Takva jela od povrća kuhana s tjesteninom ili krumpirom najčešće se zovu maneštre ili manistre. Tome valja pridodati uobičajenu palentu ili puru. U obične korizmene dane slane ribe, obično srdele i riba sušena na suncu, bile su svakog dana na jelovniku. U svečanije dane u korizmi spremao se bakalar i pekle su se pršurate ili fritule (vritule). To su uštipci od beskvasnoga tijesta g grožđicama, prženi u ulju ili na maslu i posuti šećerom.

Poljičani su početkom 20. stoljeća jaja smatrali mrsnom hranom, te su ih posljednji put prije Uskrsa jeli o pokladama. Ljudi su, unatoč svemu polako mijenjali ustaljene navike. To je bilo povezano s osudom onih koji su se služili danim povlasticama. Ivanišević o tome piše:

„Kada pop navišćuje po biskupskoj naredbi korizmeni otpust i tumači u koje dane može se jist mesa, čuje se žamor po crkvi, ljutu se stariji:Proklet bija ko ga se okusija, Nestalo više vire i zakona, Ne virujemo više ni u papu, ni u biskupe ni u pope, otkad su poste pobacili. Koji su pametniji, neće tomu prigovarati, nego se čuje di reku: ‘Biskup je otpustija, na njegovu dušu.“

Početkom 20. stoljeća postariji ljudi, a osobito žene, cijelu korizmu nisu jeli meso. Osnovne korizmene namirnice u priobalju navode se u pjesmici iz Poljica:

„Korizma Kupus pogrizla,

Ulje polokala,

Muku (brašno) polokala.“

U korizmi se nije sviralo niti plesalo, ni općenito veselilo.

Nedjelja prije Uskrsa je Cvjetnica. Na Cvjetnicu se na blagoslov nosio svežanj maslinovih ili palminih grančica. To je bilje tome blagdanu dalo ime, u Poljicima – Cvitnica ili Cvitna nedilja. Opis blagoslova maslinovih grančica:

„Pri velike mise svaki starešina kućni ili kogod od mlađi’ nosi naručak kića maslinovine, jelića i drugog zelenog granja, unaša u crkvu, ‘di pop blagoslovi. Napose blagoslovi se naramak maslinova pruća s lišćem, drži se na otaru, a kad se dovrši blagoslov, pristupaju stariji, poljubu misniku ruku i primaju na dar po jednu grančicu.“

U Poljicima su muškarci, napose stariji, kućedomaćini nosili grančice na blagoslov. Poljički su mornari blagoslovljene grančice stavljali na jarbole, a ribari na provu brodova ako nisu imali jarbola.

Blagoslovljena se grančica zatakne za strehu, svete slike, raspelo ili nešto što je obvezno visjelo u sobi. Stavljala se i u zemlju na polju ili u vrtu, a trebala je osigurati zdravlje, sreću, zaštitu i dobar urod.

U obredima Velikog tjedna bile su prisutne šibe i smatralo se da njihova prisutnost može podariti blagoslov. Pučko shvaćanje iz Poljica:

„Šibice od barabana kažu da su sritne, a najsritnija opet ona šibica što ima na sebi tri blagoslova: na Cvitnicu, na otkrivanje križa i na barabana.“ .

Šibama se pripisivalo slično djelovanje kao i grančicama blagoslovljenima na Cvjetnicu. Na Veliki četvrtak ili petak molilo se i po sto Očenaša, Zdravomarija i Slavaocu. Moleći se uz Božji grob na Veliki četvrtak ljudi nisu smjeli sjesti već samo kleknuti ili stajati. Na Veliki petak se stalno kod kuće molilo ili su bili u crkvi uz Božji grob. U uređivanju Božjeg groba sudjelovali su mještani, donoseći cvijeće i svijeće. Na misi se taj dan ljubio križ. Navečer se održava procesija i pjeva se „Puče moj:“

„Puče moj,

što učinile tebi ili u čemu ožalostile tebe, odgovori meni!“

Na Veliki petak ljudi su se gotovo potpuno suzdržavali od jela. U Poljicima se nije jelo ni pilo:

„Nađe se pobožne čeljadi, da će postiti u suvo ili „žeživat“ od jedne do druge „glorie“, to će reć 48 uri ne okusit se ni kapi vode. To se zove „postit gloriju“ na čast muke spasiteljeve, a dobije se veliko pročoišćenje.“

Proširilo se vjerovanje da taj dan valja piti više crnog vina. U Poljicima se često govorilo:

„U Veliki petak koliko se vina popije, onoliko krvi u žile navrije.“

Na Veliku subotu su se u Poljicima kupali ljudi koji su imali svrab, a da bi kupanje bilo uspješnije cijeli su čin izvodili gotovo obredno:

„I na Bilu subotu, kad se proslavi Gloria u crikvi, idu se niki okupat u more ili živu vodu u Cetini, da jim se skine srab, ali idući tamo ne imaju se obazirat na nikoga.“

Dio obreda na Veliku subotu je blagoslov vatre. Blagoslovljena se vatra kući prenosila pomoću komada drva. Smatralo se da blagoslov neće napustiti kuću sve dok se obnovljena vatra ne ugasi. Zar su najčešće prenosile žene.

