The post TUZLANKA ČIJA SE LJEPOTA MJERILA ZLATOM appeared first on Narodni.NET.

Tradicionalan dogadjaj iz Makedonije je Poznati Strumicki Karneval.Svake godine u Nedelju za Procku, pa sve do srede , traju Trimeri-ili Trimerski dani, to su Tri dana Pocetka

Uskrsnjeg posta.

U Utorak uvece se odrzava Strumicki karneval. Mora se napraviti reska distinkcija da se ova dva dogadjaja samo vremenski podudaraju, zato sto su Trimeri deo Hriscanske religije, a

sam Karneval vuce korene od paganskog obicaja, maskiranja u cilju rasterivanja zlih duhova.

Karneval u Strumici, jos 1670 god spominje i poznati Putopisac Evlija Celebija

Maske su rucne izrade, ne upotrebljavaju se fabricki pravljene maske i svaka maska obraduje neku temu. Uglavnom su maske antropomorfne, zoomorfne ili zooantropomorfne.

Maskiraju se svi, ali karakteristicno je maskiranje momaka u zenske. Maskirane grupe setaju gradom i posecuju kuce u kojima zive Verene devojke-ARMASANE. Devojka mora

prepoznati svog verenika-Armasanika, preko maske. Smatra se dobrim znakom ako ga prepozna.

The post Strumicki Karneval u Makedoniji appeared first on Narodni.NET.

12 Jula na Petrovdan u tradicionalnoj Makedonskoj nosnji iz tog kraja, na konjima, i sa svim narodnim instrumentima zurli i tapani.

Galička svadba

Galička svadba

Najpoznatija poruka svih pecalbara je: “Gde god da si, na Petrovdan,kuci da si”. Za ovu Galicku svadbu konkurisu Mladenci od kojih bar jedan mora biti iz Galicnika poreklom, a oboje da su Makedonci. Tako je 2005 god , Austriski konzul hteo da se ozeni nasom zemljakinjom po ovom obicaju i malo je nedostajalo da se tradicija prekine. Mlada je nakicena zlatnim ukrasima i nosnjom sa tradicionalnim vezom, i sama mladina nosnja je jako teska. Mladenci se vencavaju iu crkvi po svim obicajima.
Inace Galicki kraj je poznat i po Galickom kaskavalju-siru, prelepom pejsazu i narodnim pecalbarskim pesmama.

Donosimo vam nekoliko video zapisa tradicionalne Galičke svadbe.

httpv://www.youtube.com/watch?v=FPS5Hw5aO3o

httpv://www.youtube.com/watch?v=cEnM-uMr36I

httpv://www.youtube.com/watch?v=mfXNtcNG2SE

tradicionalna makedonska Galička svadba

Galička svadba

The post Galicka svadba appeared first on Narodni.NET.

Do propasti Otomanske Turske, 1912. godine, Gora je bila geografska i duhovna cjelina, a nakon toga našla se na mjestu gdje se uspostavljala granica između Albanije i Srbije. Bukureškim dogovorom 1913. godine devet goranskih sela je pripalo Albaniji. Kao nožem Gora je podijeljena na dva, a kasnije, poslije Drugog svjetskog rata, na tri dijela. Konačna podijela je uslijedila marta 1923. godine kada je uspostavljena definitivna granica između Albanije i Kraljevine SHS. Ovom podijelom najveći dio Gore je pripao Kraljevini Jugoslaviji (20 sela), a manji dio Albaniji (9 sela). Kasnije su dva sela (Urvič i Jelovjane) pripala Makedoniji.

O Gori je do sada dosta pisano, ali je bilo i mnogo manipulacija. O Gori su pisali  autori iz gotovo svih balkanskih zemalja pa i šire. Kod većine njih je prisutno svojatanje Gore i njenih stanovnika sve u zavisnosti od nacionalne pripadnosti autora. Njeni stanovnici su i Bugari i Srbi islamske vjere, i Makedonci muslimani, i Albanci i Turci. Ponekad su i Gorani i Torbeši, a često neoprijedeljeni. Njihov je jezik i srpski i bugarski i makedonski, sve u zavisnosti od ugla posmatranja.

