Koliko takvih mijesta imamo u lijepoj našoj? Ne previše, a najgore je od svega što se svakim danom broj tih mjesta smanjuje.

Jedan od primjera tradicijske kolijevke je i Imotski, grad u Dalmatinskoj zagori poznat po svoja dva jezera i pregršt tradicionalnih običaja.

Svi smo čuli za gangu tradicionalnu narodnu pjesmu koja nam dolazi baš iz tih krajeva. Naš tekst o imotskoj gangi – Intrenet stranica posvećena gangi.

Od neizostavnih Imotskih galantara poznatih iz

Prosjaka

Sinonim su tradicije i očuvanja običaja pisali smo o njima, nema krize u Imotskih galantara

Tradicionalni običaji odlaska na silo ili udvaranje kako se to radilo u neka stara vremena baš je u Imotskom najbolje sačuvan i njegovan kao dio kulture i tradicije tog malog mjesta. Već smo pisali što je to Silo i kako izgeda odlazak na silo na još jednom mjestu sam pronašao zanimljiv članak o odlasku na silo.

Dernek kao mjesto okupljanja i veselja koje je bilo karakteristično za razne prigode je jedan od starih običaja u Imotskoj krajni a na derneku su se sklapali razni poslovi uz veselje dobru kapljicu i kvalitetnu domaću hranu. Što je to dernek?

Još ćemo izdvojiti jednu pravu mušku igru karakterističnu za imotsku krajnu koja je sastavni dio svakih druženja. Šijavica muška narodna igra.

https://www.youtube.com/watch?v=6k30K3GtEMU

Nemožemo reći da je šijavica imotska igra ali je zasigurno najočuvanija igra u tim područjima.

Ovo su neki od mnogobrojnih Imotskih običaja i običaja karakterističnih za Imotsku krajnu za nabrojati sve običaje bi mi trebalo puno više od jednog članka.

Pa zbog čega to sve radim?

Čitajući jedan članak sa Imotskih Novina  i odrastajući u tom istom Imotskom koji je samo prije 10-20 godina bio prepun života i veselja, a danas je pred izumiranjem a s njim nestaju i sve one lijepe narodne tradicije koje su generacijama taj kraj činile posebnim i lako pamtivljim.

Nevezano za politiku jer i sam nisam uopšte politički opredjeljen prenosim vam tekst sa tog portala. Siguran sam da je Imotski samo jedan u nizu Hrvatskih gradova koji su pred gašanjem i zaboravom, a sa njim i njihovi tradicionalni običaji koji su dio kulture i vezani za to mjesto.

Samo pretraživanjem imotskog na googleu

Članak vam prenosim u potpunosti:

U Imotski smo pošli da vidimo kako izgleda grad u kojem je sve propalo. Putem smo shvatili da Imotska krajina kuburi s lokalnim javnim prijevozom, jer dugo nismo vidjeli toliko autostopista, raznih životnih dobi, kao od Zagvozda do Imotskog.

Kažu stari ljudi da je u Dalmatinskoj zagori tako izgledalo i nakon Drugog svjetskog rata.

− Ima li posla? Nikako – kaže sredovječni Imoćanin kojeg smo povezli.
– Nije tipična izolacija, ali radi se na tome. Više nemamo Sud, a imali smo ga još u ona vremena. Sad je u Sinju. 

A Katastar ide u Makarsku. Carina će u Kamensko. Izgubili smo i rodilište. A posla nema. Ko ima vojnu mirovinu, može nekako, a drugi nikako − kaže naš sugovornik i dodaje da je imao “sriću u nesrići”. Nesreća je, veli, što je 1991. morao u rat, a sreća je što sad ima vojnu mirovinu.

− Bogami, da nemam tu mirovinicu, jeba bi ježa, da oprostite – kaže čovjek.
– Oni stariji od mene imaju njemačke penzije, moja generacija vojne, a mladi nemaju ništa. Šta će nego bižat u Zagreb il Njemačku? Sve tvornice u Imotskom su propale − zaključuje.

Priča o propasti imotskoga gospodarstva, koje je u sutonu socijalizma – zapravo do početka privatizacije − zapošljavala oko 7000 Imoćana, priča je o neshvatljivom gospodarskom sunovratu koji je od Imotskog i Imotske krajine učinio egzistencijalne invalide: danas je u cijelom gradu u proizvodnji zaposleno manje od stotinu ljudi, dok ih je 4300 na Zavodu za zapošljavanje.

Sve ove 23 godine u Imotskom i okolnih osam općina na vlasti su takozvane “desne opcije“: uglavnom HDZ, uz povremene i mjestimične mandate HSP-a. U kolonu pluseva HDZ-u valja upisati modernu zgradu Pošte iz 90-ih, te rješenje vodoopskrbe i telefonskih priključaka, dok je kolona minusa značajno duža, pa idemo abecednim redom: “Agrokoka”, “Autopoduzeće”, “Brodosplit”, “Imostroj”, “Imota”, “Napredak”, “Novogradnja”, “Trimot”, “Vodogradnja”, “Vodoprivreda”…

Poljoprivredni kombinat “Agrokoka” imao je prije HDZ-a stotinjak radnika – danas firma ne postoji. “Autopoduzeće” je rasprodalo desetke predratnih kamiona i “kipera”, te ostalo samo na putničkom prijevozu. Pogon splitskog škvera u Prološcu, gdje su se izrađivali dijelovi za brodove, zatvoreno je. Tvornica za posebne namjene “Imostroj” imala je više od 200 zaposlenih, ali tvrtka ne radi još od 1998. godine.

Bivši trgovački div “Napredak” imao je 800 zaposlenih, 180 prodavaonica širom Hrvatske i BiH, poslovne prostore u Splitu, te hotel i robnu kuću u Imotskom − danas tvrtka postoji samo kao dio kolektivne memorije. Tekstilna tvornica “Trimot” prije HDZ-a je zapošljavala 1400 radnika, a danas nula: tvrtka je u poodmaklom stečaju, kao i “Vodoprivreda”.

Pazar spao na 2-3 banka

Ostade tek vinarija “Imota” – u bivšoj Jugoslaviji druga po veličini, iza kumanovske – kao ostatak čuvene Poljoprivredne zadruge koja je prije HDZ-a imala 400 zaposlenih, s kooperantima do 700, i koja je opskrbljivala cijelu BiH i Srbiju (znalci tvrde da je “Imotin” vinjak “Dorat” bio bez premca na bivšem jugoslavenskom tržištu), ali i ona je spala na samo 90-ak radnika te je u grogiranom stanju.

Upravo je sudbina “Imote” bila okidač za nedavni prosvjed imotskih građana, prvi koji se u dva hrvatska desetljeća zgodio u gradu Imotskom, okupivši oko 300 prezrenih građana. To je i bio povod našeg dolaska u Imotski.
− U Imotskom bi se moglo prosvjedovat svaki dan – kaže nam Boris Eljuga dok prodaje ribu na imotskom pazaru.
– Prije 20-30 godina bilo je 20 iljada ljudi više nego sad, a imamo pozitivni prirast. A šta će ljudi nego se iseljavat? Evo mojih četvero dice, svi u Zagrebu. A završili fakultete: ekonomija, grafički dizajn, psihologija. Al nema posla, pa stoj u Zagrebu. Evo, pazarni dan, srida, a nema nikoga − dodaje Eljuga.

U Imotski smo došli u srijedu baš zbog tradicionalnog sajamskog dana: svojedobno su tu srijedom dolazili deseci tisuća ljudi – od Duvna do Ljubuškog i Širokog Brijega − a danas je to mali kvartovski pazarić sa šačicom prodavača i kupaca.
− Ovo iza je moj poslovni prostor – nastavlja Boris – i dajem ga za sto kuna misečno, ma niko neće. Dava sam i mukte, samo da mi ćer zaposle, pa ništa.

Pitamo ga koga smatra odgovornim za ovakvu devastaciju Imotskog i Imotske krajine.
− Ako sam ja stvorio obitelj i ne vodim računa o njoj, onda ja ne valjam, ja sam kriv − veli naš sugovornik.
Čovjek očito aludira na dosadašnje središnje i lokalne vlasti, a među njima i na HDZ-ova gradonačelnika Antu Đuzela, koji Imotskim stoluje već osam godina. No, za divno čudo, na ovotjednom imotskom prosvjedu pojavio se i sam gradonačelnik, da bi podržao prosvjednike.

− Ne znam, ispalo je da je Đuzel organizirao prosvjed, ja sam to drukčije zamišljao – komentira nam tu činjenicu 25-godišnji Ivo Bilopavlović iz imotske Udruge mladih.
− Čovjek je osam godina na vlasti i gradi samo zidiće po gradu, ništa proizvodnja, i sad organizira prosvjed protiv samog sebe – kaže Mirko Karoglan, Bilopavlovićev vršnjak iz iste udruge.

