O Renesansnom festivalu

Na bedemima starog koprivničkog grada u rujnu se odvija pravi povijesni spektakl. Pod viteškim šatorima vitezovi bruse svoje mačeve ne bi li u dvoboju osvojili ruku svoje djeve, lovački sokoli kruže zrakom izvršavajući zapovijedi svojih vlasnika, a trgovci i obrtnici iz sveg glasa privlače kupce da priđu njihovim štandovima punima kojekakvih rukotvorina i proizvoda tipičnih za daleku prošlost. Ulicama se šire privlačni mirisi renesansne kuhinje, egzotičnih namirnica koje su se nekoć koristile. Jedino pravilo koje vrijedi na Renesansnom festivalu jest obveza da ništa ne smije odavati da se zapravo nalazimo u 21. stoljeću.

Podravski motivi ;Motivi su sajam starih zanata, tradicijskih  i umjetničkih obrta. Najveći sajam starih obrta u ovom dijelu Europe uključuje tridesetak starih majstora različitih profila ( užar, postolar, dimnjačar, kovač, stolar, tkalja, lončar, notarica, tiskari i drugi), koji će prezentirati izradu svojih proizvoda dok su Podravski motivi jos i najveći sajam naive na kojemu svoja djela izlažu svjetski poznati naivni slikari.

i Šoderica nase “more”

The post Koprivnica i Renesansni festival na bedemima starog grada appeared first on Narodni.NET.

Lozu su još gajili Feničani. Sa otočja između Azije i Grčke, loza je došla na Grčko kopno, od tuda po Jadranskim otocima, na Siciliju pa na Apeninski poluotok, a Rimljani su je proširili po cijelom Rimskom Carstvu.

Naša domaća vinova loza potječe od divlje loze “vinjage” ili “vinike”. U drugim zemljama ima pojedinih trsova, koji imaju promjer od jednog metra. Postoje tvrdnje da su to patuljci kakvih ima na kavkazu (kavkasko primorje). Najstariji trsovi loze postoje u Kaliforniji, a onaj najstariji koji je davao godišnje više tona grožda od starosti je usahnuo.

Naši su preci podizali vinograde samo na najboljim položajima, okrenute jugoistoku ili jugozapadu, zaklonjene od sjevernih vjetrova i na okomitim Brežuljcima. Često su pratili na kojim obroncima se najbrže otopio snijeg, dok ga je u okolici bilo još veoma mnogo. U 19. st. Europska vinova loza stradava od Filoksere, bolesti korijena (korjenova uš)

Godine 1845. prvi puta se u Engleskim vinogradima pojavila plijesan (peronospora) donesena iz Amerike, a 1860. godine donesena je u Europu trsna uš (Filoksera). Filoksera se prvi puta pojavila u Francuskoj iz koje se proširila po cijeloj Europi i uništila svu Europsku lozu. Nakon katastrofe trebalo je Europi mnogo napora i financijskih sredstava za podizanje novih vinograda na podlozi američke loze čiji korijen je otporan na filokseru.

Kada pogledamo današnju vinovu lozu vidimo da je veoma osjetljiva, pa je potrebno da se vinogradar neprestano angažira od zimskog do jesenskog razdoblja u vinogradu.
Kada pogledamo današnju vinovu lozu vidimo da je veoma osjetljiva, pa je potrebno da se vinogradar neprestano angažira od zimskog do jesenskog razdoblja u vinogradu.

Povijest vinogradarstva Hrvatskog zagorja

Povijest koja je vezana uz vinovu lozu, vinograde i običaje, koji prate tu tradicionalnu poljoprivrednu kulturu. Niti jednu tradicijsku gospodarsku granu, važnu za društvo ne možemo povezati sa cijelim kompleksom vjerovanja i običaja, kao što je slučaj kod vinogradarstva i vinarstva. Očito je da je ta povezanost obicaja kod Zagoraca uz vinograde i vino veoma duboka.

Zagorje svojim položajem po svojoj prirodi odabrano je za gajenje vinove loze i održavanje vinograda. Hrvatsko zagorje je prijelazno područje s alpskog na panonski prostor, koje je omeđeno riječnim vodotocima i gorama. Ovdje ga razmatramo samo u okviru prostora Krapinsko – zagorske županije.

Zagorje karakteriziraju izvrsne prirodne karakteristike, pa nije čudo što se na ovim prostorima gaji vinova loza i podižu vinogradi od davnina. Prema dostupnim podacima opisanim u raznim edicijama, brošurama, te uvidom u povijesnu građu u privatnim zbirkama, te dostupnim dokumentima Franjevačkog samostana u Klanjcu bilo je moguće dobiti uvid u prošlost koja je djelomično sabrana na ovim stranicama.

Povijest koja je vezana uz vinovu lozu, vinograde i običaje, koji prate tu tradicionalnu poljoprivrednu kulturu. Niti jednu tradicijsku gospodarsku granu, važnu za društvo ne možemo povezati sa cijelim kompleksom vjerovanja i običaja, kao što je slučaj kod vinogradarstva i vinarstva. Ocito je da je ta povezanost običaja kod Zagoraca uz vinograde i vino veoma duboka.

Pisana povijest današnjeg podrucja Krapinsko – zagorske županije započinje krajem 12. stoljeća. Tijekom 13. stoljeća pa do polovice 14. stoljeća trajao je proces oblikovanja strukture naselja, koje čine danas gradove i općinska središta županije.

Uz pisane izvore, arheološke iskopine nadene na prostoru HR Zagorja jesu dokazi koji dokazuju daleku tisućljetnu povijest.

Stvaranje Rimskog carstva, koje je vladalo cetiri tisuce godina nije mimoišlo naše krajeve. Iskopine u Krapini, Loboru i Radoboju govore o prisustvu Rimljana na ovim prostorima. Sa sobom su Rimljani donijeli vinovu lozu i podizali su vinograde na obroncima planina.

Emigracijom naroda u Europi u VII stoljeću na današnje prostore HR Zagorja dolaze Hrvati. Nažalost od pisanih materijala i ostataka gradevina više znamo iz srednjeg vijeka.