Najmanje su o Gori pisali autori koji su iz Gore ili pripadaju bošnjačko-muslimanskom povijesnom krugu Balkana. Vjerovatno je i to razlog tolikih manipulacija i svojatanja,jer su mnogi autori naišli na prazan prostor za djelovanje. U pojedine projekte o Gori uključene su i čitave nacionalne institucije-akademije nauka i institute (Srpska akademija nauka, Makeonski institut za folklor i dr.)

Mislim da je u posljednje vrijeme pojačano interesovanje autora porijeklom iz Gore i onih koji pripadaju bošnjačkom krugu. Prije svega tu je Nazif Dokle iz albanskog dijela Gore, zatim Muhamed Nezirović, Husein Bašić, Džemaludin Latić, Alija Džogović i drugi.

2.

Gora posjeduje ogromno duhovno blago koje je do sada djelimično zabilježeno i obrađeno. Zapisan je najveći broj pjesama, dok su pripovjedne i kratke forme do sada ostale gotovo nezabilježene i prijeti opasnost da nestanu u procesu ubrzane urbanizacije.

Prvi zapisi narodnog stvaralaštva Gore učinjeni su tek u XIX vijeku, ali ih je toliko  malo da se mogu na prste izbrojati. Njihovo intenzivnije zapisivanje počinje u XX vijeku, a najznačajnije zapisivanje dogodilo se u zadnje tri decenije.

Prve zapise narodnih priča iz Gore izvršio je Panta Srećković u knjizi o Sinan paši[1] mada to nisu klasične priče, već bi se mogle nazvati pripovjednom građom. Kasnije su tokom XIX stoljeća sličnu pripovjednu građu koristili i zapisivali ruski konzul u Prizrenu Ivan Stepanovič Jastrebov i profesor prizrenske bogoslovije Petar Kostić. Svim pomenutim autorima prikupljanje narodnih umotvorina nije cilj, već su to radili usputno, uz ostala istraživanja.

Mnogo kasnije,između dva svjetska rata (1936/37) Goru je obilazio i “proučavao” Milisav Lutovac koji je i nakon Drugog svjetskog rata vršio istraživanja (1948/53) što je rezultiralo knjigom Gora i Opolje.[2]

Međutim, prvi koji se ozbiljno bavio narodnim stvaralaštvom Gore bio je Miodrag Vasiljević. Njegova knjiga Jugoslovenski muzički folklor I donosi 400 narodnih melodija koje se pjevaju na Kosovu.[3] Među njima je 47 narodnih melodija iz Gore i tekstovi pjesama sa označenom akcentuacijom.

Značajan prilog proučavanju običajne i muzičke tradicije Gore dala je i Dankinja Birte Trerup (Birthe Trearup)koja je prikazala goransku svadbu sa posebnim osvrtom na muzičku tradiciju koja prati svadbene običaje. [4]Ona je na engleskom jeziku objavila knjigu o svojim istraživanjima, ali mi nije poznato da li je knjiga i prevedena na naš  jezik.

U periodu od 1967.do kraja 1970. godine Goru su obilazili i sakupljali narodno stvaralaštvo saradnici Instituta za folklor iz Skoplja. Na čelu istraživačkog tima bio je Blaže Ristovski. Prikupili su građu od oko hiljadu pjesama (zabilježili su ih na traci), mada su u časopisu Makedonski folklor (Br.3-4) za 1969.godinu publikovali samo 133 goranskih narodnih pjesama. Pomenuti Ristovski je napisao opsežan predgovor u kojem daje kratku historiju Gore sa posebnim osvrtom na jezik i narodno stvaralaštvo.

Prvu samostalnu knjigu narodnih pjesama iz Gore objavio je Harun Hasani 1987. godine.[5] Knjiga sadrži 421 pjesmu uključujući i varijante. Pjesme su “uslovno” svrstane u nekoliko grupa: Pečalbarske pjesme (1 –63), Ljubavne pjesme (64 – 227), Porodične pjesme (228 – 293), Obredne pjesme (294 – 304), Pjesme o radu (305 – 315), Rodoljubive pjesme (316 – 328), Upavanke, brzalice (329 –358), Balade i druge pjesme (359 – 384), Običajne pjesme (385 – 410), Šaljive pjesme (411 – 421).