Lakše do posla u Hercegovini

Ivo i Mirko nisu nepoznati javnosti: upravo su njih dvojica, s još nekoliko prijatelja i istomišljenika, preklani organizirali performans za Jadranku Kosor prilikom njezina tadašnjeg premijerskog posjeta Imotskom. Uoči Kosoričina dolaska, na fasadi Duhanske stanice objesili su ženske gaće i drugo donje rublje iz nekadašnjeg asortimana “Trimota”, a kad su im vatrogasci skinuli “instalaciju”, objesili su transparent “Vratite ukradeno”, nakon čega su privedeni na policiju.

Pitam ih što ih je ponukalo na taj performans, koji se može smatrati pretečom zadnjeg prosvjeda.
− Općenito propast Imotskog, katastrofa na svim razinama u gradu – veli Mirko.
− Sve naše matere su radile u “Trimotu” – dodaje Ivo.
Vraćamo se na temu: momci nisu optimisti.
− Mi smo zadnja rupa na svirali. Mimoišla nas autocesta, vlak na tračnice, sve nas je mimoišlo – kaže Mirko.

– Ti nemaš di doć pitat da te zaposle, to je dno. Od moje generacije 80 posto ih je otišlo iz Imotskog. Kad diplomiraju, sritni su dva dana i onda skuže da neće nać posla. Prije ćeš nać posao u Hercegovini, u Širokom ili Grudama − dodaje on.

− Ti u Imotskom ne možeš napravit bend, jer se ljudi taman uvježbaju i odu ća. Kad nemaju posla, jedino u policiji možeš radit. Svi stariji su bili u ratu i žive od vojnih mirovina. Jedino nas opet rat može spasit – gorko se šali Ivo.
− Ne možeš ti ni otić iz Imotskog kad oćeš – opet će Mirko.
– Ide autobus za Zagreb u dvi ure i ti dođeš na šalter “Autopoduzeća”, a on ti kaže: “Ne vozimo danas.” Zašto? Nema goriva. Pa di to ima?

Ivica Kukavica profesor je kineziologije i umirovljeni bojnik Četvrte brigade, triput ranjavan u ratu. Na lokalnim izborima bit će nezavisni kandidat za gradonačelnika.
− Motivirala me teška i beznadna situacija u gradu, koja me podsjeća na rat: kad je bilo najbeznadnije, ipak smo uspili. Najlakše bi mi bilo da uživam u visokoj vojnoj mirovini i privilegijama, ali ne mogu gledat u što se grad pretvorio. Meni je nevjerojatno da su propale tvrtke poput “Imostroja” ili “Trimota”, koji je proizvodio donje rublje za NATO. Ili “Agrokoka”, koja je opskrbljivala tadašnju JNA i pola Jugoslavije.

I on je, veli, nekidan bio na prosvjedu.
− Htio sam dati potporu obespravljenima, kojih je u Imotskom stvarno puno, ali mi je žao da se prosvjedi organiziraju sad kad je sve gotovo, kad su tvornice uništene i kad su radnici već na birou i još samo traže neisplaćene plaće.

Stoga, ako osvoji vlast, naš sugovornik tvrdi da će se posvetiti upravo vinariji “Imota”, zadnjoj slamci gradskoga gospodarstva. “Imota”, kaže, mora postati imotski “Agrokor”.
− Definitivno moramo krenuti od nule. Bilo je u ovih 20 godina puno ministara i moćnih ljudi iz Imotskog, pogotovo u doba Tuđmana, ali s ove distance ispada da su se oni okoristili pojedinačno, ali Imotski od toga nije imao ništa − kaže Kukavica.

Vraćamo se kući, u perspektivni Split: opet Imoćani stopiraju. Izgleda da je “Autopoduzeće” i danas ostalo bez goriva.
− Slabo je Imotski cijenjen u Hrvatskoj – kaže mi mladac kojeg sam povezao do Lovreća.
– Dobili smo samo dva slova IM na tablici, prije nam je na autima pisalo Makarska. A sve drugo smo izgubili.

The post Gubitak i propast kolijevke tradicionalnih običaja appeared first on Narodni.NET.

Postavlja se Isusov grob koji Čuvaju četiri starija čovjeka iz mjesta, a navečer svećenik dvanaestorici izabranih ljudi pere noge. Pošto se na taj dan jelo samo zelje, on se u narodu naziva zeljavi četvrtak. Na Veliki četvrtak i petak vjernici mole posebne molitve. Procesija s križem i kan tacima na Veliki petak zalazi u sve zaseoke župe sv. Ane, a navečer se oko crkve pale vatre. Na Veliku subotu hrana se nosi na blagoslov, a u ponoć se ide na Vazmeno bdijenje.

Uskrs kao najveći kršćanski blagdan slavi se i iščekuje na poseban način u svim župama, pa tako i u župi Sv. Ane u Poljicima kraj Imotskog. Tu su se uskrsni običaji održali kroz stoljeća usprkos svim teškoćama s kojima se naš narod suočio kroz povijest. Neki običaji su se tijekom vremena prestali održavati i sada samo žive u sjećanjima naših baka i djedova, dok se neki, kao npr. kantanje, održavaju i danas, a sežu u vremena prije nastanka naše župe.

Tri dana Velikog tjedna, odnosno Veliki četvrtak, Veliki petak i Bijela subota nazivaju se posni dani, jer se postilo otkad na Veliki  Četvrtak utihnu zvona do subotnje noći kad bi zvonu ponovno zazvonila, Za vrijeme šutnje zvona u crkvenim obredima mjesto njih no koriste drvene čegrtaljke.

Na Veliki četvrtak u crkvi se postavlja Isusov grob s Njegovim tijelom, kojega obično kite žene. U staro vremena na Isusov grob se stavljalo dvanaest tanjurića proklijale pšenice i u sredinu svakog tanjurića stavljala se čaša s vodom, uljem i luminima koji su gorjeli do u subotu u ponoć. Ispred Isusova groba postavljala se straža naoružana karakterističnim kopljima i štitovima, a sastojala se od četiri, obično starija, čovjeka iz župe koji su se dva po dva smjenjivali svakih dvadeset do trideset minuta. Straža se čuvala za vrijeme crkvenih obreda, a nn Veliki petak cijeli dan. Taj običaj se održao do 1972. godine. Na večer se ide u crkvu na obred Isusove večere, kada dvanaest ljudi sjedi oko oltara, a svećenik im pere noge kao što je Isus to činio apostolima. Na taj dan jelo se samo zelje, pa se on zato u narodu naziva „zeljavi četvrtak“, a u tijeku dana svakoje čeljade moralo izmoliti molitvu Velikog četvrtka i to sto puta.

Molitva glasi ovako:

„Dušo grišna budi u viri kripna

Kada budeš putovati

Dugin putin, tisnin klancin

Susrist će te duv nečisti

Kušat će te, varat će te

U si moja il si Božja

A ti njemu vako reci:

Tvoja nišan, Božja jesan

„ Bogu oću, tebi neću

Iđen Bogu na sudišće

Bogu sam se obećala

Na blag danak na

Veliki četvrtak

Izmoliti sto križića

Sto amena sto Jezusa

Sto se puta prikrstiti.“

Veliki petak se svetkuje u tri dijela: Križni put i kantanje, Gospin plač i navečer obred Velikog petka. Od starina u župi sv. Ane običaj je da križ ide iz crkve u crkvu ujutro oko šest sati. Križ nosi jedan čovjek, bos ili u suknenim čarapama. Kad se narod okupi i izmoli se molitvasvećenik predaje križ križonoši, a isti tren kantači počinju kantati. Kada križ iziđe iz crkve ide se preko polja gdje se formira procesija. Tada se svi zaustave i križonoša se vraća duž procesije i vjerovnicima prinosi križ da ga poljube. Nakon ljubljenja križa procesija ponovno kreće i zalazi u sve zaseoke župe sv. Ane. Vjernici ispred svojih kuća dočekuju križ i ljube ga, a ako je neko bolestan i ne može izići križ mu se nosi u kuću.

U stara vremena krizni put je bio kraći i nije se išlo kroz sve zaseoke, ali zbog otporama zabranama noćšenja križa počelo se zalaziti u svaki najmanji zaseok što se održalo do danas, pa križni put približno šest sati. Cijelim putem se kanta Muka po Ivanu koja se do crkve iskanta dva do tri puta. Kada se križ oko podne vrati u crkvu žene pjevaju poznatu tužaljku Gospin plač. Iza ta dva obreda volovima se išlo orati zemlju onima kojima to nije imao tko, odnosno onima koji su smatrani siromašnima. Ljudi s polja su se dozivali kantanjem.

