o    ekonomskoj moći. Na osnovi popisa odjevnih predmeta kćeri, odnosno žena pojedinih obrtnika, pa čak i obrtnika iste struke, moguće je neke svrstati među građanke, a druge među pučanke. Zato je ovdje broj i kvaliteta odjeće jedina moguća osnova razvrstavanja njihovih vlasnica.

Odjevni predmeti građanke u ovom razdoblju uglavnom su isti kao i odjevni predmeti plemkinja i uopće bogatih žena, samo što nisu tako raskošni i tako brojni.

Osnovni dio odjeće bila je ili vestura ili karpeta (»carpetta«). Tamo gdje se javlja jedna nije zabilježena druga. Građanke su nosile vesture šivane od »tabina« i »parangona«, »siniglie« pozlaćene ili crvene s cvjetnim motivima i od drugih materijala. Pojedina vestura bila je ukrašena zlatnim galunom. Neke od njih ni kvalitetom ni ukrasima nisu zaostajale za ves-turama plemkinja, pa im je cijena znala biti visoka, i do 220 lira.

U pojedinim popisima zabilježen je samo materijal u metrima, tako da se ne može zaključiti što se od toga moralo šivati. Karpete su također bile šivane od finih materijala i bogato ukrašene. Jedna od atlasa svijetlozelene boje, ukrašena crnom čipkom i »monparigliom« bila je procijenjena 106 lira.

U garderobi građanki na početku stoljeća spominje se gornja haljina — manto i polumanto (»rnezzo manto«), koje u to doba nose i plemkinje. Te haljine nisu bile tako raskošne kao haljine pojedinih plemićkih kćeri. Ka-mižola je, prema podacima, zabilježena samo jednom. Sašivena od firentinskog »pelucca«, materijala koji su upotrebljavale i plemkinje, bogato ukrašena zlatnim galunom i kopčana srebrnim pucetima. Prsluci (»busti«), kompletirali su vesture (»un busto di tabin di parangon lattesin compagno alla sudetta vestura«). Neke građanke imale su kućne haljine »veste di camera« moderne boje cimeta, a jedna takva bila je ukrašena plišom.

Građanke su imale mnogo pregača. To su bile pregače od platna, »camb-rade«, indijane, vrlo rijetko ukrašene čipkom. Glavu i ramena pokrivale su cendalom, za koji je trebalo četiri lakta tkanine. Finim maramama pokrivale su ramena, a jedna od tih je bila »da viso«.

Dvadesetih godina 18. st. građanke i dalje nose karpete, ponekad s prslukom od istog materijala, kraći ili dulji manto i.kamižole. Imaju gregete (»greghette«) i »giamberluche«, »cottole«, »zipone«, već poznatu odjeću iz garderobe plemkinja. Kćerka zlatara Jerolima Bemardija imala je »todeschi-nu« prije nego što su taj odjevni predmet upotrebljavale plemkinje. Bila je kompletirana s vesturom. Oba odjevna predmeta bila su ukrašena srebrnim širitom i procijenjiena 355 lira.

U popisima se ne spominje kroj odjeće, jer popisi i nisu bili zbog toga. Pučanke su šivale spomenutu odjeću uglavnom od istog materijala kao i plemkinje. Bio je to zeleni valoviti tabin, ljubičasti grogan, ljubičasti da-mast, svila »rasetta«, »eapiziola«, raš, domaća »sarzeta«, čoja itd. Poneka od tih tkanina bila je ukrašena cvjetnim motivom. Na odjeći je bilo srebrenih zlatnih vrpca. Čipaka, srebrnih i zlatnih gumbi, pa su čak i rupice bile izradk’ne ;tatuitu ili srebrnim nitima.

U garderobi ¿idovke Bone Senior bili su kvalitetni ziponi kakve su nosile splitske plemkinje. Po materijalima od kojih su bili šivani vidljivo je da ih je nosila cijelu godinu. Neki od zipona sad su se kopčali, a jedan je bio od čoje s rukav u ua ukrašenima zelenim veludom i zlatnim širi tom. Gumbi i rupice bili su zlatni. Taj je procijenjen 80 lira.

Ziponi, kao i ostali odjevni predmeti, nosili su isti naziv dulje vremensko razdoblje., ali im se kroj, prateći modu, vjerojatno mijenjao. U ovom razdoblju ziponi rusu moderni kod plemkinja. Prsluke »buste« i korpe te (»cor-peite*) nosile su i građanke. Korpeti su najčešće imali rukave. Građanke su imale i posebne rukave, možda su ih kopčale na »corpette« bez rukava. Bili su dopunjeni kaskadama, vjerojatno nekom vrsti zarukavija, kompletirani ovrainiciinau a sve je bilo ukrašeno čipkom.

Odjeću su dopunjavale malim keceljicama zvanim »traversini«. Poneka je bšfta ukrašena mrežastom čipkom. Takva se spominje i među odjećom Bone Senior.

Od pet analiziranih popisa iz ovog razdoblja, u dvama su zabilježene »braghesse«, a u jednom se čak napominje da su bile namijenjene ženi. Oba su para bila od čoje bez ikakvih ukrasa. Među odjećom kućne pomoćnice Andrijane Conomo, koja je radila u kući Marija Bezze, kanceljera premre, a udala se u Veneciji, zabilježena su dva para. Jedan je bio izrađen od turskog platna, nogavice su bile vezene svilenom niti. Drugi par je vjerojatno nalikovao muškim hlačama, pa je naglašeno da su pripadale ženi. Bile su i podstavljene.

Neke su žene imale jednostavne jutarnje haljine »veste đa camera«, ovratnike »bavare« i marame koje su nosile oko vrata. Na glavi, a vjerojatno i oko vrata, nosile su ešarpe »velette« od čipke i tila, bijele ili s utkanim cvjetnim motivom. Crni cendal od tanke svile bio je ovijen oko glave i ramena Venecijanke i splitske građanke. Židovka Bona imala je i već poznatu kapu »cometta« od bijelog tila s vrpcama, a ukrašenu zlatom i čipkom »d’castello«, te poculicu sa svilenim vrpcama. Osnova je bila bijela sa cvjetnim motivom i čipkom retičelom. Njezina kapa, nazvana »beretton«, bila je ukrašena svilom vezenim cvjetićima.

Bokasini nisu bili tako česti, a jedan od njih bio je od prugaste pamučne tkanine. Neke građanke imale su i fino vezeni plastron, pojas i muf od labuđeg perja, zatim lepezu od crnog perja sa srebrnom kopčom ili srebrnim lančićem. Košulje su bile od domaćeg platna ili od neke druge vrste platna, ponekad s rukavima od »cambrade«, ukrašene čipkom, a rukavice od kože, svile, vime i čoje. Cipele (»scarpe«) vjerojatno su imale visoke potpetice bijele ili crvene boje sa srebrnom čipkom, zatim mekane »mulle« crvene boje ili od teškog zlatnog brokata (»ganzo d’oro«).

Druga skupina žena, za koju se može pretpostaviti da su pripadale pučankama, skromnije se odijevala, kvaliteta tkanina za njihove odjevne predmete bila je lošija, a samih odjevnih predmeta bilo je manje. O porijeklu tih žena malo se zna, ali njihova odjeća govori da su im životni uvjeti bili skromniji. Neke od njih stanovale su u predgrađu Veli varoš, a bile su žene ili kćerke obrtnika. Osnovna odjeća bila im je vestura. Malo je koja imala kamižolu ili polaku. Ti su odjevni predmeti bili jednostavna 84 kroja, bez čipke, galuna ili romane, a materijali od kojih su šivani bili su slabije kvalitete: sarza, »sargia«, »sarzetta«, »mocagiaro«, domaća raša i rijetko čoja.

Vrijedno je spomenuti da je u pojedinim kućama bilo i tkalačkih stanova. U inventaru Vinke Carrogeneri, sastavljenom poslije njezine smrti 1718, zabilježena je među raznim tkalačkim potrepštinama i otkana raža.

Pučanke su često nosile i zipon, obično vrlo jednostavan, tek ponekad ukrašen pasamanom. Ziponi su bili sašiveni od laganijih materijala, ali najčešće od čoje i raše.