U 13. i 14. stoljecu na padinama brda u sjevernom djelu HR Zagorja nicu srednjevjekovne utvrde ( burgovi ), zbog najezde Turaka, koje su bile najbolja obrana od osvajača. Turci su na sreću samo prolazili prostore HR Zagorja, kada su išli na opsadu Beča. Nakon izgubljene bitke kod Beča, Turci se povlače. Nakon povlačenja Turaka život se normalizira. Počinje gradnja kurija, dvoraca i sakralnih objekata. Turci su sjekli i uništavali vinograde jer im vjera zabranjuje pijenje alkohola. Nakon povlačenja Turaka počinje i obnova vinograda. Sve te povijesne okolnosti utjecale su u velikoj mjeri na razvoj poljoprivredne kulture, a pogotovo na razvoj vinogradarstva.

Vrijedne podatke o gospodarstvenim čimbenicima u 16. st. Pa tako i o proizvodnji vina, dobivamo zahvaljujući istraživanjima vezanim uz Veliku seljačku bunu 1573. g. Iz tog istraživanja saznajemo da je proizvodnja vina u drugoj polovici 15. st. i pocetkom 16. st. bila veća od vrijednosti proizvodnje žitarica.

Vinogradarstvo je u HR Zagorju bilo iznimno važna privredna grana u feudalnom razdoblju. Kmetovi su obrađivali svoje i feudalčeve vinograde. Svoje obaveze kmetovi su morali plaćati vinom, fizičkim radom i u naturi.

Naturalna davanja kmetova bila su podijeljena u tri velike skupine: stalne daće, procentualne daće i naturalna radna podavanja (kopači u vinogradu, izrada kolja, davanje hrastovih dužica za izradu vinskog suda).

Jedna od daća nazvala se “gornica”, koja je bila stalna daća, a ovisila je o velicini vinograda. “Gornica” se ubirala pomoću registra, koji su navodili imena posjednika vinograda i količinu koju su dužni dati.

Druga je bila “herg” (stubičko vlastelinstvo), a mjerne jedinice kojima su se mjerila davanja bila su vedra i pinte ( u to vrijeme nije se koristio metrički sustav).

Svako seosko domacinstvo (“dini”) imalo obavezu dati broj vedara i pinti zavisno o veliČini vinograda.

Pored vinskih daca kmetovi su bili obavezni raditi u feudalcevim i kanonickim vinogradima. Pored rente kmet je morao prirediti i dati vinsko kolje, hrastove dužice za bačve ili pak odvoziti feudalčeve bačve s vinom na prodaju.

Uz osnovne daće bile su to još i obveze davanja darova ili pak plaćanja u novcu za pečaćenje klijeti.

Mjera za veličinu vinograda određivala se brojem kopaca. Točno se znalo koliko jedan kopac u vinogradu u jednom danu može okopati površine.

Proizvedeno vino iz feudalnih vinograda bilo je namijenjeno tržištu, pa su feudalci imali isključivo pravo vinotočja na lokalnom tržištu, naročito tamo gdje su bila naselja otvarali su gostionice, kao i na svojim posjedima.

Sredinom 16. st. Sabor donosi nove propise o vinotočju, štiteći interese plemićkog staleža. Zbog seljačke bune u nove propise o vinotočju unesena je odredba, po kojoj plemići nisu smjeli krčmariti vino, prisiljavajući kmetove na prodaju njihova vina u kmetovskim vinotočjima i utjerivati naplatu u novcu bez obzira da li je kmetsko vinotočje prodalo vino ili ga nije prodalo.

Vino se u 16. st. uglavnom spremalo u drvene bacve, koje nisu bile najpodobnije za čuvanje vina i održavanje njegove kvalitete. Transport vina obavljao se u drvenim bačvama. Pojavom stakla, transport se obavljao u opletenim demižonima vrbovim šibljem.

U 17. st. dolazi do velikih promjena u životu feudalnih posjeda. Potpuni nestanak turske opasnosti; urota Zrinskih i Frankopana protiv apsolutizma Habsburgovaca

Izvor: www.tzkzz.hr

The post Povijest vinove loze hrvatskog zagorja appeared first on Narodni.NET.

Između zime i proljeća poznate su u tom prijelaznom dobu poklade koje se još nazivaju raznim nazivima. Blagdan se naziva poklade,  susrećemo nazive: fašenjak, fašenjek, naziv fašenk

U podravini postoji naziv fašengel a oni koji su se obukli u maske nazivali su se fašenki, postoj naziv deda fašeng i baba kudelja.

u nekim zagorskim i slavonskim mjestima duplira se naziv blagdana o čemu svjedoči i pjesma:

Fašange, poklade,

Svaki svoju spopade

A ja moju Milicu,

Pa š njom pod kabanicu.

Pjesma nam daje ogovor o samim danima:

Oj fašange, to su ludi dani.

Kad mi mama švalera ne brani.

* švaler – ljubavnik, dragan

Fašangari izvodili su svakojake šale, uostalom ganjali su djecu. Muškarci su se spravili za buše i kroz selo odali i pjevali:

Bješte, djeco, idu fašangari,

Ja sam bježo kad sam bio mali.

“Svaki je imo torbu s pepelom u ruki, ko nije bežo, ganjali su se š njime, i s tom pepelnom torbom bi ga prašili.”

Poklade se održavaju poslije sveta Tri kralja, pa sve do Pepelnice (Čiste srijede, Čiste sride, odnosno Čiste srede).

Uoči poklada čak i dani imaju zanimljive pučke nazive. Poznat je sramotni pondeljak, odnosno sramotni pondeljek, glavobojni utorak, ili glavobojni torek, vrtićeva sreda, lakomac ili lakomi četvrtak, odnosno lakomi četrtek, plantavi petak, odnosno plantavi petek i mušićeva sobota,

Ovi su dani zaštićeni raznim zabranama, naime zabranjeni su radovi oko kudelje, tj. na sramotni pondeljek bila je sramota presti i tkati. Na glavobojni utorak ženama i djevojkama zabranjeno je presti, a koje naruše tabu te će boljeti glava. Na vrtićevu sredu nije bilo slobodno presti, tj. da se vrti kotač na kolovratu. Vjerovalo se je da ona žena koja tog dana prede toj će se vrtjeti u glavi. U lakomi četvrtak također ne valja presti. Na plantavi petek ona žena koja prede ta će oplantavet (postati će šepava). Na mušičevu sobotu koja žena obavlja radove oko kudjelje tu će tijekom cijele godine napadati mušice. Zabrane su se odnose i na konje, naime na plantavi petak, odnosno petek, nisu upregli konje jer bi oni isto postali plantavi.

