S korizmom u selu Pridraga prestaju narodna veselja i puk se polako priprema za najvažniji kršćanski blagdan, Uskrs. Mještani se na Cvjetnicu umivaju u cvijeću. Pošto je crkva dosta udaljena od sela Križni put se održava samo na Veliki petak, a prije ulaska u crkvu cvrči se čvrčaljikama. Tijekom muke Gospodinove vjernici udaraju barabanima po klupama. Na Veliku subotu se blagoslivlje hrana.

Selo Pridraga nalazi se u Zadarskoj županiji, ima dugu kršćansku tradiciju i diči se crkvom svetog Martina koja potječe još iz VI. stoljeća.

Uskršnje vrijeme započinje početkom korizme, kada se prestaju održavati kola i pjevanje pjesama – dakle, prestaje se s narodnim veseljima.

Na Cvjetnu nedjelju ujutro bi se umivalo vodom u kojoj je cijelu noć stajalo cvijeće koje su djeca dan ranije ubrala samo za tu prigodu. Svaki petak tokom korizmenog razdoblja nije se mrsilo, niti su se sklapali brakovi – ti su običaji vezani uz crkvena pravila te vrijede još i danas, Crkveni obred križnog puta održavao se jedino na Veliki petak zbog toga što je crkva svetog Martina bila dosta udaljena od sela.

Na sam Veliki petak prije dolaska u crkvu čvrčilo se cvrcaljikama – drvenim instrumentima domaće izrade (nešto slično danas koriste navijači na raznim sportskim priredbama).

Tradicionalna drvena čegrtaljka

Za vrijeme muke Gospodinove tuklo se barabanima po klupama. Kad je bilo ljubljenje Isusa, vjernici su se pred crkvom izuvali te na koljenima puzali do oltara i ljubili križ. Na Veliki petak kovači nisu radili, a bili su i obustavljeni svi radovi u polju, a na Veliku subotu u crkvu se na blagoslov nosila domaća hrana namijenjena za uskrsni doručak: pogača, jaja, ljutika, sol, kukuruz i vino.

Uskrsni običaji u Pridrazi kraj Zadra

Tekst napisao: Mate Čačić

The post Tradicionalni Uskrsni običaji Zadarskog sela Pridraga appeared first on Narodni.NET.

Takva jela od povrća kuhana s tjesteninom ili krumpirom najčešće se zovu maneštre ili manistre. Tome valja pridodati uobičajenu palentu ili puru. U obične korizmene dane slane ribe, obično srdele i riba sušena na suncu, bile su svakog dana na jelovniku. U svečanije dane u korizmi spremao se bakalar i pekle su se pršurate ili fritule (vritule). To su uštipci od beskvasnoga tijesta g grožđicama, prženi u ulju ili na maslu i posuti šećerom.

Poljičani su početkom 20. stoljeća jaja smatrali mrsnom hranom, te su ih posljednji put prije Uskrsa jeli o pokladama. Ljudi su, unatoč svemu polako mijenjali ustaljene navike. To je bilo povezano s osudom onih koji su se služili danim povlasticama. Ivanišević o tome piše:

„Kada pop navišćuje po biskupskoj naredbi korizmeni otpust i tumači u koje dane može se jist mesa, čuje se žamor po crkvi, ljutu se stariji:Proklet bija ko ga se okusija, Nestalo više vire i zakona, Ne virujemo više ni u papu, ni u biskupe ni u pope, otkad su poste pobacili. Koji su pametniji, neće tomu prigovarati, nego se čuje di reku: ‘Biskup je otpustija, na njegovu dušu.“

Početkom 20. stoljeća postariji ljudi, a osobito žene, cijelu korizmu nisu jeli meso. Osnovne korizmene namirnice u priobalju navode se u pjesmici iz Poljica:

„Korizma Kupus pogrizla,

Ulje polokala,

Muku (brašno) polokala.“

U korizmi se nije sviralo niti plesalo, ni općenito veselilo.

Nedjelja prije Uskrsa je Cvjetnica. Na Cvjetnicu se na blagoslov nosio svežanj maslinovih ili palminih grančica. To je bilje tome blagdanu dalo ime, u Poljicima – Cvitnica ili Cvitna nedilja. Opis blagoslova maslinovih grančica:

„Pri velike mise svaki starešina kućni ili kogod od mlađi’ nosi naručak kića maslinovine, jelića i drugog zelenog granja, unaša u crkvu, ‘di pop blagoslovi. Napose blagoslovi se naramak maslinova pruća s lišćem, drži se na otaru, a kad se dovrši blagoslov, pristupaju stariji, poljubu misniku ruku i primaju na dar po jednu grančicu.“

U Poljicima su muškarci, napose stariji, kućedomaćini nosili grančice na blagoslov. Poljički su mornari blagoslovljene grančice stavljali na jarbole, a ribari na provu brodova ako nisu imali jarbola.