Početkom 20. stoljeća u uskrsnoj noći, blagoslovljenom vodom su blagoslivljali sav životni prostor:

,,U donjin Poljicin malo se ko slatko naspavao na Uskrs obnoć: jesu li mitila ponoć, od svake kuće po jedno, dvoje i troje ide po polju od zemlje do zemlje, nosi kršćene vode, poškropi svaki komad vinograda grančicom maslinovine blagoslovljene na Cvitnicu, zadije palmu i govori: ‘Kud ja ovom vodom, tu Gospodin Bog svojim blagoslovom’.“

Razdilu se u dvoje: jedan u zapad, drugi u istok, daje moguće prije nego sunce izađe, da blagoslovi sve vinograde. Iđe se i na pokopišće, oškropu se grebi i izmoli nekoliko očenaši za mrtve.“

Na blagoslov su se nosili razni proizvodi. Blagoslovljena se hrana jela na Uskrs, za vrijeme doručka. Pojelo bi se natašte malo od svega. Zbog blagoslova se s ostacima blagoslovljene hrane postupalo na poseban način. Na Uskrs se umivalo blagoslovljenom ili tekućom vodom. Kako je Uskrs svečani dan i pada u proljeće kada je vrijeme toplije i ljepše, u Poljicima su govorili da je Uskrs gizdavac. Ljudi su taj dan nastojali obući što svečaniju i ljepšu odjeću i očekivalo se da će svatko, a osobito mladi ljudi, odjenuti nešto novo, ponoviti se. U uskrsno doba najčešće se darivao uskrsni kruh ili pecivo, osobito djeci. U Poljicima se taj uskrsni kruh nazivao pogača:

„Pogača prava čini se od same šenice. Triba prosijati brašno na gusto sito ili još bolje na koprinu. Rastanji se na loparu za dva prsta debeline, pa kad se ‘oće, da bude baš uredna i stimana (činjena) privme se na pisani kraj lopara, pa ostane sva lipo napisana, a na sridini križ. Peče se u prisan, jer bi kvasanje pokvarilo pismo, a u općenito sve tako tanke pogače i bez pisana kuvaju se u prisan.“

Tradicionalna Uskrsna pogača

Cesto se naziva i sirnica. Tim uskrsnim kruhovima su dodavani različiti mirisi i dodaci poput limunove ili narančine kore, grožđice, pinjole, suhih smokava i si. Šećer se često spominje kao sastojak uskrsnoga slatkog kruha. Pečenje uskrsnoga kruha i kruha općenito je bilo vrlo zahtjevno:

„Puno je do stopanjice zna li kruh umisit, uredit, lipo ispeć, svako ne zna, ne iđe jon za rukon. Zato se čuje prikor, kad se goni mlivo u mlin na paripčetu:

„Deh vranića – na tebi je šenica,

Kakva je stopanjica – bit će gora neg sirčanica.“

Kućanice su često nosile kruh da se ispeče u seoskoj peći kod profesionalne pećarice, jer se smatralo daje kruh pečen u peći „korisniji, čistiji, durećniji (trajniji)“. To se činilo o svakom većem blagdanu ili poslu, kad se zbog manjka vremena ili zbog veće količine kruha koju treba ispeći to ne može učiniti kod kuće. Kruh se početkom 20. stoljeća veoma cijenio:

„Pogača je u gornjim Poljicin (u drugim malo se čini) puno činjeno jiće, nosi se za dar, a peče se uvik na kovinu pod cripnjon. Kaže se: Lipe su ti oči – pri pogači.“

Čestitanje se odvijalo usmeno, najčešće na sam Uskrs, poslije jutarnje ili večernje mise ili na uskrsni ponedjeljak. Zaziv poznat početkom 20. stoljeća u Poljicima je glasio:

„Na dobro vam došlo sveto Uskrsnuće! I vami na spasenje!“. Svi koji su tijekom godine živjeli na gospodarskim imanjima podalje od mjesta u Poljicima za blagdan su dolazili kući.

Tekst napisala: Ana Šarić

The post Uskrs i Uskrsni običaji u Poljicima appeared first on Narodni.NET.

Mjesto Kali na otoku Ugljanu, smješteno tek nekoliko kilometara istočnije od trajektnog pristaništa Preko, danas je dobro povezano s gradom Zadrom i ostatkom kopna. Može se reći da su mjesta na otoku Ugljanu odavno izronila iz prokletstva otočne izoliranosti koja ih je godinama i stoljećima prije izgradnje modernih plovila osuđivala na život u siromaštvu škrte dalmatinske zemlje.

Zahvaljujući tom siromaštvu otočna su se mjesta okrenula moru i njegovim plodovima, izgrađujući tako bogatu tradiciju ribarstva koja i danas određuje životne tijekove na ovom prostoru. No, dok je more ostalo važna karika života, povezivanje otoka s kopnom promijenilo je ovisnost egzistencije o škrtoj otočnoj zemlji, a samim tim i običaje stanovnika, u velikoj mjeri određene načinom života. To je jedan od razloga što stariji načini obilježavanja blagdana više ne postoje, a zamijenile su ih nove, modeme i gotovo globalisdčke proslave.

Stari običaji Kaljana, pa tako i uskrsni običaji, u velikoj su mjeri bili određeni njihovom izoliranošću i siromaštvom, pa se s novim promjenama u životu otoka nisu nikako mogli očuvati.

U vrijeme djetinjstva i mladosti moje bake, koja mi je u velikoj mjeri pomogla pri izradi ovoga rada, život u Kalima bio je uistinu bitno drugačiji. Pričajući o uskrsnim običajima svoga rodnog mjesta baka je zašla u prepričavanje događaja iz djetinjstva, atmosfere koja je vladala u to vrijeme, a napose ushićenja koje je prožimalo dane oko Uskrsa. Premda su mi se u početku činili nevažnima, nakon određenog vremena shvatila sam da su popratni elementi važni za razumijevanje događaja o kojima priča, zapravo osnova iz koje su izrastali razni načini proslave Uskrsa.