Na poklade bi se spremili pa išli u ponedeljak u buše, pa onda što se skupi brašno i masti – svašta su davali – i jaja, i šećera, onda bi jedna žena pekla kolačiće dok mi dođemo, a ono drugo bi polak gajdašu dali, a polak za tu sobu, koju je mladež iznajmila. Onda tamo nisu imali stari doć, tamo smo sami bili, divojke i monci, i igramo.

* monci – momci, dečki

Uoči pokladne nedjelje obilježavao se je i lakomni četvrtak. Naime, na taj su dan kuvali svinjeći jezik da im svinje dobro jedu. Poklade su trajale od Svitnjice do Čiste sride. U utorak su se održavala najveća veselja, pokladni balovi.

U ponedjeljak su se djevojke obukle u buše tj. u mušku odjeću, velo su pokrile lice da ih nitko ne prepoznaje. Rjeđe se dogodilo da se je netko od momaka odjenuo u buše, već su oni bili pratioci zamaskiranih djevojaka pa im je bila zadaća skupljanje dobrovoljnih priloga. Buše su uz pratnju svirača, uz ples i pjesmu, ophodili seoske kuće gdje su na dvorištu plesale, pile i jele pa su svircima skupljali priloge: brašno, novce, jaja, kobasice, grah, itd. Na koncu su u jednoj kući gdje su dočekani kolačićima nastavili zabavu te je veselje potrajalo do ponoći samog utorka. U utorak jela se je kuhana podkoljenica i kokoš. Buše su dobivene priloge podijelili među svircima u kući koju su iznajmili. Bivalo je da su sviračima davali novaca što su skupili ujedan šešir. Domaćin je isto dobio od skupljenih priloga.

Seoski momci su već tjedan dana prije poklada posjetili domaćina upitavši ga da li dopušta im se obući u buše, u svojoj kući. Pogodba bi bila obično: što se skupi, polovina bit će njegova a druga polovica gajdaša. U nedjelju na dan poklada skupe se momci i djevojke i igraju sve do zore kod svog domaćina.

Imamo i ovaj opis pokladnih veselja: u ponedjeljak s omladina oblači u buše. Djevojke obuku muško odijelo, a momci u žensku odjeću. U povorci improviziraju se takozvani svatovi, u kojoj je mladoženja neka ženska osoba, a mlada neki muškarac. Svatovsku povorku predvodio je barjaktar s djevojkama s dvije strane. Za njima išla je mlada i mladoženja, pa buše u pratnji gajdaša. Na kraju išla su dva prosjaka koji su skupljali darove u svakoj kući. Dva starija momka su pazila na prosjake ne da im netko ukrade dobivene dobrovoljne priloge. Buše su pjevale i ovu pjesmu:

U duzluku podigla se buna,

Svatovi su, nemaju ni kuma.

* duzluk – riječ se v jerojatno sastoji od duz (tur.) i luk, kao luka, što bi značilo ravna livada. Postoji mjesto Duzluk u Virovitičko-podravskoj župniji u Hrvatskoj

Obilazilo se selo te je svatovska povorka ulazila u svaki dvor, gdje su igrali razna kola, kao i ples utanac popraćen ovom pjesmom:

Da sam ptica letjela bi’,

Na jablanu sedjela bi’.

Ec, pec, kuma Mito,

Nješta bi’ te pito,

Ec, pec, kuma Lazo,

Nješta bi’ ti kazo.

U drogom dvorištu izveli su ćore:

Igrala bi’ malo sitne bole,

Drmaju se moje pantalone.

*pantalone (ger.) – hlače

Nije izostao ni ples kabanica:

Miška i Mariška, drma njim se kabanica,

Bolje igra kabanica, nego Miška i Mariška.

Nastavili bi s jabukama:

Opa, hipa, jabuke,

Latim curu za ruke.

pjevali su kroz cijelo selo i nosili sok ili zaprženi šećer u kojeg bi se ulila voda, koju su na veselicu ponijeli u bocama. Djevojke su za tu zgodu pripremile kolače. Takva okupljanja zvala su se it se novčat,Tako je bilo i u susjednim mjestima, gdje su se  pajdaši okupili na jednom mjestu i razgovarali se, pjevali i pili medicu iz boce.

The post Tradicionalne poklade zaboravljeni pokladni običaji i pokladna tradicija appeared first on Narodni.NET.

Sveti Vinko je zaštitnik vinogradara, vinograda i vina.

Popularan naziv je i sveti Vincenc. U Hrvata bio je poznat pod nazivom Vincencio. Sveti Vinceta je poznat u Gorskoj Hrvatskoj. U popularnom molitveniku Vrata nebeska , ime sveca navodi se Vincencij. Negdje se naziva i Vince odnosno sveti Vinko.

Kad je riječ o blagdanu svetog Vinka, đakona i mučenika, najčešće se rabe izvedena blagdanska imena. Hrvati u Baranji imendan sveca nazivaju Vinceca, odnosno na Vincecu, Šokci Vinceta,ili na Vincetu, Pomurci na Vincovo a Podravci Vincet.

Ime sveca je i danas popularno među hrvatskim življem pa se svetac naziva Vinko, Vince. U Podravini pored toga i Vinkena, Vinčika.

U podravskom kraju poznati su Vinkovićini, ustvari, riječ je o nadimku izvedenog od ime Vinko. U podravskih Hrvata Vinkova supruga naziva se Vinkovica.

Legenda o svetom Vinku donosi:

odrastao je u kršćanskom nauku te ga je biskup Valerije posvetio za svećenika. Rimski carevi Maksimilijan i Dioklecijan 303. godine nemilosrdno su progonili kršćane. Svećenik Vinko je bačen u tamnicu. Krvnici su ga strašno mučili. Tijelo su mu rastrgali da su mu se vidjele kosti i crijeva. Božji sluga Vinko za vrijeme mučenja hrabro se držao, obraćajući se u molitvi Bogu. U tamnici su strašno izmučenog Vinka posjetili anđeli, te su s njim skupa pjevali pjesme. Rimski namjesnik Darije, koji je naredio mučenje, posjetio je svećenika Vinka u tamnici, te je vidio da je mučenik obasjan svjetlošću. Namjesnik je zbog toga čuda primio kršćanstvo. Potom je Dacije dopustio da vjernici u tamnici posjećuju Vinka. Kršćani su mu ljubili rane, a krv hvatali u maramu i nosili kući, da bi ih krv mučenika branila od svakog zla. Sveti Vinko preminuo je 304. godine, vjerojatno 22. siječnja.