Blagoslovljena se grančica zatakne za strehu, svete slike, raspelo ili nešto što je obvezno visjelo u sobi. Stavljala se i u zemlju na polju ili u vrtu, a trebala je osigurati zdravlje, sreću, zaštitu i dobar urod.

U obredima Velikog tjedna bile su prisutne šibe i smatralo se da njihova prisutnost može podariti blagoslov. Pučko shvaćanje iz Poljica:

„Šibice od barabana kažu da su sritne, a najsritnija opet ona šibica što ima na sebi tri blagoslova: na Cvitnicu, na otkrivanje križa i na barabana.“ .

Šibama se pripisivalo slično djelovanje kao i grančicama blagoslovljenima na Cvjetnicu. Na Veliki četvrtak ili petak molilo se i po sto Očenaša, Zdravomarija i Slavaocu. Moleći se uz Božji grob na Veliki četvrtak ljudi nisu smjeli sjesti već samo kleknuti ili stajati. Na Veliki petak se stalno kod kuće molilo ili su bili u crkvi uz Božji grob. U uređivanju Božjeg groba sudjelovali su mještani, donoseći cvijeće i svijeće. Na misi se taj dan ljubio križ. Navečer se održava procesija i pjeva se „Puče moj:“

„Puče moj,

što učinile tebi ili u čemu ožalostile tebe, odgovori meni!“

Na Veliki petak ljudi su se gotovo potpuno suzdržavali od jela. U Poljicima se nije jelo ni pilo:

„Nađe se pobožne čeljadi, da će postiti u suvo ili „žeživat“ od jedne do druge „glorie“, to će reć 48 uri ne okusit se ni kapi vode. To se zove „postit gloriju“ na čast muke spasiteljeve, a dobije se veliko pročoišćenje.“

Proširilo se vjerovanje da taj dan valja piti više crnog vina. U Poljicima se često govorilo:

„U Veliki petak koliko se vina popije, onoliko krvi u žile navrije.“

Na Veliku subotu su se u Poljicima kupali ljudi koji su imali svrab, a da bi kupanje bilo uspješnije cijeli su čin izvodili gotovo obredno:

„I na Bilu subotu, kad se proslavi Gloria u crikvi, idu se niki okupat u more ili živu vodu u Cetini, da jim se skine srab, ali idući tamo ne imaju se obazirat na nikoga.“

Dio obreda na Veliku subotu je blagoslov vatre. Blagoslovljena se vatra kući prenosila pomoću komada drva. Smatralo se da blagoslov neće napustiti kuću sve dok se obnovljena vatra ne ugasi. Zar su najčešće prenosile žene.

Početkom 20. stoljeća u uskrsnoj noći, blagoslovljenom vodom su blagoslivljali sav životni prostor:

,,U donjin Poljicin malo se ko slatko naspavao na Uskrs obnoć: jesu li mitila ponoć, od svake kuće po jedno, dvoje i troje ide po polju od zemlje do zemlje, nosi kršćene vode, poškropi svaki komad vinograda grančicom maslinovine blagoslovljene na Cvitnicu, zadije palmu i govori: ‘Kud ja ovom vodom, tu Gospodin Bog svojim blagoslovom’.“

Razdilu se u dvoje: jedan u zapad, drugi u istok, daje moguće prije nego sunce izađe, da blagoslovi sve vinograde. Iđe se i na pokopišće, oškropu se grebi i izmoli nekoliko očenaši za mrtve.“

Na blagoslov su se nosili razni proizvodi. Blagoslovljena se hrana jela na Uskrs, za vrijeme doručka. Pojelo bi se natašte malo od svega. Zbog blagoslova se s ostacima blagoslovljene hrane postupalo na poseban način. Na Uskrs se umivalo blagoslovljenom ili tekućom vodom. Kako je Uskrs svečani dan i pada u proljeće kada je vrijeme toplije i ljepše, u Poljicima su govorili da je Uskrs gizdavac. Ljudi su taj dan nastojali obući što svečaniju i ljepšu odjeću i očekivalo se da će svatko, a osobito mladi ljudi, odjenuti nešto novo, ponoviti se. U uskrsno doba najčešće se darivao uskrsni kruh ili pecivo, osobito djeci. U Poljicima se taj uskrsni kruh nazivao pogača:

„Pogača prava čini se od same šenice. Triba prosijati brašno na gusto sito ili još bolje na koprinu. Rastanji se na loparu za dva prsta debeline, pa kad se ‘oće, da bude baš uredna i stimana (činjena) privme se na pisani kraj lopara, pa ostane sva lipo napisana, a na sridini križ. Peče se u prisan, jer bi kvasanje pokvarilo pismo, a u općenito sve tako tanke pogače i bez pisana kuvaju se u prisan.“

Tradicionalna Uskrsna pogača

Cesto se naziva i sirnica. Tim uskrsnim kruhovima su dodavani različiti mirisi i dodaci poput limunove ili narančine kore, grožđice, pinjole, suhih smokava i si. Šećer se često spominje kao sastojak uskrsnoga slatkog kruha. Pečenje uskrsnoga kruha i kruha općenito je bilo vrlo zahtjevno:

„Puno je do stopanjice zna li kruh umisit, uredit, lipo ispeć, svako ne zna, ne iđe jon za rukon. Zato se čuje prikor, kad se goni mlivo u mlin na paripčetu:

„Deh vranića – na tebi je šenica,

Kakva je stopanjica – bit će gora neg sirčanica.“

Kućanice su često nosile kruh da se ispeče u seoskoj peći kod profesionalne pećarice, jer se smatralo daje kruh pečen u peći „korisniji, čistiji, durećniji (trajniji)“. To se činilo o svakom većem blagdanu ili poslu, kad se zbog manjka vremena ili zbog veće količine kruha koju treba ispeći to ne može učiniti kod kuće. Kruh se početkom 20. stoljeća veoma cijenio:

„Pogača je u gornjim Poljicin (u drugim malo se čini) puno činjeno jiće, nosi se za dar, a peče se uvik na kovinu pod cripnjon. Kaže se: Lipe su ti oči – pri pogači.“

Čestitanje se odvijalo usmeno, najčešće na sam Uskrs, poslije jutarnje ili večernje mise ili na uskrsni ponedjeljak. Zaziv poznat početkom 20. stoljeća u Poljicima je glasio:

„Na dobro vam došlo sveto Uskrsnuće! I vami na spasenje!“. Svi koji su tijekom godine živjeli na gospodarskim imanjima podalje od mjesta u Poljicima za blagdan su dolazili kući.

Tekst napisala: Ana Šarić

The post Uskrs i Uskrsni običaji u Poljicima appeared first on Narodni.NET.

Selo Bukovica čije običaje opisujemo tipično je selo zadarskog zaleđa. Narod se u njemu redom bavio uzgojem stoke i ratarstvom. Od toga se živjelo, a i danas je tako za nekolicinu ljudi koji se iz mjesta nisu iselili.

Uskrsni običaji

Zadnjim danima poklada završavale su se igre i sve ostale karakteristike tog dijela godine nakon kojeg nastupa 40-dnevna korizma. Korizma je vrijeme u kojem se zaljubljeni parovi nisu mogli ženiti pa bi

poklade bile zadnji trenuci za to. Većinom bi se ta situacija pratila raznim šaljivim pjesmama poput ovog stiha:

„Poklade, poklade, svaki svoju popade.“

Opravdanje za takav običaj bilo je samo značenje korizme kao razdoblja duhovnog čišćenja i pripreme za najveći kršćanski blagdan. Pripreme su se vršile i u fizičkom smislu, pa su post (jedenje samo kruha i vode) i nemrs (nejedenje mesa) bili česti u vrijeme korizme. I sam početak korizme u tom je duhu. Naime, Čista srijeda bila je posna. Kroz korizmu redovito je srijedom i petkom bio nemrs.

Zadnja nedjelja pred Uskrs – Cvjetnica – (malo opširnije) bila je posebna i u skladu s imenom. Dan prije crkva bi se kitila cvijećem, a na sam dan, rano ujutro djeca bi otišla skupljati cvijeće (poljsko cvijeće, ljubičica, ciklama, cvijet badema…) nakon čega bi se u njemu umivali prethodno ne cijedeći vodu. S obzirom da se u tom kraju maslina, čiju se granu nosilo na blagoslov, rijetko nalazila, većinom bi cijelo selo svoju grančicu uzimalo s jednog od nekolicine stabala koja su rasla upravo ispred crkve. U sklopu mise održavala bi se procesija u kojoj bi vjernici obišli crkvu moleći, pjevajući, slaveći Boga, dok su djeca putem posipala cvijeće. Posebnih običaja za Cvjetnicu nije bilo. Uz tradicionalnu misu i malo bogatiji objed, ljudi su isto radili (čuvali stoku) jer je taj posao obvezan svaki dan.

