Uzgoj maslina bila je jednako važna poljodjelska djelatnost. Krajem studenoga počinjala je kanala, branje maslina, u kojoj je također sudjelovala cijela obitelj. Svaki zaselak imao je kameni turanj za proizvodnju ulja. Od 1911. godine, kad je kupljena prva hidraulična preša, mještani sve više koriste usluge Uljarske zadruge smještene u zaseoku Kraj. Maslinovo se ulje tijekom godine čuvalo u konobi u kamenicama, velikim kamenim posudama koje su Tučepljani kupovali na Braču.

Dok je uzgoj vinove loze i maslina na srednje velikim gospodarstvima uglavnom zadovoljavao potrebe domaćinstva i rjeđe bio namijenjen prodaji, smokve, višnje i bajami uzgajali su se najviše radi prodaje. Zbog visokih otkupnih cijena, na komadićima stobodne zemlje gdje se uz prstove se uzgajao i buvač, a nakon pedesetih počela se saditi lavanda i proizvoditi lavandino uje.

Prodajom poljodjelskih proizvoda, a posebice buvača, osiguravao se novac za kupovinu žitarica koje u primorju nisu uspijevalo. Obitelji koje su imale stanove i zemlje na brdu sijale su po planinskim docima šenicu, ječam, raž i zob, ali su brdski prinosi rijetko zadovoljavali potrebe domaćinstva. Zato je većina obitelji žito nabavljala u Vlaškoj i Hercegovini razmjenom ili kupnjom. U Tučepima je tijekom prve polovice dvadesetog stoljeća radilo pet mlinica smještenih niz potok koji je izvirao na Orašću. Nakon njihova zatvaranja, žito se nosi u Podgoru di su bile velike vode. Od tridesetih godina domaćice sve više miješaju brašno iz mlinica s kupovnin brašnon za pravit lazanje i kruv ispo cripnje ili onoga iz krušne peći.

Da je uzgoj žitarica na brdu bio tek sporedna djelatnost, razabire se i iz iskaza jednog kazivača da su se šenica ozimica i ječam sadili za izminit kumpir, Što odgovara biološkom nadohranjivanju tla postupkom plodoreda. Dvije godine uzastopno sadio se krumpir, a treću se na istoj površini sadila pšenica ili neka druga žitarica, nakon čega bi opet došao red na krumpir. Brdski doci bili su i rasadišta kupusa. Inače, kupus se zajedno s blitvom, rodakvon i tikvama uzgajao u vrtlima oko kuća i uz potoke. To je bilo i jedino povrće koje su dalmatinci poznavali sve do novijeg vremena.

Slično je bilo i s voćem. O njegovoj sadnji i uzgoju nije se posebice brinulo ako nije služilo otkupu, pa su se potrebe za vitaminima u prehrani često zadovoljavale sezonskim plodovima samoniklog bilja kao što su npr. bile crne gjoginje. Osim grožđa koje se svježe ostavljalo na višalici više tjedana, višanja, svježih smokava koje su se ile sa cabla uz vitu kruva, te suhih smokava i bajama, koji su se tijekom godine čuvali ka oči u glavi u škrinji pod kjučen, u pojedinim mjesecima bilo je još murava, kostela, malih crjeni jabuka ili krušaka divjakinja. Uz kuće nekih obitelji bilo je još trešanja i orava.

Stočarstvo je sve do Drugoga svjetskog rata imalo istu važnost kao vinogradarstvo i maslinarstvo. Odživine se najčešće drže ovce i koze. Obiteljsko bogatstvo mjerilo se veličinom zemlje, odnosno brojem cabala maslina i brojem vinograda, ili po broju ovaca i koza. Srednje imućna obitelj imala je po 10-12 ovaca i 4-5 koza, pa je nekoliko puta tjedno pravila grudice sira. Ljeti se zbog velikog broja bravi po planinskim stanovima moglo zateći i po 200-300 pastira. Krajem prve polovice stoljeća stada se naglo smanjuju, posebice glede broja koza. Bio je običaj da se ovce, koze i janjci kolju o Sisvetin. Ovčje i kozje meso ostavljalo se posoljeno desetak dana u biguncu, a zatim se dva-tri tjedna sušilo u dimavici da se dobije kaštradina. Janjeće se meso prodavalo u gradovima. Od početka stoljeća počinju se sve više držati svinje: Nije bilo kuće koja nije ranila gudana. Sta ćeš ist zimi oko nema gudana!?

O    Božiću su se klali, solili i sušili. Domaćini najveću pažnju posvećuju sušenju pršuta. Pršute bi svak čuva i šćedija, jer su oni potvrđivali domaćinovu vještinu i donosili više novca u kuću s kojim je tribalo jope kupi gudana. Osim pršuta, prave se i duvenice, a znala se poprigat bržola i stavit u mast zapriko zime. Većina obitelji držala je i po nekoliko kokoši koje bi, zbog lisica, noću zatvarala u kužinu.

Od teglećih životinja srednje imućne obitelji držale su magarad i mazge, dok su najbogatiji imali još i konje. Njih su uglavnom koristili muškarci za prijenos većih tereta, posebice za vrijeme jematve i kanate, dok su svakodnevne terete najčešće prinašale žene na kostima.

Jedna od djelatnosti koja početkom stoljeća još nije bila osobito razvijena u dalmaciji bilo je ribarstvo. Iako je ono imalo relativno dugu tradiciju na našem primorju, ulovom ribe bavile su se samo one tučepskih obitelji koje su živjele na Kraju ili u zaseocima bliže moru. Od druge četvrtine stoljeća na ribu odlazi sve više mještana.

Ostale djelatnosti Dalmatinaca

Zbog vrlo skromnih mogućnosti domaće proizvodnje, dalmatinci su dio svojih potreba uvijek namirivali razmjenom ili kupnjom koja je ovisila o mogućnosti prodaje domaćih proizvoda. Već je rečeno da se najveća razmjena obavljala sa Zagorom i Hercegovinom, kamo su dalmatinci odvozili sol, ulje, vino, rakiju, suhe smokve i ponekad sušenu ili priganu ribu, a od tuda dovozili žitarice, jaja i obrtničke proizvode. Prodaja se pak usmjeravala naporat u Makarsku i Podgoru, gdje su se skupljali trgovci i preprodavači iz cijelog primorja.

Novcem od prodaje u gradskim se dućanima kupovala odjeća, obuća, alat i neki prehrambeni proizvodi. U selu su se nabavljale samo najosnovnije namirnice. Male trgovine mješovitom robom, tzv. komeštibele u kojima se prodava cukar, rizi, rotam itd., a postojala je i Hrvatska pučka blagajna u kojoj se prodavalo cinije.
Dobru zaradu donosile su krčme ili gostijone koje su bile središta društvenoga i političkog života dalmatinskih muževa. Nalazile su se u sredini sela. U njima se prodavalo vino, rakija i suvi kolači. Gostioničarske usluge mogli su koristiti samo mladići i oženjeni muškarci koji bi nedjeljom nakon mise i užine išli svratit na žmuja vina, bacit pismu, zaigra šije-šete i buće. Obično se pilo žuklo, a rjeđe cijelo vino ili rakija, pa je bilo nužno da vino bude dobre kakvoće. Dalmatinci su govorili da brez ruma nema šturuma, pa su prigovarali gostioničaru ako je točija vino su malo maligana, što je značilo da ga razvodnjava.

The post Stari poslovi dalmatinaca i način života appeared first on Narodni.NET.

U ovo vrijeme, kad se raznoraznim supstancama sumnjivog postanja sustavno trujemo i ispotiha ubijamo, valjalo bi se podsjetiti na tradicionalne vrijednosti i baštinske proizvode koji su, osim za osnovnu uporabu, znali poslužiti i kao istinska – likarija.

Na našem jadranskom podneblju postojao je kult konobe, te naše dobre čuvarice namirnica (u vremenima prije ere frižidera), ali i intrade svakovrsne. U toj kripti svakog dalmatinskog domaćinstva i danas je pohranjen čitav jedan rječnik vernakularnoga govora, ali u njoj, odvajkada, bilo je pohranjeno i puno više. Za razliku od praelemenata koje je istaknuo grčki filozof Empedoklo (vatra, voda, zrak i zemlja), poker dalmatinskih praelemenata svakako jest: vino, kvasina, ulje i rakija. Sva ta likvidna kvadrifora čuva(la) se u konobi. Kao hostija u tabernakulu!

Prošek, dakako, nije mi izostao, njega podrazumijevam u četvrtini elementarnosti što pripada vinu; ta, ipak je prošek vino. (Ulje smo obradili u zasebnom članku.)

A vino je zacijelo, uz maslinovo ulje, krv Dalmacije! Arterijama Dalmatinaca teče vino, u venama mu klizi maslinovo ulje; polako, kao med u boci kad ga je u njoj malo.

Iako je tehnologija na krilima scijentizma otišla daleko, nije iz Dalmacije mogao uteći onaj drevni i drveni način pripreme vina: nisu još uvijek utihnuli glasi težaka koji u konobi, u kaci, “meškom” od česmine pešta grozdove otrgane s čokota i dopremljene u mjehovima na tovaru. I danas ima ložja, vinograda, do kojih samo tovar može došetati, i otamo prenijeti ubranu intradu doma, ili makar do mjesta na kojem čeka traktor, kamion ili reno-četvorka s prikolicom.