Osnaženju njegova štovanja uveliko je doprinijelo njegovo plemićko podrijetlo. U Srednjoj Europi mu se u 11. stoljeću razvio snažan kult.

Mučenje svetoga Vinka, razbijanje njegova tijela, curenje i hvatanje krvi, poistovjećuje se s branjem, lomljenjem grožđa i hvatanjem mošta. Stoga on postaje zaštitnikom vinograda i vinogradara.

Slavljenje svetoga Vinka dovodi se u vezu s vinskim antičkim bogom Dionizom, čije se slavljenje u antičkoj Grčkoj održavalo u periodu od 11. do 13. antesteriona, što bi uz određene pomake u pojedinim godinama odgovaralo našem mjesecu veljači. Prvoga dana te svetkovine otvorene su bačve s novim vinom koje se tada moralo obavezno piti.

Sveti Vinko, kao i Dioniz, označava rađanje i buđenje prirode i dolazak proljeća, a uz njih se vezuje i početak nove vegetacijske godine.

I samo ime sveca podsjeća na latinski naziv vina (vinum), te zbog toga na njegov imendan vinogradari diljem svijeta, pa tako i Hrvati, iz vremenskih prilika pogađaju kakav će biti urod grožđa. Hrvatsko ime Vinko izjednačuje se s mađarskim nazivom vinko (u značenju loše vino). Naziv Vince u Mađara i Hrvata, jednako tako i u kajkavskim krajevima, izjednačuje se s vinom te služi za naziv vina, odnosno vinca, vinčeka.

Na dan mučenika Vinka ni u današnje vrijeme ne radi se, već se slavi blagdan, ovisno o kraju gdje se održavaju takve svetkovine.

Vinogradari se sastaju u svojim vinogradima. Na blagdan sveca muškarci i u današnje vrijeme poslijepodne idu od podruma do podruma i slave. Odrežu vinovu lozu i stave u vodu, na isti način, kao na Lucu, te iz pupoljaka predviđaju kakav će biti urod grozđa.

Običaj je bio objesiti kulen na kolac, da budu toliki grozdovi kao kulen.

Vinogradari Hrvati su na Vincekovo još i početkom 20. stoljeća u svojim podrumima posjećivali jedan drugoga.

I u današnje vrijeme tamburaši prate gazde uz svirku, idući od podruma do podruma, a nekoć ih je pratio i gajdaš. Vinogradari ponesu sa sobom u vinograd na dan svetoga Ivana blagoslovljeno vino i svetu vodu posvećenu na Vodokršće. Domaćini, obilazeći vinograd, svetom vodom posvete četiri strane vinograda, a četiri ugla vinograda pak posvećenim vinom. I tu je običaj nataknuti na kolac kulen te ga pojesti. Nakon što vinogradari svežu kulen ili švarglu na čokot, svrhom da grozd bude velik kao kulen ili švargla, ponovo se vraćaju u podrum i nakon kraćega vremena izađu s bukarom vina i kleknu pred čokot pa mole se Bogu za bogat urod. Obilaze cijeli vinograd i posvete ga vinom i vraćaju se u podrum, gdje načinju kulen, te se pojede u slast. Dakako, uz nj prija i dobra vinska kapljica. U predvečerje vinogradari i njihovi gosti skupa krenu svojim kućama. Naime, nema takvoga vinogradara koji se na taj dan ne bi našao u svom podrumu.

Neke od  tradicionalnih izreka za blagdan Svetog Vinka, Vincekovo:

Ako se na Vincu topi snig vino će biti dobro. Koliko dana popije tog dana vinogradar taki će mu bit i rod.

Kad je Vincet, ako je kiša padala onda su kazali: “No, sad bude vino!” Ako nije bilo, ako suša bila: “No, kaže, ne bu vino!

Ako kaplje voda sa strehe, onda će bit mlogo vina.

Ako na svetog Vinka sunce peče, obilno vino u bačve poteče.

Ime sveca Vinko, Vince znači pobjednik. Zapravo, on pobjeđuje tamne sile zime te priprema put za dolazak proljeća.

The post 22. Sječnja blagan Svetog Vinka ili Vincekovo appeared first on Narodni.NET.

Uz živad (u Zagorju osobito cijenjene purane), dosta su konzumirali govedinu, posebice kuhanu za svečanije obroke. Budući da su se u svakom kućanstvu gojile svinje, u zimskim se mjesecima jelo svinjetinu. Usto u kući su pripremali i suhomesnate proizvode: krvavice, mesne kobasice (ćešnjovke, djevenice), nadjeveni i tlačeni želudac ili debelo crijevo, šunke, slaninu. Od slanine i sala pravili su čvarke, koje bi pomiješali u mast, dopunjujući time začin mnogim jelima.

Poput drugih hrvatskih područja i ovdje su jeli i kaše od zmja ljuštena u drvenim stupama ili mužarima. Osim kukuruzne (žganci), kao najučestalije, pripremala se i ječme-na ili prosena kaša (jagla), a u Međimurju i kaša od heljde.

U svakidašnjoj seljačkoj prehrani rabio se kruh od miješanoga brašna (smesni), a kruh od pšenična brašna (cipov) smatran je blagdanskim. Osim domaćeg kvasca od sušenoga tijesta, umjeli su pripremiti i kvasac od pjene nastale pri vrenju mladoga vina ili šljiva, a dodane meki-njama. Kruh se mijesio u koritu ugrađenom u posebnu vrstu stola (mentruga) koji je činio dio sobnog mobilijara. Peklo se u sobnim pećima ili u krušnim pećima sagrađenima na dvorištu. Kad je tijesto, ostavljeno u slamnatoj ili drvenoj posudi dosta nabujalo, domaćice su najprije u peći razgmule žar, očistile dno od pepeta metlom (od svežnja kukuruznih listova na dugačkom dršku), a zatim posebnom drvenom lopatom (lopar) unijele tijesto u peć. Ispečene su hljebove spremali u ostavu, a mnogi su raspolagali visećim napravama s ukriženim prečkama za odlaganje kruha.

