromaštvo uvjetovalo nedostatak ove namirnice, ali bogatije su obitelji bojale jaja uz pomoć crvenog luka (kapule). Siromaštvo je, također, uvjetovalo oskudan popis jela koja su se nosila na blagoslov u nedjeljno jutro, Moja baka prisjeća kako su u njenoj obitelji, ali i u mnogim drugim obiteljima sličnog životnog standarda, na blagoslov odnošene jedino pogače, dok se meso, jaja, sol, mladi luk i druge namirnice, zbog nedostatka zaliha ili običaja nisu blagoslivljale« Uskrsno je jutro započinjalo đoručkovanjem blagoslovljene pogače koju je ranom zorom na blagoslov odnijelo najčešće najmanje žensko dijete ili majka. Nakon toga slijedio je. odlazak na misu te svečani ručak, najobilniji u siromašnoj godini.

Uskrsno je popodne bilo prožeto vrhuncem blagdanskog uzbuđenja i obilježavalo ga je međusobno druženje starih i mladih mještana. No, dok su stariji uživali u čestitanju najvažnijeg kršćanskoga blagdana, djeca i mladi zabavljali su se maštovitim narodnim igrama. Na nekoj Široj kali ili većem prostoru nalik na trg palila se od smilja i suhog drva uskrsna vatra, koleda, koju hrabriji momci i djevojke preskaču u želji za Ženidbom, odnosno udajom, Završetkom uskrsnog tjedna i samog Uskrsa u Kalima su završavali i svi običaji vezani uz ovaj blagdan. Postupno se gasilo uzbuđenje svečarskog ugođaja i otočani su se vraćali svom svakodnevnom mukotrpnom životu.

Na temelju pričanja svoje bake, poglavito iz, ushita kojim i danas govori i danima Uskrsa, mogu zaključiti da su narodni običaji ne samo definirane Činjenice pučkog života, nego i odraz duha jednog vremena. Gubitkom toga duha, one radosti koja je pratila svaki pa i najmanji ritual, gube se i istinski narodni običaji. Mi, stanovnici modernog doba, u proučavanje običaja trebamo krenuti od cjeline života ljudi koji te običaje njeguju ili su ih njegovali, te ćemo u tom slučaju otkriti brojne istine ne samo prošlosti naših predaka, nego i vlastite sadašnjosti i budućnosti.

Tradicionalni Uskrsni običaji na otoku Ugljanu

Teks napisala: Martina Vidaić

The post Uskrs i Uskrsni običaji na otoku Ugljanu i okolici appeared first on Narodni.NET.

Sukošan na wikipediji opširnije informacije. Pogledajte i službene stranice općine Sukošan.

Uskrsu je uvijek prethodila korizma, koja je slijedila nakon poklade.

Kako je običaj da se u tim razdobljima jede određena hrana, tako su se za vrijeme poklade jele svinjske nožice, uši i razna sočiva. A kada bi nastupila korizma koja je trajala 40 dana, odbacivalo se meso srijedom i petkom. U utorak i na čistu srijedu su bili omiljeni bakalar i fritule.

Sve je započinjalo Cvjetnicom (već smo pisali o cvjetnici i običajima na cvjetnicu) kada bi djevojke ujutro brale cvijeće (posebice ljubičice), s čijim su se laticama taj dan umivale da bi mirisale cijelu godinu. Tada se u crkvu na blagoslov nosila maslinova grančica, koja je imala svoje mjesto u kući punih godinu dana, do sljedeće Cvjetnice. Ako bi netko u toj godini umro, onda bi se grančica stavila u blagoslovljenu vodu i njome bi se škropio mrtvac.

Na Veliki četvrtak su se vezivala zvona kako bi zavladala tišina dok traje Isusova muka. U tom periodu nije bilo primjereno pjevati ni igrati kolo tj. nije se tukalo.

Dolaskom Velikog četvrtka škrgučalo se škrgučima napravljenim od drveta. Kad bi ih se vrtjelo, proizvodili bi zvuk koji je podsjećao na škripanje Isusovih zubi u njegovoj muci.

Na Veliki petak govedima su se vezivali papci s krpama, da ne bi oštetili zemlju, jer bi se tako Isusu povećale muke. Tada bi uslijedio cjelodnevni post, koji je dopuštao samo bakalar i bilo je uvriježeno mišljenje da se popije crno vino u znak Isusove krvi.