Zbog neimaštine na Veliki petak kuhao se tzv. ćoravi bakalar, varivo koje se sastojalo od krompira, luka i maslinova ulja, koje se čuvalo posebno za tu prigodu.

Navečer se održavao obred Velikog petka, kada se oko crkve pale vatre, u lončićima u kojima su se nalazili lug i petrulje, koje su služile kao rasvjeta za procesiju koja ide oko groblja i pjeva pjesmu ”Puče moj…”, koja je karakteristična za cijelu dalmaciju. Na kraju obreda velikog petka ponovno se ljubi križ, a u stara vremena se izuvalo na glavnim vratima i na koljenima se lizlo do križa, gdje se davala lemozina namjenjena za održavanje Isusova groba u Jeruzalemu. I za Veliki petak postoji posebna molitva koja se također izgovarala sto puta, a ona glasi:

” Iđe djeva slavnim grobom

Cvileći i plačući

Za križon se protežući

O sveto i slavno drvce

Koje primi Sinka moga

Više mrtva nego živa

Isus s križa govorio

Ko bi ovu molitvu molio

Na blag danak na Veliki petak

Ja bi mu da lip dar

Njegovoj duši raj

Na umrli dan”

Na Bijelu subotu popodne nosi se hrana na blagoslov. Danas je to obilje, a prije je bilo po jedno jaje za svakoga člana obitelji. O ponoći se išlo na Vazmeno bdijenje kada se održavao blagoslov vatre, koja se kresala iz kremena i vode koja se u vrijeme pjevanja Slave ulijevala u kamenice gdje su se ljudi poslije euharistije i umivali, a neki i nosili kući za članove koji nisu mogli doći.

Na sam Uskrs odmah ujutro jelo se blagoslovljeno jaje, išlo se na misu, čestitao se Uskrs, a djeca su se tuckala jajima koja su se bojala u ljuskama crvenog luka. Običaj je bio da momci darivaju najljepšim jajetom djevojke koje im se sviđaju i obrnuto.

Kazivači:

Augustin i Mirjana Livajić

Tekst napisale:

Ivana Ćelić / Ivana Znaor

The post Uskrsni običaji u Imotskom – običaji Imotskih Poljica – appeared first on Narodni.NET.

Bocuni ili flaše bili su zapremine od pola do tri litre. Nosila se i buraća, posuda od kože. Voda je bila pitka na cijelom toku rijeke, od izvora do ušća. Jedino je voda bila hladnija uzvodno, prema izvoru, a ponešto mlača nizvodno. Ručak bi radnici dobivali oko 10 sati, užinu oko 13 sati. Poslije užino slijedio je odmor od nekoliko sati, osobito ljeti. Spavalo bi se pod vrbama uz rijeku.

Pred večer se išlo kućama. Ranije su polazili oni kojima su kuće dalje polja, a kasnije oni kojima su kuće bliže. Kada bi ih više radilo uzajmenice, gotovo bi se obvezno na putu kući pjevala ganga. Uzajmenica je bila dnevnica koju je trebalo radom uzvratiti. Bilo je i nadničara koji su radili cijeli dan, pa i najteže poslove, za samo 2 kg kukuruza u zrnu, a neki su plaćali i u klipu tu količinu. Nadničare su mogli unajmiti samo zenđiliji seljaci.

Tako je u jednom danu put polja prolazilo na stotine poljodjelaca – starijih, mladih, muških i ženskih. Oni su u ljetnim danima ovuda išli i u onaj dio polja koji se nalazi preko Gornje Matice, ali su morali pregaziti rijeku koja na nekim mjestima nije bila duboka više od koljena. Rijetko je tko bio debeo.

Svi su bili mršavi što od truda što od izgladnjelosti i opće neimaštine. Bili su veseli. Znali su se šaliti i na svoj račun. Tkogod bi kući nosio malo trave za stoku, tkogod ribu i rake ako je stigao loviti.

I žene su išle kopati, ali rjeđe nego muškarci. To su radile one koje u kući nisu imale odraslo muško čeljade. Ostale su nosile dnevne obroke radnicima, piće, duhan i poruke. U pravilu su žene išle u polje čupati travu za domaće životinje: kravu, konja, magare, svinju, kokoši ili mazgu. Travu su nosile u naramku ili u brimenu.

U ljetnim danima na kupanje na rijeku vrljiku dolazilo bi na stotine dječaka i momaka, djevojčica i djevojaka. Zasebno su se kupali muškarci, a zasebno žene jer nitko nije imao kupaće kostime pa su se muškići kupali goli. Neki bi se kupali oko mlinica, a podosta i u viru zvanom Žegurica, koji se nalazio uzvodno tik do uske drvene grede za prijelaz pješaka preko rijeke. Oni koji nisu znali plivati, brčkali bi se u Maloj Matici, a najviše bi ih išlo u Gornju Maticu, u vir zvan Mucićevac. Taj vir bio je, pri uobičajenu vodostaju, dubok skoro dva metra, širok 3-4 metra i dug do 8 metara. U Gornjoj Matici je voda bila znatno toplija. U tom bi viru glave kupača bile jedna do druge, a noge su se često zaplćtale. Najčešća igra bilo je muranje ili potapanje protivnika pod vodu. Znalo se tko je od vršnjaka „najjači na vodi“. Skakalo se u vodu s brijega, ali i s oluka koji je omeđivao vir s istočne strane.

Djeca su išla i u lov na rake, žabe i ribe. Neki od njih nosili su na njivu ručak ocu, bratu ili možda za više njih iz sela.

Pokoja bi cura u dogovoru s mladićem išla u polje da se izgonja. Na kakvu skrovitu mjestu bila bi tobože slučajno sama, čekajući momka da dođe na milovanje. Dalje od milovanja nije se išlo. Tada bi se ona tobože otimala, negodovala, grdila „napasnika“, no gonjanje se odvijalo. Ako bi pak naletio koji nepozvan momak i navalio na djevojku da je izgonja, obasula bi ga vikom i najpogrdnijim psovkama i otjerala. Ako dogovora nije bilo, onda bi cure čupajući travu katkad pjevale kako bi dale do znanja momcima gdje se nalaze.

Kukuruza je bilo u polju najviše, brao se ili sjekao u devetom mjesecu ili nešto kasnije. To je ovisilo o njegovoj zrelosti, ali i o vremenskim prilikama. Ako bi počele padati rane jesenske kiše, žurilo bi se s berbom jer ga je teško bilo i brati i izvlačiti iz polja kada ono počinje plaviti. To izvlačenje iscrpljivalo je berače do iznemoglosti. Morali su ga nositi na sebi. Kola s konjima ili volovima zapadala bi u blato do šišaka. Tada bi trebalo kukuruz ručno prenositi, kola izvući, pa ga ponovo tovariti na kola kod sljedećeg bogaza ili nositi kukuruz do kuće. Žene su iznosile kukuruz na leđima. Ako bi njiva s kukuruzom pala pod vodu, onda bi se do nje dolazilo lađom. Ako Blato ne bi dovoljno naraslo da lađa može ploviti, ljudi bi kukuruz, s trtorinom ili bez nje, donosili do rijeke gdje bi čekala lađa na utovar. Kada bi se utovario, onda bi ljudi vukli lađu uzvodno rijekom do Đogića mlinica, a odatle prevozili ili prenosili kući. Ako je obran zelen, onda je bio dobar za prženje na vatri, ali ne i za mljevenje. Sušio se na tavanima ili na suncu kada ga je bilo u dvorištu.

The post Nači života i poslovi u Imotskom polju i okolici appeared first on Narodni.NET.

Odjeća i obuća bila je više nego skromna. Donjeg rublja rijetko su imali. Okrpane hlače nosio je skoro svatko, rijedak je bio onaj koji je nosio cijele. Češlja za češljanje u nekim kućama nije ni bilo. Malo se tko prije puta u školu umivao, najčešće bi se oprale samo oči, a katkad bi se đaci umili vodom iz, potoka, jaruge ili rijeke, pokraj kojih su prolazili. Neki su imali i problem buha i ušiju – bilo ih je u posteljama, u odjeći njihovoj ili koga iz, obitelji, bilo ih je i na tijelu, u kosi i pod pazuhom. Izazivale bi svrbež i prisiljavale na često češanje. Roditelji su nastojali to otkloniti, ali teško je to išlo sredstvima koja nisu bila tako djelotvorna za njihovo tamanjenje. Najčešće se koristila lukšija.

Polazilo se u školu i bez doručka – ne svi, ali dobar dio svakako. Ako bi bilo, đak bi ponio suha kukuruznog ili nekog drugog kruha i jeo bi usput ili za vrijeme velikog odmora. Katkad bi u kruhu bio i komadić bijele slanine. U zovnici na leđima nosio bi se udžbenik i mala olovka. Rijetko je tko imao gumicu, ravnalo ili šestar.