U krušnoj su se peći dogotavljala i slatka tijesta. Najpoznatiji kolač (gibanica, bazlamača) pripreman je od kvasnoga slatkog tijesta s nadjevom od oraha, sira ili maka, savijenog te pečenog u okrugloj keramičkoj zdjeli. U zapadnom dijelu područja razlikuju takvu “debelu” gibanicu od “tanke”, koja se priprema od beskvasnog tijesta, nadjevena je sirom i izvana premazana jajem. Od beskvasnog tijesta, razvaljanog u tanke listove priređivali su i savijače. U Zagorju je omiljela bila savijača nadjevena rezancima od naribane bundeve, pomiješanima s mekim kravljim sirom i makom (budnica). Specijalitetom se smatra vrsta savijače nadjevene sirom, s pomoću oboda tanjura razrezane u manje komade (štruldji) koji mogu biti najprije kuhani pa onda pečeni (kako se to običava u Hrvatskom zagorju), ili kuhani u juhi (npr. u Žumberku) ili samo pečeni (kako to vole u Međimurju).

Već je spomenuto da se u području središnje Hrvatske konzumiralo kravlje mlijeko. Od njega su izrađivali mekani sir, koji su često jeli u kombinaciji s vrhnjem zatim sir sušen na zraku u posebnim košarama ili mrežama te, posebice u Podravini, pomiješan s češnjakom ili paprikom, uobličen u male stošce te sušen na dimu (prga). Običavalo se također maslac pretopiti u maslo. Preostaloj tekućini pri pravljenju maslaca (stepka) ili sira (sirutka) prikuhali bi još svježega mlijeka i kukuruznoga brašna, dobivši time novo jelo. Dosta zastupljeni sastojak u mnogim jelima bilo je vrhnje. Jedno je od takvih slatkih jela i kolač od kukuruznoga brašna pomiješanog s mlijekom, jajima, maslom i vrhnjem (zlevanka).

Budući da ovo područje obiluje voćem, mnogo su ga jeli svježeg, a šljive, kruške i jabuke običavali su i sušiti. Od šljiva su kuhali i pekmez.

U proljeće, nakon kiše, djeca su se zabavljala skupljajući puževe koje bi im domaćica nakon čišćenja ispekla na masti. Gljive, skupljene u šumi, priređivali su pirjanjem na masti i luku, dodavši kadgod i jaje.

Osim svih uobičajenih pića — vode, vina, rakije, voćnih sokova – rado su konzumirali i alkoholno piće proizvedeno od meda (medovina, medica, gvire).

Hrana se pripremala u kuhinji, a blagovala u sobi. Osim stalnoga smještaja ukućana za stolom, za kojim su ranije u velikim obiteljima sjedili samo muškarci, a žene stajale iza njih, bilo je i drugih pravila. Tako je, primjerice, meso i kruh rezao samo gospodar kuće, dijeleći ih ostalim ukućanima; prije no što je započeo s rezanjem, učinio je nad kruhom znak križa.

Za jutamj i su obrok obično jeli kukuruznu kašu (šganđ), i to u kombinaciji s mlijekom i kavom (od ječmenog zmja), ali i luk, suhe kruške i šljive. Cesto se kuhalo i juhu sa zaprškom (prežgana) ili juhu od bundevinih koštica. Ručak se sastojao od juhe i variva. Najčešće se grah kombinirao ili s kupusom ili repom ili s drugim korjenastim povrćem, rjeđe s mesom. No i za podnevni bi se obrok kuhale kaše od kukuruza, ječma ili heljde. Za večeru bi jeli ostatke od ručka, ili opet kukuruznu kašu sa sirutkom, suhim sirom i sl.

Nedjeljni je jelovnik ljeti kadšto bio obogaćen kuhanom govedinom, junetinom ili mesom peradi, a zimi kuhanim suhim mesom. U svečanim zgodama, npr. na svadbi (u Zagorju) posluživao se pečeni puran uz specijalni dodatak od tijesta (mlinci). To jednostavno umiješano tijesto od pšeničnog brašna i vode, razvaljano u tanke listove, najprije bi se lagano ispeklo. Zatim bi ga razlomljena u komadiće nakratko ukuhali, ocijedili i prelili mašću od pečenja.

Pri okopavanju vinograda, žetve, košnje, berbe i drugih velikih poslova jelo se u polju. Obično su najmlađe snahe imale zadaću da donesu jelo, i to u košari prekrivenoj stolnjakom, na glavi, sa zemljanim vrčem pića u ruci. Sjedeći na zemlji i blagujući jela smještena na rasprostrti stolnjak, težaci bi ujedno i predahnuli od posla. Kako su za tu priliku domaćini nastojali pripremiti Sto kvalitetniji obrok, no steđeo pritom ni Šunku ni kolače, težaci bi (u zagrebačkoj okolici) nazdravili:

Bog pozivi kućedomaćicu

koja peče sira  gibanicu.

 

The post Tradicionalna jela i prehrana Središnje Hrvatske i Međimurja appeared first on Narodni.NET.