U subotu u podne odvezivala su se crkvena zvona, mijesile su se pogače od puno jaja. Posebno se pekao kruh na libe (mali kruščići), a za djecu su se radile kolubice (mali kruščići s jajem na vrhu).

Na sam dan Uskrsa, ljudi bi ujutro u svojoj najsvečanijoj odjeći odlazili na misu blagosloviti jaja, kruh, kapulu, vino, sol (za mudrost).

Za vrijeme mise pjevao je zbor sastavljen isključivo od muškaraca.

Nakon mise su svi odlazili u središte sela (odnosno u Sukošan) igrati kolo i pjevati, gdje je bilo dopušteno i ženama se uključiti u pjesmu.

Djevojke se nisu kitile cvijećem u kosi jer su nosile marame na glavi, i to uglavnom bijele.

Dok se kolo igralo, biralo bi se dvoje mladih koji bi stali u središte kruga te bi im se pjevalo:

„sad se vidi, sad se zna, tko se kome dopada“

Takve pjesme su se pjevale bez glazbene pratnje, a kad bi igra završila odabrana djevojka nije bila dužna poljubiti mladića (što je običaj u nekim drugim krajevima).

Kod kuće bi otac izrekao molitve nakon čega bi se marendala blagoslovljena hrana. Za ručak se pripremalo pečeno pile punjeno kruhom, jajima, slaninom i ljutikom.

Običaj bojanja jaja predstavljao je Isusovu pobjedu nad smrću, njegovo uskrsnuće. Jaja su većinom bila jednobojna, a boja se dobivala od crvene kapule, ljubičasto-plavog balučka (divlji vlasac) i iz čađe. Jedna od najdražih igara tog dana je bila tuckanje jajima.

Uskršnji običaji na Sukošanu. Foto: Zadarski list

Tekst napisala: Ivana Kragić

The post Tradicija i Uskršnji običaji na Sukošanu appeared first on Narodni.NET.

Selo Bukovica čije običaje opisujemo tipično je selo zadarskog zaleđa. Narod se u njemu redom bavio uzgojem stoke i ratarstvom. Od toga se živjelo, a i danas je tako za nekolicinu ljudi koji se iz mjesta nisu iselili.

Uskrsni običaji

Zadnjim danima poklada završavale su se igre i sve ostale karakteristike tog dijela godine nakon kojeg nastupa 40-dnevna korizma. Korizma je vrijeme u kojem se zaljubljeni parovi nisu mogli ženiti pa bi

poklade bile zadnji trenuci za to. Većinom bi se ta situacija pratila raznim šaljivim pjesmama poput ovog stiha:

„Poklade, poklade, svaki svoju popade.“

Opravdanje za takav običaj bilo je samo značenje korizme kao razdoblja duhovnog čišćenja i pripreme za najveći kršćanski blagdan. Pripreme su se vršile i u fizičkom smislu, pa su post (jedenje samo kruha i vode) i nemrs (nejedenje mesa) bili česti u vrijeme korizme. I sam početak korizme u tom je duhu. Naime, Čista srijeda bila je posna. Kroz korizmu redovito je srijedom i petkom bio nemrs.

Zadnja nedjelja pred Uskrs – Cvjetnica – (malo opširnije) bila je posebna i u skladu s imenom. Dan prije crkva bi se kitila cvijećem, a na sam dan, rano ujutro djeca bi otišla skupljati cvijeće (poljsko cvijeće, ljubičica, ciklama, cvijet badema…) nakon čega bi se u njemu umivali prethodno ne cijedeći vodu. S obzirom da se u tom kraju maslina, čiju se granu nosilo na blagoslov, rijetko nalazila, većinom bi cijelo selo svoju grančicu uzimalo s jednog od nekolicine stabala koja su rasla upravo ispred crkve. U sklopu mise održavala bi se procesija u kojoj bi vjernici obišli crkvu moleći, pjevajući, slaveći Boga, dok su djeca putem posipala cvijeće. Posebnih običaja za Cvjetnicu nije bilo. Uz tradicionalnu misu i malo bogatiji objed, ljudi su isto radili (čuvali stoku) jer je taj posao obvezan svaki dan.