Dvadesetih godina 18. st. u garderobi pučanke spominje se kotolo. Međutim, bokasin je obavezan, i to jedan do dva komada. Poneka pučanka imala je i jutarnju haljinu. Osim toga, pučanka u tom razdoblju ima i bavare ukrašene čipkom. To su bili široki ovratnici, poznati u splitskoj ženskoj odjeći 16. i 17. st. pod istim nazivom. Modni detalji u ženskoj garderobi bili su rupci, ukrašeni ponekad čipkom i gumbima, zatim muf i lepeza. Nosile su se i košulje s rukavima od drugih materijala, rijetko ukrašene čipkom.

Elementi narodne odjeće dosta su malobrojni. Kao prvo u tu vrst odjeće mogli bi se ubrojiti jeleci. Naime, zabilježeni su samo u jednom popisu dosta skromne odjeće. Šivali su ih od sarze, čoje i raše koje su otkale domaće tkalje, a boje su mu bile zelena, ljubičasta i smeđa. Već u 16. st. zabilježen je jednostavan cm jelek od raše koji je pripadao kućnoj pomoćnici. U 17. st. jeleke je nosila i plemkinja Dobra Gaudentije-Radovčić. Ti su jeleci bili elegantni odjevni predmeti, sašiveni od finih tkanina protkanih zlatom, a uz to i ukrašeni zlatnom ili srebrnom romanom. U isto doba i građanke nose jeleke. U dinarskoj narodnoj odjeći jelek je otvoreni prsluk, ali taj naziv nije uvijek označavao isti odjevni predmet. Naime, možda je u nekim slučajevima označavao i duliu odjeću, pa je za jelek Dobre Gaudentije-Radovčić zabilježeno »jelek ili dolamino«. Dolama je vrst gornjeg duljeg haljetka, a dolamino bi mogao biti nešto kraći haljetak.

Pučanke su u svojoj garderobi gotovo uvijek imale i nekoliko poj asova nazvanih »fasize« i »fasse«, izrađenih od svile i ukrašenih zlatom ili srebrom. Poneki od njih bio je i »turskog tipa«, što bi značilo da je osmanske ili bosanske provenijencije. Žena Šimuna Latinčića, vjerojatno zlatara, imala je dvije pasice, obje »bosanskog tipa«, vezene zlatom, odnosno srmali–žicom i ukrašene zlatnom čipkom. Osim toga, imala je i dvije svilene »fasse«.

Među predmetima koje je 1720. donijela u miraz Jerka Hainović, žena Ivana Domjanovića, bili su jedan pojas ukrašen zlatom i procijenjen 20 lira, drugi zeleni izrađen na turski način — 12 lira, pet svilenih — 25 lira i dva vunena pojasa.

Poneka od tih žena imala je i »pocarvazu« od lanenog platna, ukrašenu običnom ili zlatnom čipkom. Među odjećom Magdalene, udovice Ivana Dar-lića, spominje se 1778. u Visu »una pocarvaza di cambrade«, procijenjena 14 lira.    !

Žensko oglavlje u obliku rupca na jadranskom primorju i otocima nazivamo od davnina pokrivačom (pocarvaza). Milovan Gavazzi pretpostavlja da je taj naziv imao opće značenje, koji u drugim krajevima označava rubac, maramu, peču i si. Pod tim nazivom razumijevao se podugačak komad tkanine, mnogo dulji nego širi, koji se ovijao oko glave. Često je bio vidljiv okrajak ili okrajci, koji su se na zatiljku širili u raskriljene krajeve. Usporedo s tim nosila se i vrst debelog šala zvanog rakno.

Odjeća kućnih pomoćnica

Poznat je veći broj popisa miraza kućnih pomoćnica, a često je na dokumentu označeno i njihovo porijeklo. Tako je u kući obitelji Tartalja radila Jakica Luchieri iz Venecije, koja se udala za Antu Bruna iz Udina. Sve ostale kućne pomoćnice bile su iz obližnjih mjesta; iz Komiže na otoku Visu, Kaštela, Ostrvice, a Jelena Matić, koja je 1799. radila u kući Nadala Ljubica, bila je Splićanka iz predgrađa Veli varoš.

Kroz cijelo 18. st. odjeća kućnih pomoćnica nije bila nimalo lošija od odjeće pučanki. Neke od njih odijevale su se čak i bolje od puČanki. U garderobi kućnih pomoćnica nema novih tipova, ali je ona zanimljiva zbog socijalnih razlika. U prvoj polovici stoljeća kućne pomoćnice oblače vesture, zipone, kamižole, bavare, bokasine, uglavnom sve od materijala koji upotrebljavaju i pučanke. I njihove kanice bile su vezene zlatom. Poneka je imala i muf od lisičjeg krzna. Na glavi su nosile marame, a zabilježen je i slamnati šešir ukrašen vrpcom. Andrijana Conomo imala je veste i polake, pa čak i cendal. Cendal je imala i spomenuta kućna pomoćnica u obitelji Tartalja.

Strankinja Andrijana Conomo imala je, među ostalim, pet košulja šivanih na osmanski način ili su pak bile provenijencijom iz Bosne »na turski«.

Iz sredine stoljeća poznat je samo jedan popis. Tu se spominje kotolo, kamižola, korpet, bokasin, cendal, marama i muf od crne mačke. Od predmeta iz narodne nošnje Jakica Luchieri imala je dvadeset pari trluka, koje popisivač naziva »robba di morlachi«. Ovo je dio seljačke obuće iz dinarskog odjevnog inventara, koja je mogla sezati do gležnja. Takva se nosila u Dalmatinskoj zagori, sprijeda ukrašena, a napravljena od domaće neoboje-ne vune. U južnom primorju taj dio obuće zovu nazuvci, a navlači se samo na prste na nozi. I u planinama je isto tako zovu, a doseže i do vrha gležnja. Inače je zovu nazupci, nazuvci, priglavci, natikače.

Ova se vrst obuće u Dalmatinskoj zagori i danas zove trluci. Na samom kraju stoljeća pomoćnice u splitskim kućama nose kotole, kamižole i korpete. Brojni i firii rupci ukrašeni su vezom i čipkom. Spomenuta Venecijanka
Jakica Luchieri imala je komplete kotole i kaputića od raznih materijala pa i od svile, zatim komplete bokasina i kaputića. Jedan je takav bio ukrašen volanima. Bilo je to 1782. kada su volani bili moderni. U garderobi kućnih pomoćnica bile su i fine veste, papuče, cipele itd. U popisima je zabilježen poneki komad zlata i srebrni gumbi. Odjeća im je sigurno ovisila o ekonomskoj moći obitelji u kojoj su radile, ali i o njihovu međusobnom odnosu.

The post Odjeća i način života Splitskih pučanki appeared first on Narodni.NET.

Uvjeti stanovanja građana međuratnoga Splita bili su vrlo različiti, a ovisili su 0 imovinskim prilikama i statusu pojedinih osoba. Kretali su se od privatnih vila ili mnogosobnih stanova sa svim tada modernim komforom, preko unajmljenih stanova u novijim stambenim zgradama, zatim starih kuća u koje su tekovine modeme civilizacije tek počele prodirati, do potleušica sa zemljanim podovima i stanovanju potpuno neprimjerenih vlažnih podrumskih prostora bez prozora i ikakvih nusprostorija. Neki su interijeri opisani u zapisanim sjećanjima i u književnim djelima. No, pogled u unutrašnjost onovremenih splitskih kuća nude i drugi izvori. Među bilježničkim spisima sačuvan je veliki broj inventara splitskih kuća i stanova, najviše iz ranih tridesetih godina. Ti su inventari redovito bili dio očitovanja o nečijoj imovini, najčešće očitovanja muževa o imovini njihovih supruga, pa dijelom ocrtavaju i sadržaj miraza. Sastavljani su iz različitih razloga. Često je to bila mjera zaštite u mogućem slučaju pljenidbe zbog dugova jednog od članova obitelji. Katkad je namještaj bio zalog za dug, a katkad i način otplate duga. Kroz odabrane primjere pokušat će se oslikati ozračje stanovanja u međuratnom Splitu.