Pa dakle,bez obzira na studen, dubok snijeg ili kadkad i raskvašenu zemlju, mora se doći do trsa; tu će gazda
ritualno odrezati nekoliko, uglavnom tri grančice s tri pupa, koje će potom staviti negdje u kući uz prozor da bi se nagađalo, kad grančice potjeraju, kakva će biti godina.
Orezani se trs potom obredno poškropi – “krsti” starim vinom te se izvjese kobasice, koje znakovito
naznačuju želju za plodnošću i dobrim urodom. Sve je to po pučkoj navadi praćeno pjesmom i svirkom, a kako pravi domaćini nikada ne idu u vinograde sami, to će odmah počastiti nazočno društvo. Kuša se i staro i mlado
vino, po potrebi i nadolijevaju bačve, priprema slastan zalogaj već prema običajima kraja, od pečene slanine, preko šarana do srnećeg paprikaša. Jasno da se takva zabava protegne i do duboko u noć. Novi ciklus
U nas je slavljenje Vinkova, Vincekova, Vincekuše uobičajeno u kontinentalnim vinogorjima, tek ponegdje se javlja i u primorskim područjima. I valja odmah reći da ima malo uporišta u religiji, odnosno kršćanstvu, jer nisu nađene nikakve veze sa životopisom sv. Vinka i vinskih poslova i običaja. Bit će da je riječ o kakvom pretkršćanskom, poganskom običaju, odnosno poganskim svetkovinama poljodjelaca, jer je ovo razdoblje kad počinje novi ciklus poljoprivrednih radova, kad kreće vegetacija. Kao što je Martinje drevna proslava završetka te godine.
Sam sv. Vinko uz vino je povezan tek imenom. Bio je ranokršćanski mučenik, đakon Vincentius u Saragozi, živio je u 4. stoljeću, za vladavine zloglasnog Dioklecijana. Prokonzul Dacijan ga je grozno mučio da bi se odrekao vjere i svog biskupa Valerija, pokušao je to potom učiniti i raskošću i ljubaznostima. Čim su ga položili u meku, mirišljav postelju, preminuo je. Dacijan ga je dao baciti zvijerima, ali po legendi je doletio gavran i obranio mučenikovo tijelo. Tada su ga povezli na morsku pučinu i bacili ga s kamenom oko vrata, no more ga je čudom izbacilo na obalu. Svetoga se Vinka na slikama prikazuje kao lijepa mladića ogrnuta dalmatikom, odjećom pastira a u tadašnjoj Dalmaciji, oznakom mučeništva. Moći su mu prenesene u Lisabon gdje se i danas čuvaju.
U hrvatskim pučkim običajima još su zapovijedani blagdani Sv. Juraj 23. travnja, Sv. Ivan Krstitelj 24. lipnja, Sv. Mihovil 29. rujna i Sv. Martin, 11. studenog. Vidljivo je da je riječ o važnim terminima u vegetativnim ciklusima i poljodjelskoj godini. U javnosti je dakako najpoznatiji svetac sv. Martina, za kojeg, znaju i oni što s vinom imaju vezu samo preko konobara.
U skladu s prirodom Čime se odlikuju ostali vinogradarski sveci?
Po pučkoj navadi, za Jurjevo valja posaditi novi nasad loze, a u starom vinogradu zašiljiti kolje, pognojiti trsje, okopati ih i završiti rezidbu.
Za Ivanje trsje se mora drugi put okopati, povezati, oplijeviti i poprskati. Poslije Ivanja u vinograde se ide samo prskati i odstraniti mladice i zaperke.
Ako je godina bila dobra, bez tuča i nevremena, preobilnih kiša u nevrijeme, za Miholje se već vinogradi s veseljem obilaze. Berba! Ranije se sorte već mogu brati, a sedam dana nakon Miholja može početi prava berba.
Doduše, u nekim je sjevernim vinogorjima, pogotovu za graševinu, bilo pravilom da se bere tek nakon Sv.
Terezije, 15. listopada. Tko je dotle sačekao, jasno da neće imati kiseliše, da će mu vina biti hvaljena.
A od lijepih vinogradarskih običaja nikako ne valja zaboraviti ni Sv. Bartola 24. kolovoza, nadnevak kad se u vinogradima podiže klopotec koji će tjerati čvorke i nagovijestiti da se bliži berba. I tada se s pajdašima uz veselicu, sočan zalogaj i staru kapljicu (ta valja već i bačve isprazniti) proslavlja u vinogradu.

Za sv. Ivana apostola, dva dana po Božiću, blagoslivljalo se vino, a spomenimo se i omrznutih nadnevaka u poljodjelaca, tzv. ledenih svetaca i Sv. Sofije sredinom svibnja kad nagla studen može nanijeti goleme štete.
Pravi blagdan
Zato je Martinje pravi blagdan težaka. Sve što se u polju imalo učiniti, učinjeno je, plodovi su pobrani, spremljeni, vino je već provrelo. Pa je tako i sv. Martin preuzeo ulogu nekog pretkršćanskog običaja, sam s vinom i gozbama nije imao puno veze. Bio je prvim kršćanskim svecem koji je to postao a da nije bio mučenikom, jer je u njegovo doba (4. stoljeće) kršćanstvo bilo dopušteno, štoviše, i sam ga je širio. Po želji oca, visokog rimskog časnika, školovao se za vojnika, čak mu je i ime dao po bogu rata Marsu. No poznata je anegdota o tome kako je
Martin jašući na konju sreo siromaha u ritama po studeni, te mu odrezao komad svog grimiznog plašta. U snu mu se potom javio Isus i zahvalio, jer je to njemu pomogao. Nakon toga Martin se posvetio vjeri, čak je i majku preveo na kršćanstvo, a posebno je bio omiljen medu siromasima i seljacima. Toliko je bio cijenjen da mu se na pokop 11. studenog 397. godine slio silan puk; ubrzo nakon toga proglašen je svecem, a njegov se kult proširio cijelom Europom.
No zašto se sv. Martina povezuje s obveznom guskom na stolu uz njegov spomen-dan? Anegdota da se skrio među guske kad je proglašen biskupom, te da je guska koja ga je odala gakanjem to platila glavom, tek je zgodna pričica. Pravo tumačenje valja tražiti u ranijem dobu; prvo, imenjak mu Mars atribuiran je guskom, prikazuje se s kacigom urešenom gušćim perom, a prvotno je bio i – bogom poljodjelstva! Drugo u starih europskih naroda, poglavito Kelta, na taj se nadnevak završavala poljodjelska aktivna godina, pa je bogata gozba bila obredna. Taj se običaj srećom prenio do danas, na radost svih ljubitelja slasna zalogaja, dobre kapljice i ritma prirode.