I sad mi odzvanjaju u ušima nonotovi udarci “meškom”, i sad mi kroz nozdrve prodire vonj vina što kuha u badnju, i sad vidim mušice što se uzvrte kad se lancun s badnja pomakne… Barili od pet stolitara i sada nijemo leže u konobi, na kantirimapodjacani drvenim penulama (može li itko prevesti drugi dio prethodne rečenice na “hrvatski”? Pa da čakavština nije jezik!? Prc Milojka!).
Prošek, to divno desertno vino, nije se u kućanstvima proizvodio u velikim količinama. Obično je postojao jedan manji baril, ili jedna veća dimijana, u kojoj se čuvao prošek. Uvijek za posebne namjene: ako ti je u kuću došao uvaženi gost, likar, pop ili učitelj, ili ako djetetu daješ za obrok jaje u sorbulu. Dijete, kad je već veće dijete, ne baš dječarac ili djevojčica, nije smjelo piti vino (kao ni crnu kavu, jer će mu/joj tada, govorilo se, narasti rep!), ali u srednjim razredima osnovne škole none i nonoti svojem su mezimčetu znali dozvoliti da sorbulano jaje zalije čašicom razvodnjenog prošeka. Evo, i sad vidim, kako je narančastost prošeka – izvijajući se poput sirene u plićaku – plivala u emulziji te bevande… A, vjeruje se, da je prošek i dobar afrodizijak…

Pogriješi li se što u postupku pravljenja vina u konobi, vino će se pokvariti, te će nastati “brsata” ili “maravan”. A vino može i “poć na kvasinu”, što je daleko manja šteta, jerbo je ocat nužan u gastronomiji, a pokvareno vino nije ni za što (možda tek za ispeći rakiju?).

Kvasina se obično čuvala u velikoj dimijani od 50 litara (ili više njih), a talog na dnu zove se “matica”, što je zapravo ekstrakt prave kvasine i može potjecati od prije sto i više godina (znam za takve slučajeve u našim konobama). Kako se kvasina iz dimijane troši, tako se ta staklena pletenka nadolijeva s novim vinom, koje postupno prelazi u kvasinu. Zna se tu dimijanu iznijeti i na sunce, kako bi se ubrzao proces pretvorbe alkohola u ocat.

Čuo sam stare ljude govoriti kako litra prave kvasine ima cijenu kao litra najboljeg vina! I doista, bez prave kvasine nema dobre ni pašticade, ni brujeta, a salate da se i ne spominju. Moja je nona, osim dijetalnog recepta “rizi na uju”, znala skuhati i “rizi na kvasinu”; narančasti rižot s kapulom, izgledom đuveđu nalik, koji je, ohlađen, djelovao poput pravog deserta.

Uzgred, kad bi došlo do opekotina na suncu, pri neopreznom početku sezone ljetnog kupanja, na izgorena mjesta kože stavljale su se obloge od kvasine, koje su hladile nadraženo mjesto i sanirale epidermu. I uganuti zglob, ili natučeni mišić, stezao se fašicom iliti zavojem i natapao domaćim vinskim octom.

Kvasina je, eto, bila i dobra – likarija!

A još bolja likarija od nje je i četvrta četvrtina dalmatinskih likvidnih praelemenata iz konobe – rakija!

Kult i kultura pečenja rakije u nas traju odvajkada. Osnovna, temeljna rakija u Dalmaciji svakako je lozovača iliti komovica, a ponegdje ju se nazivlje i – “drofuja” (prema čakavskom apelatvu “drof”, značenja drop ili kom).

Ostaci grožđa nakon turnanja u tijesku (ta iscijeđena gotovo suha tvar naziva se “hib”), ostavlja se nekoliko tjedana u najlonskim vrećama, a onda se odnosi “na kotal”, to jest u “rakijaču” ilitiga “lambik”, na pečenje rakije. Osim od grožđa rakija se peče i od smokava (smokovača), i to od suhih smokava. U kacu se stave smokve (one ružne i raspadnute suhe smokve, “rasplaćuše”) i pomiješaju s vodom u omjeru: 1 kilogram smokava na 2 litre vode. Ostavi se da se “uskuha”, a svako jutro i večer mora se pobijati kako bi se sastojci ispremiješali. Smjesa je spremna za pečenje onog časa kad slador padne na nulu; dakle, kad šećer apsolutno prijeđe u etanol. Postoji poseban “provin” kojim se to mjeri. Smokovača se, u načelu, rijetko peče odvojeno, pa je čest slučaj da se i smokve i “hib” pomiješaju zajedno i skupa peku, tim prije što je količina smokava uvijek u minornom položaju u odnosu na količinu groždane mase. Kad se sve ulije u kotao, na vrh se doda naručaj stabljika i lišća od koromača.

Nekoć su ljudi brali i plodove od planike iliti maginje, pa se i od toga pekla rakija, ovaj put – “manjigovica”.

Vatra pod kotlom ne smije biti jaka, pa se zato lože drva slabije kalorične vrijednosti, a to su drva gluhača ili smriječa, bora ili čempresa. Kotao mora kuhati “nalagahno”, tako da se mirno i postupno vrši kondenzacija pare u drugom kotlu koji se zove “serpentina”. U tom je drugom kotlu, u hladnoj vodi uronjena svinuta cijev što dolazi iz kotla u kojem smjesa kuha, pa se u njemu, rekoh, kondenzira para, a na “nosu” istječe destilat čiste rakije. Spočetka, kad proteče, izlazi rakija s visokim postotkom alkohola u sebi, i ta se rakija zove “špirit”, a na koncu destilacije izlazi blaga rakija kojoj je naziv “flema”. Špirit se stavlja sa strane, ako se želi, i on se koristi za obloge ili dezinfekcije. Kako je špirita malo, postoji i uzrečica kako “u malon bačvi špirit stoji!”, a obično se primjenjuje na čovjeka koji je onizak rastom i kojeg resi eksplozivna narav. Flema se ne koristi samostalno, nego se njome postiže ekvilibrij jakosti rakije, budući da se njome regulira stalnost snage rakije koja je obično, tijekom destilacije, dosta jaka. Prosjek jakosti rakije svodi se na 18 – 19 gradi, što će reći da ima između 43 i 45 posto alkohola u sebi.

Rakija je važan resurs svakog domaćinstva u Dalmaciji. Stari ljudi su se prali tako što su se brisali krpom namočenom rakijom, a njome su se polijevale sve vrste ozljeda, računajući čak i crvenilo kao znak upalnog procesa, jer su naši stari slijepo vjerovali u iscjeliteljsku moć rakije, pa makar to bila i kakva palijativna kura ili, istom, puki placebo-efekt.

Dalmatinski nono teško je mogao započeti dan, a da ne srkne gutljaj rakije. To se zvalo: “oprat justa”. Taj je isti nono u “tursku kavu” – spravljenu na komoštrama u kominu ili na kuhalu u kužini – običavao kapnuti naprstak rakije i tako je piti, a nona nije mogla zamisliti predbožićne pršurate iliti fritule bez da u njihovu smjesu ne ulije koji decilitar domaće rakije.

Lozovača, kao temeljac, osnova je za brojne druge rakije ili likere. Najčešće se pravi orahovica, i to na način da se u rakiji 40-ak dana maceriraju, dakle moče prerezani nedozreli (zeleni ilitiga “greštvi”) orahovi plodovi. Ide ih desetak na litru, već prema tome kako tko želi. Rakija sama po sebi potamni, a tkogod još meće i pokoje zrno bruštulane kave, kako bi pojačao kromatičnost orahovice. Već prema (“šekondom”) guštu dodaje se i koja žlica šećera. Može se dodati i vanilin šećer, kao i dvije-tri fetice limuna s korom, odnosno stabljika ili list koromača.

Sličan je postupak i za pravljenje rakije od rogača: rogaćuše iliti rogačice, ali se ovdje na litru rakije stavi devet rogača slomljenih na dva ili tri dijela. Rogaćuša je, smatra se, nekako, “žensko” piće, pa se u pripravak može usuti i malo šećera. Jako je dobra i rakija koja se ne radi prečesto, a to je “gorčica”. Na litru rakije stavi se oko 10 dekagrama gorkih badema u ljuski, s tim da se svaka ljuska malo tucne čekićem, kako bi rakija bolje prodrla unutra, i u se usisala više arome i esencije bitera što počiva u koštunici. Nemojmo zaboraviti ni “šeri-brendi”, liker od višanja, višnjevača dakle, koja se pravi tako da se u rakiju stavljaju šećer i višnje. Netko sve skupa uspe u bocu sa širokim grlom, a netko prvo stavi jednaku količinu višanja i šećera, pa je izloži na suncu uz svakodnevno miješanje da se cukar skroz rastopi, te onda u to ulije rakiju i ostavi da mjesec i pol dana vrijeme učini svoje. I plodovi “mrtine”, ilitiga mirte, također se namaču u lozovači, pa se dobije lijepi napitak indigo boje. Ako se u nj doda i pokoja žlica šećera, nastat će delikatesni liker s kojim će se iznenaditi gosti. Kao i “gorčica”, može se dobiti i rakija s okusom lješnjaka, ako se u rakiju namaču očišćeni plodovi te koštunice. Postoje diljem Dalmacije kotlovnice koje, gdjegdje, peku i rakiju od same smokve, dakle smokovaču, pa se u nju mogu macerirati na tri-četiri komada narezane suhe smokve, i tada postignemo poseban “buke”, tako tipičan dalmatinski… Ako nismo u prilici nabaviti čisti destilat smokovače, iskrižane suhe smokve mogu se utopiti i u običnu lozovaču… Šećer ne treba dodavati, jerbo su suhe smokve slatke same po sebi. Kako bi ova slika bila potpunija, ne smijemo preskočiti reći kako se likeri rade i od zrelih plodova oskoruše, kao i od dozrele dunje…
A, jedna od najpopularnijih dalmatinskih rakija je – travarica. Njezin je recept jednostavan, a čini se tako da se u temeljac lozovičin utapaju razne (ljekovite) biljke. Ima ih čak dvadesetak koje se mogu koristiti, makar ih se uglavnom rabi usve, ili jedva, desetak. Treba reći kako je učinkovitije i bolje kada se u rakiju namaču na propuhu i u hladovini osušene biljke. Među vrstama što se često koriste jesu ove: koromač, mravinac (divlji mažuran iliti origano), majčina dušica, kadulja, ružmarin, kantarion (gospina trava), dupčac, stolisnik, gorska metvica, metvica nana, vrijesak, smilje, plodovi smriječa i gluhača (smriške i gluhaške)…