Na Veliki četvrtak bi se obavljala ispovijed vjernika, a Veliki je petak bio postan i neradan.

Velika subota je najmlađima najdraži dan. Tad su se, naime, bojale pisanice i to većinom u vodi u kojoj se kuhao peršin ili orahova kora, za tamnozelenu, a ljuska crvenog luka za smeđecrvenu boju. Pisanice su se ukrašavale i urezivanjem različitih motiva. Na Veliku subotu domaćica bi detaljno očistila kuću, dvorište (avliju), torove, sjenike… pripremajuće se za veliki dan. Jelo bi se blagoslivljalo u subotu navečer, a košarica bi sadržavala sljedeće:

jaja (po jedno za svakog člana obitelji i dva za svećenika), mladi luk, kruh (pšenični kruh ukrašen narodnim motivima koji su se oblikovali čašom i za razliku od ostalih dana kruh bi prelili razmućenim jajem za postizanje sjaja), sol (nosili su soli koliko je potrebno za soljenje uskrsnog jela, a posebno se ponijela veća količina za stoku), zmijska trava (tzv. Kaloper – vjerovalo se da blagoslovljena štiti od ugriza zmije, na njenom se blagoslivljanju inzistiralo ne toliko zbog zaštite ljudi, koliko stoke). Imućnije obitelji u košaru za blagoslov stavljale bi i pršut. Blagoslivljanje  zmijske trave i soli za stoku pokazuje nam koliko su ljudi ovisili o njoj. Stoka im je bila osnova za život i za vrijeme blagdana na nju se ni je zaboravljalo. Bila je dio svakodnevnog življenja obitelji, neophodan dio.

Ujutro na sam Uskrs jela bi se blagoslovljena hrana nakon čega bi se išlo na svečanu misu. Misa bi počinjala većinom oko podneva, a nakon nje bi narod skupljen oko crkve igrao igre i plesao narodna kola. Plesalo se tzv. biračko kolo. U kolu bi sudjelovao podjednak broj muškaraca i žena. Jedan sudionik kola bio je ujedno i kolovođa, glavni pjevač, koji bi započeo pjesmu, a zatim bi pjevali i drugi. Za to vrijeme jedan bi muškarac započeo biranje, odnosno odabir djevojke koja mu se u kolu svidi. Birač bi ju primio za ruku i zajedno bi šetali sredinom kola, upoznavajući se, dok bi ostatak kola pjevao pjesmu ljubavne tematike. Vremena za upoznavanje imali su toliko koliko je trajala pjesma, nakon čega bi izabrana djevojka birala. Kolo bi se tako igralo dok god su sudionici htjeli. U skladu s pravilom neženidbe, u korizmi se kolo nije plesalo. Isto tako nije karakteristično samo za Uskrs, plesalo se za seoske fešte, sajmove i ostale vrste proslava. Pjesama koje su se u kolu pjevale bilo je mnogo. Priložit ću tek par stihova:

„Biraj mali da si zdravo

Hajde mali(a) izaberi

i vodi je kući pravo

koga tvoje srce želi.“

Osim biračkog kola igrala bi se još jedna plesna igra, tzv. kukulešće. U njoj su se izdržljivi i fizički spremni pojedinci (muškarci i žene) natjecali u brzom plesu uz zvuke usne harmonike. Pobjednik je bio najizdržljiviji plesač.

Biračko kolo:

httpv://www.youtube.com/watch?v=lO0zc0ZTDNc

Kukulešće plesna igra:

https://www.youtube.com/watch?v=SI1d4b1Pvew

U ranim poslijepodnevnim satima išlo bi se kućama na uskrsni objed, na kojem su bili svi članovi obitelji. Trpeza je bila bogata, puno bogatija od uobičajenih dana (s janjetinom, svinjetinom, mladim lukom, domaćim kruhom…). Odmor nakon ručka u poslijepodnevnim satima bio bi prekinut obvezom čuvanja stada, koje se ni za blagdane nije smjelo zapostaviti.