Vinogradari 23. travnja slave svetog Jurja, mučenika kao zaštitnika svih težačkih poslova kao što je okopavanje vinograda, sadnja cjepova te pretok vina. Sv. Juraj je drugi u nizu od pet zapovjednih vinogradarskih svetace u hrvatskim pučkim običajima.
Jedan je od najtežih poslova u vinogradu okopavanje. U svom ”Vinogradaru” Dragutin Stažimir daleke 1870. objasnio je kakvim se alatom kopa vinograd:
”Orudje, kojim se kod nas kopa, jest obična motika. Ovim orudjem se znadu naši težaci okretno služiti jer im je naruk, priviknuti su mu, i kad su trijezni i marljivi, mogu posve valjano kopadvu izvesti. Zato im netreba našim ljudem u tu svrhu preporučivat druge vrste orudja (halat), jer nepriučeni novoj vrsti orudja, ne samo što bi djelo lošije učinili, nego i mnogo sporije, pače i s kvarom radili, a to bi bilo samo na uštrb vinogradaru.”
U jurujevskom tjednu počinje se s sijanjem kukuruza, radovi u vinogradu u punom su tijeku. Poslije reza, popravljanja armature, zatezanja žica i vezanja trsa obavlja se obrada tla u svrhu uništavanja korova, čuvanja vlage i presušivanja prevlažnih tla.
Mnogi vinogradari čuvaju dijelove odrezanih dijelova trsa do Jurijeva i onda naprave, odnosno zapale jurijevski krijes. Vrlo je efektno navečer vidjeti kako se pale krjesovi i na ostalim bregima. Ovisno o vremenskim prilikama, sadnja vinove loze može se obavljati za mirovanja vegetacije u južnim Lijepe naše, pa do završno početka svibnja, za sjeverni dio.
O terminima sadnje pisao je i Dragutin Stažimir u svom ”Vinogradaru” 1870. godine:
”Što se vremena tiče, to jest, koje godišnje doba je najbolje, da se poduzme i izvede sadba novog nasada, o tom su razna mnijenja vinogradarah. Jedni tvrde, da je najbolje vrieme za sadbu jesen, da se preko zime oko nasada slegne zemlja i dovoljno vlaga napije; drugi opet savjetuju, da je najzgodnije vrieme prvo proljeće od polovine ožujka mjeseca do početka svibnja; pače da je moći resene ključece čak do Ivanja saditi. Nu bilo kako
mu drago, kod nas u lijepoj našoj hrvatskoj domovini neka svaki sadi, kad mu je sgodno, kad ima priredjeno tlo i priredjenih budi ključedah budi korenjakih. Od pozdne jeseni preko ciele zime sve do Ivanja moći se to djelo
izvede. Kažem, kroz cielo to vrieme moći je saditi, samo kad nije pomržnjena zemlja ili mokra.”
”Vinogradar” Dragutina Stražimira prvo je cjelovitije djelo o vinogradarstvu i vinarstvu napisano u Hrvatskoj.
Autor je djelo napisao na osnovi osamnaestogodišnjeg vlastitog praktičnog iskustva i informacija iz strane literature. Dakako, tijekom izgorjevanja jurjevskog krijesa vinogradari okupljaju u kletima i kušaju prošlogodišnje vino, kojeg ima još dosta, te pripremaju pretok. Osnovno je održavati higijenu u podrumu, treba ga prozračiti i voditi brigu o praznim bačvama

U hrvatskim pučkim vinogradarskim običajima postoji pet zapovjednih vinogradarskih svetaca:

sv. Vinko (22. siječnja), sv. Juraj (23. travnja), sv. Ivan Krstitelj (24. lipnja), sv. Mihovil (29. rujna) i sv. Martin ( 11. studenog).

Sveci nisu vezani uz vinograde i vino kao sveci, već su vinogradari uz mukotrpan rad, odricanje i ostale radove
oko vinograda i vina našli “svoje svece” da se mogu proveseliti, ali i nagovijestiti veće poslove u vinogradu – berbi,
rezidbi, pretoku vina i ostalim poslovima koji se tiču vinograda i vina.
Tako sv. Mihovil (Mihalj) označava u pojedinim vinogorjima početak berbe grožđa dok u drugim
vinogradarskim područjima on je čuvar vinograda. Vinograde treba čuvati od dvonožnih kradljivaca, ptica koje
naprave velike štete te od raznih drugih štetočina

The post Hrvatski vinogradarski običaji appeared first on Narodni.NET.

Praznik posvećen prije svega vegetacijskom bogu Jarilu I Majci Zemlji. Proljetni obredi za vrijeme tog praznika trebaju unjeti u kuće energiju, životnu radost te osigurati dobre plodove I uspjeh za cijelu godinu koja počinje sa proljećem. Najpoznatijii običaji tog praznika su:

– paljenje i topljenje Mare (Mažanne, Morane), slamnate lutke koja predstavlja zimu. S njezinim odlaskom odlazi hladna zima, s njom sve stare brige, a dolazi proljeće – snaga i radost novoprobuđenoga života. Tjeranje Mare “preko vode” radilo se najčešće uz buku, lupanje bičeva, klackalica, pjev te sviranje na svakojakim glazbalima. Kao I sve ostale I taj običaj kršćanstvo je nastojalo iskorijeniti, no narodna tradicija pokazala se jačom. U 18 stoljeću Crkva je pokušala paljenje Mare zamjeniti bacanjem slamnate lutke, predstavljajuće Judu, iz crkvenog tornja. Također neuspješno. Do dan danas u raznim oblicima taj običaj je prisutan u svim folklorima slavenskih naroda.

– Loženje proljetnih kriesova. Nakon protjeranja zime dolazi red na dolazak i pozdrav proljeća. Već od drevnih vremena vatra ima pročišćavajuću I društvenu funkciju. Kroz vatru mladići skaču da dobiju snagu, pokažu svoju hrabrost djevojkama, uz vatru skupljaju se sela, priča se priče, pjevaju pjesme, oko vatre plešu se kola…Svi Slaveni su bili štovatelji vatre. Vatra je bila sveta I predstavljala je vatreni aspekt Svaroga – njegova sina Svarožića. I ta tradicija je očuvana kod svih slavenskih zemalja do današnjih dana. U Međimuriju svake godine održava se natjecanje u loženju najvećeg proljetnog kriesa.

– Oslikavanje jaja pisanica. Ovo je možda najupečatljivi običaj tog praznika očuvan do današnjih dana. Jaje je praslavenski simbol života, plodnosti i magične vitalne snage. Pisanica je bila posebno važnim elementom obreda koji može osigurati zdravlje, plodnost te sreću kako ljudima tako i životinjama. Za tu svrhu znalo se trljati pisanicom bolesno mjesto ili kotrljati jaje po leđima domaće životinje. U toku kristijanizacije zbog nemogućnosti iskorijenjenja, pisanicu zajedno sa staro judejskim ovnićem priključeno elementima kršćanskog Uskrsa. Sam običaj oslikavanja jaja prema nekim teorijama potiće iz Perzije.