Premda su sve ovo izvorni dalmatinski alkoholni proizvodi, poglavito travarica i orahovica, ima jedan liker što je stvorio brend od sebe – maraskino! To je liker prepoznat i na tržištu ponuđen kao istinski trademark Dalmacije, a proizvodi se u Zadru od višnje maraske, čija je izvorna i najtočnija riceta, zapravo – tajna! Zna se da je prozirne boje, poput vode, te da se spravlja od autohtone dalmatinske sorte višnje – maraske! – te njezinih i lista i stabljike…

Kad je posrijedi ovaj tetraedar dalmatinskih likvidnih praelemenata, za dokraja ih misaono pojmiti i taktilno obujmiti najbolje bi bilo susresti ih, i kušati, za istim stolom, u jedincatoj prilici ručka ili večere, pa da u toj gastronomskoj liturgiji –  “gladoslužju”! – za aperitiv se u se usrče bićerin dobre domaće rakije, te se onda pristupi pečenoj ribi što se kupa u maslinovom ulju, a kao prilog je salata začinjena dobrom kvasinom iz konobe. I sve to se, najposlije, zalije i natapa s čašama dobrog vina, crnog ili bijelog svejedno: ili već prema guštu…!

A, dakako, bilo bi dobro izist i komad “slatkega” iliti “paštu”, neki dobar kolač, recimo fetu bračke torte “hrapoćuše” ili komad “škanjade”, odnosno šaku hvarskih “paprenjoka”, hroštula ili medenjaka, pa to sve skupa obliti slapom studenog prošeka niz grlo…

Izvor: dalmacijanews.hr

Autor: Siniša Vuković

The post Vino, kvasina i rakija tradicionalni baštinski proizvodi appeared first on Narodni.NET.

Mjesto Kali na otoku Ugljanu, smješteno tek nekoliko kilometara istočnije od trajektnog pristaništa Preko, danas je dobro povezano s gradom Zadrom i ostatkom kopna. Može se reći da su mjesta na otoku Ugljanu odavno izronila iz prokletstva otočne izoliranosti koja ih je godinama i stoljećima prije izgradnje modernih plovila osuđivala na život u siromaštvu škrte dalmatinske zemlje.

Zahvaljujući tom siromaštvu otočna su se mjesta okrenula moru i njegovim plodovima, izgrađujući tako bogatu tradiciju ribarstva koja i danas određuje životne tijekove na ovom prostoru. No, dok je more ostalo važna karika života, povezivanje otoka s kopnom promijenilo je ovisnost egzistencije o škrtoj otočnoj zemlji, a samim tim i običaje stanovnika, u velikoj mjeri određene načinom života. To je jedan od razloga što stariji načini obilježavanja blagdana više ne postoje, a zamijenile su ih nove, modeme i gotovo globalisdčke proslave.

Stari običaji Kaljana, pa tako i uskrsni običaji, u velikoj su mjeri bili određeni njihovom izoliranošću i siromaštvom, pa se s novim promjenama u životu otoka nisu nikako mogli očuvati.

U vrijeme djetinjstva i mladosti moje bake, koja mi je u velikoj mjeri pomogla pri izradi ovoga rada, život u Kalima bio je uistinu bitno drugačiji. Pričajući o uskrsnim običajima svoga rodnog mjesta baka je zašla u prepričavanje događaja iz djetinjstva, atmosfere koja je vladala u to vrijeme, a napose ushićenja koje je prožimalo dane oko Uskrsa. Premda su mi se u početku činili nevažnima, nakon određenog vremena shvatila sam da su popratni elementi važni za razumijevanje događaja o kojima priča, zapravo osnova iz koje su izrastali razni načini proslave Uskrsa.

Veliki tjedan bio je čitav obilježen blagdanskim duhom koji se budio Cvjetnicom i nije nestajao sve do kraja tjedna, tj. do Uskrsa. Cvjetnica se nije kao u nekim drugim mjestima obilježavala umivanjem u cvijeću, nego je započinjala odlaskom na misu s granama maslina posebno pripremljenima za tu prigodu. U Kalima je, naime, bio prisutan otočni običaj pletenja maslina i njihova sastavljanja u križ na čijem su se presjecištu umetali cvjetovi ciklama, u ovom mjestu poznatije pod imenom ruminka. Nastavak Velikog tjedna obilježen je nemrsom, a u petak i postom. Velikim četvrtkom započinje razdoblje posebno svečane atmosfere. Na taj su se dan vezivala zvona crkve pa ona u trodnevnom razdoblju od četvrtka do subote nisu zvonila. Umjesto zvona početak svete mise u četvrtak, službu Velikog petaka i subotu najavljivala je velika grupa djece, njih pedeset do sto, koja je prolazila tri puta oko mjesta i stvarala buku tzv. krčalima, drvenim “glazbalima” ručne izrade, sastavljenim od nazubljenog koluta koji se okreće i drvene letvice postavljene tako da udara o zupce koluta i proizvodi karakteristično klaparanje. Djeca iz mjesta kretala su se u velikim skupinama i proizvodila nevjerojatno glasan zvuk koji je uistinu dostojno zamjenjivao zvuk zvona i pozivao mještane na misu, a završetak svakog kruga bio je obilježen prigodnom pjesmicom:

Muži žene kokoše pečene

Hote dica kod svetog Lovrica

Ovo je prvi

 

Crkveni obredi Velikog Četvrtka i Velikog petka slični su onima iz drugih hrvatskih mijesta i gradova primjerice obred  pranja nogu dvanaestorici izabranih na Veliki Četvrtak ili svečana procesi ja oko crkve s feralima u večernjim satima Velikog petka.

Subota je obilježena pravljenjem pogana i na čiji se kraj umetalo jaje. Običaj bojenja jaja u mnogim domaćinstvima nije ni postojao jer je siromaštvo uvjetovalo nedostatak ove namirnice, ali bogatije su obitelji bojale jaja uz pomoć crvenog luka (kapule). Siromaštvo je, također, uvjetovalo oskudan popis jela koja su se nosila na blagoslov u nedjeljno jutro, Moja baka prisjeća kako su u njenoj obitelji, ali i u mnogim drugim obiteljima sličnog životnog standarda, na blagoslov odnošene jedino pogače, dok se meso, jaja, sol, mladi luk i druge namirnice, zbog nedostatka zaliha ili običaja nisu blagoslivljale« Uskrsno je jutro započinjalo đoručkovanjem blagoslovljene pogače koju je ranom zorom na blagoslov odnijelo najčešće najmanje žensko dijete ili majka. Nakon toga slijedio je. odlazak na misu te svečani ručak, najobilniji u siromašnoj godini.

Uskrsno je popodne bilo prožeto vrhuncem blagdanskog uzbuđenja i obilježavalo ga je međusobno druženje starih i mladih mještana. No, dok su stariji uživali u čestitanju najvažnijeg kršćanskoga blagdana, djeca i mladi zabavljali su se maštovitim narodnim igrama. Na nekoj Široj kali ili većem prostoru nalik na trg palila se od smilja i suhog drva uskrsna vatra, koleda, koju hrabriji momci i djevojke preskaču u želji za Ženidbom, odnosno udajom, Završetkom uskrsnog tjedna i samog Uskrsa u Kalima su završavali i svi običaji vezani uz ovaj blagdan. Postupno se gasilo uzbuđenje svečarskog ugođaja i otočani su se vraćali svom svakodnevnom mukotrpnom životu.

Na temelju pričanja svoje bake, poglavito iz, ushita kojim i danas govori i danima Uskrsa, mogu zaključiti da su narodni običaji ne samo definirane Činjenice pučkog života, nego i odraz duha jednog vremena. Gubitkom toga duha, one radosti koja je pratila svaki pa i najmanji ritual, gube se i istinski narodni običaji. Mi, stanovnici modernog doba, u proučavanje običaja trebamo krenuti od cjeline života ljudi koji te običaje njeguju ili su ih njegovali, te ćemo u tom slučaju otkriti brojne istine ne samo prošlosti naših predaka, nego i vlastite sadašnjosti i budućnosti.

Tradicionalni Uskrsni običaji na otoku Ugljanu

Teks napisala: Martina Vidaić

The post Uskrs i Uskrsni običaji na otoku Ugljanu i okolici appeared first on Narodni.NET.

U dalmatinskoj animalnoj identitetskoj dihotomiji kontinentalnom stratumu prisvojit ću nezaobilaznog tovara, dok ću onome morskome injektirati prevažnu i kulturu života i potrebu življenja: bit će to – srdela.

Govorenje o tovaru nužno stere želju kazivanja dvije o najraširenijoj ribljoj vrsti – razumije se: srdeli! – najjeftinijoj, najslasnijoj i, ne treba se tome čuditi, najzdravijoj! Riječ je o tovaru.