Veliki tjedan bio je čitav obilježen blagdanskim duhom koji se budio Cvjetnicom i nije nestajao sve do kraja tjedna, tj. do Uskrsa. Cvjetnica se nije kao u nekim drugim mjestima obilježavala umivanjem u cvijeću, nego je započinjala odlaskom na misu s granama maslina posebno pripremljenima za tu prigodu. U Kalima je, naime, bio prisutan otočni običaj pletenja maslina i njihova sastavljanja u križ na čijem su se presjecištu umetali cvjetovi ciklama, u ovom mjestu poznatije pod imenom ruminka. Nastavak Velikog tjedna obilježen je nemrsom, a u petak i postom. Velikim četvrtkom započinje razdoblje posebno svečane atmosfere. Na taj su se dan vezivala zvona crkve pa ona u trodnevnom razdoblju od četvrtka do subote nisu zvonila. Umjesto zvona početak svete mise u četvrtak, službu Velikog petaka i subotu najavljivala je velika grupa djece, njih pedeset do sto, koja je prolazila tri puta oko mjesta i stvarala buku tzv. krčalima, drvenim “glazbalima” ručne izrade, sastavljenim od nazubljenog koluta koji se okreće i drvene letvice postavljene tako da udara o zupce koluta i proizvodi karakteristično klaparanje. Djeca iz mjesta kretala su se u velikim skupinama i proizvodila nevjerojatno glasan zvuk koji je uistinu dostojno zamjenjivao zvuk zvona i pozivao mještane na misu, a završetak svakog kruga bio je obilježen prigodnom pjesmicom:

Muži žene kokoše pečene

Hote dica kod svetog Lovrica

Ovo je prvi

 

Crkveni obredi Velikog Četvrtka i Velikog petka slični su onima iz drugih hrvatskih mijesta i gradova primjerice obred  pranja nogu dvanaestorici izabranih na Veliki Četvrtak ili svečana procesi ja oko crkve s feralima u večernjim satima Velikog petka.

Subota je obilježena pravljenjem pogana i na čiji se kraj umetalo jaje. Običaj bojenja jaja u mnogim domaćinstvima nije ni postojao jer je siromaštvo uvjetovalo nedostatak ove namirnice, ali bogatije su obitelji bojale jaja uz pomoć crvenog luka (kapule). Siromaštvo je, također, uvjetovalo oskudan popis jela koja su se nosila na blagoslov u nedjeljno jutro, Moja baka prisjeća kako su u njenoj obitelji, ali i u mnogim drugim obiteljima sličnog životnog standarda, na blagoslov odnošene jedino pogače, dok se meso, jaja, sol, mladi luk i druge namirnice, zbog nedostatka zaliha ili običaja nisu blagoslivljale« Uskrsno je jutro započinjalo đoručkovanjem blagoslovljene pogače koju je ranom zorom na blagoslov odnijelo najčešće najmanje žensko dijete ili majka. Nakon toga slijedio je. odlazak na misu te svečani ručak, najobilniji u siromašnoj godini.

Uskrsno je popodne bilo prožeto vrhuncem blagdanskog uzbuđenja i obilježavalo ga je međusobno druženje starih i mladih mještana. No, dok su stariji uživali u čestitanju najvažnijeg kršćanskoga blagdana, djeca i mladi zabavljali su se maštovitim narodnim igrama. Na nekoj Široj kali ili većem prostoru nalik na trg palila se od smilja i suhog drva uskrsna vatra, koleda, koju hrabriji momci i djevojke preskaču u želji za Ženidbom, odnosno udajom, Završetkom uskrsnog tjedna i samog Uskrsa u Kalima su završavali i svi običaji vezani uz ovaj blagdan. Postupno se gasilo uzbuđenje svečarskog ugođaja i otočani su se vraćali svom svakodnevnom mukotrpnom životu.

Na temelju pričanja svoje bake, poglavito iz, ushita kojim i danas govori i danima Uskrsa, mogu zaključiti da su narodni običaji ne samo definirane Činjenice pučkog života, nego i odraz duha jednog vremena. Gubitkom toga duha, one radosti koja je pratila svaki pa i najmanji ritual, gube se i istinski narodni običaji. Mi, stanovnici modernog doba, u proučavanje običaja trebamo krenuti od cjeline života ljudi koji te običaje njeguju ili su ih njegovali, te ćemo u tom slučaju otkriti brojne istine ne samo prošlosti naših predaka, nego i vlastite sadašnjosti i budućnosti.

Tradicionalni Uskrsni običaji na otoku Ugljanu

Teks napisala: Martina Vidaić

The post Uskrs i Uskrsni običaji na otoku Ugljanu i okolici appeared first on Narodni.NET.

Sukošan na wikipediji opširnije informacije. Pogledajte i službene stranice općine Sukošan.

Uskrsu je uvijek prethodila korizma, koja je slijedila nakon poklade.

Kako je običaj da se u tim razdobljima jede određena hrana, tako su se za vrijeme poklade jele svinjske nožice, uši i razna sočiva. A kada bi nastupila korizma koja je trajala 40 dana, odbacivalo se meso srijedom i petkom. U utorak i na čistu srijedu su bili omiljeni bakalar i fritule.