– Šibanje, poljevanje, obhodnja. Nakon završetka višednevnih priprema za praznik, čišćenja, spremanja..u predvečerje Jarog goda obilazilo se cjelo domačinstvo a povorke su obilazile selo, pjevajući mitološke narodne pjesme. Tokom obilazaka palilo se ljekovite trave, nosilo se zelene grane. Obredom tim čistilo se i tjeralo se zle sile iz svakoga kutka. Nakon Velike Noći, vatre, veselice (na kojoj postojao je običaj darivanja pisanica) a priređivane najčešće na vrhu brda ili na nekoj uzvisini, sutradan bio je običaj uzajamnog udaranja procvalim vrbovim grančicama. Radilo se to kroz igru i zabavu. Značenje tog obreda također je čišćenje i tjeranje onoga što je nepovoljno za samu osobu. Sljedeći dan poljevano se hladnom vodom što je trebalo čovjeku dodati životne snage analogne onoj koju dobivaju biljke od kiše. Rituali šibanja I poljevanja očuvali su se u pučkim običajima u Poljskoj, no s vremenom spojili su se u isti dan (tzv. Smingus-Dyngus). U Poljskoj drugog dana proljeća postoje prave poplave vode po gradovima i selima (vrlo često sveopćoj zabavi prikljućuju se I vatrogasci sa motoriziranim pumpama poljevajući prolaznike po gradu) jer samo u tom danu u godini svatko može svakoga politi vodom bez posljedica, i uglavnom bez ljutnje s bilo čije strane. Mladeži (ali I mnogima starima da se opuste a da njima to nitko ne zamjeri) je to poziv na opći urnebes I zabavu. U nekim gradovima postoje “vodene borbe” između kvartova u kojima sudjeluje po stotine ljudi. Dakle, ako netko ne podnosi vlage, a sprema se ići u Poljsku neka ju tada zaobilazi u velikom krugu jer voda curi i u susjedne države. Tko voli zabavu I veselje – ovo je pravi dan za posjet!

– Sadnja stabala. U korijenjima posađenih mladih stabala ostavljano komadiće svečanih kolača. Ponegdje komadiće hrane preostale od svećane večeri zakopavano u njivi. Trebalo je to osigurati njenu plodnost.

– Šarene povorke i dozivanje kiše. U nekim prostorima organizirano šarene povorke životinja I ljudi maskiranih u životinje. Djevojke su hodale sa brezovim vjenjčićima na glavi a mladići obučeni u zeleno lišće. Povorku zatvarali muzikanti sa glasnom svirkom I bukom. Trebalo je to izazvati kišu (od presudne važnosti za sjetvu), grmljainu I munje. Prva proljetne grmljavina shvaćana je bila kao ljubavni čin između Peruna (boga groma) I Majke Zemlje. Tek nakon prve grmljavine I kiše moglo se početi s radovima u polju. U Hrvatskom folkloru u jurjevskim obredima jasno se vide korijeni tog praznika. Vrlo često muškarac je tu obučen u koš od zelenih grana – zovu ga Zeleni Jura, a žene pjevaju narodne, pučke, prigodne pjesme (zapravo svete, obredne slavenske tekstove). Zeleni Jura predstavlja samoga vegetacijskog boga Jarilu. Crkva želeći promjeniti mitološku pozadinu I cjelo značenje te priče forsirala je na taj datum sveca Sv.Juraja (uglavnom uspješno), no tradicije samih proljetnih obreda iskorijeniti nije uspjela. A seljak kao seljak, uvijek tvrdoglavi, stranom “bogu” dao nadimak “Zeleni”.

Mitološka pozadina:
Jarilo je Perunov sin, otet od Velesa (bog mrtvih, podzemlja, zaštitnik domačih životinja I seljaka) čim se rodio I odveden u podzemnu krajinu gdje je odrastao uz Velesove kćeri. Čim je stasao u snažnoga mladića napušta Velesovu krajinu u vlažnim korijenjima stabla svijeta (arbus mundi) I kreće na put prema Perunovim dvorima na suhom vrhu svetog stabla. Da dođe do svoga oca mora proći kroz cijelo stablo svijeta. Dakle I kroz svijet ljudi I životinja smješten u krošnji. Njegov dolazak u naš svijet donosi proljeće – novu snagu preporođene vegetacije I radost života.

“Iza mora crvenoga, iza gore zelene
ravno u to polje…cipele mu blatne(Velesova vlaga) a resice zlatne (Perunova vatra)”

“Kuda Jura stane tamo trava raste,
Kuda Jura skokom tamo trava kopom!”

Dan dolaska Jarile “iza mora” je prvi dan proljeća – hrvatsko Jurjevo. Jarilo kreće dalje, penje se Perunu, upoznaje svoju sestru, predivnu Perunovu kći Vesnu (Maru, Moranu, božicu proljeća, ljubavi), zaljubljuju se jedno u drugo. Skoro će nebeska svadba, Noć Ljubavi – Ivanje. O, prevrtljivog li ljubavnika! Prevari on svoju Maru, bjesan Perun gromom ubije Jarilu, Mara od tuge ostari, pobjeli joj kosa, pretvori se u zimu, kod Velesa ode……

…I .jednoga dana .Perunu, bogu groma, rodi se sin Jarilo.. sve počinje ispočetka. Jarilo je bog koji umire i iznova se rađa. Mara je božica koja ostari I opet se pomladi. Baš onako kako je to u svijetu: iza ljeta dolazi zima, a iza zime opet se sve zazeleni. A mi smo živi dok se taj kotač vrti..i sretni sve dok slavimo život, veselje, ljubav I sreću.

Pisan Vuzam prošao, zelen Juraj došao,
iz zelene gore u to ravno polje,
po širokom putu, po debelom gruđu.
Kud vam Jura ‘odi, tud vam polje rodi…

Slava Jarilu! Slava Vesni! Slava proljeću!

I nek Vam žito rodi, dragi naši seljaci!

The post JURJEVO – slavljenje proljeća appeared first on Narodni.NET.