Stan nekadašnjega splitskog načelnika Ive Tartaglie opisala je Norka Machiedo Mladinić u njegovoj biografiji. Tartaglia je tridesetih godina dao nadograditi obiteljsku kuću nasuprot Hotela Bellevue. Sa suprugom je od tada stanovao u deseterosobnom stanu na trećem katu kuće. Tartagliin je stan bio neka vrsta umjetničke galerije s više od petsto likovnih djela što je bila posljedica njegove velike sklonosti prema umjetnosti i kupovanju umjetničkih djela na gotovo svakoj izložbi koju je posjetio. Posjetitelja je u stan uvodio dugačak hodnik ukrašen brojnim ikonama koji je vodio do spavaće sobe i biblioteke. Biblioteka je bila najčešće korišten dnevni prostor. Tartaglia je imao veliku zbirku knjiga, među njima i neka vrlo rijetka i stara izdanja. Knjige nisu bile smještene samo u toj sobi, nego je pet bibliotečnih ormara bilo raspoređeno po stanu, a samo se najveći nalazio u biblioteci. U biblioteci se nalazio još i pisaći stol, kožne fotelje i trosjed te brojna umjetnička djela. Između spavaće sobe i biblioteke nizale su se gostinska soba s masivnim namještajem od crvenog mahagonija, dnevna soba njegove supruge, blagovaonica (tinel) s masivnim namještajem, srebminom, porculanom i  brojnim ukrasima, te «plavi salon» s foteljama u empire-stilu presvučenim plavim da-mastom. S druge strane biblioteke bila je radna soba, a zatim je slijedila «soba za muziciranje» s pianinom te «stari salon» sa zbirkom oružja, srebminom i nezaobilaznim umjetninama. Zimi je stan bio grijan etažnim centralnim grijanjem na ugljen. Stan je održavala sobarica koja je imala svoj «apartman» na kraju stana, a kuhala je kuharica koja je stanovala pokraj kuhinje u sobi koja je imala posebni sanitarni čvor.

Među bogatijim inventarima splitskih kuća inventar je kuće ravnatelja Zadružnog saveza Ive Antičevića u «Bihaćkoj 10». U vrijeme sastavljanja bilježničkoga spisa 1936. godine on je bio u mirovini. Većina namještaja i pratećih predmeta u kući pripadala je njegovoj ženi Marici, rođ. Miloš, koja je taj namještaj dijelom donijela prilikom udaje, a dijelom kasnije kupila od vlastitih sredstava. Bračna spavaća soba bila je od «drveta obloženog ulaštenom jasenovinom», a sastojala se od dva kreveta, dva noćna ormarića, dva dvokrilna ormara i jedne «psyhe». U prostoriji su bila još dva stolca bez naslona, stolić, tepih i Gospina slika. Zatim su opisane tri jednokrevetne spavaće sobe, dvije jednako namještene namještajem «od mekog drveta obojadisano u emajl-bijelo» i treća s namještajem «od drveta obloženog sa ulaštenim mahagonijem». Sve su tri sobe imale po jedan krevet, noćni ormarić i dvokrilni ormar. Dvije sobe s bijelim namještajem uz to su imale i po jedan «ženski pisaći stol», dvije fotelje i dva stolca bez naslona. U «primaćoj sobi» bio je namještaj od mahagonija koji je uključivao divan, sjedalice i stolić. Vrlo je detaljno opisana «jedaća soba», a njezin se namještaj sastojao od «jedne trpeze, jedne veće i jedne manje kredence i dvanaest sjedalica s naslonom, sve ovo od ulaštenog mahagonija; trpeza je u formi četvorine, koja se može produljiti na dvije strane, sjedalice su na sjedištima i naslonima prevučene cmo lakiranom kožom, kredence su po srijedi izbočene, a donji dio im je pokriven mramornim pločama šareno-smegje boje. K tome dolazi još jedan divan, obložen matrasićima, napunjenima vunom, a prevučen sa prostom tkaninom na cvjetove; jedan pianino marke “Petrof ’ sa pripadajućom sjedalicom i ormarićem za note; jedan viseći luster na verigama sa kuglom po srijedi i sa šest svijeća uzgor, jedan viseći luster na verigama sa kuglom po srijedi i sa tri svijeće uzgor; dva zidna lustera sa po dvije svijeće uzgor». Namještaj «kuhinje i spreme» opisan je tek u grubim crtama pa saznajemo samo da je bio «od mekog drveta obojadisano u emajl-bijelo», a satojao se od dva ormara, dvokrilnog i jednokrilnoga, dva stola, od koji je jedan imao mramornu ploču, ledenice srednje veličine i zidne police s posudama za začine te posuđa. Mnogo je detaljnije opisan namještaj «radne pisaće sobe» koji se sastojao od «jednog pisaćeg stola, jednog ormara na ruletu, jednog etažera za spise, jednog stolića za telefon, jedne biblioteke na troja vrata, jednog okruglog stola, dvaju fotelja i jednog sata na stalku od tri poda u obliku zvonika, sve ovo od mahagonija; fotelje su na sjedištima presvučene cmo lakovanom kožom, vrata na biblioteci su dvije trećine u staklu, sat je njihalo, okrugli stol je pokriven staklenom pločom, a ploča pisaćeg stola je presvučena žutkastom čojom. K tome dolazi još jedan divan i dvije fotelje, presvučene cmo lakovanom kožom sa svih strana; dvaju metalna tapnjaka, dvije japanske vaze od porculana, troje metalnih ure-snih statua, od kojih jedna simboliše poljoprivredu, a dvije predstavljaju sredovječne vitezove, jednog visećeg lustera sa tri žarulje prema doli, jedne metalne stolne svijeće.

Rijetko su sastavljani inventari radničkih stanova. Jedan od sačinjenih odnosio se na stan obalnog radnika Nikole Laura i supruge mu Marije Terze u Radunici. Taj je skromni stan 1934. godine imao bračnu spavaću sobu s namještajem od bukova drva i kuhinju sa stolom od jelovine, dva stolca, kredencom i kantama za donošenje vode.

Težaci su, kao i dio obrtnika i trgovaca, stanovali u tradicionalnim pučkim kamenim kućama u četiri starija pučka predgrađa. Untrašnjost tih kuća uglavnom je bila skromna. Prema Kovačiću težaci nisu mnogo marili za kuće jer su mjerilom svojeg rada držali vinograde i konobe. Ipak, te su pučke kuće stalno bilježile promjene, a kvaliteta življenja i u njima je postupno podizana. Primjerice, Kovačić navodi kako je njegova kuća oko 1910. godine preuređena. Do tada je pod u prizemlju bio od nabijene zemlje, a tada je betoniran, zidovi i stropovi ožbukani su, uređeni odvodi za kišnicu, te napravljena ulazna vrata sa staklom da bi i u prizemlju koje nije imalo prozora bilo više svjetla. U kuhinji je umjesto starog komina napravljen uzidani štednjak. Uz kuću je tada izgrađen drveni zahod. U međuratnom su razdoblju uvjeti života i u pučkim kućama dalje podizani širenjem vodovodne i kanalizacijske mreže te elektrifikacijom. Na krevetima su madraci zamjenjivali nekadašnje slamarice, a i namještaj se postupno modernizirao. Moderniji je namještaj bio elegantniji, ali i manje trajan. Promjene koje su u tom smislu nastupale Kovačić pokazuje opisom stolaca: «Stari su jemali katrige od orijovog drva, teške i tvrde ka gozd, da su mogle trajati vičnost, dočin mlaje žene su jemale katrige o’ bukovog drivja kojiman je sidalica bila o’ kolurane slame, a koja bi se svaki desetak godin popravjala i zaminivala kad bi se ogulila.

Grad i ljudi: Split 1918.-1941.

The post Kultura svakodnevnoga življenja u Splitu i okolici appeared first on Narodni.NET.

Do 1921. godine Split nije imao stalno profesionalno kazalište, nego samo amatersko Hrvatsko kazališno društvo koje je do 1919. redovito održavalo dramske predstave. Uz to su u kazališnoj zgradi gostovala brojna kazališta drugih gradova. Osim za kazališne predstave, Općinsko kazalište korišteno je i za niz drugih javnih društvenih događanja. U njemu su održavana predavanja, politički skupovi te brojni plesovi u organizaciji različitih društava. Nakon Prvoga svjetskog rata bilo je mnogo takvih događanja u kazalištu. Sezona plesova unosila je tada poremećaj u ostale oblike kulturnoga života jer je u siječnju i veljači foyer kazališta bivao osobito ulašten za plesove i kazališna ga uprava nije dopuštala koristiti u druge svrhe paje Split ostajao bez jedine bolje dvorane za predavanja.