Priča je bilo uvijek bez kraja. Pričalo se o doživljajima u vremenu od kada nisu zajedno. Pričalo se ponajčešće o gradiva iz predmeta koji su po rasporedu sati toga dana u školi. Domaće zadaće su se također prepisivale usput, katkad i u hodu, da se ne zakasni. Provjeravalo se gradivo naglas tako da svaki onaj iz kolone koji je aktivno slušao nije mogao nastupiti pred profesorom kao neznalica. U hodu dugu sat-dva stjecala su se znanja. To je bila učionica vrlo uspješna za one učenike koji nisu imali udžbenike, a takvih nije bio mali broj. Razgovaralo bi se usput o koječemu osim škole, o događajima u selu, u obitelji, radovima u polju… Uzori su đacima bili pojedini profesori ili starije kolege koji su bili izvrsni đaci i lica iz priča, epskih junačkih pjesama, pripovjedaka, romana i neke od povijesnih ličnosti bila su djeci uzorom. Cijenilo se povjerenje, poštenje, rad, uzajamno potpomaganje, iskrenost, ali i snalažljivost. Posuđivali su jedni drugima knjigu, štiva iz lektire, šestar… tko je što imao, posuđivao je onome tko nije imao. Teško je bilo i zamisliti da se to nebi vratilo.

Rijetko je koja kuća imala sat koji je pokazivao vrijeme. Roditelji su bili ti koji su mladost budili po prvim pivcima ili u cik zore, kako u koje doba godine. Solidarnost je bila na iznimnoj visini. Oni koji su već bili na putu prema školi, dozivali bi onoga kraj čije bi kuće prolazili ako nije izišao na put. Da bi se znalo koga zovu, dozivalo bi se nadimkom, koji bi đaci svakom prišili. Najčešće je nadimak bio podrugljiv, a omiljeni su bili životinjski: Slon, Jež, Džudžan, Ćuko, Svinja, Magarac, Pivac, Jarac, Junac…

Ako je padala kiša ili snijeg, nisu bili rijetki oni koji nisu imali nikakva pokrivača za zaštitu. Stizali su u školu mokri ko pivci. Ta je izreka bila uvriježena u imotskom govoru. Nisu imali, to nije bila sramota, i sa žaljenjem su ostali gledali na to. Onaj tko je mogao ponudio bi pokrivač. Pokrivalo bi se vrećom koja bi se za te potrebe posebno složila, a bila je tkana od pređe ovčje ili kozje dlake. Malo je bilo onih koji su imali dobre pokrivače, često se nije znalo je li teže nositi mokru vreću, koja pod jačom kišom promoči, ili ići bez nje. Bilo je i kišobrana, ali je većina bila s potrganim žicama. Opanci i bakandže zimi nisu štitili noge od vlage. Više su služili kao ukras, da se, eto, ne ide bos. Neki su nosili cipele s drvenim đonom, malo njih cipele s kožnim đonom, a najmanje je bilo onih koji su imali čizme. Džemperi su bili ručno pleteni, ispleo bi ga tkogod od ženske čeljadi. Često je džemper bio jedina prava zaštita od hladnoće, ali nisu ni džemper imali svi. Kaput je rijetko tko imao. Rukavice su, ako ih je bilo, bile isto pletene od vunene pređe.

Veći dio godine išlo se boso po makadamu. Nije bila rijetkost ubosti se na draču, koju je trebalo iščupati. Ako je drača ostala u nozi, onda bi za nekoliko dana na tom mjestu narastao naboj. Liječio se omotavanjem trave bokvice ili kopitnjaka oko noge da izvuče gnoj.

Udariti se u kamen nožnim palcem ili drugim nožnim prstom bila je svakodnevna pojava. Ako je bilo suho, na ranu bi se stavila prašina, a ako je bilo mokro, blato.

Bura ili jugo znali bi biti neobično snažni. Đaci bi se tada primicali usputnom zidu ili biljnom plotu ili bi se držali jedan za drugoga kako bi svladali snažan vjetar iz suprotnog smjera.

Odgoj i Igre

Šibe su bile neizostavni dar ako su saznali. Te su šibe znale biti vrlo bolne. Upamtili bismo ih tako dobro da ih nikada više ne bismo željeli primiti. Roditelji su mislili isključivo na cilj – završiti školu i ne imati težak život kao oni. Ne bi nam pred roditeljima, ali ni pred profesorima pomoglo opravdanje da u vrijeme kraćih dana gotovo i ne možemo učiti jer u kući najčešće ne bi bilo petroleja za fenjer. Na putu kući igrali bismo često na plovke, na bakić ili kičkane. U igri na plovke igrači bi plosnate kamenove (male ploče, plovke) pokušavali baciti što bliže određenom predmetu ili crti ili rupi na cesti, a pobjedniku bi svatko davao dogovoreni polog. Igra na bakić igrala se komadom okruglaste kamene ploče. Igrači bi položili na bakić (plosnati kamen) orahe, bademe novce ili puceta, a onda bi bacali svoje okruglaste kamene ploče prema crti na zemlji udaljenoj 4-5 metara. Onaj tko bi najbliže crti bacio kamen, dobio bi pravo prvi bacati kamen prema bakicu, udaljenu 4-5 metara. Igrač bi pokušavao pogoditi bakić tako da što više novaca, oraha i si. bude bliže njegovu kamenu nego bakicu  i on bi on osvojio. Nakon njega nastavljao bi sljedeći koji je bacio kamen najbliže crti. Kičkane je bila igra malim kamenim pločama. Igrači bi nastojali baciti svoj kamen tako da učine kič, tj. da njihov kamen dijelom ili potpuno legne na plosnati kamen udaljen 4-5 metara. Pobjednik je onaj koji u tome uspije. Ako ih više učini kič, onda je pobjednik onaj čiji kamen većom površinom pokriva plosnati kamen.

Utrkivali bismo se. skakali u dalj. Često se skakalo preko voše ili lokve na cesti, a cilj je bio ne upasti u vodu. Bilo bi smijeha kad tkogod ne bi uspio. O najpopularnijoj igri nogometu još ništa nismo znali. Novine nismo čitali, radio nismo imali, a televizija, što bi to moglo biti? Došavši kuci. katkad smo mogli učiti, ali češće bi nas zapao kakav posao: kopati, čupati travu, nositi ručak radnicima, kupiti drva, čuvati goveda, ovce i drugo. Bilo ie dosta i onih koji nisu mogli doći do udžbenika, a svoga nisu imali te su lako sutradan mogli dobiti negativnu ocjenu. Uvečer bi se redovito i skoro u svakoj kući molilo Rozarje. Na tu molitvu zakasniti se niie smjelo. U toplijim večerima zaigralo bi se spasa i dječja pozornost bi popustila pa bi se dokasna ostalo u selu. Tada bi uslijedila stroga opomena i prijetnja šibama.

U teškim smo se uvjetima školovali i ne ponovilo se nikada i nikome. Mnogi su od nas, zahvaljujući školi, postigli ono što su htjeli, i na tome zahvaliuiemo svojim roditeljima, svojim učiteljima i nastavnicima…

The post Način života i odrastanje u Imotskoj krajni i zagori appeared first on Narodni.NET.

Tako je rijeka Vrljika osobito važna za Imotsku krajinu. To je jedina rijeka s izvorištem pitke vode na širokom prostoru koji je omeđen neretvanskim i cetinskim krajem. Iako u cijeloj dužini toka pet puta mijenja ime, važna izvorišta ima u Imotskoj krajini. Posebno su značajni oni na području Prološca i na području Glavine Donje. Tu se nalazi i područje Perinuše koje je obilježeno starom mlinicom, ali i popratnim kompleksom koji se mijenjao u vremenu, kako su se mijenjale društvene i životne prilike na ovom području. Prvotne konture čitavog kompleksa nastale su još u vremenu srednjeg vijeka, a prvu značajniju gospodarsku namjenu dobiva s dolaskom Osmanlija na područje Imotske krajine. No, lokalno stanovništvo od njega ubire korist tek s protjerivanjem Osmanlija, kada čitav prostor potpada pod upravu Mletačke Republike. Tako je prostore nekadašnjeg Arci bega – Čauševića dobila obitelj omiškog plemića Ivana Zuane Franceschija, u prvoj polovici 18. stoljeća. Franceschiji su bili ugledna i utjecajna talijanska plemićka obitelj u Dalmaciji, čiji se član Ivan Franceschi istaknuo u borbama protiv Osmanlija u Imotskom. Tako je zbog junaštva, ali i zbog naknade pokrivanja vojnih troškova koje je imao u čitavom pothvatu, dobio begluk kojega je prethodno uživao Čaušević. Na taj je način i područje Perinuše dobilo ime, po obitelji Perinović, čiji su članovi dugo vremena vodili poslove u ime obitelji Franceschi.