Uskrsni običaji u Bukovici i bojanje jaja.

Tekst napisala: Maja Kresović

The post Tradicija i Uskršnji običaji u Bukovici appeared first on Narodni.NET.

Pripreme za Uskrs započinju već u korizmeno vrijeme, a nastavljaju se kroz Veliki tjedan( već smo pisali o Velikom tjednu) koji započinje tradicionalnim umivanjem u cvijeću na Cvjetnicu i blagoslovom maslinovih grančica. U vazmenom trodnevlju brojnim obredima nastoji se potaknuti ljude na razmišljanje o muci i smrti Isusovoj te ih na taj način i duhovno pripremiti za najvažniji kršćanski blagdan.
Pepelnicom (možete pročitati više o običajima na Pepelincu) započinje obredno čišćenje, na način da se ljude posipa pepelom. To je ujedno dan posta i nemrsa. U korizmi je običaj nemrsa, odnosno ne jedenja mesa, ako ne svaki dan, a ono obvezno petkom.

Cvjetnica ili Nedjelja muke Gospodnje uvodi nas u Veliki tjedan, tjedan Isusove muke i smrti. Svečanom maslinovim grančicama sjećamo se Isusova svečanog ulaska u Jeruzalem. Kod nas je običaj da se dan prije ubere raznovrsno cvijeće koje se stavi u vodu, da bi smo se ujutro na Cvjetnicu mogli umivati u tom cvijeću.

Blagoslovljene maslinove grančice koriste se za zaštitu kuće i plodnost polja. Najstariji član obitelji grančice nosi na polja koja su zasađena, da ih blagoslovi i da grančicu stavi u zemlju.
Veliki tjedan priprema je za predstojeće uskrsne blagdane, vezuju se crkvena zvona i sve se prekriva ljubičastom tkaninom. Na Veliki Četvrtak posvećuje se sveto ulje za sakramente i blagoslivlja bolesničko ulje, a navečer slavi se obred Gospodnje večere, na kraju obreda pjeva se prvi dio Gospina plača, a drugi dio završava se na Veliki petak.

Uskrs se slavi vazmenim trodnevljem Krista umrlog, pokopanog i uskrsnulog. To ie Veliki petak, Velika subota i Nedjelja uskrsnuća Gospodnjeg odnosno Uskrs.

Na Veliki petak održava se strogi post, u crkvi se održava obred klanjanja presvetom sakramentu i obred ljubljenja križa. Nema svete mise već obred Muke. Na kraju se nastavlja pjevati drugi dio Gospina plača. Prošireno je vjerovanje da na Veliki petak valja piti više crnog vina Vjeruje se da koliko tad popiješ vina, da toliko dobiješ krvi.

Gospin plač Ansambl Lado

httpv://www.youtube.com/watch?v=9_WwI52ymq0

Velika subota je dan kad se razvežu crkvena zvona, tad započinje Vazmeno bdijenje, najsvečanije bogoslužje crkvene godine obuhvaća službu svjetla, službu riječi, krsnu službu i euharistijsku službu. Kod nas se na taj dan nosi jelo na blagoslov, hranu koja će se blagosloviti na Uskrs. Cijeli dan se priprema hrana koja će se blagosloviti; peku se pogače, kuhaju jaja, i to zajedno s ljuskom crvenog luka te tako poprimaju crvenkastosmeđu boju.

Na blagdan Uskrsa sveta misa se slavi u devet sati ujutro. Slavlje započinje ulaznom pjesmom „Gospodin slavno uskrsnu“, a završava pjesmom „Kraljice neba, raduj se“.

Osim darivanjem, o Uskrsu se uspostavlja dodir i razmjena među ljudima. Čestitanje promatramo kao razmjenu dobrih želja, posjećujemo prijatelje, susjede i rodbinu. Uskrsni blagdani obilježeni su društvenim aktivnostima, jer je Uskrs blagdan o kojem se okupljaju svi ukućani.

Nedjelja poslije Uskrsa naziva se još i Bijela nedjelja ili kod nas Mali Uskrs ona označava završetak uskršnjih događaja, te nastavak proljetnih običaja.

Tekst napisala: Josipa Stevanja

The post Uskrs i uskrsni običaji mjesta Glavica, Zadar appeared first on Narodni.NET.