Od 1919. godine nastojalo se osnovati u Splitu profesionalno kazalište, ali su se Splićani podijelili oko pitanja treba li prednost dati drami ili operi. S vremenom je ipak prevladalo mišljenje da bi Splitu trebalo osigurati stalnu i kvalitetnu dramu te redovita gostovanja zagrebačke, beogradske i ljubljanske opere.Krajem 1920. godine postavljenje od Ministarstva prosvjete za upravitelja budućeg Narodnog kazališta u Splitu Niko Bartulović. Glumce je trebalo dovesti iz drugih gradova jer Split nije imao profesionalnih glumaca. Budući da su u gradu tada ionako vladale teške prilike sa stambenim prostorom, Općina je u travnju 1921. uputila poseban apel građanima neka pomognu u smještanju glumaca. Iste je godine uređena kazališna zgrada u koju su uvedene električne instalacije. U rujnu 1921. plakatima je najavljena nova kazališna sezona s bogatim i raznovrsnim programom, čime je označen početak djelovanja Narodnog pozorišta za Dalmaciju. Time je Split konačno dobio stalno profesionalno kazalište. Za tu je prigodu kralj Aleksandar darovao splitskom kazalištu zastor za pozornicu ukrašen svojim inicijalima. Službeno je otvorenje bilo 16. listopada 1921. Prigodom otvorenja izveden je Vojnovićev «Ekvinocij». Sljedeće je godine ponovno pokrenuto pitanje osnivanja opere kojoj su temelj trebali biti splitska filharmonija te zborovi pjevačkih društava Guslar i Zvonimir. U tome se i uspjelo kombiniranjem domaćih članova i gostujućih pjevača.

šta na čelu s Ivom Tijardovićem i Ljubom Cambijem osnovala je kazališno društvo pod imenom Gradska opera i opereta. Prva izvedba toga društva bio je Tijardovićev Splitski akvarel. Međutim, to je društvo, odlukom velikog župana Splitske oblasti, raspušteno već u srpnju 1928. Dio njegovih članova uspio je osnovati Splitsko kazališno društvo kojemu je predsjednik bio Marin Bego. Udruženo kazalište u Sarajevu, koje je dobilo zvučni naziv Narodno pozor ište za zapadne oblasti, gostovalo je u Splitu dva mjeseca godišnje. To je društvo djelovalo do 1936. godine Uz brojna gostovanja drugih kazališta s područja prve jugoslavenske države, uspjelo se održati kazališni život u Splitu na određenoj razini. Nastojanjem Ive Tijardovića osnovano je 1937. godine u Splitu Kazalište za Primorsku banovinu, ali ono nije bilo dugoga vijeka. Umjesto njega je, i opet nastojanjem Ive Tijardovića, 1940. godine osnovano Hrvatsko narodno kazalište kao stalno profesionalno kazalište, a istovremeno je uređena i modernizirana kazališna zgrada.

U siječnju 1928. odlukom Ministarstva prosvjete splitsko je kazalište radi smanjenja subvencija pripojeno sarajevskom kazalištu, čime je zapravo ukinuto. Splićani se nisu namjeravali pomiriti s prekidom kazališnoga života pa su tu odluku dočekali s brojnim i glasnim protestima. Nisu ostali samo na riječima. Grupa ljubitelja kazali

The post Požar i izgradnja novog Splitskog kazališta appeared first on Narodni.NET.

Istovremeno s poticanjem građana na održavanje čistoće, Splitska je općina nastojala poboljšati vlastitu službu javne čistoće. Radi čišćenja javnih površina općina je i prije zapošljavala smetlare. Godine 1919. bilo ih je devetnaest. Oni su skupljali smeće po gradu, ali zadatak im nije bio odvoz smeća iz grada. Gradsko se smeće prema uvriježenom običaju predavalo težacima da ga prenesu u polja i na periferiju. No, događalo se da ga težaci ostave po svojim đubrištima ili da ga bacaju uz ceste na periferiji. Nemar u tom pogledu osobito se proširio tijekom ratnih godina. Nakon rata općinska je uprava postrožila kontrolu i postupno reformirala službu javne čistoće. Godine 1920. služba javne čistoće napustila je kao neprimjerene dotadašnje prostorije u Sinjskoj ulici jer je to mjesto već postalo dio gradskog središta. Odjel javne čistoće tada je preseljen u no-voizgrađene prostorije na Gorici. Zatim je napušten običaj predavanja smeća težacima, a umjesto toga određeno je da ga općinski smetlari prenose daleko izvan grada i polažu u duboke jame. Planirana je i izgradnja peći za spaljivanje smeća. Građanima je strogo zabranjeno držanje đubrišta, gnojišta i svinjaca po prijašnjim predgrađima. Tu zabranu težaci nisu lako prihvatili pa je Redarstveno povjereništvo imalo mnogo posla dok ih je prisilnim mjerama navelo daje prihvate. S rastom grada Općina je povećavala broj zaposlenih smetlara, a povećavana je i modernizirana i potrebna oprema za čišćenje ulica. Godine 1919. bilo je zaposleno 23 pometača, a 1930. godine 52. Godine 1919. služba javne čistoće imala je 13 kolica i troje teretnik kola koje je vukao konj. Godine 1930. imala je 35 kolica i 7 teretnih kola te dva autopoljevača za pranje širih gradskih ulica.

Opis odvoza i skupljanja smeća u međuratnom Splitu zapisao je po sjećanju M. A. Tomić. Njega su se prizori vezani uz skupljanje smeća dojmili pri posjetima prijatelju iz školskih dana, Ivi Purišiću, čiji je otac bio nadzornik gradske čistoće. Obitelj njegova prijatelja stanovala je u dotrajaloj općinskoj jednokatnici na Manušu, iznad željezničkog usjeka. Prozori stana gledali su na prostrano dvorište «u koje su pristizali sivi željezni furgoni s upregnutim konjem. Radnici bi otvorili stražnja vratašca na kolima, pa bi lopatom izvlačili smeće što bi ga skupili svakoga dana zastajkujući sa zapregom pred svakom kućom, gotovo uvijek u isti sat. Zvonili bi tresući mjedeno zvonce pa bi se onda žene spuštale na ulicu i istresale iz sićeva kućne otpatke u smetlarska kola tukući i zveckajući svojim sudom po rubu kara. A onda bi konj, već uvježban, bez kočijaševa znaka, koji je za to vrijeme stajao pored pušeći iz glinene lule, povukao nekoliko metara dalje i zaustavio bi se pred slijedećom kućom.»Svi su se ti otpatci zatim sakupljali u dvorištu općinske jednokatnice na Manušu, prije nego što bi bili odvezeni dalje izvan grada. U istom dvorištu bili su i kavezi za pse lutalice, koje su živoderi (macakani) hvatali po gradu.

The post Razvoj kulture čistoće i uređenje grada Splita appeared first on Narodni.NET.

Tijekom Prvoga svjetskog rata i nakon njega po hazardnim igrama osobito je bio poznat Hotel Salona. Igrači su se u tom hotelu vrlo spretno skrivali, što je zadavalo dosta muke redarstvu. Situaciju vezanu uz hazardne igre, a osobito uz spomenuti hotel, opisuje jedno od rijetkih sačuvanih izvješća Kotarskoga poglavarstva u Splitu. Prema tom izvješću od 9. travnja 1918. upućenom državnom odvjetništvu u Zadru «poznato je općenito, da se u Splitu mnogo igra na hazardne igre. Kao najzloglasniji lokal u tom pogledu slovi Hotel Salonae, a kao strastveni igrač glavom njegov vlasnik i voditelj Bellotti Ante. Već višekrat zatečeni su igrači u tom lokalu. Igralo se je na prvom podu, u jednoj sobi ad hoc. Bellotti je bio udesio stvari tako, da bi njegovi organi obavijestili igrače, čim bi jedan redarstveni organ prekoračio prag hotela, te su igrači imali vremena da posakrivaju novce i karte.» Bellotti je nakon nekog vremena promijenio sobu u kojoj se igra, a redari nikako nisu mogli utvrditi gdje su igrači. U gradu je bilo poznato da se u Hotelu Salonae i dalje hazardira, a javno su bila poznata čak i imena igrača. No, redarstvo dugo nije uspijevalo tome stati na kraj. Poznati igrači prošli bi pored redara i zatim nestali ili se redarima barem tako činilo. Zapravo su se sastajali u jednoj sobi na drugom katu. Kada je napokon jedan od redara otkrio o kojoj se sobi radi u njoj je zatekao četvoricu poznatih igrača, a uspio je pronaći i novac koji su već bili sakrili. Tom su prigodom zatečeni Ante Bellotti, vlasnik hotela, Julius Davidson, vlasnik fotografskog ateliera u Splitu, Petar Bradanović, trgovac iz Visa i Nikola Ga-lečić, trgovac iz Splita. Kao poznati igrači koji su u drugim prigodama zatečeni u istom hotelu navedeni su još i Mile Draganić, privatni činovnik, Josip Beroš, činovnik poreznog ureda, Čičin Karlo, umirovljeni inženjer, i Duje Delić, vlasnik kavane, svi iz Splita. S krajem rata to okupljalište hazardera nije opustjelo pa i u prvim poslijeratnim godinama nalazimo vijesti o redarskim intervencijama u Hotelu Salonae i njegovu restoranu zbog hazardnih igara.