Sve je započinjalo Cvjetnicom (već smo pisali o cvjetnici i običajima na cvjetnicu) kada bi djevojke ujutro brale cvijeće (posebice ljubičice), s čijim su se laticama taj dan umivale da bi mirisale cijelu godinu. Tada se u crkvu na blagoslov nosila maslinova grančica, koja je imala svoje mjesto u kući punih godinu dana, do sljedeće Cvjetnice. Ako bi netko u toj godini umro, onda bi se grančica stavila u blagoslovljenu vodu i njome bi se škropio mrtvac.

Na Veliki četvrtak su se vezivala zvona kako bi zavladala tišina dok traje Isusova muka. U tom periodu nije bilo primjereno pjevati ni igrati kolo tj. nije se tukalo.

Dolaskom Velikog četvrtka škrgučalo se škrgučima napravljenim od drveta. Kad bi ih se vrtjelo, proizvodili bi zvuk koji je podsjećao na škripanje Isusovih zubi u njegovoj muci.

Na Veliki petak govedima su se vezivali papci s krpama, da ne bi oštetili zemlju, jer bi se tako Isusu povećale muke. Tada bi uslijedio cjelodnevni post, koji je dopuštao samo bakalar i bilo je uvriježeno mišljenje da se popije crno vino u znak Isusove krvi.

U subotu u podne odvezivala su se crkvena zvona, mijesile su se pogače od puno jaja. Posebno se pekao kruh na libe (mali kruščići), a za djecu su se radile kolubice (mali kruščići s jajem na vrhu).

Na sam dan Uskrsa, ljudi bi ujutro u svojoj najsvečanijoj odjeći odlazili na misu blagosloviti jaja, kruh, kapulu, vino, sol (za mudrost).

Za vrijeme mise pjevao je zbor sastavljen isključivo od muškaraca.

Nakon mise su svi odlazili u središte sela (odnosno u Sukošan) igrati kolo i pjevati, gdje je bilo dopušteno i ženama se uključiti u pjesmu.

Djevojke se nisu kitile cvijećem u kosi jer su nosile marame na glavi, i to uglavnom bijele.

Dok se kolo igralo, biralo bi se dvoje mladih koji bi stali u središte kruga te bi im se pjevalo:

„sad se vidi, sad se zna, tko se kome dopada“

Takve pjesme su se pjevale bez glazbene pratnje, a kad bi igra završila odabrana djevojka nije bila dužna poljubiti mladića (što je običaj u nekim drugim krajevima).

Kod kuće bi otac izrekao molitve nakon čega bi se marendala blagoslovljena hrana. Za ručak se pripremalo pečeno pile punjeno kruhom, jajima, slaninom i ljutikom.

Običaj bojanja jaja predstavljao je Isusovu pobjedu nad smrću, njegovo uskrsnuće. Jaja su većinom bila jednobojna, a boja se dobivala od crvene kapule, ljubičasto-plavog balučka (divlji vlasac) i iz čađe. Jedna od najdražih igara tog dana je bila tuckanje jajima.

Uskršnji običaji na Sukošanu. Foto: Zadarski list

Tekst napisala: Ivana Kragić

The post Tradicija i Uskršnji običaji na Sukošanu appeared first on Narodni.NET.

Selo Bukovica čije običaje opisujemo tipično je selo zadarskog zaleđa. Narod se u njemu redom bavio uzgojem stoke i ratarstvom. Od toga se živjelo, a i danas je tako za nekolicinu ljudi koji se iz mjesta nisu iselili.

Uskrsni običaji

Zadnjim danima poklada završavale su se igre i sve ostale karakteristike tog dijela godine nakon kojeg nastupa 40-dnevna korizma. Korizma je vrijeme u kojem se zaljubljeni parovi nisu mogli ženiti pa bi

poklade bile zadnji trenuci za to. Većinom bi se ta situacija pratila raznim šaljivim pjesmama poput ovog stiha:

„Poklade, poklade, svaki svoju popade.“

Opravdanje za takav običaj bilo je samo značenje korizme kao razdoblja duhovnog čišćenja i pripreme za najveći kršćanski blagdan. Pripreme su se vršile i u fizičkom smislu, pa su post (jedenje samo kruha i vode) i nemrs (nejedenje mesa) bili česti u vrijeme korizme. I sam početak korizme u tom je duhu. Naime, Čista srijeda bila je posna. Kroz korizmu redovito je srijedom i petkom bio nemrs.

Zadnja nedjelja pred Uskrs – Cvjetnica – (malo opširnije) bila je posebna i u skladu s imenom. Dan prije crkva bi se kitila cvijećem, a na sam dan, rano ujutro djeca bi otišla skupljati cvijeće (poljsko cvijeće, ljubičica, ciklama, cvijet badema…) nakon čega bi se u njemu umivali prethodno ne cijedeći vodu. S obzirom da se u tom kraju maslina, čiju se granu nosilo na blagoslov, rijetko nalazila, većinom bi cijelo selo svoju grančicu uzimalo s jednog od nekolicine stabala koja su rasla upravo ispred crkve. U sklopu mise održavala bi se procesija u kojoj bi vjernici obišli crkvu moleći, pjevajući, slaveći Boga, dok su djeca putem posipala cvijeće. Posebnih običaja za Cvjetnicu nije bilo. Uz tradicionalnu misu i malo bogatiji objed, ljudi su isto radili (čuvali stoku) jer je taj posao obvezan svaki dan.

Na Veliki četvrtak bi se obavljala ispovijed vjernika, a Veliki je petak bio postan i neradan.