Na Veliki četvrtak bi se obavljala ispovijed vjernika, a Veliki je petak bio postan i neradan.

Velika subota je najmlađima najdraži dan. Tad su se, naime, bojale pisanice i to većinom u vodi u kojoj se kuhao peršin ili orahova kora, za tamnozelenu, a ljuska crvenog luka za smeđecrvenu boju. Pisanice su se ukrašavale i urezivanjem različitih motiva. Na Veliku subotu domaćica bi detaljno očistila kuću, dvorište (avliju), torove, sjenike… pripremajuće se za veliki dan. Jelo bi se blagoslivljalo u subotu navečer, a košarica bi sadržavala sljedeće:

jaja (po jedno za svakog člana obitelji i dva za svećenika), mladi luk, kruh (pšenični kruh ukrašen narodnim motivima koji su se oblikovali čašom i za razliku od ostalih dana kruh bi prelili razmućenim jajem za postizanje sjaja), sol (nosili su soli koliko je potrebno za soljenje uskrsnog jela, a posebno se ponijela veća količina za stoku), zmijska trava (tzv. Kaloper – vjerovalo se da blagoslovljena štiti od ugriza zmije, na njenom se blagoslivljanju inzistiralo ne toliko zbog zaštite ljudi, koliko stoke). Imućnije obitelji u košaru za blagoslov stavljale bi i pršut. Blagoslivljanje  zmijske trave i soli za stoku pokazuje nam koliko su ljudi ovisili o njoj. Stoka im je bila osnova za život i za vrijeme blagdana na nju se ni je zaboravljalo. Bila je dio svakodnevnog življenja obitelji, neophodan dio.

Ujutro na sam Uskrs jela bi se blagoslovljena hrana nakon čega bi se išlo na svečanu misu. Misa bi počinjala većinom oko podneva, a nakon nje bi narod skupljen oko crkve igrao igre i plesao narodna kola. Plesalo se tzv. biračko kolo. U kolu bi sudjelovao podjednak broj muškaraca i žena. Jedan sudionik kola bio je ujedno i kolovođa, glavni pjevač, koji bi započeo pjesmu, a zatim bi pjevali i drugi. Za to vrijeme jedan bi muškarac započeo biranje, odnosno odabir djevojke koja mu se u kolu svidi. Birač bi ju primio za ruku i zajedno bi šetali sredinom kola, upoznavajući se, dok bi ostatak kola pjevao pjesmu ljubavne tematike. Vremena za upoznavanje imali su toliko koliko je trajala pjesma, nakon čega bi izabrana djevojka birala. Kolo bi se tako igralo dok god su sudionici htjeli. U skladu s pravilom neženidbe, u korizmi se kolo nije plesalo. Isto tako nije karakteristično samo za Uskrs, plesalo se za seoske fešte, sajmove i ostale vrste proslava. Pjesama koje su se u kolu pjevale bilo je mnogo. Priložit ću tek par stihova:

„Biraj mali da si zdravo

Hajde mali(a) izaberi

i vodi je kući pravo

koga tvoje srce želi.“

Osim biračkog kola igrala bi se još jedna plesna igra, tzv. kukulešće. U njoj su se izdržljivi i fizički spremni pojedinci (muškarci i žene) natjecali u brzom plesu uz zvuke usne harmonike. Pobjednik je bio najizdržljiviji plesač.

Biračko kolo:

httpv://www.youtube.com/watch?v=lO0zc0ZTDNc

Kukulešće plesna igra:

https://www.youtube.com/watch?v=SI1d4b1Pvew

U ranim poslijepodnevnim satima išlo bi se kućama na uskrsni objed, na kojem su bili svi članovi obitelji. Trpeza je bila bogata, puno bogatija od uobičajenih dana (s janjetinom, svinjetinom, mladim lukom, domaćim kruhom…). Odmor nakon ručka u poslijepodnevnim satima bio bi prekinut obvezom čuvanja stada, koje se ni za blagdane nije smjelo zapostaviti.

Uskrsni običaji u Bukovici i bojanje jaja.

Tekst napisala: Maja Kresović

The post Tradicija i Uskršnji običaji u Bukovici appeared first on Narodni.NET.