Tko bi to i zamislit mogao kakvu prastaru (makar i fiktivnu) kartolinu iz Dalmacije, u kojoj dominira arhitektura suhozida, u kojoj dodatni sadržaj ulijeva kakva postarija nonica s crnom mahramom trokutasto svezanom preko glave, ili koji teškim radom nabildani, “dobro stavjeni” (pra)Dalmatinac s brčinama pod nosom… a da u nekom kutu, naoko nevažno i nezainteresirano, ne stoji tovar sa svojim samarom kao puževom kućicom ili kornjačinim oklopom na sebi? Slika tovara pred očima, čak ako na tom tovaru i nema nekog tovara iliti tereta (što je, opet, teško zamislivo!), esencija je percepcije napornog fizičkog rada u Dalmaciji. Slika tovara koji tegli ustaljena je i uobičajena slika dalmatinskoga krajobraza, čak i bez magarećeg tupog pogleda u njoj, te rezanja zraka njegovim vitkim ušesima. Za tovara nema jednostavnog posla. Nema tereta koji se na nj prti, a da je taj piz lagan! Na tovara se vazda slagalo najviše što se složit moglo. On je, također vazda, sve to šutke trpio i – kao more! – sve to u prsi kupio, nadajući se latenom siću hladne vode, plastu suhe trave ili nekolikosatnom smiraju u prirodi, u mirnoj šetnji u paši, dok prikuplja energiju za ono što mu neumitno predstoji. Zna on da mu ne predstoji praznik, nego napor možda i gori od sile koja je tom naporu prethodila.

Tovar se odmara dok se čeljade, njegov vlasnik, crpi. Dok brat, otac ili nono, odnosno barba, susjed ili rođak u polju obavlja koju vrstu sezonskog posla, dotle tovar životari po pašnjaku brsteći mladu travu što se taman kočoperi u svojoj fotosintezi. Ako je tovar nemiran, što i nije baš često, pa je k tome čak i nediscipliniran u poštivanju radijusa zadane mu kretnje, onda će mu uslijediti neka vrsta kazne, tobože prisilnog namiranja “pravila ponašanja”. Tada će mu gazda konopcem svezati njegove prve noge, ili obje lijeve ili obje desne, kako bi mu smanjio motoriku i manevarski prostor, odnosno spriječio da živina preskoči gomilu ili da se udalji više no što bi to trebalo. Uzica kojom se noge tovara vezuju zove se – putilo ili kolačica.

Ako se, pak, tovara na pašnjaku dokopala dokolica, on nju od sebe odagnat može valjajući se u mjestu u ležećem položaju, čime sebi stvara zabavu, ali jamačno i određenu disciplinu higijene, budući da trljanjem o zemlju odstranjuje sa sebe brojne nametnike i čisti krzno od mnogih šporkica. 
Imati zemlju po sebi nije šporkica!

Odista je divotan prizor motriti tovara kako se u zemlji kotrlja (to mjesto zove se vajalo), kako kanda prenemažući se pokušava sebi priskrbiti i pričiniti važnost veću nego li što to, trenutno, ta važnost jest, ali je u njegovoj “magarećoj filozofiji” nešto zablicnulo pa, neizostavno, u cijelosti valja ispuniti i ispoštovati naum što se rodio pod debelom lubanjom njegovom. I tako naprašen, drapav i rohav, tovar je čišći od mnogih onih što nad njime iživljavaju se i nasilu hoće utjerati vlastitu premoć čovjeka nad beštijom.

Vidjevši u jednom dolcu na Braču, na izlazu iz Pučišća u smjeru Postira, kad sam osunčane neke nedjelje prolazio autobusom, kako vižlasti prosjedi žitelj u radničkom modrom trlišu nameće autoritet tvrdoglavom magarcu šibajući ga palicom, odnekud odozgo, iznebuha, spontano me pogodio distih:

Kad čovik čini od tovara tovara
to se čovik u tovara pritvara!

Kao dijete družio sam se s brojnim magarcima. Da, tada oni nisu bili gotovo eksponati zoološkog vrta, nego su bili normalni sustanari, sumještani sviju nas što smo odrastali u kojem od malih dalmatinskih naselja. To su beštije kojima je dobroćudnost vrlina, urođeni refleks što se ne uči, nego nasljeđuje. Možeš ga jahati, možeš oko njega skakati, možeš mu se rugati, na njega se derati… ali tovar uvijek i u svako doba do zuba je naoružan strpljenjem; njemu se nikamo ne žuri, on ne zna što je to priša. Tovar uvijek ima vremena. Dapače, požurivši kamo, samo bi na sebe, tovara, mogao natovariti kakav nepotrebni ili preuranjeni teret… Tovar ima živaca. I ne razbacuje se nestrpljenjem.

Jedino se sjećam iz djetinjstva nekog nemirnog tovara (iz obitelji pod nadimkom Škrabić, čija etimologija možebitno je “tovarska”, budući da je škrabuj veliko zvono što ga tovar, brav ili ovan nose obješeno o vrat), koji nije bio kadar komunicirati na uobičajen način s onim što mu je “pretpostavljen”, pa je povremeno znao čak pokazivati i znake agresije, pokušavajući koga ugristi. Toliko netipično za tovara. Ali, od jedincatog egzemplara svakako ne bi trebalo činiti modele ili paradigme. Svejedno, tog ću tovara pamtiti dokle god pamtit budem mogao.

Od tovara smo se, u neko doba, morali i oprostiti, ako smrtni čas nije prekinuo naše druženje s njim. Magare, kenja, ugota, mul, mazga, kobila, pulić… što već… (skupni naziv svih tih konjskih stvorova bio je: živo!) najčešće se “rashodovalo” tako da se proda Talijanima, koji su ih jeli. Čujem još uvijek glasove susjeda ili mojih ondašnjih bračkih sumještana, što su prodavali Talijanima svoju živinu, kad im više nije mogla biti od koristi, ili kad im je ponestalo prihoda u obiteljskoj košarici i pofalilo materijalnih sredstava za normalan život ili školovanje djece. Čujem i glasove moje obitelji! Još i sad bubnjaju mi i odzvanjaju u ušima – ko u rezonantnoj kutiji kontrabasa – riječi mojega nonota i moje none, koji su Pujizima ustupali magaricu Vrbu, a ja i sad osjećam trag suza na obrazima što su mi onda bile kapnule iz očiju, jer se iz moje kuće, iz mojeg domaćinstva odalečivao jedan član familije što je vrlo aktivno sudjelovao u funkcioniranju nas svih skupa, naše obitelji u cjelini. Imali smo i ugotu imenom Morica. Znam da se više nikad vratiti neće.

A tovar, je li i to primijetio tko, sam po sebi, i sam u sebi, bio je cijeli jedan bogati i zaokruženi rječnik. Kad se tovar pred čovjekom pojavi, to je cijela jedna filozofija življenja, to je cijeli jedan glosarij organskoga govora, to je cijela jedna riznica izraza i nazivlja što determinira lokalnu sredinu, kampanilističku osobitost u kojoj smo se momentalno zatekli. Već samo njegovo sedlo, samar, bogato je prekrasnim čakavskim leksikom što je isključivo stupidnošću i autizmom struke nekim čudom izostao iz rječnika standardnoga hrvatskog jezika (naredne termine Rječnik hrvatskoga jezika ne poznaje, čak ni kao opisne natuknice!). Poprečne daščice su prišnice, a oglavić se nalazi na prednjem dijelu samara, dok su luci otraga gdje se omotava konopac s kojim se nešto naprćeno na magarcu uzlom učvršćuje. Unutrašnja površina samara obložena je stejom, koja sprječava trenje i žuljeve na leđima tovara pod pritiskom samara i tereta na njemu. Metalni anel što spaja nadrepnjak i podrepnjak naziva se pofa, a podprug obujmit hoće magareći trbuh odozdo, učvršćujući stabilitet samara i sprječavajući isti da se na ikoju stranu prevrne kad teret, ili jahač, izgubi balans. Konopac kojim vodič za sobom vuče magarca naziva se oglava, a naredbe kojima se tovaru nalaže da krene naprijed stiještene su u eliptičnim imperativima: “Šo!” i “De!”. Kad se magarca hoće zaustaviti, onda se usnama glasno artikulira onomatopeja najbliže dočarana ovako: “Brrrrrrrrrrrr!”. Usne intenzivno titraju, kao dupli jezičac u pisku fagota ili oboe, prema kraju gubeći snagu i padajući u intonaciji.

Nikad neću zaboraviti jednu zgodnu dogodovštinu u Solinu, gdje sam sredinom devedesetih godina minuloga i vijeka i milenija vodio crkveni zbor i pučke pjevače. Na jednom od druženja uz komin, a u fazi mojeg fanatičnog bavljenja čakavskom leksikografijom, priupitah svoje postarije pjevače solinske – postarije da, ali nimalo zahrđale vitalnošću, napose ne duhovitošću i spremnošću na zafrkanciju, pa i zajebanciju – tražeći zadovoljštinu znatiželji ovim upitom:

– Kako se u vas u Solinu zove ono ča gre kenji ispod repa? 
– Piška! – spremno mi i instinktivno odgovori čovjek kojemu je ime Ante, prezime Kljaković-Gašpić, a nadimak Muzo… Nisam se snašao u trenutku, jer je njegov odgovor bio sve ono što ni u primisli nisam mogao očekivati. Smijeh je nedugo potom napunio prostoriju u kojoj je miris brujeta dotad dominirao, a dragi Muzo, vršnjak mojega nonota, berba 1928., opetovano je konstatirao:

– Ono šta dojde kenji pod repon u nas se zove – piška! I toška!