Posjed Perinuša smješten je na jednom od rukavaca Vrljike i danas privlači velik broj turista i ostalih posjetitelja. No, isto tako se može kazati da čitavo područje još nije, ni približno, iskoristilo sve turističke kapacitete i mogućnosti. Posjed danas sačinjavaju mlinica sa pripadajućim mlinovima, velika kamena dvokatnica, okolna kamena zdanja s podrumima i drugim pripadajućim prostorijama, različita spremišta, ali i ograđeni vrtovi te stara šetnica smještena uz neposredan rukavac rijeke Vrljike. Ako se uzme u obzir starost čitavog posjeda, može se kazati da je prilično očuvan, unatoč velikim oštećenjima koje je pretrpjela, posebno unutrašnjost zdanja, u razornom potresu 1942. godine.

Svojevremeno su mlinice bile preteča onoga što danas predstavljaju kafići i ostali ugostiteljski objekti, u širim relacijama društvenih okvira. U mlinicama se odvijao aktivan društveni život, posebno u vrijeme kada su ljudi morali čekati po desetak ili više dana, da i njihovo žito dođe na red za obradu. Tako su se pod njihovim krovovima razmjenjivale informacije, dijelili savjeti, saznavale novosti, pričale priče i legende, tumačila kazivanja, dogovarali poslovi, obavljale razmjene dobara i slično. Upravo zbog svoje prisutnosti takvim dogovorima i saznavanju različitih informacija, mlinari su uživali poseban status u društvu i svugdje bili rado viđen gost. Mlađe generacije lako mogu usporediti vrijednost i brzinu pronalaska neke informacije na društvenim mrežama, s onodobnim značenjem mlinareva znanja i posjedom mlinarevih informacija.

U međuvremenu, stvaraju se različiti planovi s pokušajima revitalizacije čitavog područja Perinuše, naravno, prije svega poštujući sve nadležne zakonodavne norme. Nadamo se kako će bar neki od tih planova uroditi plodom. Čitav prostor Perinuše zaslužuje biti otrgnut od zaborava i okova prošlosti, koji su često nepotrebna smetnja onima koji napredak doživljavaju isključivo kao potpunu promjenu. Međutim, prilagodba je nešto što jedino donosi značajne rezultate. Rezultate koji će biti vidljivi lokalnim žiteljima, turističkoj zaajednici, ali i istinskim očuvateljima povijesti, koji se brinu za zaštitu povijesnog naslijeđa, identiteta i svega onoga što čini svekoliku baštinu. Baštinu, koju često treba sačuvati i braniti prvenstveno od nas samih.

Izvor: Dalmacijanews

Autor: ANTE JUROŠ

The post Mlinice nekadašnje mjesto odvijanja društvenog života appeared first on Narodni.NET.

Na Veliki petak procesija kroz mjesto kanta Muku gorku Gospodinovu. U petak i subotu čuva se Isusov grob. Jaja se bojaju na tradicionalan način, u kuhanoj ljusci od crvenog luka ili kuhanom vinu. Blagosivljaju se na Veliku subotu, a jedu se u uskrsno jutro, prije polaska na misu.

Zmijavci, mjesto u Imotskoj krajini, smješteno je uz jugozapadni rub Imotskog polja u Dalmatinskoj zagori, svega nekoliko kilometara zračne linije udaljeno od mora, u zaleđu Biokova. Zmijavci, kao i ostala mjesta, imaju svoju povijest, tradiciju i običaje.

Veliki tjedan započinje Cvjetnicom. Cvjetnicu slavimo kao spomen na dan kada je Isus ulazio u Jeruzalem te bio posipan cvijećem od mnoštva ljudi koji su ga dočekivali s palminim i maslinovim grančicama. Po priči moje bake na Cvjetnicu se umiva u cvijeću. Cvijeće se preko noći stavi u vodu i u toj vodi noću se kupaju anđeli. To cvijeće su pretežno mirisne ljubice, simbol nježnosti i skromnosti. Na Cvjetnicu se slavi sv. misa na koju se ide s maslinovim, palminim i lovorovim grančicama koje se ludu blugosiivljuju. Ide se u procesiji i pjeva Muka, Blagoslovljene grunčice narod zove jelice. U prijašnju vremena, kada bi bilo nevrijeme, ljudi bi jelice iznosili u dvorišta ili pred kućni prag te bi ih zapalili, vjerujući da će zaustavili glad.

Veliki četvrtak je dan posta i molitve. Slavi se sv. misa sa „Slavom“, zvona zvone, a iza „Slave“ utihnu i ne zvone do 23 sata na Veliku (Bilu) subotu. Svećenik pere noge dvanaestorici ministranata, kao što je Isus na posljednjoj večeri prao noge dvanaestorici apostola. Poslije sv. mise pjeva se „Gospin plač“. Na Veliki Četvrtak običaj je jesti zelje, kao sjećanje na posljednju Isusovu večeru na kojoj su jeli gorko zelje.

Prijašnjih godina molilo se:

 „Dušice grišna

Budi u viri kripna

Kada budeš putovala

Dugin putim

Tisnim klancim

Pitat će te duh nečisti

Je si l moja il Božija

A ti njemu odgovori

Nisam tvoja neg Božija

Kada sam bila na onome svitu

Na Božijem cvitu

Ja sam govorila

Na blag danak

Na Veliki četvrtak

Sto križića

Sto Ješusa

Sto amena

Sto se puta prekrstila

U ime Oca i Sina I Duha svetoga“

Na Veliki petak cijelo mjesto utihne zbog sjećanja na muku Gospodnju, Taj dan je strog post i nemrs, a većina posti o kruhu i vodi. Kroz mjesto se ide za križem i kanta se Muka gorka Gospodinova. Toga dana peče se pogača (kruh bez kvasca) i pije se crno vino, uz geslo „Koliko tog dana popiješ, toliko krvi dobiješ“ U svim imotskim župama prije je bio običaj da se na Veliki petak i Veliku subotu čuva Gospodinov grob. Taj običaj zove se kvarantore, četrdesetosatno klanjanje.

Više o crnom vinu za Veliki petak

Za Veliku subotu uvriježio se naziv Bila subota. Riječ „bila“ u starohrvatskom jeziku znači velika, i to se u narodu održalo do danas, Tog dana jaja se nose na blagoslov u crkvu, a uz jaja se nose i druga jela, pogače, sirnice. Na Veliku subotu bojaju se jaja – pisanice

Bojanje jaja je na tradicionalan način – Jaja se bojaju u kuhanoj ljusci od crvenog luka ili u kuhanom crvenom vinu gdje dobivaju kristalnu ljubičastu boju.

Više o tradicionalnom ukrašavanju jaja.

Na Veliku subotu Također je post, U 11 sati oglase se zvona, zvoni „Glorija“.

Prije je bio običaj da se svatko tko ima priliku umije dok zvoni, a kad zvono prestane više se ne umiva. Oni koji bi se tada našli u polju, dok zvono zvoni zaustave rad i iz žbanja se umiju vodom. Na Veliku subotu slavi se vazmeno bdijenje, misa uskrsnuća Gospodnjega.

Na uskrsno jutro, prije polaska na misu, jede se blagoslov, tj, blagoslovljena jaja. Slavi se svečana sv, misa uskrsnuća Gospodnjega, Običaj je da se na Uskrs krste djeca.

Uskrsni ponedjeljak je znak produženog Uskrsa, odnosno to je duhovni ponedjeljak kojim se opečaćuje jačina Uskrsa.

Autor teksta: Barbara Milas

The post Uskršnji običaji Imotske krajne – običaji kroz Veliki tjedan u Zmijavcima – appeared first on Narodni.NET.

Naše bake i majke su govorile o divljem zelju :

„POTPARAJ ŽILE, NADIJ MU IME”

Što znači da je skoro sve bilje u Dalmaciji i Hercegovini jestivo, samo treba znati u kojem mjesecu se bere, jer ako mu prođe vrijeme od paranja, neukusno je i tvrdo.

Iako se dalmatinska mišancija ili mišanca najviše konzumira u Dalmaciji, neobična mješavina samoniklih biljaka je pronašla put do trpeza i na kontinentu pa je lako uočimo na štandovima tržnica i menijima maštovitijih restorana.

Branje i pripremanje divljeg zelja u proljeće

Proljeće odjeveno u zeleno ruho, satkano od obilja mladih biljaka, nudi mnoštvo divljeg bilja čije blagodati na zdravlje ljudi su nedvojbene. Od najpoznatijeg korova koprive, do kraljice samoniklog bilja, plemenite šparoge.