Velika subota je najmlađima najdraži dan. Tad su se, naime, bojale pisanice i to većinom u vodi u kojoj se kuhao peršin ili orahova kora, za tamnozelenu, a ljuska crvenog luka za smeđecrvenu boju. Pisanice su se ukrašavale i urezivanjem različitih motiva. Na Veliku subotu domaćica bi detaljno očistila kuću, dvorište (avliju), torove, sjenike… pripremajuće se za veliki dan. Jelo bi se blagoslivljalo u subotu navečer, a košarica bi sadržavala sljedeće:

jaja (po jedno za svakog člana obitelji i dva za svećenika), mladi luk, kruh (pšenični kruh ukrašen narodnim motivima koji su se oblikovali čašom i za razliku od ostalih dana kruh bi prelili razmućenim jajem za postizanje sjaja), sol (nosili su soli koliko je potrebno za soljenje uskrsnog jela, a posebno se ponijela veća količina za stoku), zmijska trava (tzv. Kaloper – vjerovalo se da blagoslovljena štiti od ugriza zmije, na njenom se blagoslivljanju inzistiralo ne toliko zbog zaštite ljudi, koliko stoke). Imućnije obitelji u košaru za blagoslov stavljale bi i pršut. Blagoslivljanje  zmijske trave i soli za stoku pokazuje nam koliko su ljudi ovisili o njoj. Stoka im je bila osnova za život i za vrijeme blagdana na nju se ni je zaboravljalo. Bila je dio svakodnevnog življenja obitelji, neophodan dio.

Ujutro na sam Uskrs jela bi se blagoslovljena hrana nakon čega bi se išlo na svečanu misu. Misa bi počinjala većinom oko podneva, a nakon nje bi narod skupljen oko crkve igrao igre i plesao narodna kola. Plesalo se tzv. biračko kolo. U kolu bi sudjelovao podjednak broj muškaraca i žena. Jedan sudionik kola bio je ujedno i kolovođa, glavni pjevač, koji bi započeo pjesmu, a zatim bi pjevali i drugi. Za to vrijeme jedan bi muškarac započeo biranje, odnosno odabir djevojke koja mu se u kolu svidi. Birač bi ju primio za ruku i zajedno bi šetali sredinom kola, upoznavajući se, dok bi ostatak kola pjevao pjesmu ljubavne tematike. Vremena za upoznavanje imali su toliko koliko je trajala pjesma, nakon čega bi izabrana djevojka birala. Kolo bi se tako igralo dok god su sudionici htjeli. U skladu s pravilom neženidbe, u korizmi se kolo nije plesalo. Isto tako nije karakteristično samo za Uskrs, plesalo se za seoske fešte, sajmove i ostale vrste proslava. Pjesama koje su se u kolu pjevale bilo je mnogo. Priložit ću tek par stihova:

„Biraj mali da si zdravo

Hajde mali(a) izaberi

i vodi je kući pravo

koga tvoje srce želi.“

Osim biračkog kola igrala bi se još jedna plesna igra, tzv. kukulešće. U njoj su se izdržljivi i fizički spremni pojedinci (muškarci i žene) natjecali u brzom plesu uz zvuke usne harmonike. Pobjednik je bio najizdržljiviji plesač.

Biračko kolo:

httpv://www.youtube.com/watch?v=lO0zc0ZTDNc

Kukulešće plesna igra:

https://www.youtube.com/watch?v=SI1d4b1Pvew

U ranim poslijepodnevnim satima išlo bi se kućama na uskrsni objed, na kojem su bili svi članovi obitelji. Trpeza je bila bogata, puno bogatija od uobičajenih dana (s janjetinom, svinjetinom, mladim lukom, domaćim kruhom…). Odmor nakon ručka u poslijepodnevnim satima bio bi prekinut obvezom čuvanja stada, koje se ni za blagdane nije smjelo zapostaviti.

Uskrsni običaji u Bukovici i bojanje jaja.

Tekst napisala: Maja Kresović

The post Tradicija i Uskršnji običaji u Bukovici appeared first on Narodni.NET.

Na svakoj misi se susrećemo sa Isusom. Promatram to kao posljednji susret s Isusom u kojem i meni govori da će ga ove noći netko od nas izdati i razmišljam: Pitamo li se i mi kao što su se zapitali Isusovi učenici: ”Da nisam ja, Gospodine?” Prepoznajemo li se u Judi koji ga izdaje ili Petru koji smatra da on to ne bi ni u kojem slučaju mogao učiniti? Jesmo li u strahu da će Isus i nama reći: ”Jao onome koji izdaje Sina Čovječjega. Bolje bi mu bilo da se ni rodio nije?” Ili smo pak mirni jer vjerujemo Isusu – da je on naš jedini spasitelj?

Na Veliku srijedu poslije podne počinju litanije, koje se održavaju tri dana.

U Santovu s velikom ih radošću pohađaju i djeca. Po završetku litanije, kada svećenik knjigom udari po klupi, tada djeca štapićima udaraju po klupi. Djeca ponesu i čegrtaljke i njima klepeću. Čine to u znak kažnjavanja Pilata koji je izdao Isusa. Običaj je popraćen velikom bukom, dok djeci pruža neopisivu radost i trajan doživljaj.

Običaji na srijedu u Velikom tjednu

The post Tradicionalni običaji na srijedu u Velikom tjednu appeared first on Narodni.NET.

Pripreme za Uskrs započinju već u korizmeno vrijeme, a nastavljaju se kroz Veliki tjedan( već smo pisali o Velikom tjednu) koji započinje tradicionalnim umivanjem u cvijeću na Cvjetnicu i blagoslovom maslinovih grančica. U vazmenom trodnevlju brojnim obredima nastoji se potaknuti ljude na razmišljanje o muci i smrti Isusovoj te ih na taj način i duhovno pripremiti za najvažniji kršćanski blagdan.
Pepelnicom (možete pročitati više o običajima na Pepelincu) započinje obredno čišćenje, na način da se ljude posipa pepelom. To je ujedno dan posta i nemrsa. U korizmi je običaj nemrsa, odnosno ne jedenja mesa, ako ne svaki dan, a ono obvezno petkom.