The post Počeci kockanja ili Hazardnih igara u Splitu appeared first on Narodni.NET.

The post Prvi Splitski građanski vrtići za djecu imućnih splićana appeared first on Narodni.NET.

Što ima uopće u životu značajnije za svakoga momka nego da se dobro i sretno oženi, a isto tako za djevojku da se dobro udomi. Nije to samo za njih sreća nego i za njihove roditelje, kao i cijelu rodbinu i svojtu. Nije onda čudo što se i roditelji osjećaju strogo obveznim i dužnim da svoje sinove ožene i kćeri udaju. Najveća je sreća za roditelje kad osjete da njihovi sinovi i kćeri uživaju u sretnom braku i goje im unučiće. Ako li zastane sin u ženidbi ili kćerka u udaji, onda su roditelji: veoma zabrinuti i to im ne da mira.

Foto: Croatian Traditional Costumes

Naročito majka to jako i teško proživljava, pa će s nekim bliskim u razgovoru izjadati i reći: »Samo da mi je dočekati svatove svoga sina, da se jednom oženi i smiri onda ne bi žalila umrijeti.« Još je majci teže ako joj se kćer nije udala na vrijeme i otišla kao i sve njezine drugarice. Majka to neće ni pred kim iskazati, nego će to u sebi skrivati kao svoju najveću bol. Za muškarca je lakše, jer on može doći na stotinu vrata da traži curu, ali kada je u pitanju neudata djevojka, ona mora čekati u majčinu domu svoju sreću.

Vrijeme za ženidbu, udaju

Govoreći općenito, u se selima stupalo u brak kasnije nego u drugim sredinama. Momci su se rijetko ženili prije vojske, a djevojke se malo udavale prije navršene dvadeset godine, a najviše do dvadeset i pete.

Naravno da je bilo od toga dosta odstupanja. Tako se prije vojske ožene oni momci kojima je vrlo potrebna radna snaga u kući. Isto tako, ako se od malena zavole dvoje mladih, morali su stupiti u brak. Neki opet ne bi htjeli ispustiti neku dobru priliku, a osobito ako je u pitanju dobra i bogata kuća ili pak neki miraz.

Što se tiće ženidbe i udaje strogo se poštivao red u svakoj obitelji, tako da se najprije ženio najstariji sin i udavala najstarija kćer, a za tim ostali, koliko ih ima, sve po redu. Kad se starija sestra uda, onda se za mlađu kaže: »Ostala na basamaku«.

Događalo se međutim i to da prosci u neku kuću dođu da isprose stariju sestru, a mladoženji zapne oko za mlađu i nju isprose.

Foto: Croatian traditional costumes

The post Tradicionalno stupanje u brak – narodni običaji i tradicija – appeared first on Narodni.NET.

Drugi splitski kinematograf otvorili su 1909. godine Eugen Miotto, Ljubo Vidović i Vice Montana pod imenom Kino Edison u kući Vidović iza Prokurativa. Još iste godine Eugen Miotto postao je jedini vlasnik kina i preselio ga u veće i reprezentativnije prostorije kuće Ilić na Rivi, na uglu Marmontove ulice. Kino je bilo opremljeno tada najmodernijom aparaturom nabavljenom iz Beča, a imalo je 200 mjesta. Nakon toga je i Karaman preuredio svoje kino za koje su također nabavljeni najmoderniji aparati, a dvorana je imala 500 mjesta. Do kraja Prvoga svjetskog rata filmovi su nabavljani u Beču, a nakon toga u Zagrebu i Pragu. Između dvaju splitskih kina postojala je prije I. svjetskog rata nacionalna opreka, jer je Kino Karaman imalo natpise i reklame na hrvatskom jeziku, a Miottov Edison na talijanskom jeziku. Na kraju Prvoga svjetskog rata taje opreka nestala. Eugen Miotto u kolovozu 1918. prodao je kino Vinku Čuliću i Joakimu Kunjašiću. Oni su uložili veliki kapital i za kino preuredili dotadašnju dvoranu talijanskoga gimnastičkoga društva na vrhu Prokurativa. Ovom je kupoprodajom kino ujedno i pohrvaćeno.

U jesen 1925. godine na Prokurativama (Botićeva poljana) otvoreno je Kino Eden. Za tu je prigodu dvorana kina luksuzno adaptirana. Prema kupoprodajnoj pogodbi iz 1936. godine vlasnik inventara Kina Eden bio je Renato Michielli Vitturi, posjednik iz Kaštel Lukšića. Tada je polovicu inventara prodao svojoj supruzi Debori Michelli Vitturi, rođ. Danon te su od tada supružnici zajednički posjedovali Kino. Kino je imalo dva projektora i drugu potrebnu aparaturu te više od 500 sjedećih mjesta.

Tridesetih su godina u Splitu otvorena i druga kina te ih je na kraju međuratnog razdoblja bilo četiri: Kino Karaman u Marmontovoj ulici u vlasništvu Eulalije Karaman, Kino Eden na Botićevoj poljani u vlasništvu Felicijana Vitturija, Kino Tesla u Zagrebačkoj ulici u vlasništvu Ante Delorka i Kino Central u Vojnovićevoj ulici u vlasništvu Juija Ivanka.

The post Prve Splitske kino dvorane appeared first on Narodni.NET.

Od otvaranja groblja Sustipan na njemu su sahranjivani svi preminuli stanovnici grada, osim Zidova. Splitski su Židovi od 1573. imali osobito groblje pod prvim vrhom Maijana. Na tom su groblju članovi splitskih židovskih obitelji sahranjivani i tijekom cijelog međuratnog razdoblja.

Zbog porasta pučanstva Splita groblje na Sustipanu bilo je pretijesno već na početku međuratnog razdoblja. Nakon Prvoga svjetskog rata ukopi su se obavljali i izvan dotadašnjega groblja, na rubovima Sustipanskog poluotoka, ali i taj je prostor ispunjen već 1920. godine. Stoga je pitanje novoga groblja bilo među najvažnijim problemima za tadašnju općinsku upravu. Kao pogodan položaj određena je Tršćenica, uz Omišku cestu, daleko izvan tadašnjega grada. Uz niz teškoća s vlasnicima i težacima, Splitska je općina između 1920. i 1923. otkupila veliki kompleks zemljišta ukupne površine oko 180.000 m2. Nakon toga je općinski Tehnički ured izradio nacrt za uređenje novo

preminula osoba koja je trebala biti pokopana na novom groblju imala je biti Marija Budimir, žena Blaža. Međutim, Branislav Radića navodi daje prva osoba pokopana na novom groblju bila Kate Marjanović, žena Duje, koja je pokopana 16. travnja 1928. i kojoj je kao prvoj ukopanoj Općina o svom trošku podigla spomenik. O tome gdje je Marija Budimir pokopana nije bilo moguće naći dodatne podatke, a o ukopu Kate Marjanović i danas svjedoči natpis koji je na na njezin grob na Lovrincu dala postaviti općinska vlast i na kojem se navodi da je to prvi ukop u posvećenoj zemlji.