No, tu je još i mnogo drugih vrsta, za koje nismo nikada sasvim sigurni jesu li korov ili plemenite biljke, mogu li se uzgojiti ili samo rastu po livadama i šumarcima, uz poljske puteve i na rubovima naselja. Naizgled obična trava, a čuva elemente i spojeve nužne za očuvanje zdravlja, fizičke spremnosti i ljepote. Mnoštvo takvih biljaka ćemo pronaći u mišanciji koja se ne jede samo u proljeće, već i tijekom godine, ali u drugačijoj kombinaciji biljaka.

Ljekovito divlje zelje ili mišancije Dalmacije i Hercegovine

Povijest uporabe samoniklog bilja u prehrani, medicini i njezi, Dalmatinci duguju tisućljetnom nasljeđu i škrtoj zemlji koja u vrtačama kamenjara nudi tek male površine obradive i plodne zemlje. Žitelji Dalmacije su naučili iskoristiti sve što im priroda nudi i često je mišancija bila glavno jelo, dok su se riba i meso konzumirali tek u posebnim prigodama.

Danas mišancija postaje sve popularniji prilog, pogotovo zahvaljujući raširenosti vegetarijanske prehrane koja u biljnim jelima pronalazi vitamine i minerale kao nadomjestak onima u mesu i ribi. Obiluje klorofilom i vlaknima uz mnoštvo minerala i vitamina, s naglaskom na C vitamin i karotin. Izuzetan je antioksidans i čisti organizam uz blagotvoran učinak na jetru.

Mladi izdanci luka, koje ćemo pronaći u proljetnoj mišanciji imaju antibiotička i antiseptička svojstva te su izuzetna pomoć kod prehlade, česte u prijelaznom proljetnom razdoblju. Posebnu vrijednost mišancije krije vlaknasta struktura koja djeluje blagotvorno na probavne organe.

Dalmatinsku mišanciju obilježava neobičan gorkast okus, a kako doba godine odmiče prema hladnijim mjesecima, gorčina mišancije je izraženija. Biljke su tvrđe i drvenastije pa se koriste pretežno mekani i mladi vrhovi biljke, dok je u proljeće iskoristivost biljaka veća.

Koje je jestivo divlje zelje, mišanca?

U proljeće je mišancija najraskošnija, s mnoštvom biljaka koje nude svoje mlade zelene listove za gurmanska nepca diljem Hrvatske. Kako godina stari, stare i biljke, a njihova sve tvrđa struktura nije više ukusna. Ali mišanciju još uvijek možemo brati u jesen, a nekolicina biljaka dobro podnosi i mrazeve pa se u siromašnijim kombinacijama, konzumira i zimi.

Veliki broj jestivih biljaka našeg podneblja pripada porodici glavočika – Asteraceae. U našem podneblju ima najviše glavočika, a prepoznat ćemo ih po glavičastim cvjetovima, najčešće žute boje. Najslavniji pripadnik glavočika je maslačak, a mnoge druge jestive biljke izgledom podsjećaju na njega. Koje su to biljke?

1. Kostriš ili svinjak (kostrić, ostrak)
   Kako se nazivi biljaka mijenjaju od jedne mikroregije do druge, riječ mlič se nerijetko koristi za različite biljke. Zanimljivo je da je obična mliječ otrovna, dok mlič u nekim krajevima Hrvatske označava kostriš koji je najčešći sastojak mišancije. Jestivu mlič ćemo teško zamijeniti s otrovnom, to su izgledom potpuno različite biljke. Milč ili kostriš ublažava gorčinu ostalog bilja, a njegovi ukusni, samo naizgled bodljikavi listovi, se beru u proljeće i u jesen.
   
2. Kozja brada
   Kozju bradu vole i ljudi i pčele. Dugačka plavkastozelena stabljika se razvija u prvoj godini, a iduću cvjeta žutim laticama. Dvogodišnja biljka se lako pronađe u vlažnim tlima uz rijeke i pašnjake. Jestiva je sva i bogata vitaminom C. Mladi nadzemni dijelovi sadrže i do 55 mg%. Može se jesti i sirova jer je ugodnog slatkastog okusa.
   
3. Divlja mrkva
   I divlju mrkvu vole pčele, ali u ljudskoj prehrani ne koristimo njen paučinasti bijeli cvijet. Mladi listovi se koriste i u salatama i u mišanciji, zahvaljujući svojem mirisu koji podsjeća na uzgojenu mladu mrkvu. Koristiti se može i plod biljke za likere i marmelade.
   
4. Koromač ili komorač
   Koromač nalazimo na vlažnim staništima sjenovitog tla, iako uspijeva i na osunčanim mjestima. Cvate u kasno ljeto, a za salate i mišancu se koriste listovi. Često ga uzgajamo u vrtovima zbog njegove arome koja opušta pa se koristi i kao sastojak čajeva i jela u kojima ublažava nadutost i probavne tegobe.
   
5. Laktac (jagušac, kraska, prašči radič, ušac)
   Jestivi su mladi listovi prije razvoja stabljike i cvatnje. Može se jesti sirova, ali je ukusnija kuhana, kada otpusti dio svoje gorčine.
   
6. Lavlji zub
   Lavlji zub je još jedna biljka iz porodice glavočika Asteraceae, a raste na osunčanim terenima, pašnjacima i livadama. Mladi listovi se jedu i u salati, iako se kuhanje preporučuje zbog gorčine. Korijen lavljeg zuba se može konzumirati kao zamjena za kavu. Cvate od svibnja do rujna.
   
7. Žutenica (cikorija)
   Vrsta cikorije, također glavočika, s plavim cvatom. Beru se mladi listovi u proljeće prije cvjetanja. Blagotvorno djeluje na žuč i potiče apetit, a sadrži 50 mg% vitamina C i 14 mg% karotina.
   
8. Divlja salata (divlja loćika, rđobrad)
   Divlja salata nudi jestive mlade listove gorkog okusa u rano proljeće. Kako biljka stari, akumulira veće količine bakra, kadmija, olova i cinka. Raste uz neobrađena i neplodna zemljišta, poljske puteve, na toplim i osunčanim tlima.
   
9. Štavelj (kovrčava kiselica)
   Listove biljke beremo u ožujku i travnju prije rasta stabljike. Ljekoviti štavelj raste po livadama i šumarcima. Izuzetno bogat vitaminom C, do 18 mg% i karotinom, 12 mg%.
   
10. Broćika (lepuša)
    Pod ovim nazivom ćemo pronaći nekoliko biljaka – od prave do ljepljive broćike. Prava broćika nudi žućkaste cvjetiće za ukusne čajeve, a ljepljiva mlade izdanke i listove u ožujku i travnju. Djeluje blagotvorno na poremećaje živčanog i probavnog sustava, urino-genitalnih puteva i potkožnog tkiva.
    
11. Dimak
    Još jedna Asteraceaea koja raste na vlažnim pjeskovitim tlima s mladim listovima koji se beru i konzumiraju u proljeće.
    
12. Divlji mak
    Cvate u svibnju, a prije cvatnje nudi mlade jestive listove. Za razliku od vrtnog maka, divlji mak ne sadrži opijumske alkaloide pa osim što ukrašava polja i vaze s poljskim cvijećem, ukusan je sastojak proljetnih mišancija.
    
13. Vlasac
    Vlasac često nalazimo u prirodi, ali ga uzgajamo i u vrtovima. Raste i na osunčanim tlima, ali podnosi i slabije uvjete. Sadrži spojeve sumpora čime odvraća štetočine pa ga nije loše imati u vrtu. Koriste se nadzemni dijelovi biljke i svibnju i lipnju.
    
14. Pupavica (zvjezdan, kosovac)
    Beru se mladi listovi u ožujku i travnju prije nego postanu pregorki. Dosta je otporna i ne bira tlo za rast.
    
15. Prosenica (kozji rog, jarčev rog, grohotuša, piskavica)
    Jestivi su mladi listovi koji se beru u travnju i svibnju. Nema posebnog okusa. Više su u upotrebi sjemenke koje se piju kao čaj i pomažu kod povišenog kolesterola, povećavaju broj eritrocita i smanjuju šećer u krvi. Naziva se još i grčko sjeme jer su ga, prema predaji, olimpijci prije natjecanja u staroj Grčkoj, uzimali za snagu.
    
16. Divlji luk
    Raste na većim nadmorskim visinama, a nudi aromu češnjaka bez neugodnog mirisa u ustima nakon jela. Konzumiramo gomolj i listove. Ponekad ćemo čuti da se i medvjeđi luk naziva divljim lukom, iako su to dvije različite biljke.
    
17. Medvjeđi luk (srijemuš)
    Za razliku od divljeg luka, medvjeđi luk često koristimo i kao salatu bez miješanja s drugim biljkama. Mladi listovi se beru u ožujku i travnju, a osim antiseptičnih svojstava, snizuju krvni tlak. Berbu medvjeđeg luka moramo provoditi oprezno jer nalikuje otrovnim đurđevku i mrazovcu. Najočitija razlika je izraženi miris luka kod ove biljke, ali nerijetko dolazi do zabune pa je berbu medvjeđeg luka najbolje prepustiti znalcima.
    