Mladi i djeca na Cvjetnicu peru lice u vodi u kojoj se noć prije uronilo proljetno cvijeće. Brojni crkveni obredi karakteristični su za Veliki četvrtak, a tog dana vjernici dolaze i listi prid križ. Puk se u crkvu poziva drvenim čegrtaljkama. Vazmak i pogača su najpoznatija uskrsna jela.

Tradicionalna drvena čegrtaljka

S Uskrsom već nastupaju običaji proljetnog ciklusa, u kojima dolazi do izražaja posvećivanje pažnje zemlji i poljodjeljskim radovima.

Na Cvjetnicu ili Maslinsku nedjelju bio je običaj da mladi i djeca peru lice u vodi u koju je prethodnu večer stavljeno razno proljetno cvijeće, a dobivaju i jaje koje se kraj vode ili u vodu stavljalo. Maslinove grančice koje su se u crkvi blagoslivljale kod kuće su se držale s najvećim poštovanjem, na istaknutom i posebnom mjestu.

Veliki četvrtak, petak i subota prolazili su u pripremama za blagdan Uskrsa i u crkvenim obredima. Do promjene dolazi šezdesetih godina 20. stoljeća. Obredi mise večere Gospodnje, klanjanje križu i vazmeno bdijenje održavali su se u jutarnjim satima, a poslije podne i predvečer oficij – pjevanje jutrenje i pohvala nastupajućeg dana. Nakon oficija na Veliki petak održavala se i procesija, Toga dana se dolazilo u crkvu “listi prid križ“, tj. puzati na koljenima od vrata do oltara gdje se ljubio križ. Zvona nisu zvonila od Velikog četvrtka do Velike subote, pa se na službe pozivalo i u crkvi su se upotrebljavale drvene čegrtaljke. Osobito se strogi post držao na Veliki petak. Čak se i zvonima Sto su visila o vratu volovima stavljalo trave da ne zvone. Posebno obredno jelo za Uskrs je pečeno janje, vazmak. Klalo se na Krsnu (Veliku) subotu i na uskrsno jutro se pečeno nosilo na blagoslov u crkvu. Kosti od vazmaka nisu se bacale, već zakapale u zemlju. Krvlju vazmaka bi se na vratima dvora načinio križ, prema starozavjetnom pashalnom običaju koji nalazimo u Bibliji. Drugo važno obredno jelo je pogača, uskrsni slatki kruh, koja se također, uz jaja, mladi luk, vino i sir nosila u crkvu na blagoslov i s najvećim poštovanjem blagovala. Jaja su se bojala, a njima se i tucalo, tj. udaralo jajem o jaje s namjerom da će onaj čije ne pukne dobiti drugo jaje.

Tekst napisali: Ivana Milin / Suzana Selimi

The post Tradicionalni Uskršnji običaji u Briševu appeared first on Narodni.NET.

” Spomeni se čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti.”

Poseban osjećaj približavanja Uskrsa osjeti se već četrnaest dana prije blagdana. Ta se nedjelja zove Glušnica (Gluha nedjelja), i tog su se dana u crkvi pokrivale svete slike, raspela i dr… što je bila priprema za skorašnji blagdan muke i smrti Isusa Krista.

Sljedeća nedjelja je Cvjetnica. Tada se u crkvu nose maslinove grančice na blagoslov,  pjeva se Muka Gospodinova, što je poseban doživljaj jer ju pjeva zbor. Cvjetnicom je počinjao Veliki tjedan, u kojem se u ponedjeljak i utorak nije održavala posebna služba Božja, već kao i u obične dane.

Na Veliku srijedu misa se govorila uvečer. Pjevala se Muka Gospodinova. Nakon toga počeo bi baraban, udaranje štapovima i šibama po klupama i po podu. šibom o oltar prvi bi udario župnik, a potom bi ga slijedili svi nazočni. Taj je običaj u narodu značio da treba udariti razbojnika Barabu, a ne Isusa, zbog čega se vjerojatno tako i zove.

U davna vremena se služba Božja na Veliki četvrtak održavala i prijepodne i poslijepodne. Prijepodne su na Slavu Vičnju (Slava Bogu na visini…) zvonila zvona, nakon čega su ih zavezali i više se nije zvonilo do Slave vičnje na Veliku (Krsnu) subotu. Toga bi dana na sv. misi bilo nazočno dvanaest ljudi, što je simboliziralo dvanaest apostola, a svećenik bi im prao noge, kao što je i Isus činio apostolima. Na toj sv. misi svećenik bi prenio posvećene hostije i sveto Otajstvo u Božji grob postavljen za tu priliku na oltaru Srca Isusova. Puk bi pritom pjevao napjev: “Usta moja otpjevajte.”