Cvjetnica ili Nedjelja muke Gospodnje uvodi nas u Veliki tjedan, tjedan Isusove muke i smrti. Svečanom maslinovim grančicama sjećamo se Isusova svečanog ulaska u Jeruzalem. Kod nas je običaj da se dan prije ubere raznovrsno cvijeće koje se stavi u vodu, da bi smo se ujutro na Cvjetnicu mogli umivati u tom cvijeću.

Blagoslovljene maslinove grančice koriste se za zaštitu kuće i plodnost polja. Najstariji član obitelji grančice nosi na polja koja su zasađena, da ih blagoslovi i da grančicu stavi u zemlju.
Veliki tjedan priprema je za predstojeće uskrsne blagdane, vezuju se crkvena zvona i sve se prekriva ljubičastom tkaninom. Na Veliki Četvrtak posvećuje se sveto ulje za sakramente i blagoslivlja bolesničko ulje, a navečer slavi se obred Gospodnje večere, na kraju obreda pjeva se prvi dio Gospina plača, a drugi dio završava se na Veliki petak.

Uskrs se slavi vazmenim trodnevljem Krista umrlog, pokopanog i uskrsnulog. To ie Veliki petak, Velika subota i Nedjelja uskrsnuća Gospodnjeg odnosno Uskrs.

Na Veliki petak održava se strogi post, u crkvi se održava obred klanjanja presvetom sakramentu i obred ljubljenja križa. Nema svete mise već obred Muke. Na kraju se nastavlja pjevati drugi dio Gospina plača. Prošireno je vjerovanje da na Veliki petak valja piti više crnog vina Vjeruje se da koliko tad popiješ vina, da toliko dobiješ krvi.

Gospin plač Ansambl Lado

httpv://www.youtube.com/watch?v=9_WwI52ymq0

Velika subota je dan kad se razvežu crkvena zvona, tad započinje Vazmeno bdijenje, najsvečanije bogoslužje crkvene godine obuhvaća službu svjetla, službu riječi, krsnu službu i euharistijsku službu. Kod nas se na taj dan nosi jelo na blagoslov, hranu koja će se blagosloviti na Uskrs. Cijeli dan se priprema hrana koja će se blagosloviti; peku se pogače, kuhaju jaja, i to zajedno s ljuskom crvenog luka te tako poprimaju crvenkastosmeđu boju.

Na blagdan Uskrsa sveta misa se slavi u devet sati ujutro. Slavlje započinje ulaznom pjesmom „Gospodin slavno uskrsnu“, a završava pjesmom „Kraljice neba, raduj se“.

Osim darivanjem, o Uskrsu se uspostavlja dodir i razmjena među ljudima. Čestitanje promatramo kao razmjenu dobrih želja, posjećujemo prijatelje, susjede i rodbinu. Uskrsni blagdani obilježeni su društvenim aktivnostima, jer je Uskrs blagdan o kojem se okupljaju svi ukućani.

Nedjelja poslije Uskrsa naziva se još i Bijela nedjelja ili kod nas Mali Uskrs ona označava završetak uskršnjih događaja, te nastavak proljetnih običaja.

Tekst napisala: Josipa Stevanja

The post Uskrs i uskrsni običaji mjesta Glavica, Zadar appeared first on Narodni.NET.

Mladi i djeca na Cvjetnicu peru lice u vodi u kojoj se noć prije uronilo proljetno cvijeće. Brojni crkveni obredi karakteristični su za Veliki četvrtak, a tog dana vjernici dolaze i listi prid križ. Puk se u crkvu poziva drvenim čegrtaljkama. Vazmak i pogača su najpoznatija uskrsna jela.

Tradicionalna drvena čegrtaljka

S Uskrsom već nastupaju običaji proljetnog ciklusa, u kojima dolazi do izražaja posvećivanje pažnje zemlji i poljodjeljskim radovima.

Na Cvjetnicu ili Maslinsku nedjelju bio je običaj da mladi i djeca peru lice u vodi u koju je prethodnu večer stavljeno razno proljetno cvijeće, a dobivaju i jaje koje se kraj vode ili u vodu stavljalo. Maslinove grančice koje su se u crkvi blagoslivljale kod kuće su se držale s najvećim poštovanjem, na istaknutom i posebnom mjestu.

Veliki četvrtak, petak i subota prolazili su u pripremama za blagdan Uskrsa i u crkvenim obredima. Do promjene dolazi šezdesetih godina 20. stoljeća. Obredi mise večere Gospodnje, klanjanje križu i vazmeno bdijenje održavali su se u jutarnjim satima, a poslije podne i predvečer oficij – pjevanje jutrenje i pohvala nastupajućeg dana. Nakon oficija na Veliki petak održavala se i procesija, Toga dana se dolazilo u crkvu “listi prid križ“, tj. puzati na koljenima od vrata do oltara gdje se ljubio križ. Zvona nisu zvonila od Velikog četvrtka do Velike subote, pa se na službe pozivalo i u crkvi su se upotrebljavale drvene čegrtaljke. Osobito se strogi post držao na Veliki petak. Čak se i zvonima Sto su visila o vratu volovima stavljalo trave da ne zvone. Posebno obredno jelo za Uskrs je pečeno janje, vazmak. Klalo se na Krsnu (Veliku) subotu i na uskrsno jutro se pečeno nosilo na blagoslov u crkvu. Kosti od vazmaka nisu se bacale, već zakapale u zemlju. Krvlju vazmaka bi se na vratima dvora načinio križ, prema starozavjetnom pashalnom običaju koji nalazimo u Bibliji. Drugo važno obredno jelo je pogača, uskrsni slatki kruh, koja se također, uz jaja, mladi luk, vino i sir nosila u crkvu na blagoslov i s najvećim poštovanjem blagovala. Jaja su se bojala, a njima se i tucalo, tj. udaralo jajem o jaje s namjerom da će onaj čije ne pukne dobiti drugo jaje.