18. Mačja muda
    Poprilično nejestiv naziv krije ukusne mlade listove koji se mogu jesti kuhani i sirovi, a beru se u svibnju i lipnju.
    
19. Tušt
    Rasprostranjen po čitavom svijetu kao korov u nizinama do 800 metara nadmorske visine. Sukulentna mesnatica slabe hranjive vrijednosti, ali jestiva čitava i otporna na sve vremenske uvjete. Bere se u lipnju i srpnju, a osim ogromne količine vode koju sadrži, nudi i nešto vitamina C, karotina, bjelančevina, ugljikohidrata, masti, željeza, fosfora i kalcija.
    
20. Radič (cikorija, vodopija)
    Radič voli sunčana tla s mnogo vlage, a odlično podnosi i hladnije temperature. Uspijeva i u vrijeme kada nema mnogo drugog povrća pa ćemo ga pronaći u mišancijama jesenske ponude samoniklog bilja. Usto, lako se uzgaja, a mesnati listovi nude bogatstvo vitamina A, kalija i magnezija.
    
21. Raštika
    Raštika je svojevrstan simbol Dalmatinske Zagore, povrće koje je othranilo generacije, povrće koje ćemo najčešće pronaći u vrtovima, a najukusnija je poslije prvog mraza i kroz zimu. Osim te, većini povrća nesvojstvene otpornosti na hladnoću, raštika je antioksidans bogat vlaknima, kalcijem, cinkom, manganom, te vitaminima A, C, E i B skupine.
    

Jesmo li nabrojali svo bilje koje u čarobnom plesu okusa mogu u mišanciju? Sasvim sigurno nismo. Tu su još i mladi vrhovi koprive, listovi maslačka, čimulice, a možda i neke druge biljke koje smo zaboravili ili neke koje se beru u vašem kraju i čiji neobičan okus poznajete samo vi.

I dok nam prijeti rekategorizacija, a mi se još brinemo oko ovogodišnjih rezervacija, pronađimo trenutak opuštanja i pođimo tragom proljetnog jestivog bilja i ljepotom njegova okusa. Uz malo soli i kapljicu maslinovog ulja u slast!

The post Divlje samoniklo bilje za kuhanje ili divlje zelje Dalmacije i Hercegovine appeared first on Narodni.NET.

To se baš činilo najviše na božičnim i i župskim dernecima. Čitavo vrijeme derneka usmjeren je cijeli puk u pravcu saznanja koliko će se djevojaka odvesti i koji će ih momci odvesti.

Što znači i zašto dolazi do umicanja djevojaka?

Ako se jedan momak nakanio oženiti nekom djevojkom, a ona ima dosta kandidata, on se boji redovnim putom ženiti, to jest da najprije isprose djevojku, odnese rakiju i prstenuje se, jer postoji mogućnost da tu isprošenu djevojku odvede po noći neki drugi njezin kandidat za kojega bi se ona rado udala. Da bi to potpuno predusreo i bio siguran, momak preskače redovni put prosidbe, te djevojku odvodi s derneka njegova družina i netko od rodbine. Odvedenu djevojku smjeste tobože u nečiju kuću u komšiluku i tamo je zatvore.

Momci i cure na tradicionalnim druženjima

Kad djevojku povedu, u derneku nastane trka i zagledavanje kako bi se što prije saznalo koja je cura odvedena. Za tili čas saznade se koji je momak umakao curu i narod se smiri, a pucnjevi iz oružja odjekuju iz onoga pravca kuda je odvedena djevojka.

Tako se na božičnom i župskim dernecima umakne desetak i više cura.

Tradicija djevojaka za ženidbu

Rijetko bi se odvela neka cura na silu, ali bi neka pošla s momkom i bez veze, samo da tako zainteresira svoga momka za ženidbu.

Dogodi se da jedna djevojka, koja je odvedena za jednoga momka odvede se ponovo. Tajno po noći djevojka se dogovori s momkom da će izići na neko mjesto, gdje je on dočeka i odvede, što je velika sramota za momka koji je ostao bez djevojke.

On se kasnije teže može oženiti i taj mu neuspjeh umanjuje vrijednost.

Moda umicanja djevojaka bila je naročito uzela maha u posljednjem razdoblju kraljevske Jugoslavije.

Crkvena vlast borila se protiv toga i zabranjivala umicanje djevojaka.

Svaki slučaj morao je riješavati biskup i davati dozvolu za zamku, što se plaćalo i tako stvaralo nepotrebne materijalne izdatke.

The post Tradicionalni običaj umicanja ili vođenja djevojaka appeared first on Narodni.NET.

Mate Kukavica 1725. g. diže svoje jato na noge lagane i povede ji sve do grada Imotskoga. Kako su navikli na život kraj jezera, uz blagosov tadašnji vladara imotskog kraja, Mlečana, nastanili su se u prančiok Kubatovine na južnin padinan Crvenog jezera. U imotskin kamenin vrletima sagradili su svoje novo i konačno gnjizdo koje je postalo topli dom svin Kukavicama. Godine su prolazile, gnjizdo se širilo na više obitelji i tako je nastao lip zaseok Kukavice u selu Glavina Donja. Korijen svi Kukavica na svitu je u tom zaseoku od kameni kuća do Crvenog jezera, oko murve ljutice koja je za mišćane bila centar svita.

Neki od Kukavica su naslidili navike tice sa svog grba pa su svoje jaje stavili u tuđe gnjizdo, zato Kukavica imamo u Glavini Donjoj i u Vinjanima Gornjin. Ta škerca in se osvetila kad su iz Tihaljine u njiovo misto došla tri Rašića i svoje jaje stavila u njijovo gnjizdo. Kukavice se odma dositiše jadu, pa da se ne bi gužvali, darovaše Rašićin proplanak na zapadnon dilu sela neka sebi sagrade gnjizdo, usput in dadoše i ćer u dotu. Jedna nevolja manje!

U ta davna vrimena između Kukavica i Rašića bila je mala crkvica od koje ostaše samo ruševine. Do nje je živila obitelj Gujić kojoj se prezime ugasilo jer nije bilo sinova koji bi ga naslidili.Dvi sestre Gujićuše prodale su kuću i odselile.Selo Kukavice je dugo živilo punin životon, obrađivalo škrte kame padine Kubatovine praveći plodne pristave, ograđujući doce ispod sela, gajeć stoku, obrađujuć polje u Glavini di su imali i pojate za stoku. Najpoznatije i najvridnije mlikarice i piljarice Imotskog su bile žene iz Kukavica. To nije slučajno jer na osunčanin pristavama sela, trišnje su zrijale već početkon svibnja, a kuki i sparoge ko prst debeli punili su imotsku pijacu. Prvo zelje je nicalo u Kukavčevin vrtlima. Mliko krava buša bilo je puno masla.Sve to nije bilo dovoljno za održat čeljad na okupu pa su se mišćani počeli raseljavat davni trideseti godina za prvon obitelji koja je odselila u polje. Ipak je većina ostala u Kukavica sve do šezdeseti godina kad je pri 36 dimova živilo dvistotinjak čeljadi.

– Nije se baš imalo! Znalo se leć i bez večere, ali se pivalo. Svi su bili veseli. Išlo se jedni drugima, a ne ko danas, zabio se svak u se i u televiziju. Evo, vidi ovu kućicu, tri sa tri, a cilo selo momaka i cura sililo bi unutra za jednon tolon i malin špakeron. Igralo se na karte, pivalo, veselilo… – kaziva stari Pere Rašić.

Pod murvu ljuticu

Kukavice su krajem šezdeseti godina masovno selile u polje jer do u staro selo nije bilo puta pa se sav teret nosio na leđima, na magaradi i konjima. Problem je bila i voda koju su imali u par čatrnja i jednom otvorenom starinskom bunaru.

– Put je bio glavni razlog što se iseljavalo – tumači Ivica Kukavica Gogi.

Po odseljavanju, neki su obiteljski nadimak uzimali za prezime i zapostavili staro prezime i tako su nastala nova prezimena u Imotskoj krajini. – Mi smo uzeli za prezime Martinović. Još su nekoliko obitelji prominili prezime kao Zelići, Ikar i drugi – kaže Marijan Martinović i nastavlja – na sri sela je bila stara murva ljutica koja je bila okupljalište mišćana. Momci bi prije odlaska na silo došli pod murvu i zapivali gange. Kad bi se vraćali u ranu zoru sačikali bi se ispod murve, i kad bi se svi vratili, opet bi zapivali i tek tada išli na počinak. Kad bi se momci ženili, svatovi bi u selo dolazili na konjima jer nije bilo puta, utrkivali bi se ulicon ko će prije s polja pod murvu ljuticu. Priča se kako je davno tadašnja mlada Šabuša bila najbrža i sve i je skoro pola sata čekala pod murvon.