I tako magarac i magarica po tko zna koji put iznovice uđoše u legendu. Dopusti li Dalmacija da se na mapi njezinog identiteta tovara bude moglo vidjeti samo u kakvom zoološkom vrtu, na prašnjavoj kartolini ili na škriputavoj vrpci kakvog dokumentarnog filma, Dalmacija će time poništiti dio svoje tradicije, dio svojega pamćenja, dio svoje baštine, dio – sebe! Riječ je o srdeli.

Za razliku od tovara, koji – izravno ili neizravno – simbolizira kontinentalni dio dalmatinskoga teritorija, onaj uzmorski, maritimni, jamačno reprezentira jedna među najobičnijim ribljim vrstama – srdela!

Najveća u svojem značaju – možda i zavičaju? – a gotovo najmanja od sviju riba što rone plavetnilom Jadrana. I Mediterana. Bit će da su jedino inćun i gavun kraći od srdele, pecatura kojih riba jedina je manja od sviju inih vrsta što čine plove dalmatinskih ihtističkih grupacija pod korom mora.

Srebro srdele za mnoge Dalmatince bilo je zlato života! Srdela je poput kruha! Sve da je i svaki dan jedeš, ne može ti dojaditi, baš kao i kruh. Tako je i bilo. Na sreću, reklo bi se, jerbo je srdela počesto bila jedina hrana, jedino vrelo spize što je u danom trenutku bila dostupna tvorevina od koje se mogao načiniti živodajni zalogaj. Dalmatinski ribar prehranjivao je i sebe, i svoju obitelj, i tko zna koga još sve ne, mrežom izvlačeći srebrne ribice što se mreškaju u mreži, baji, pajolu… I bilo je dobro da je srdele – bilo!
Nema načina na koji se srdela ne može spremiti ili spraviti, pripremiti ili konzervirati. Iako je danas nepojmljivo da se od srdele čini brujet (moja je nona, baš od plave ribe, palamide, kuhala brujet), znalci tradicionalnog kulinarstva i gastronomije uvjeravahu me kako je preteča današnjeg brujeta, osnovna sirovina iz koje se ta kultura lešadure razvila, bila – inćun! Brujet od inćuna! Zvuči nevjerojatno, makar ima dosta onih koji to jelo i dandanas spravljaju, te koji u tome ne vide ništa atipično.

Naravno, srdela se može nabrašniti pa frigati, a može se i u umućeno jaje okupati, prezlom se ogrnuti, te se zatim i pohati. Jedino u što organski ne ide jest – juha! Za razliku od saruna iliti šnjura, koji je valjda jedina vrsta plave ribe od koje se dade skuhati ukusna juha. Srdela ide i na ražanj, što je navlaš specijalnost u Komiži, ali na gradelama je zacijelo kraljica. Kad ju se lijepo posoli, pa posloži na gradele nad žeravicom od loze, pa kad ju se s obiju strana peče po dvije-tri munute (tek toliko da se “ubije krv”), pa kad se s nje jednim potezom svuče koža s krljušti, tobože lustrama – kao kad zmija u nekom žbunu ostavi suhi i dotrajali svlak – pa kad ju se nasupa uljem i pospe paprom… veće i ljepše delicije – nema! Srdela, slatka kao med. Morski kandit i karamel. Dabome, ako je u štajunu, što će reći između svibnja i kolovoza (od blagdana Svetega Duje do svetkovine Vele Gospe).

Ova je vrsta ribe predestinirana i za salamuru, pa se diljem Dalmacije, odvajkada, solila riba. Neki davni praribar, da bi spasio i sačuvao kvintale ulovljene ribe – ili da bi se prehranio u miljama udaljenom otoku i s nekoliko tjedana odsustva od kuće – dosjetio se načina kako konzervirati ulov, kako pohraniti blagodat što je ne može trenutno distribuirati. Sol, ta spasiteljica i hraniteljica, davateljica ukusa i svojstva svemu, pokazala se idealnim sredstvom na trasi puta od ulovljene sirovine do pripravljena obroka.
Kad je srdela u štajunu, kad je dakle, štajunana – a to je najbolje učiniti od svibnja do kraja ljeta – u široki lateni ili plastični važ (nekoć drveni karatil) slaže se sloj krupne soli, sloj srdela, sloj krupne soli, sloj srdela, sloj krupne soli… riba se križa, svaki red niže se u drugom pravcu, cik-cak… i sve tako dokle se ne dojde do vrha. Tada se metne drveni poklopac izravno na zadnji sloj soli, te se na nj navali oveći komad kamena, karag, i ostavi se da prirodni procesi u salamuri od sirove srdele stvore slanu delikatesu, koja će kasnije, s kojom kapljicom maslinova ulja i fetom kruha pričiniti pravu deliciju na stolu. Treba još reći i to kako prekaljeni ribari vele da su za soljenje najkvalitetnije srdele “ol višnje”, to će reći srdele ulovljene u vrijeme berbe višanja, dakle u lipnju i prvom kvartalu srpnja.

Kad smo već kod ovoga, reknimo i to da se od inćuna (netko to radi i od srdela, osobito ako je posrijedi srdelina), može napraviti i dobar karpačo. Prstima se isfiletira riba, glava s utrobom i kičmenom kosti se odstrani, a dva fileta namaču se u razblaženoj kvasini ili čistom limunovom soku preko noći. Po mogućnosti dvadeset i četiri sata. Pospe se kaparima i ko voli – uslast!

Srebro srdele, doista, za mnoge Dalmatince bilo je zlato života!

Izvor: Dalmacija news

Autor: Siniša Vuković

The post Tovar i srdela nezaobilazna dalmatinska tradicija appeared first on Narodni.NET.

Mnoge su stare hrvatske legende vezane uz neko drvo, stablo nekog šumskog roda. Mnoge su od njih vezane upravo uz hrast, a upravo je hrast povezan i s jednim od najstarijih dijelova religijske mitologije. Naime, rašireno je vjerovanje da je upravo od hrastovine bio napravljen Kristov križ. Hrast je od davnina ukorijenjen u drevne hrvatske priče, mitove, legende i vjerovanja pa ne čudi što je u njima dobio i mnoštvo pučkih naziva. A jedan od takvih naziva za hrast upravo je istoznačnica duba, koja se drugdje mogla koristiti i općenito za neko drugo drvo. No, prvenstveno dub ukorijenjen je i u starim narodnim poslovicama: “Kad dub pade, svak’ mu drva krade”. U ovoj poslovici očita je tradicionalna povezanost naroda i , u zimskim uvjetima, potrebe za ogrjevom, koja je u nekim prošlim vremenima i uvjetima življenja, znala činiti i razliku između života i smrti.

Janjiša dub

Janjiša dub o kojem govorimo nalazi se u Vinjanima Gornjim, a koji su naselje u sastavu grada Imotskog. Vremenom je postao jednim od simbola samih Vinjana, koji je nadaleko poznat i prepoznatljiv. No, uz njega su također vezane i neke priče, legende i vjerovanja. Jednu od tih priča ispričao mi je Ante Lončar zvani “Antić“ (1903-1997). Lončar je bio prepoznatljiv u svom radu s kamenom, posebno u izgradnji tradicijskih kamenih fasada i različitih suhozidina, u vremenu kada je život još bio sveden na okvire prenesenog znanja i naučenog tradicijskog iskustva. No, “Antić” je bio i poznati pučki pripovjedač kakvih nije bilo mnogo. Pripovijedao je s takvom lucidnošću da bi slušatelj stekao dojam kako je on sve dijelove priče osobno vidio, čuo i doživio. Iduću sam priču zabilježio 1995.godine, u njegovoj devedeset i drugoj godini života. Ovdje je donosim u ponešto skraćenom obliku i dijelom prilagođenu duhu izražavanja današnjeg vremena.

“Bilo je to u stara vremena. Turci navalili sa svih strana i nisi nigdje mogao maknuti od njih. U livanjskom kraju bio je na vojnoj službi jedan Turčin, neki Murat, koji se dugo udvarao Mariji, posebno lijepoj jedinici u staroga ćaće. Marija je odbijala sva njegova udvaranja i nije željela s njim ašikovati. Nakon nekog vremena Murat je dobio vojni premještaj iz Livna u Imotski, na službu. Prije nego što je otišao, pokušao je ponovo udvarati Mariji. Ali ponovo bez ikakva uspjeha. To je Turčina toliko razbjesnilo da se zakleo na osvetu. Prošle su od tog događaja tri ili četiri godine. U međuvremenu, Marija je pronašla odabranika svog srca, nekog našeg Janjiša. Murat je saznao za to. Nije zaboravio na osvetu. Kada su se svatovi s mladom vraćali iz livanjskog kraja, Murat i njegova turska družina su ih dočekali. Murat je od Marije tražio tursko pravo prve bračne noći, ali ga je Marija ponovo odbila. Nakon toga Turci izvadiše oružje i pobiše sve svatove, a s njima i mladence. Tada nije bilo kuće u Janjiša, Đereka, Tomasovića da nije bila zavijena u crno. Svi su tu nekoga svoga izgubili. Kako je bilo dosta sasječenih od sablji, nisu ih mogli razaznati, koliki je bio Muratov gnjev. Pokopaše ih sve na jednom mjestu. Ispod Janjiša duba. Tako su mladenci u smrti ostali skupa, kad u životu nisu mogli.”