Naziv groblja promijenjen je odlukom Općinskog vijeća donesenom na sjednici 25. svibnja 1929. Tada je naziv Pokoj zamijenjen nazivom Lovrinac, po obližnjoj crkvici Sv. Lovre na Pazdigradu. Taje srednjovjekovna crkvica restaurirana 1933. i uređena za pogrebne obrede jer na groblju nije bilo crkve koja bi služila u tu svrhu. Tada je Kaptol crkvicu ustupio Općini. Staro groblje na Sustipanu i dalje je bilo u funkciji, ali je od 15. travnja 1928. zabranjeno ukopavanje mrtvaca u zemlji. Od tada dalje bilo je dopušteno samo sahranjivanje u postojećim zidanim grobnicama. Tijekom 1933. godine općinska je uprava nastojala zabraniti svako ukapanje na groblju Sustipan, ali tome se suprotstavljalo Društvo Sustjepan. Nakon što je Upravni sud odbio njihovu žalbu u svibnju 1933., Općinsko upraviteljstvo donijelo je odluku prema kojoj ukopi na groblju Sustipan moraju prestati s danom 31. srpnja 1933. Radi olakšavanja prijenosa kostiju na novo groblje, Općina je snizila takse za ekshumacije i ponovni ukop te ponudila besplatan prijevoz zemaljskih ostataka pokojnika svojim automobilom. Međutim, prema kasnije donesenom i odobrenom pravilniku u zidanim grobnicama i dalje se moglo ukopavati.

Istovremeno s nastojanjima za pronalaženje lokacije i uređenje novoga groblja udaljenog od grada pokrenuto je i pitanje osnivanja općinskoga pogrebnoga poduzeća. Na sjednici Općinskog vijeća 15. travnja 1920. prihvaćen je zaključak o osnivanju Općinskoga pogrebnoga poduzeća. U gradu su tada djelovala dva privatna pogrebna poduzeća kojima su vlasnici bili Gašpić i Jakov Granić. Općinsko pogrebno poduzeće imalo je prostorije u Sinjskoj 7. Sprovodi koje je obavljalo to pogrebno poduzeće dijelili su se u četiri razreda. Sprovod prvog razreda uključivao je luksuzna mrtvačka dvoprežna kola, 24 mrtvačka opremača, limenu glazbu i sudjelovanje djece iz Zakloništa Martinis-Marchi. Zbog boljega komercijalnog upravljanja, Općinska je uprava 1924. godine povjerila upravljanje tim poduzećem Gradskoj štedionici. Krajem iste godine Općina je otkupila Gašpićevo pogrebno poduzeće i sjedinila ga s Općinskim pogrebnim poduzećem. Prvih je godina Općinsko pogrebno poduzeće poslovalo s dobitkom. No, zbog velikog broja sprovoda siromašnih osoba, koji su padali na teret Općine, i drugih troškova, poduzeće je od 1928. godine poslovalo s gubitkom. Godine 1930. Općina je prodala Općinsko pogrebno poduzeće.

Iako su pred smrću svi ljudi jednaki, nisu svi imali jednake sprovode. Oni najsiromašniji, koji su umirali u bolnici, imali su najskromnije sprovode. O takvim sprovodima govori M. Uvodić u priči «Žiže i Mare». Smrt u bolnici na određen se način smatrala sramotnom. Vjerojatno stoga što su tamo mahom umirali samo oni ubogi, bez obitelji. Njihov je sprovod bio vrlo jednostavan. Na čelu je bio bolnički sluga koji je nosio križ. Za križom je išao svećenik zadužen za bolnicu, a četiri nosača (fakina) nosila su drveni mrtvački kovčeg (ka sil, kapsil), i to uvijek isti mrtvački kovčeg, pokriven velikim crnim tepihom (tapetori) s bijelim križem. A za sprovodom u pravilu nije išao nitko. Takvi se sprovodi nisu kretali sporim korakom u ritmu posmrtnog marša (marče fúnebre) kao ostali, nego se sve nastojalo obaviti na brzinu. Mrtvaca se nosilo od bolnice do Sustipana. Sprovod se zaustavljao na Rivi kod crkve Sv. Frane. Tu bi svećenik dao odiješenje i sa slugom koji je nosio križ vraćao se natrag u bolnicu. Nosači bi ostatak puta još više ubrzali. Nakon dolaska na groblje mrtvaca bi izvadili iz kovčega i spustili u grobnu raku, te zasuli zemljom. Na takve grobove nije stavljan ni križ, ni ime, jer su u bolnici umirali uglavnom oni za kojima nije imao tko žaliti, niti im kasnije grob obilaziti.

I u ostalim sprovodima svećenik je pratio sprovod samo do crkve Sv. Frane, gdje bi pokojniku dao posljednje odiješenje. No, sprovodi ostalih građana odlikovali su se usporenim kretanjem pogrebne povorke i većim brojem sudionika, a njihova je brojnost ovisila o tome tko je bio pokojnik i u kakvim je okolnostima umro. U sprovod se odlazilo zbog počasti pokojniku, podrške ožalošćenoj obitelji, ali i druženja, pa i komentiranja sprovoda. Običaj da sprovod ide kroz grad održao se i nakon Drugoga svjetskog rata, a zabranjen je tek 1957. godine. Nakon otvaranja novoga groblja sprovod je sa svećenikom obično išao do crkve Sv. Petra. Tu bi svećenik dao posljednje odiješenje, nakon čega bi se i sudionici sprovoda uglavnom razišli. Mrtvo bi tijelo do udaljenog novoga groblja bilo prevezeno kolima i sahranjeno.

Način odvijanja sprovoda uglednijih građana početkom tridesetih godina opisuje Marin Bego u noveli tragikomičnog ugođaja, kojoj su tema sprovodi kipara Ivana Rendića i liječnika Mate Petrašića. Rendiću, koji je posljednje dane nakon boemskoga života proživio u siromaštvu u Supetru na Braču, a umro u splitskoj bolnici, po čemu mu je trebao slijediti i sirotinjski sprovod, Splićani su, na inicijativu liječnika Petrašića, na brzinu organizirali dostojan sprovod, ali taj sprovod na kraju nije završen. Za smrt su u međuvremenu doznali i njegovi sumještani na Braču, pa su se i oni na brzinu organizirali te je prije spuštanja tijela u grob došao zahtjev Općine Supetar da se umjet-nikovo tijelo prepusti njima koji će mu organizirati još veći sprovod. No, to je duga priča. Uglavnom, splitski sprovod započeo je pred bolnicom gdje se «skupio priličan broj pokojnikovih prijatelja i znanaca. Došli su predstavnici općine, državne vlasti, brojno svećenstvo. Pogrebna povorka svrstala se i uputila gradskim ulicama; veliko zvono stolne crkve žalosno breca … Nakon blagoslova u crkvi, kovčeg je iznesen pred katedralu» gdje mu je Bego održao posmrtni govor, a zatim je sprovod «proslijedio do crkve sv. Petra. Tu je Kamilo Tončić, u ime državne vlasti, izručio pokojniku posljednji pozdrav. Svećenik je izmolio zadnju molitvu, još jednom blagoslovio kovčeg s mrtvim tijelom i sprovod je bio završen. Ljudi iz povorke počeli se brzo razilaziti.» Zatim su pogrebnici sjeli na kola s mrtvačkim sandukom koja su bez publike produžila prema groblju.1684 Istoga dana naglo je preminuo i liječnik Petrašić. Sjećajući se Petrašićevoga sprovoda Bego piše: «Njegova nenadana smrt uzdrmala je, kao potres, cijeli grad i pobudila iskrenu sućut među građanstvom. To se najbolje vidjelo na njegovom sprovodu, koji je, radi velike vrućine, bio određen za sutradan u šest sati popodne. Nekoliko tisuća građana iz svih slojeva sudjelovalo je u povorci. Mnogi se nisu zadovoljili da prema običaju isprate mrtvo tijelo do crkve sv. Petra, nego su pošli sve do groblja, na Lovrinac … Na groblju, kraj otvorene rake, njegovi drugovi liječnici održali su ganutljive govore.

Najveći sprovod koji je u međuratnom razdoblju priređen nekom Splićaninu bio je sprovod Ante Trumbića. Trumbić je umro 18. studenog 1938. u Zagrebu u 75. godini života. Objavljujući vijest o njegovoj smrti Jadranski dnevnik ga, među ostalim, naziva «Prvi sin Splita i veliki borac za slobodu hrvatskoga naroda.Tijekom sprovođenja tijela iz Zagreba u Split, mrtvački se furgon morao putem od Knina preko Sinja za Split zaustaviti u gotovo svakom mjestu gdje su mještani pokojniku iskazivali počast. Kada je tijelo 21. studenog stiglo u Split, mrtvačkom su zvonjavom zazvonila zvona svih crkava, a svi su Splićani pohitali pokloniti se pokojniku kojemu je odar postavljen na Peristilu. Sav je gospodarski i društveni život grada obustavljen slobodnim odlukama građana. Dva su dana građani i svi koji su došli u Split radi toga, na Peristilu sudjelovali u mimihodu oko pokojnikova odra. Tumbić je pokopan 23. studenog u klaustru samostana Sv. Frane na Rivi uz velike počasti. Vlakovima, autobusima i parobrodima u Split je pristiglo mnoštvo Dalmatinaca. Sve su pruge bile pojačane. Pogrebna povorka kretala se gradskim ulicama više od pet sati, a procjenjuje se da je na sprovodu bilo više od 40.000 ljudi, što Splićana, što stanovnika bliže i dalje okolice.