Tekst napisali: Ivana Milin / Suzana Selimi

The post Tradicionalni Uskršnji običaji u Briševu appeared first on Narodni.NET.

Otok Iž jedan je od otoka zadarskog arhipelaga. Površinom relativno velik, a brojem stanovnika jako oskudan. Svega je dvjestotinjak starosjedilaca koji tijekom cijele godine tu žive te nebrojeno turista koji tijekom ljeta dolaze. Otok je to velike tradicije pa tako i zapamćenih uskrsnih običaja koji se dugi niz stoljeća prenose s koljena na koljeno.

Uskrs je najvažniji i najveći kršćanski blagdan. Na Uskrs slavimo središnji događaj kršćanstva – Kristovo uskrsnuće.

Ovdje vjernici, ili oni koji tek drže do običaja, uzeli su i ove godine u ruke vrećice s bojama i bacili se na posao bojenja jaja – na radost najmlađih ukućana Uskrs su dočekali košaricama punih crvenih, zelenih i žutih pisanica. Pisanice su oslikana jaja. Davnih dana, dok nije bilo umjetnih boja za jaja, ljudi su koristili boje što su ih našli u prirodi. Najčešća je bila crvena, dobivena od ljuske luka ili crvenog radiča. Pisanica je središnji simbol Uskrsa. Nije, dakako, riječ o bojanju jaja,

narod je umjetnost slikanja pisanica pretvorio u pravu umjetnost Tankim raskoljenim drvcem umočenim u rastopljeni vosak, šaraju se pisanice, a druga tehnika je struganje. Tako nastaju zadivljujući ornamenti, ukrasi, šare. Na ovom predivnom otoku pisanica je dar, često je poklanja djevojka momku, pa nije čudo da su na pisanici nacrtana i dva goluba i slični sentimentalni oblici. Najnoviji motiv je zec.

Blagoslov jela stara je crkvena i pučka tradicija našega naroda. Na Veliku subotu ili rano ujutro na sam Uskrs prema crkvi hitaju svi mještani koji u svojim košarama nose jelo: jaja, kruh, pecivo, šunku. Nose jelo na uskršnji blagoslov. Kao i u svim drugim prilikama i tu ima pretjerivanja: neki se trude pokazati sve što imaju pa jedva nose košare, teže od njih samih. Drugi pak, nose košarice u koje stane tek po jedna pisanica. Ipak, svima je stalo do toga da za uskrsni doručak imaju blagoslovljeno jelo. Davnih dana se govorilo među starijim ljudima kako je grijeh i samo mirisanje blagoslovljena jela prije Uskrsa, a kamoli da ga se jede. Čak se smatralo da takvo jelo ne smije okusiti onaj tko nije bio na ispovijedi. Jedan od vrlo starih običaja je izrada klepetaljki i čagrtaljki koje izgledaju ovako: na kraj oko 30 cm duge daske širine police za knjige privezuju se metalne pločice koje viseći o rubu, podizanjem i spuštanjem klepetaljke proizvode jak zvuk. Ovaj se običaj njegovao od davnina, ali ga stanovnici Velog Iža ni danas nisu zaboravili. Naime, kako se nekada vjerovalo da se vino u tijelu pretvara u krv, jača i ozdravljuje, za Uskrs je bilo poželjno popiti ga što više i okrijepiti se što bolje. Na blagdanskom se stolu zato vina nalazilo u izobilju, a pilo se, naravno, bez vode.

Stari ljudi kažu da Uskrs „oslobađa“ čovjeka iz smrti kao što jaje simbolizira rađanje, stvaranje živog iz neživog. Da bismo tu klicu života doista „preuzeli”, jaje valja pojesti. A kako bismo cijele godine bili vitalni i zdravi, na Cvjetnu će nedjelju vjernici pohrliti u crkvu, da blagoslove grančice masline. Ovdje postoji običaj umivanja na Veliku subotu: u lavor vode stave se ljubičice, cvijeće da bi nam lice bilo svježe

i lijepo. Pletenje grančica je također jedan od običaja Velog Iža. Posto palme nisu uobičajene, u tu svrhu najčešće koriste grančice masline ili ružmarina te cvijeće. Ukrašavale su se križem ili vijencem načinjenim od ukrasnih vrpca i cvijeća, a ova se vještina cijenila toliko da se jedna takva okićena grana razmjenjivala za svečani uskrsni kruh i 20 raznobojnih jaja.

Uskrsna jaja i Uskrsna tradicija na otocima

Zahvale za tekst: Tina Baraka

The post Običaji i Uskrsna tradicija na Velom Ižu appeared first on Narodni.NET.

” Spomeni se čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti.”

Poseban osjećaj približavanja Uskrsa osjeti se već četrnaest dana prije blagdana. Ta se nedjelja zove Glušnica (Gluha nedjelja), i tog su se dana u crkvi pokrivale svete slike, raspela i dr… što je bila priprema za skorašnji blagdan muke i smrti Isusa Krista.