Ne zna se točan datum ovom događaju. Povijesna je činjenica da su Turci vladali Imotskim duge 224. godine  (1493-1717), što je širok vremenski period. U lokalnom kraju postoji i usmena predaja vezana uz razdoblje iza Drugog svjetskog rata. Naime, prilikom proširivanja i asfaltiranja lokalne prometnice, a koja prolazi u samoj blizini Janjiša duba, radnici su pronašli “nekakve ljudske kosti“. Priča dalje kaže da je problem brzo riješen dodatnim nasipavanjem kamiona zemlje. Možda su to bili upravo ostaci nekog od sudionika tih davnih, tragičnih, krvavih svatova. Postoje i pojedine tvrdnje  da se u blizini Janjiša duba nalazilo i staro tursko groblje, koje je služilo potrebama Turaka smještenih na području Imotske krajine. Međutim, nismo uspjeli pronaći nikakve konkretne povijesne zapise koji bi potvrdili autentičnost ove tvrdnje.

Uz Janjiša dub vezana je i legenda o tragičnoj sudbini onih koji, na bilo koji način, oštete stablo. Jedan je radnik, kako tvrdi usmena predaja, uklonio granu koja je smetala asfaltiranju puta. Dva dana poslije stradao je “u nejasnim okolnostima“, ma kakve one bile. Također je rašireno i vjerovanje o padanju “crvene kiše“, kada se dub, na bilo koji način, ošteti. Ono je vezano uz globalna zbivanja diljem svijeta, poput ratova, velikih epidemija ili razornih prirodnih nepogoda.

U kolektivnoj memoriji naroda, još uvijek je prisutno sjećanje na tragično stradale svatove. Stanovnici okolnog područja i poneki putnik namjernik, još i danas ostavljaju cvijeće u podnožju stoljetnog Janjiša duba, kao spomen na veliku tugu koja je prije nekoliko stotina godina pogodila čitav lokalni kraj. Nitko od njih nimalo ne dvoji u istinitost priče o tragičnim, krvavim svatovima. Kažimo i to da je jedan zagrebački kolekcionar u svom posjedu imao i dvije turske sablje pronađene, navodno, u blizini Janjiša duba. Tvrdio je da je na njima mogao osjetiti miris krvi. Možda je to bila upravo krv nekog sudionika krvavih svatova. Nakon njegove smrti, sabljama se gubi svaki trag i spomen.

Janjiša dub i dalje stoji kao podsjetnik na jedno prošlo vrijeme, kada je čast predstavljala daleko više, od onoga što predstavlja danas. A dub svoje korijenje pruža još dublje u zemlju, kao da želi zagrliti sve kosti ubijenih. I u proljeće listovima šušti u bogatoj krošnji, kao da svima šapuće tužnu priču o stradalim svatovima…

Izvor: DalmacijaNews

The post Legenda o Janjiša dubu u Vinjanima Gornjim appeared first on Narodni.NET.

Tako je rijeka Vrljika osobito važna za Imotsku krajinu. To je jedina rijeka s izvorištem pitke vode na širokom prostoru koji je omeđen neretvanskim i cetinskim krajem. Iako u cijeloj dužini toka pet puta mijenja ime, važna izvorišta ima u Imotskoj krajini. Posebno su značajni oni na području Prološca i na području Glavine Donje. Tu se nalazi i područje Perinuše koje je obilježeno starom mlinicom, ali i popratnim kompleksom koji se mijenjao u vremenu, kako su se mijenjale društvene i životne prilike na ovom području. Prvotne konture čitavog kompleksa nastale su još u vremenu srednjeg vijeka, a prvu značajniju gospodarsku namjenu dobiva s dolaskom Osmanlija na područje Imotske krajine. No, lokalno stanovništvo od njega ubire korist tek s protjerivanjem Osmanlija, kada čitav prostor potpada pod upravu Mletačke Republike. Tako je prostore nekadašnjeg Arci bega – Čauševića dobila obitelj omiškog plemića Ivana Zuane Franceschija, u prvoj polovici 18. stoljeća. Franceschiji su bili ugledna i utjecajna talijanska plemićka obitelj u Dalmaciji, čiji se član Ivan Franceschi istaknuo u borbama protiv Osmanlija u Imotskom. Tako je zbog junaštva, ali i zbog naknade pokrivanja vojnih troškova koje je imao u čitavom pothvatu, dobio begluk kojega je prethodno uživao Čaušević. Na taj je način i područje Perinuše dobilo ime, po obitelji Perinović, čiji su članovi dugo vremena vodili poslove u ime obitelji Franceschi.

Posjed Perinuša smješten je na jednom od rukavaca Vrljike i danas privlači velik broj turista i ostalih posjetitelja. No, isto tako se može kazati da čitavo područje još nije, ni približno, iskoristilo sve turističke kapacitete i mogućnosti. Posjed danas sačinjavaju mlinica sa pripadajućim mlinovima, velika kamena dvokatnica, okolna kamena zdanja s podrumima i drugim pripadajućim prostorijama, različita spremišta, ali i ograđeni vrtovi te stara šetnica smještena uz neposredan rukavac rijeke Vrljike. Ako se uzme u obzir starost čitavog posjeda, može se kazati da je prilično očuvan, unatoč velikim oštećenjima koje je pretrpjela, posebno unutrašnjost zdanja, u razornom potresu 1942. godine.

Svojevremeno su mlinice bile preteča onoga što danas predstavljaju kafići i ostali ugostiteljski objekti, u širim relacijama društvenih okvira. U mlinicama se odvijao aktivan društveni život, posebno u vrijeme kada su ljudi morali čekati po desetak ili više dana, da i njihovo žito dođe na red za obradu. Tako su se pod njihovim krovovima razmjenjivale informacije, dijelili savjeti, saznavale novosti, pričale priče i legende, tumačila kazivanja, dogovarali poslovi, obavljale razmjene dobara i slično. Upravo zbog svoje prisutnosti takvim dogovorima i saznavanju različitih informacija, mlinari su uživali poseban status u društvu i svugdje bili rado viđen gost. Mlađe generacije lako mogu usporediti vrijednost i brzinu pronalaska neke informacije na društvenim mrežama, s onodobnim značenjem mlinareva znanja i posjedom mlinarevih informacija.

U međuvremenu, stvaraju se različiti planovi s pokušajima revitalizacije čitavog područja Perinuše, naravno, prije svega poštujući sve nadležne zakonodavne norme. Nadamo se kako će bar neki od tih planova uroditi plodom. Čitav prostor Perinuše zaslužuje biti otrgnut od zaborava i okova prošlosti, koji su često nepotrebna smetnja onima koji napredak doživljavaju isključivo kao potpunu promjenu. Međutim, prilagodba je nešto što jedino donosi značajne rezultate. Rezultate koji će biti vidljivi lokalnim žiteljima, turističkoj zaajednici, ali i istinskim očuvateljima povijesti, koji se brinu za zaštitu povijesnog naslijeđa, identiteta i svega onoga što čini svekoliku baštinu. Baštinu, koju često treba sačuvati i braniti prvenstveno od nas samih.

Izvor: Dalmacijanews

Autor: ANTE JUROŠ

The post Mlinice nekadašnje mjesto odvijanja društvenog života appeared first on Narodni.NET.

Planina Biokovo je 1981. godine proglašena parkom prirode zbog svoje geomorfologije, iznimne prirodne ljepote te prirodne raznolikosti. Otkako je proglašen, Park prirode Biokovo obuhvaća područje od prijevoja Dubci kod Brela do prijevoja Saranač (kod Gornjih Igrana), te se prostire na 196 kilometara kvadratnih. Na Biokovu su prisutni svi tipični fenomeni krša – vrtače, škrape, kamenice, špilje, ledenice te jame od kojih je najdublja Mokre noge (-831), četvrta po dubini u Hrvatskoj. Tu su geomorfološki fenomeni:  vrtače, škrape, kamenice, jame (najdublja je Amfora 790 metara), ledenice, spilje, više od 40 endemičnih biljnih vrsta, značajna paleontološka nalazišta…

Biokovo

Biokovo obiluje brojnim biljnim i životinjskim vrstama, pa se u ugodnoj šetnji mogu susresti rijetke ptice grabljivice poput zlatnog surog orla te mnoge druge rijetko viđene životinje. Životinjski svijet Parka prirode Biokovo još uvijek nije u potpunosti istražen, ali zanimljiv je podatak da je pronađeno preko 200 vrsta iz 19 porodica leptira, dok su od vodozemaca viđeni pjegavi daždevnjak, mali vodenjak, velika zelena krastača i gatalinka. Osim bukve, jele i crnog dalmatinskog bora, među biljnim vrstama mogu se vidjeti i one endemske kao što su primjerice biokovsko zvonce i slava klisura.

Divokoze na Biokovu

 

Vuk, ris, divlja mačka, divokoze…

– Od velikih zvijeri na području Parka sve je učestaliji vuk, a prisutni su ris i divlja mačka. Posebno je značajno prisustvo divokoze i muflona koji su uneseni u područje Parka 60-tih godina prošlog stoljeće, te divokoze koja je reintroducirana u ovom razdoblju i vrlo uspješno se prilagodila planini Biokovo. Broj grla bio je najveći u 80-tim godinama i prema procjenama je iznosio oko 1200 komada. Prekomjernim izlovom, krivolovom te prisustvom vuka kao vršnog predatora, prema zadnjim provedenim istraživanja je bitno smanjen i danas boravi oko 350-400 komada ove lovne divljači – objasnio je ravnatelj Nenad Bekavac.

Javna ustanova Park prirode Biokovo, koja je osnovana odlukom vlade RH 1998. godine, nastavila je vrlo intenzivni znanstveni rad prvog inicijatora osnivanja Parka prirode, franjevca, dr. Jure Radića. U skladu sa svojim financijskim mogućnostima, javna ustanova provodi brojna znanstvena istraživanja, prvorazredno Natura 2000 vrsta, a u tijeku su istraživanja vuka, surog orla, vrtne strnadice i voluhara, također geološka  i biospeleološka istraživanja, imajući u vidu da je na području Biokova rekognisticirano više od 400 speleoloških objekata s prisustvom brojnih endemskih vrsta.