Božji grob su mladići čuvali dvadeset i četiri sata, i to s puškama na ramenu. Kako su zvona bila zavezana, umjesto zvonjenja se “škrgoćalo” (klepetalo). Djeca bi obično išla kroz mjesto i “škrgoćanjem” pozivala ljude na u crkvu. Ljudi su se pozivali na poseban način kao npr. “prva volta na misu, druga volta na misu, treća volta na misu.” “Skrgoćale” su bile različitih veličina i proizvodile su najraznovrsnije zvukove, a oduvijek su najbolje i najveće bile crkvene “škrgoćale.”

Veliki petak je poseban dan za svakog vjernika. Dan strogog posta i nemrsa. Obično se jede samo riba i pije se vino. Na Veliki petak služba u crkvi bila je posebna – pjeva se Muka po Ivanu. Nakon toga svećenik bi otkrio križ, a vjernici su pjevali: “Evo drvo križa na kojem je spas svijeta visio.” Ljudi su klečeći puzali (lizili) od ulaza u crkvu do oltara, gdje bi svatko poljubio raspelo. Klanjajući se križu, vjernici su pjevali :”Puče moj, što učinih tebi ili u čemu ožalostih tebe? Odgovori meni.” Nakon završetka službe počinjala je procesija. Na čelu procesijske povorke nošen je veliki križ, iza njega išli su muškarci, za njima svećenik koji je nosio sveto Otajstvo i pjevao. Na kraju procesije išle su žene. Ljudi u procesiji brojnim su starinskim svjetiljkama osvjetljavali put. Prozori kuća, zidovi, terase i ulazna vrata pokraj kojih je procesija prolazila bili su osvijetljeni mnogim svijećama, luminima ili vatrama od pepela i petroleja. Nakon procesije u crkvi se pjevao “Gospin plač”.

Na veliku ili Krsnu subotu pred crkvenim se vratima naložila vatra . Na njoj bi se upalila uskrsna svijeća u koju je svećenik utisnuo pet grumena blagoslovljenog tamjana i čitao dvanaest proročanstava. Ljudi su stajali, okupljeni pred crkvenim vratima, držeći u rukama upaljene svijeće. Nakon blagoslova vatre svećenik bi blagoslovio vodu što je za tu priliku, u posebnom “maštelu” (vjedru), donesena na sredinu crkve. Nakon blagoslova ta je krsna voda odnesena u škropionicu kod ulaza u crkvu, koja je bila prazna još od Velikog četvrtka. Iz toga su ljudi uzimali posvećenu vodu i nosili je kući za blagoslov domova i ukućana. Nakon blagoslova vode blagoslivljala se voda za krštenje. U trenutku kad se u crkvi zapjeva: “Slava Bogu na visini “odvežu” se zvona i zvonjavom se naviješta Isusovo uskrsnuće. Na Veliku subotu je i blagoslov hrane. Zene bi ujutro marljivo poranile da bi ispekle “turte” i “kolube”, posebne slatke kruščiće, te obojale jaja prirodnim bojama, najčešće korom kapule. Svaka se kućanica pritom trudila da joj “turte” i “kolube” izgledaju lijepo. Osim njih na blagoslov se nosio kruh, vino, sol, kuhana jaja, mlada kapula i drugo. U prijašnjim vremenima, kada su se stanovnici Ražanca bavili uzgojem stoke, na blagoslov se nosila i janjetina.

Na Uskrs je cijelo selo osobito veselo. Sveta misa je posebne svečana, a za ručak se jelo samo ono najbolje. Nakon mise obično se plesalo poznato ražanačko kolo u kojem je igralo i staro i mlado.

https://www.youtube.com/watch?v=Fkj6FX2RdyI

Tekst napisala : Ana Valjin

The post Tradicija i Uskršnji običaji općine Ražanac appeared first on Narodni.NET.

Osamnaest kilometara sjeverno od Zadra nalazi se mjesto Radovin. Dio je Općine Ražanac. Godišnji običaji u Radovinu posebno su zanimljivi. Danas, iako je napredovala tehnologija ipak stari običaji se gube, jedan dio je ostao sačuvan u narodu i djelovanju KUD-a Radovin.

Završetkom poklada i mjeseca maškara dolazi korizma.