Sljedeća nedjelja je Cvjetnica. Tada se u crkvu nose maslinove grančice na blagoslov,  pjeva se Muka Gospodinova, što je poseban doživljaj jer ju pjeva zbor. Cvjetnicom je počinjao Veliki tjedan, u kojem se u ponedjeljak i utorak nije održavala posebna služba Božja, već kao i u obične dane.

Na Veliku srijedu misa se govorila uvečer. Pjevala se Muka Gospodinova. Nakon toga počeo bi baraban, udaranje štapovima i šibama po klupama i po podu. šibom o oltar prvi bi udario župnik, a potom bi ga slijedili svi nazočni. Taj je običaj u narodu značio da treba udariti razbojnika Barabu, a ne Isusa, zbog čega se vjerojatno tako i zove.

U davna vremena se služba Božja na Veliki četvrtak održavala i prijepodne i poslijepodne. Prijepodne su na Slavu Vičnju (Slava Bogu na visini…) zvonila zvona, nakon čega su ih zavezali i više se nije zvonilo do Slave vičnje na Veliku (Krsnu) subotu. Toga bi dana na sv. misi bilo nazočno dvanaest ljudi, što je simboliziralo dvanaest apostola, a svećenik bi im prao noge, kao što je i Isus činio apostolima. Na toj sv. misi svećenik bi prenio posvećene hostije i sveto Otajstvo u Božji grob postavljen za tu priliku na oltaru Srca Isusova. Puk bi pritom pjevao napjev: “Usta moja otpjevajte.”

Božji grob su mladići čuvali dvadeset i četiri sata, i to s puškama na ramenu. Kako su zvona bila zavezana, umjesto zvonjenja se “škrgoćalo” (klepetalo). Djeca bi obično išla kroz mjesto i “škrgoćanjem” pozivala ljude na u crkvu. Ljudi su se pozivali na poseban način kao npr. “prva volta na misu, druga volta na misu, treća volta na misu.” “Skrgoćale” su bile različitih veličina i proizvodile su najraznovrsnije zvukove, a oduvijek su najbolje i najveće bile crkvene “škrgoćale.”

Veliki petak je poseban dan za svakog vjernika. Dan strogog posta i nemrsa. Obično se jede samo riba i pije se vino. Na Veliki petak služba u crkvi bila je posebna – pjeva se Muka po Ivanu. Nakon toga svećenik bi otkrio križ, a vjernici su pjevali: “Evo drvo križa na kojem je spas svijeta visio.” Ljudi su klečeći puzali (lizili) od ulaza u crkvu do oltara, gdje bi svatko poljubio raspelo. Klanjajući se križu, vjernici su pjevali :”Puče moj, što učinih tebi ili u čemu ožalostih tebe? Odgovori meni.” Nakon završetka službe počinjala je procesija. Na čelu procesijske povorke nošen je veliki križ, iza njega išli su muškarci, za njima svećenik koji je nosio sveto Otajstvo i pjevao. Na kraju procesije išle su žene. Ljudi u procesiji brojnim su starinskim svjetiljkama osvjetljavali put. Prozori kuća, zidovi, terase i ulazna vrata pokraj kojih je procesija prolazila bili su osvijetljeni mnogim svijećama, luminima ili vatrama od pepela i petroleja. Nakon procesije u crkvi se pjevao “Gospin plač”.

Na veliku ili Krsnu subotu pred crkvenim se vratima naložila vatra . Na njoj bi se upalila uskrsna svijeća u koju je svećenik utisnuo pet grumena blagoslovljenog tamjana i čitao dvanaest proročanstava. Ljudi su stajali, okupljeni pred crkvenim vratima, držeći u rukama upaljene svijeće. Nakon blagoslova vatre svećenik bi blagoslovio vodu što je za tu priliku, u posebnom “maštelu” (vjedru), donesena na sredinu crkve. Nakon blagoslova ta je krsna voda odnesena u škropionicu kod ulaza u crkvu, koja je bila prazna još od Velikog četvrtka. Iz toga su ljudi uzimali posvećenu vodu i nosili je kući za blagoslov domova i ukućana. Nakon blagoslova vode blagoslivljala se voda za krštenje. U trenutku kad se u crkvi zapjeva: “Slava Bogu na visini “odvežu” se zvona i zvonjavom se naviješta Isusovo uskrsnuće. Na Veliku subotu je i blagoslov hrane. Zene bi ujutro marljivo poranile da bi ispekle “turte” i “kolube”, posebne slatke kruščiće, te obojale jaja prirodnim bojama, najčešće korom kapule. Svaka se kućanica pritom trudila da joj “turte” i “kolube” izgledaju lijepo. Osim njih na blagoslov se nosio kruh, vino, sol, kuhana jaja, mlada kapula i drugo. U prijašnjim vremenima, kada su se stanovnici Ražanca bavili uzgojem stoke, na blagoslov se nosila i janjetina.

Na Uskrs je cijelo selo osobito veselo. Sveta misa je posebne svečana, a za ručak se jelo samo ono najbolje. Nakon mise obično se plesalo poznato ražanačko kolo u kojem je igralo i staro i mlado.

https://www.youtube.com/watch?v=Fkj6FX2RdyI

Tekst napisala : Ana Valjin

The post Tradicija i Uskršnji običaji općine Ražanac appeared first on Narodni.NET.

Donosi: Uz gangu i bukaru

The post Običaj čuvanja Kristova groba u Vrlici appeared first on Narodni.NET.