Botanički vrt Koština

 

Botanički rezervati

Ono što se zasigurno treba posjetiti je botanički vrt Kotišina zbog očuvanosti izvorne vegetacije parka, gdje se može vidjeti raznolikost biljnog svijeta. Smješten je na primorskim obroncima planine Biokovo iznad sela Kotišina, na nadmorskoj visini od 350 do 500 metara, i sastavni je dio Parka prirode Biokovo. Od Makarske je udaljen samo 3 kilometra, a do njega se može stići automobilom. U sklopu hrvatskog obilježavanja “Tjedna botaničkih vrtova” i ove godine će biti organizirano tradicionalno događanje te edukacija djece predškolskog odgoja, uz stručno vođenje djelatnika Javne ustanove Park prirode Biokovo. Kao posebni botanički rezervati, u Parku prirode su izdvojeni: rezervat Sv.Ilija – Šibenik – Štropac, koji obuhvaća padine od Sv.Ilije preko Šibenika do Štropca (782 ha), te još rezervat Troglav – Sv. Jure najviši vrh Biokova s kojim čini cjelinu (106 ha). Geomorfološki rezervat je i Ovčje polje koje je nadaleko poznato.

Jedan prirodni fenomen, današnja prirodna i turistička atrakcija, je spomenik jednoj nesretnoj ljubavi nazvan “Nevistina stina”. Naime ,legenda kaže da se djevojka iz Dalmatinske zagore htjela udati u Primorje, što je njenu majku razljutilo, te je svoju kćer na svadbenu povorku ispratila riječima: : – Kad more ugledala, dabogda se okamenila! Na kraju se ta kletva ostvarila, a dokaz tome su stijene u obliku konja s mladencima, pogače i burače za vodu koje su se radile od mješina. Ako se pažljivo pogleda, može se vidjeti i mladenkin veo koji je u tom trenutku vjetar skinuo s njezine glave, a i cijelu povorku svatova koja je išla za njima.

U Parku je moguće individualno i organizirano planinarenje. Posjetitelji na osnovu svojih fizičkih sposobnosti i prema svojim željama mogu birati lake, srednje teške i teške planinarske ture, kao i kombinaciju pješačkih tura sa prijevozom.

Kapelica

 

Sveti Jure – najviša cestovna točke Republike Hrvatske

Na Biokovu se nalaze brojne planinarske i pješačke staze te je Javna ustanova u suradnji s HGSS-om izradila posebnu planinarsku kartu koja je dostupna u prezentacijskim i info centrima Javne ustanove. Na području Biokova je i jedno uređeno penjalište “Vilovića stina” u Brelima. Smatra se i jednim od najstarijih, uredili su ga austrijski penjači u ranim 80-tim godinama prošlog stoljeća.

Biokovo je  u smislu individualnog planinarskog posjećivanja ujedno i vrlo zahtjevna i izazovna planina te u pripremi posjećivanja iz kuta sigurnosti treba posebno voditi računa, Kao planina tako blizu moru predstavlja poseban izazov i  o ovim činjenicama u posjećivanju treba posvetiti posebnu pozornost.  Vožnja biciklom predviđena je asfaltnom biokovskom cestom (23 km), od ulaza u Park do najvišeg vrha Sv. Jure – 1 762 m nm, najviše cestovne točke Republike Hrvatske, uz osobiti oprez s obzirom da cesta ima samo jednu traku s ugibalištima i da njome za vrijeme turističke sezone prometuje veći broj automobila, kombi-buseva i motocikla. Letjelište „Pržinovac-Biokovo“ nalazi se u Parku prirode Biokovo, a namijenjeno je letenju ovjesnih jedrilica i parajedrilica u svrhu sportskog i rekreativnog letenja.

Oni koji posjećuju park prirode istraživačkim povodom dolaze do mnoštvo tragova koji ukazuju na suživot čovjeka i planine, kao što su arheološki ostaci, crkvice, kapelice i pastirski stanovi. Do najvišeg vrha Biokova Sv. Jure (1762 m), osim planinarskih staza, vodi i cesta duga 23 km, koja je ujedno i najviša asfaltirana cesta u Hrvatskoj. Sa Svetog Jure se pruža fantastičan pogled na Makarsko primorje, otoke i Zabiokovlje. Za vrijeme sunčanih dana je čak moguće vidjeti planinu Monte Gargano u Italiji, udaljenu preko 200 kilometara. Osim vrha Sveti Jure, na grebenu Biokova je još devet  vrhova iznad 1000m: Troglav (1658m), Sveti Ilija (1642m), Šćirovac (1619m), Kimet (1536m), Veliki Šibenik (1467m), Vošac (1421), Sutvid (1332m), Sveti Roko (1228m) i Bukovac (1262m).

Pogled s Biokova

 

Sudar klima

Na Biokovu je granica dviju klima, mediteranske i kontinentalne, pa to uvjetuje specifičnu klimu Biokova. U općim klimatskim značajkama treba istaknuti toplinske inverzije, okomita strujanja niz padine i vjetrove fenskog tipa jer sve navedeno doprinosi raznolikosti klime. Na ovom području prevladavaju vjetrovi sa sjeveroistoka. Od toplijih primorskih vjetrova najveću važnost za vegetaciju ima jugo, a od kopnenih bura.  Temperaturne razlike u toku dana i noći su znatne, osobito u dolinama. Ljeti se preko dana u dolinama zrak jače zagrije i zato su ljetni dani vrući, a noći hladne. Za zimskih noći i dana temperatura zraka može biti i do 10 stupnjeva niža u kotlinama i riječnim dolinama negoli na okolnim vrhovima. Svi viši, istureniji položaji, su zimi topliji.

Na području Parka prirode Biokovo nalazi se i nekoliko objekata za hranu i piće, odnosno na širem području  Biokova se nudi bogata ponuda domaćih specijaliteta koji se nalaze u sada već popularnim konobama i restoranima.

Spomenimo i dane kada je itekako živo na Biokovu s obzirom na to da se njeguje tradicija obilježavanja raznih bitnih datuma, kao i kulturnih događaja: Dan zaštite prirode i Međunarodni dani biološke raznolikosti (24.5.), Svjetski dan voda (25.3.), Međunarodni dan planina (12.11.), Dan planete zemlje (23.4.)…

Sportske aktivnosti i planinarski turizam

– Javna ustanova posebno promiče aktivni i sportski doživljaj planine i ove godine će u sklopu obilježavanja značajnih datuma zaštite prirode  biti suorganizator tradicionalne međunarodne brdske trke “Makarska-Vošac”, međunarodne biciklističke utrke “Makarska-Sv.Jure”, atletske trke “1000 metara”, a  i sudjelovati aktivno u skupu planinara Dalmacije – ponosno će ravnatelj.

Planinarski turizam ima visoku perspektivu i prvorazredno je povezan s radom planinarskih društava na području Biokova. Činjenica je da na području Biokova ima više planinarskih kuća koje  danas prvorazredno služe domaćim planinarima i članovima društava. Za razvoj planinarskog turizma je potrebno izgraditi planinarske domove koji će imati viši standard od postojećeg i svoja vrata imati stalno otvorena svim posjetiteljima  koji žele uživati u ovoj vrsti posjećivanja Parka prirode.

– Javna ustanova je stavila u proceduru prijedlog Prostornog plana Parka prirode čijim donošenjem je otvoren prostor za legalizaciju postojećih planinskih kuća, obnovu i izgradnju dva nova planinarska doma, jednog na predjelu Vošac, drugog na predjelu Kaoci-Zagvozd. Posebno nas raduje otvaranje potencijala posjećivanja  sjeverne padine Biokova što je do sada bilo marginalno. U suradnji s Hrvatskim šumama kao našim partnerom u prostoru, ove godine  će se aktivirati nova zona posjećivanja sa sadržajima koji će omogućiti bolju interpretaciju zaštićenog prostora i održivi razvoj kroz nove sadržaje. Broj turista koji, pored mora, žele uživati i u posjećivanju  planine svake godine raste tako da smo po tom pitanju zadovoljni. To pred nas postavlja još veće izazove u smislu sigurnosti posjećivanja i u tom smjeru, zajedno sa HGSS-om, pokušavamo postavljati nove standarde.

Do 10.000 posjetitelja godišnje

Park prirode je prošle godine uveo ulaznicu za pješački ulaz u Park s cijenom od 25 kuna. U cijenu ulaza integrirali su suvenir-razglednicu s promotivno-interaktivnim CD-om i policom osiguranja od eventualnih nesretnih slučajeva do vrijednosti od 400.000 kuna. U suradnji s HGSS-om svakom posjetitelju je uz cijenu od 25 kuna dodatno dostupna profesionalna karta s planinarskim stazama.

S obzirom da je na području Biokova više od 40 markiranih staza s obje strane planine, teško je kontrolirati sve ulaze i statistički imati zvaničan podataka o pješačkom posjećivanju. Prema procjenama baziranim na podacima Ustanove i planinarskih društava na području Parka taj broj se kreće između 8-10.000 posjeta godišnje.

Biokovo kao jedino područje u  državnom rangu zaštite na području Splitsko-dalmatinske županije ima veliki potencijal, kako u znanstvenom i istraživačkom smislu tako i u pogledu svih elemenata održivog korištenja i doprinosa turizmu Županije.