Od murve je osta samo panj. Selo je skroz zapušteno. Kako se to dogodilo? Baš ničemu nije moglo služiti, pa je ostalo skroz prazno.

– Ja san zadnji odselio i to ’96. godine. Nakon mog odlaska niko od mišćana više nije ni zalazio u selo – javlja se Ante Kukavica Šicar, šumar imotske Šumarije – nakon mog odlaska jedino su vandali dolazili i uništavali što se dalo uništit. Čudo je što je i ovo ostalo. Sve bi vacade odnili da je bilo puta. Selo je propalo što nije bilo puta, a evo izgleda da ga je sačuvala ta manjkavost.

– Je, je, kad smo počeli nedavno probijat put neki su nan dovikivali: „Kad ćete asfaltirat da moremo doć po vacade? “ – doda Rade Kukavica koji s obitelji živi u Baškoj Vodi.

U sri zime u košulji

– Selo ste počeli obnavljati prije pet dana. Mislite li se vratit živit tu? Rade, ko je pokrenio ovo čišćenje i probijanje puta?

– Ja i Gogi. Čuvši da će se poviše Imotskog nanovo raditi eko-selo, odlučili smo zatražiti uvrštenje našega sela u spomeničku kulturnu baštinu, u čemu smo i uspili. Sad okupljamo one koji imaju udila u selu kako bi ga očistili od raznog raslinja i zaostalog smeća. Zašto bi se gradilo novo staro selo kad postoji ovo koje triba samo renovirati?! Što je najzanimljivije, selo se nalazi par stotina metara od vidilice Crvenog jezera. Idealna prilika za napravit turističku atrakciju, a ne da turisti dođu na vidilicu, samo bace kamen u jezero i odu. Mi smo probili put i uredit ćemo ga nakon što uredimo selo, ali svi oni koji moraju zdravo razmišljati o budućnosti ovoga grada tribaju otvorit oči i pripoznat blagodat pozicije ovoga sela. Pogledaj, vidi se cilo polje, a kad je sunčano u sri zime moš u košulji odat.

Na Radin govor nastavi Mario Kukavica, ostavljajući alat na zid – Ja sam došao iz Njemačke kada sam čuo da se selo uređuje. Doći ću ponovo kad god bude potriba. U blizini Frankfurta imam svoj restoran, znam što je ugostiteljstvo i turizam. Moj restoran, koji je poznat i priznat kao kvaliteta, nedavno je dobio i nagradu Slobodne Dalmacije „Zlatni cvit“ koja se dodjeljuje najboljim ugostiteljima, Hrvatima u dijaspori. Restoran je „Sortino“, naslijedio sam ga od talijanske obitelji koja je rodom iz jednog malenog mjesta na Siciliji.

– Jesi li naslijedio i malo mafijaški manira skupa sa sicilijanskin restoranon?

– Aaa, ne, samo trud i rad! Ovo je najbolje što se ovom selu moglo dogodit. Za pet dana rada uradilo se čudo, a za godinu dana ovo može postat pravi raj.

– Gradski oci su nan pomogli probit put – nadoda brat mu Gogi.

The post Zaboravljena sela Dalmatinske zagore -Kukavice- appeared first on Narodni.NET.

U davno dobam, 1718. prigodon selidbe Mate Alilovića, iz ercegovačkog mista Grab u podbabski kraj doseli se Antica Vujević sa svoja tri sina. Nakon što je dobila zemlju, majka Antica kako bi utvrdila stanje i imanje, jednog sina uputi turskom caru na službovanje di završi sa turskin činon u Stambulu, drugoga sina uputi u Duvno, a trećega ostavi sa sobon u Podstrani. Od ti dana nastade pet eredi Vujevića: Brkići, Pićetušići, Žuljevići, Dudanovići i Čulumovci. Kako in je od starine u naravi seljenje, raselili su se po cilome svitu.

U obitelji Žuljević sa sinon Milanon i neviston slavonskon Čehinjon Zdenkom živi najstarija mišćanka, 88-godišnja Ruža Vujević Bika ud. Jure. Sin im Jurica sa obitelji živi u Kaštelima, a ćer se udala u Vinjane.

– Kako je prije bilo živit ovde u selu?- pitan babu Ružu

– Triba prosijat brašno, zakuvat vode, uzet soli kliko je potriba i stavit je u suvo brašno, vrilon vodon polako zalivat brašno i mišat. Tisto ne smi bit ritko jer se mora moć sjedinit na drvenon loparu, a tako sjedinjen iskrene se na vruć komin di se još rukon topla voda razmaže po gornjoj strani, unda se pokrije vrućin sačon neka se peče.

– Kad si se udavala jesu li svatovi išli na konjima?

Ružin sin Miroslav i diver Stipe žive među Česima u Ivanovu selu kod Grubišnog polja di je Milan zamirio svoju Zdenku. Na pitanje kakvu hranu spremaju Česi za Božićnje blagdane, rekla je kratko.

– Uh, više se i ne sićan kako je tamo!

Milanov i Zdenkin Sin Jurica im sa obitelji živi u Kaštelima, a ćer im se udala u Vinjane.

Kad zapivan poviš kuće tvoje.

Malo niže Žuljevića uz ruševnu zidinu me dočeka Ikelja, po majci Vujević, i objašnjava smisa građevinarstva i vridnost rustikalne građevinske baštine.

– Obiša san puno svita za poslon, Crnu Goru, Njemačku…

Prikide ga u govoru žena… – Je, je, kad je bio čio sa sto ženski je bio, u svakom mistu po jednu! Sad kad je ostario zapa mene.

Ivan ne haje šta mu žena govori već se nasmija i nastavi. – Cili san se život bavio građevinon. Bilo nas je petero braće. Jedan mi se brat uda tamo u Vrljića, Brat Joko postolar u Splitu, Mirko u Francuskoj i Ante Ćeko u Osijeku. Ima nas svugdi! Ćer mi je Lidija medicinska sestra u Domu zdravlja u Imotskom. Moga su ćaću zvali Mojsije!

– Zašto su ga zvali Mojsije, ali je dava zapovidi?

Na zapadu sela u kući obitelji Brkić pronaša san baku Mariju i dvoje unučadi, sinove od sina joj Ante i neviste Anke Karoglanuše: Juru, treći razred osnovne škole i mlađeg Zdenka prvaša osnovne škole. Oni su jedina dica u selu.

– Ovde mi je duša mirna, kad god uvatin vrimena dođen. Ovde san 44. godine u deveton misecu osta jedinac u matere jer su mi ćaću ko časnika Hrvatske vojske odveli u Imotski u zatvor pa u Makarsku di mu se gubi svaki trag. Samo iman dokumenat di je lišen svi građanski prava, imovine i osuđen na smrt. Nikad nismo doznali di mu je grob. Nema toga što nebi da da mi je nać ćaću.

– Kad smo otimali oružje od JNA u Lori 18. dvanestog 91. uvaćen san sa još dvoje kolega i osuđen na likvidaciju. Spasio nas jedan crnogorski rezervist. Vidijo je šta nan se sprema pa nas je pusta da bižimo –objasni Ante.

Na odlasku iz Podastrane navraćam kod Ante Vujevića Tujića koji nakon ženine smrti živi ko samac. Raspravili smo povjest Vujevića dok je priga vriško povisme na tavi.

– U Drugom svjetskom ratu je ubijeno šestoro mladi Vujevića kao hrvatskih vojnika. Moj ćaća je volio opisivat događaje u Drumu, zaseok po zaseok, pa je pri opisivanju izbiga spomenit naš zaseok. Samo su ostala dva stiha:

ljuta rana dobro znana.

U dane pečenja rakije, obitelj koja prva ispeče rakiju, sa čašon od kravljeg roga (jer caklene nisu imali) išli bi od kuće do kuće i častili suside. Kada bi se krava ispriprostila teleta i izmuzalo joj se mliko od kojega se radila suritka i sir, sve se dililo sa susidima. Ko prvi u selu ubije svoga gudina podilio bi vriška mesa susidin što bi oni uzvratili kad ubiju svoga gudina. Kad jedna obitelj ima blagoslova neke ga i ostali imaju. Mišćani su živili jedni sa drugima dileći dobro i zlo i sada se u Podstrani ćuti dah ti vrimena jer čin poviriš prid kuću ili u kuću nutkaju te: oćeš poist, oćeš popit, a ni lipi riči nikad dosta.

The post Zaboravljena sela Dalmatinske zagore -Vujevići- appeared first on Narodni.NET.