Korizma

Blagoslov vatre i pepela označava početak korizme. Običaj nalaže da se ljudi posipaju pepelom. Tada svećenik izgovara riječi: “Spomeni se čovječe da si prah i da ćeš se u prah povratiti.” Na taj dan je strogi post i nemrs, tj. ne jede se meso i jede se samo jednom, najčešće riba. Oni koji žele strogi post jedu kruh i piju vodu.

Od početka korizme, pa sve do Velikog tjedna ide se u crkvu na misu i križni put. Najčešće se misa i križni put održavaju sredinom tjedna. U obiteljima se svaku večer molila krunica.

Ovdje možete pročitati malo više o korizmi na Wikipediji.

Veliki tjedan

Veliki tjedan prolazi u pripremama za blagdan Uskrsa. Do 1950. godine obredi Mise Večere Gospodnje, Klanjanje križu i Vazmeno bdijenje održavali su se u jutarnjim satima. Poslijepodne i navečer održavanje oflcij – pjevanje Jutrenje(jutarnja) i Pohvala novom danu.

VELIKI ČETVRTAK

S poslovima se na Veliki četvrtak završavalo do dva sata poslijepodne. Svi radovi koji nisu bili završeni do dva sata prekidaju se i ostavljaju za sljedeći tjedan, obično utorak ili srijedu poslije Uskrsa. Zvona od Velikog četvrtka ne zvone i vezana su. Na misu se pozivalo čegrtaljkama. Zvona koja su nosile životinje bi se isto tako vezala.

Drži se strogi post i u crkvi se pjeva Gospin plač.

Gospin plač u cjelosti možete pročitati na stranici Katolici.org (Gospin plač).

VELIKI PETAK

Služba Velikog petka održava se u večernjim satima. Sad već izgubljeni običaj je da se sa štapovima udaralo po klupama u crkvi ili podu te vikalo: “Udrite ge Barabana da mu dođe do moždana.” Pjeva se Gospin plač. Križ stoji ispred oltara te vjernici idu na koljenima do križa

i tri puta ga ljube. Na koljenima se vraćaju u klupe.

VELIKA SUBOTA

Na Veliku subotu spremala se hrana za blagoslov. Janjetina koja se peče i nosi na blagoslov zove se vazmak. Iznutrice nakon klanja se ne bacaju već se zajedno s mladim pršutom stavljaju natrag u utrobu i peku zajedno. Krvlju bi se načinio križ na vratima dvorišta (starozavjetni običaj koji se nalazi u Bibliji). Također se spremao slatki kolač, blagoslovnica. Pravio se od brašna, šećera, dosta limuna, kvasca i jaja.. Ako je korišteno više jaja blagoslovnica je izgledala ljepše. Posebno se i ukrašavala. Napravile bi se tanke pletenice i postavile na blagoslovnicu u obliku križa, a na sredinu bi se stavilo jaje premazano šećerom i žutanjkom.

Za mlađu djecu u obitelji bi se pripremale manje blagoslovnice koje su se nosile na blagoslov. Zadaća djece je bila da sakupljaju grančice. Blagoslovnice su se pekle na peki (crijepnja, čripnja, sač).

Misa na Veliku subotu je misa za mlade. Blagoslov je to mlađeg stanovništva u mjestu i hrane koja se donosi. Hrana se nosila u košarama na glavi. Nosi se mlada janjetina (već pečena), jaja, sir, slatki kolači, kukuruz, luk i vino. Jedan dio hrane s blagoslova ostavljao se svećeniku.

USKRŠNJE JUTRO

U današnje vrijeme hrana se na blagoslov nosi na Uskršnje jutro. U nekim obiteljima zadržan je običaj da domaćin kuće kad se hrana donese s blagoslova izgovara: “Blagoslov kući, svaki smrad iz kuće.” Kuća je obvezno morala biti čista, bez prašine i pepela. Obitelj nakon toga zajednički doručkuje. Kosti koje ostanu nakon jela, ne bacaju se već se zakopaju u zemlju. Jede se samo slatki kruh, blagoslovnica, i to ona koja je blagoslovljena na uskršnje jutro. Na misi se slavi Kristovo uskrsnuće i pjevaju pjesme u Njegovu čast.

U prošlosti su mještani nakon mise plesali kolo i pjevali (orcali). U popodnevnim satima muškarci su bućali (boćali).

KUD Radovin i uskršnji običaji u Radovinu i okolici

Tekst napisala : Iva Vigan

The post Tradicionalni Uskršnji običaji Radovina (Zadar, Dalmacija) appeared first on Narodni.NET.