Strategija Javne ustanove je  provoditi zaštitu fundamentalnih vrijednosti zbog kojih je ovo područje i proglašeno parkom  prirode, a ujedno donijeti Prostorni plan koji će svim dionicima prostora omogućiti vlastite razvojne ciljeve usuglašene sa zaštitom prirode.

Izvor: DalmacijaNews

The post Park prirode Biokovo: Najljepši prirodni biser Dalmacije appeared first on Narodni.NET.

Što ima uopće u životu značajnije za svakoga momka nego da se dobro i sretno oženi, a isto tako za djevojku da se dobro udomi. Nije to samo za njih sreća nego i za njihove roditelje, kao i cijelu rodbinu i svojtu. Nije onda čudo što se i roditelji osjećaju strogo obveznim i dužnim da svoje sinove ožene i kćeri udaju. Najveća je sreća za roditelje kad osjete da njihovi sinovi i kćeri uživaju u sretnom braku i goje im unučiće. Ako li zastane sin u ženidbi ili kćerka u udaji, onda su roditelji: veoma zabrinuti i to im ne da mira.

Foto: Croatian Traditional Costumes

Naročito majka to jako i teško proživljava, pa će s nekim bliskim u razgovoru izjadati i reći: »Samo da mi je dočekati svatove svoga sina, da se jednom oženi i smiri onda ne bi žalila umrijeti.« Još je majci teže ako joj se kćer nije udala na vrijeme i otišla kao i sve njezine drugarice. Majka to neće ni pred kim iskazati, nego će to u sebi skrivati kao svoju najveću bol. Za muškarca je lakše, jer on može doći na stotinu vrata da traži curu, ali kada je u pitanju neudata djevojka, ona mora čekati u majčinu domu svoju sreću.

Vrijeme za ženidbu, udaju

Govoreći općenito, u se selima stupalo u brak kasnije nego u drugim sredinama. Momci su se rijetko ženili prije vojske, a djevojke se malo udavale prije navršene dvadeset godine, a najviše do dvadeset i pete.

Naravno da je bilo od toga dosta odstupanja. Tako se prije vojske ožene oni momci kojima je vrlo potrebna radna snaga u kući. Isto tako, ako se od malena zavole dvoje mladih, morali su stupiti u brak. Neki opet ne bi htjeli ispustiti neku dobru priliku, a osobito ako je u pitanju dobra i bogata kuća ili pak neki miraz.

Što se tiće ženidbe i udaje strogo se poštivao red u svakoj obitelji, tako da se najprije ženio najstariji sin i udavala najstarija kćer, a za tim ostali, koliko ih ima, sve po redu. Kad se starija sestra uda, onda se za mlađu kaže: »Ostala na basamaku«.

Događalo se međutim i to da prosci u neku kuću dođu da isprose stariju sestru, a mladoženji zapne oko za mlađu i nju isprose.

Foto: Croatian traditional costumes

The post Tradicionalno stupanje u brak – narodni običaji i tradicija – appeared first on Narodni.NET.

Putovanje na udaljene derneke

Na udaljenije derneke išlo se pješice zajednički i nosile su se užine. Moralo se poći prije zore, a mnoge su djevojke i žene išle na zavjet bose i preko dvadesetak kilometara. Tako su cure pjevale:

»Zavitna sam u Goricu bosa

Da moj dragi rusake ne nosa.«

U rano jutro mnogo svijeta sa svih. strana dođe u mjesto u kojemu se održava dernek. Najprije se išlo u crkvu i obavljao zavjet, a većina ih se ispovijedalo i pričešćivalo. Kad se obave vjerske dužnosti, onda se zajednički doručkuje što se ponijelo od kuće. Zatim se razgledali dućani i roba na prodaju te se čekala pučka misa. Dok zazvone treći put crkvena zvona, počinje pučka misa, obično na otvorenom prostoru pred samom crkvom. Zgrne se mnoštvo svijeta tako da svatko mora ostati gdje se zatekao. U svečanoj misi sudjeluje više svećenika. Posebno zanimanje vlada za propovijed za koju se odabere najbolji svećenik – govornik. Mora se nešto i zapamtiti. Poslije mise svijet se raziđe po cijeloj okolini, a zatim posjeda na ledinu u hladovinu da zajednički užina. Okupi se obično rodbina, komšije i prijatelji. Žene vade iz torbe pečene ili varene kokoši, sirce i uštipke i tako sve zajednički užinaju. Mlađarija jedva čeka da iziđe na cestu u šetnju. Tako stariji i dalje ostanu u prijateljskom razgovoru, mlađarija se povlači u šumu da se očešlja, ogleda i dotjera za šetnju. Svaki momak i djevojka nastoje privući što veću pažnju na sebe u derneku.

Zovnice za djevojke

Šetnja traje sve do u noć. Svaki momak koji ima djevojku mora se s njom sastati i šetati da ihi vidi zajedno cijeli puk. Onaj momak koji ide curi na sijelo, pa neće ili se stidi sastati s njom i prošetati, nanosi djevojci najveću bol i ona gubi povjerenje u njega. Običaj je da cure donesu veliku grane mesliđana u rupicama na dernek i da ga poklanjaju momcima za kićenje. Zato su momci obvezni da nešto kupe djevojkama na derneku. Najčešće su kupovali razno voće i to jabuke koje su djevojke stavljale u šarene rupce i zovnice. U putu i kod kuće djevojke su darivale djecu jabukama što je za njih bila najveća radost. Postoji porugljiva momačka pjesma koja glasi:

»Curina me zagrlila ruka

Usri’ puka za kilo jabuka.«

Tuče, igre i junaštvo momaka na dernecima

Na dernecima su momci pokazivali svoju snagu i junaštvo. Običaj je bio da prekinu šetnju i da se umeću kamena s ramena na sredini ceste. Svijet bi zastao i ne bi se mogao šetati. Onaj momak koji bi bio šampion u bacanju kamena s ramena uživao je veliki ugled i o njemu se nadaleko pričalo. Isto tako i onaj momak koji je znao u derneku najbolje zapjevati, zapdipliti, zasvirati ili zaigrati kolo bio bi vrlo popularan i cijenjen te bi se o njemu pjevalo, kao na primjer:

»Nema gange bez Bekijke mlade

Ni pivanja Ilije šušnjara«

Na dernek su momci dolazili naoružani noževima, pištoljima i prepilanim karabinama. Kad bi momci iz jednog sela došli na dernek u tuđe selo, oni bi obično na sred ceste zaigrali kolo i stali vriskati. To bi domaći momci shvatili kao izazov pa bi im prekinuli igranje kola, tako u derneku dođe do gužve i bitke. Narod se razbježi na sve strane samo ostanu momci koji su se sukobili. To je bilo u modi naročito u vrijeme “kraljevske Jugoslavije kada su se između pojedinih hercegovačkih sela vodili pravi ratovi. Često je bilo razbijenih pa i mrtvih glava. Žandari su bili nemoćni spriječiti bitku, jer su i oni znali ponekad bježati pred momcima. Ta bitka između momaka iz pojedinih sela bila je prava narodna sramota. Isto tako nije bio ni rijedak slučaj da se momci potuku i zbog djevojaka.

Druženje momaka i djevojaka

Uvečer su momci išli zajedno s djevojkama kući s derneka. Poneka bi se toliko zanijela da bi dugo ostala s momkom pa je nastala pjesma:

»Bećairušo, jel’ te majka tukla

Kad si joj se u zoru dovukla.«

Eto tako se vodila ljubav između momaka i djevojaka na sijelima i dernecima. Ali dugo sijelo i ćosanje bilo je za svaku seljačku djevojku opasno i neizvjesno. Zaljubljena djevojka to dobro osjeća kad kaže:

»’Ko je ljubav vodi ja ikada

Mene mora razumiti sada.«

Djevojka priznaje da je zaljubljena i da joj nije lako. Tako nehotice otkriva vezu između ljubavi i boli, što je sasvim istinito, jer njezinu sreću u ljubavi muti stalna pomisao na konačni svršetak, koji je bez sumnje u svakoj ljubavi najvažniji, a seljačka djevojka vidi ga isključivo u udaji, što je za nju vrhunac svake ljubavi. Pa kad ozbiljno posumnja u to, osjeća da je ni u kući ni u selu ne može više nitko razumjeti ni shvatiti, samo onaj tko je bio u istoj situaciji kao ona.

The post Derneci – nekadašnji centri druženja i trgovine appeared first on Narodni.NET.

Mladež jednoga sela okupljala se svake nedjelje kod crkve, a to je bila najbolja prilika da se upoznaju i zbliže. Zato se najčešće zagleda momak i djevojka iz istoga sela, jer se bolje poznaju, a i njihovi su roditelji u tom slučaju zadovoljniji. Narodno je shvaćanje da od poznata zelja boli glava, a od nepoznatoga i srce i glava, pa je zato najbolje brati zelje oko sebe. To potvrđuju ovi narodni stihovi:

»Smrti moja, umori drugoga

Nemoj mene ni komšije moga,

Od meleza lipšeg beza nema,

Od komšije dražeg dragog nema.

Moj se komšo oko dvora vije

Ko no svila oko kite cmilja.«

U selu se momak i djevojka upoznaju u svakodnevnom životu i radu te se zagledaju jedno u drugo. U stara vremena više se gledalo da je momak od dobra roda i plemena, da je pošten i radin te da ima o čemu da radi. Djevojka je morala prije svega biti poštena, sposobna za rad i da su joj roditelji dobri, a osobito majka. Tijekom vremena mijenjalo se shvaćanje o vrijednosti momka i djevojke. Sve je više izbijala u prvi plan ljepota, a onda poštenje i imovno stanje.

The post Zaboravljeni običaj zagledavanja momka i djevojke appeared first on Narodni.NET.