Na važnost i veličinu Trumbićeva sprovoda utjecalo je više čimbenika. Trumbićeva smrt i sprovod odigrali su se u jeku predizbome kampanje. Za parlamentarne izbore koji su se imali održati 11. prosinca 1938. Trumbić je istaknut kao delegat HSS-a za grad Zagreb iako je već bio teško bolestan. Na te je izbore HSS izišao zajedno s drugim oporbenim strankama. U kombinacijama za nositelja liste Udružene oporbe isticalo se i Trumbićevo ime, ali ipak je dogovoreno da nositelj liste bude Vladko Maček. Prijenos tijela i sprovod uglavnom je organizirala HSS, pa je iskazivanje počasti pokojniku duž cijelog puta Zagreb-Split i na kraju u Splitu vjerojatno dobrim dijelom bio i izraz tadašnjega političkog raspoloženja uoči izbora. No, pri traženju odgovora na pitanje zašto je baš Anti Trumbiću stanovništvo grada Splita priredilo najveći sprovod međuratnog razdoblja valja voditi računa o još nekim čimbenicima. Ponajprije o rezultatima svih izbora održanih u prvoj jugoslavenskoj državi, kao i izbora prije Prvoga svjetskog rata, a na kojima je Trumbić u Splitu uvijek dobivao veliki broj glasova te ga se s pravom može smatrati jednim od najpopularnijih splitskih političara, odnosno političara čiji su se politički nazori poklapali s političkim stavovima, očekivanjima i razočaranjima znatnoga dijela stanovništva Splita. Nadalje, tu je i uvjerenje u gradu da je Trumbić svojim diplomatskim sposobnostima najveći dio Dalmacije spasio od talijanske vlasti, odnosno uvjerenje, unatoč nezadovoljstvu Rapallskim ugovorom, da nitko drugi ne bi uspio dobiti ni toliko. I na kraju, da bi se razumjelo poštovanje Splićana prema Trumbiću, treba voditi računa o njegovoj životnoj priči. O priči o prvom mladiću težačkoga predgrađa Lučac koji je postigao akademski stupanj. O priči o djetetu iz siromašne obitelji koji je uspio postati doktor prava, ugledni odvjetnik, zastupnik u Dalmatinskom saboru i Carevinskom vijeću, gradonačelnik Splita, prvi ministar vanjskih poslova Kraljevine SHS te u više navrata zastupnik u Skupštini Kraljevine SHS. O priči o čovjeku koji je potekao iz okruženja u kojem je za njegova djetinjstva još malo tko uopće znao pisati, a koji je savršeno govorio više stranih jezika i koji je razgovarao s vodećim svjetskim državnicima svog vremena.

Veliki sprovod s neuobičajenim mjestom ukopa imao je don Frane Bulić, arheolog međunarodnog ugleda i čovjek koji je uvelike obilježio povijest Solina i Splita na prijelazu XIX. i XX. stoljeća. Smrt gaje zatekla u Zagrebu 29. srpnja 1934. Odatle je njegovo tijelo preneseno u Split, a sprovod, koji je tada organiziran, sjedinio je tri točke koje su obilježavale njegov život: Split, Solin i Salonu. Nakon prijenosa tijela posmrtni ostatci don Frane Bulića izloženi su u kapeli Biskupskoga sjemeništa u Splitu. Tu se formirala žalobna povorka u kojoj su bili splitski biskup Kvirin Klement Bonefačić,

žalosti. Ostali su prozori ostali otvoreni, kao i svi prozori prizemnog stana u kojem je stanovao Enzov stric Gianni Bettiza.1698 Sudeći po tim zapisima, glavni je splitski dnevni list propustio napomenuti da u središtu grada ipak nisu sve kuće isticale znakove žalosti, jer pripadnici talijanske manjine to očito nisu učinili. Međutim, u dočeku posmrtnih ostataka ubijenoga kralja u Splitu je sudjelovao talijanski konzul, zajedno s konzulima drugih zemalja.

Poseban dio pogrebnih običaja u nekadašnjem Splitu činila su žalovanja. Čim bi se doznalo za nečiju smrt, rodbina, susjedi i prijatelji odlazili su pokojnikovoj obitelji izraziti sućut, a u najčešće su i bdjeli tijekom noći u prostoriji susjednoj onoj u koju bi se položilo pokojnikovo tijelo. Žalovanja su se nastavljala i nakon sprovoda. Prije Prvoga svjetskog rata razdoblje žalovanja trajalo je sedam dana i nazivalo se sedmine. No, do kraja međuratnog razdoblja taj se običaj polako mijenjao i skraćivao na radoblje od tri dana. Na žalovanjima se molilo krunicu, jelo, pilo, hvalilo pokojnika i razgovaralo. Jelo bi rodbina ili susjedi pripremili u svojoj kući i donijeli jer se u kući preminuloga nije kuhalo. Najviše se ipak razgovaralo. Kako je Marko Uvodić zabilježio u jednoj humoreski vezanoj upravo uz žalovanje i bdjenje: «Govorilo se o marini, o filošeri, o aglamoj riformi, o balotan, o Jamerikan, o fabrikan, o pulitici, o maškaran … govorilo s ‘e o’ svašta, a najviše o morinan i mrciman». dok su razgovori o gospodarskim i političkim problemima bili uobičajeni dio razgovora u svim prigodama, priče o mrtvima i utvarama, čini se, bile su vezane upravo uz bdijenja. U nelagodnom ugođaju blizine stvarnog mrtvaca, sugovornici su se junačili fantastičnim pričama o susretima stvarnih Splićana s mrtvacima (mrčima), utvarama, duhovima (lašidima) i vukodlakom s Maijana (merjanski jukozlac ili ukozlac). Nerijetko su žalovanja završavala u veselom raspoloženju jer se pričalo i razne duhovite anegdote, a oni Splićani koji su bili poznati kao duhoviti pripovjedači bili su i rado viđeni na žalovanjima jer bi pomogli ublažiti težak ugođaj smrti. Bilo je i onih koji su zbog razgovora, jela i pića išli s jednog na drugo žalovanje, što u gradu gdje su se mnogi poznavali i nije bio problem te su se na kraju vraćali kući veseliji nego da su bili na piru.

The post Spliska groblja i ukopi poznatih Splićana appeared first on Narodni.NET.

U dva je navrata Općina pokušala riješiti trajno uređenje kupališta Bačvice raspisivanjem javnih natječaja za plan kupališta. Prvi je natječaj raspisan 1924. godine. Općinsko je vijeće na sjednici od 20. ožujka 1924. ovlastilo Općinsko upravitelj stvo da raspiše internacionalni natječaj za gradnju novoga kupališta u uvali Bačvice i uređenje okoline kupališta. Natječaj nije uspio jer su potencijalni natjecatelji već bili angažirani natječajem za regulacijski plan grada Splita koji je tada bio u tijeku. Zbog toga je pet godina kasnije raspisan novi natječaj za uređenje kupališta Bačvice, ali i regulaciju šireg prostora splitskih predjela Bačvice, Firule i Zenta. Poticaj za taj natječaj dalo je Društvo za uređenje i poljepšanje Bačvica i Firula osnovano krajem 1927. godine. Na čelu toga društva bio je svestrani splitski načelnik Ivo Tartaglia. Međunarodni natječaj raspisan je krajem 1930. godine. Programom natječaja bilo je obuhvaćeno područje od Katalinića kuća na zapadu do uvale Zenta na istoku, a osobita je pažnja trebala biti pridana uvali Bačvice, uređenju plaže u njoj i padina oko uvale. Bila je predviđena izgradnja nove kupališne zgrade sa zimskim bazenom, a ljetno je kupalište trebalo uključivati uređene kabine i otvoreni bazen s morskom vodom koji bi mogao služiti i za sportska natjecanja. U okolici je trebalo predvidjeti prometnice, parkove, hotele i četvrti s obiteljskim vilama. Nakon završenog natječaja, kako se u Splitu već bilo uobičajilo prva nagrada nije dodijeljena. Druga nagrada dodijeljena je projektu Nikole Dobrovića i Vladimira Maršala iz Praga. No, što zbog nedostatka sredstava, a što zbog polemika i rasprava kakve su pratile i mnoge druge splitske natječaje izgradnja kupališta odgađana je godinama. Otezanju su doprinijeli i sporovi oko pitanja tko će izraditi provedbeni projekt. Program izgradnje postupno je reduciran da bi bio jeftiniji pa se odustalo od gradnje bazena. Na kraju te dugogodišnje splitske rasprave, izrađen je 1937. godine u arhitektonskom odsjeku Tehničkog odjeljenja Općinskog upraviteljstva provedbeni projekt za kupališnu zgradu kojemu su autori bili Prosper Čulić i Boris Katunarić. Izgradnja objekta započela je 1938. godine, a trajala je, s prekidima, sve do početka rata 1941. godine. Staro drveno kupalište tada je ustupilo mjesto novom,armirano-betonskom kupalištu.

U uvali gradske luke, na njezinu dijelu koji nije korišten u lučke svrhe, na Matejuški nalazilo se Kupalište Polo ili Bagno Polo. Podignuto je još 1875. godine. Bilo je to maleno drveno kupalište na kojem nije bilo moguće napraviti odvojene dijelove za kupanje muških i ženskih osoba pa je stoga kupanje osoba prema spolu bilo odijeljeno vremenskim odredbama. Za ženske osobe kupalište je bilo otvoreno ujutro od 7 h do 11.15 h, a ostali je dio dana bilo otvoreno za muškarce. Kabine su se nalazile nad plićakom, a bile su predviđene za kupanje, odnosno za sjedenje u morskoj vodi unutar kabine. Bolji su se plivači mogli spustiti u more stepenicama s drvene platforme ili skočiti s muleta. Zbog velike nečistoće mora u luci Bagno Polo od kupališne sezone 1927. godine više nije bilo otvoreno. Problem zatvaranja toga kupališta podijelio je Splićane već prethodne sezone. U drugoj polovici kolovoza 1926., zbog pojave tifusa, odlukom Kotarskoga poglavarstva i Lučke kapetanije u Splitu, a na zahtjev kotarskog liječnika, privremeno je zatvoreno Kupalište Polo jer se nalazilo u neposrednoj blizini glavnoga gradskoga kanalizacijskog ispusta. Protiv te odluke pisao je list Novo doba sa sljedećim argumentima: «Ova je zabrana vrlo neprilična, jer je Polo jedino kupalište, kuda može da zalazi poslovni svijet. Ići na Bačvice znači gubiti mnogo vremena, a to mogu stranci koji dolaze radi razonode, te samo oni domaći koji nisu suviše zaposleni. I sada radi gornje zabrane, a baš u jeku prave pasje vrućine, općinstvo ostaje lišeno kupanja. Zabrana je tim čudnija što se medjutim uz obalu, pokraj kupališta Polo, slobodno kupaju mnogi kupači koji se svlače na kamenju. Valjda je Polo ipak manje opasan, kad ima dobar vodeni tuš za pranje. Ne mislimo da diramo u mišljenje g. sreskog poglavara, ali čuli smo od mnogih liječnika daje more dobar dizifetant i daje teško da se zaraza proširi morem. Kupalište Polo traje i radi već od nekoliko decenija, pa se nije čulo da su od zaraze umirali njegovi kupači. Interesantno je da se većina gradskih liječnika kupa baš na Polu pošto je ova zabrana od velike neprilike u ovo doba, smatramo da bi bilo nuždno preinačiti je, te, ako se baš hoće vidjeti tu opasnost, eventualnu zabranu ograničiti samo na desno krilo kupališta, to jest onu stranu gdje se nalazi kanal. U interesu je zdravlja i čistoće da se jednom velikom dijelu općinstva ne onemogućava kupanje u doba kad toplomjer kazuje 30 stupanja Celsiusa u hladu!»

Međutim, rezultati analize mora koja je tada provedena naveli su pozvane liječnike-vještake na preporuku o zatvaranju kupališta dokle god je kanal u njegovoj blizini. U skladu s tim mišljenjem postupile su nadležne vlasti i sredinom rujna 1926. obavijestile vlasnika kupališta o trajnoj zabrani kupanja. Novo doba apeliralo je da se Kupalište Polo spasi premještanjem kanala, ali to se nije dogodilo.

Tako je već u međuratnom razdoblju Kupalište Polo postalo dio nostalgične slike o Splitu koji nestaje. Ugođaj koji je imalo ovo kupalište na početku međuratnog razdoblja opisala je književnica Lora Klier:«Drvena tabla imala je dva, već onda izblijedljela natpisa: Kupalište Polo-Bagno Polo. Zvali su ga svi Bagno Polo. Sjor Stipe, tipični, dragi i vječno čangrizavi, obilazio je oko svojih kabina, otvarao, zatvarao, prostirao kokosove tepihe, uvijek nešto gunđao i razgonio djecu, što su se vrzla oko njegova poduzeća. More je tu bilo stalno prljavo. Nešto zbog gradskih kanala, a nešto zbog nafte i ulja od brodova. Uvijek je nešto tu plivalo, a negdašnji Duje Balavac je o tom nečem napisao: Pecopesce – ma troppo domestico. Pličine nije bilo. Na prvim stubama pružala se dubina od dva metra, a odmah malo dalje od više metara. Ali je kraj svega Bagno Polo imao prednost, da se uvukao baš u srce grada, bio bliz i čovjek nije onda trebao da preduzima čitavu ekskurziju da bi došao do mora. Tu su se kupali redovito skoro svi splitski liječnici, kao na utuk mišljenju daje to kupalište protivno najosnovnijoj higijeni zbog vječito prljavog mora. Na kupalištu je bilo, valjda od davnine, uvedeno odvojeno kupališno vrijeme: za žene, za muškarce. Krasni spol smio je da se sam i slobodan kupa od rana jutra do 11 sati prije podne. Nešto prije tog vremena obišao bi šjor Stipe pomno i pažljivo hodnike kupališta i okasnjele kupačice pozivao na odlazak. Bilo je kao u nekom internatu. Sve u redu i točnosti… Kao dijete dolazila sam na Bagno Polo. Poznavala svaki kutić, svaki škrip, a osobito veselje bile su mi tzv. kabine samice. To su bile kabine za one, koji su htjeli da se kupaju posvema izolirani od ostalog svijeta. U ograđenom drvenom prostoru bio je bazen – u samom moru.»

Još jedno splitsko kupalište uredio je privatnik. Bilo je to Kupalište Sore u Spinutu. Među mlađim je stanovnicima bilo popularno i kupanje u uvali Baluni, gdje je treninge održavao i plivački klub Jadran. Oni hrabriji penjali su se odatle na visoke litice Sustipana, odakle bi izvodili paradne skokove. U Splitu je bilo i drugih kupališta, ali to su mahom bile neuređene plaže. Sa širenjem grada i izgradnjom okružja Bačvice i Pojišan, postale su popularnije i uvale Firule i Zenta. Odvažnijima i spremnima prijeći veće udaljenosti bila je otvorena i mogućnost kupanja na neuređenim plažama pod Marjanom. Prije izgradnje sjeverne luke Splićani su se kupali i na Glavičinama.

Dio uvale u Špinutu, ispod vojničke streljane, bio je određen za kupanje vojnika. Kupanje jugoslavenskih, uglavnom srpskih vojnika, u prvim je godinama nakon njihova dolaska u Split bilo povezano s nizom problema. Kada je na početku ljeta 1919. godine Komanda mesta odredila da se vojnici XIII. i XXXII. pješačkog puka mogu kupati u Špinutu, ispod streljane i logora XIII. puka, morala je javno upozoriti građanstvo Splita kako «radi izvanrednih prilika nije moguće dobaviti gačice za kupanje svim vojnicima». No, to nije izazvalo neke veće proteste građana, koliko činjenica da su vojnici imali običaj u Špinutu kupati i konje, i to ne samo na dijelu određenom za vojničko kupanje, nego i drugdje u uvali, te su time građane koji su se tu kupali dovodili u pogibeljne situacije.

The post Povijesna Splitska kupališta appeared first on Narodni.NET.