Knjiga ima svojih vrijednosti, mada je nastala u vrijeme kada su na političkoj sceni tadašnje Juogoslavije, odnosno Srbije, vršene pripreme za ustoličenje memorandumskih planova i ciljeva. Autor ove zbirke će kasnije biti najznačajniji zagovornik “srpske opcije” u Gori. Bio je saradnik Srpske akademije nauka u Projektu GOS (Gora, Opolje i Sredska). Autori projekta ističu da se “Glavna svrha ove akcije sastoji u sprečavanju homogenizacije i egzodusa Goranaca (ciljeva albanizacije, islamističke identifikacije etničkog i konfesionalnog bića …)”[6] Na pomenutom projektu radilo je dvadesetak naučnika među kojima nekoliko akademika sa ciljem da se “bez obzira na sva dosadašnja izjašnjavanja ozvaniči goranska etnička grupa”[7]

Autor knjige Harun Hasani, koji trenutno živi u Beogradu, je 2001. godine na vijest da je bosanski jezik ušao u Statut opštine Dragaš kao službeni jezik, za beogradske Večernje novosti izjavio :”Goranski jezik pripada slovenskoj grupi jezika i ima srpsku osnovu kao što Goranci imaju srpsko poreklo. Uvođenje bošnjačkog jezika predstavlja pokušaj cepanja srpskog korpusa,odvajanje Srba i Goranaca i guranje Goranaca tamo gde nikad nisu ni pripadali.Neće naša deca u Gori valjda da uče i govore “bošnjački” umesto svog maternjeg, srpskog”(Komentar nije potreban.).

Nedavno je u Skoplju iz štampe izašla knjiga Goranske narodne pjesme (Goranski narodni pesni)[8] koje je u periodu od 70-tih do 90-tih godina XX vijeka sakupljao Nazif Dokle u devet sela albanskog dijela Gore. Pored sitnih manjkavosti u transkripciji (Nazif je knjigu pisao albanskim pismom, dok je priređivač koristio makedonsku azbuku), ovo je izuzetno ostvaarenje iz oblasti narodne književnosti i folklora Gore. Jednostavno, ova knjiga predstavlja filozofiju življenja jednog naroda.

Knjiga je podijeljena u 11 cjelina metodologijom i na način koji se nešto razlikuje od onoga na koji smo navikli i koji se, vjerovatno, praktikuje u Albaniji. Ukupan broj pjesama sa varijantama iznosi 558 i to je do sada najobimnija knjiga narodnih pjesama sa područja Gore. Tako da dosadašnji broj objavljenih pjesama sa prostora od tridesetak sela iznosi iznad hiljadu. Pjesme su svrstane u slijedeće cjeline: Pjesme o prirodi (1 – 47), Starinske pjesme – balade (48 – 79), Brzalice – igračke i gaćke (80 – 108), Zagonetke (109 – 138), Pjesme o radu (139 – 160), Ljubavne pjesme (161 – 286), Svadbarske pjesme (287 – 384), Pjesme za djecu – uspavanke (385 – 391), Lirika – društvene pjesme (392 – 449), Pečalbarske (450 – 493), i Humorističke (494 – 558).

Na početku knjige je predgovor autora na makedonskom i albanskom jeziku u kome iznosi svoje stavove o historiji Gore kao i osvrt na pjesme koje je sakupljao preko dvadeset godina. Osim toga, autor pokušava da analizira metrički sistem pjesama kao i njihovu povezanost sa muzikom.

Sve pjesme u knjizi su iz jednog užeg kruga (devet sela u Albaniji) koji je do naših dana ostao gotovo potpuno zatvoren i petrificiran. To je jedan izolovan prostor u kome su sačuvane vjekovne naslage i veliko kulturno i folklorno naslijeđe. Primjetan je neznatan uticaj albanskog jezika (mnogo manji nego u govoru ovih ljudi) naročito u pjesmama iz novijeg vremena. Starije pjesme su ostale izvan svih uticaja sa strane. Makedonski uticaji su, vjerovatno, novijeg datuma i prihvaćeni su putem radija. Interesantan i zanimljiv je uticaj i prisustvo velikog broja bosanskih (mahom bošnjačkih) pjesama. Ovo je sigurno pod uticajem gurbetluka, jer je poznato da je Bosna drugi dom za žitelje iz albanskog dijela Gore. U knjizi je više od petnaest pjesama za koje se može utvrditi da su iz Bosne a koje narod poznaje kao domaće. Pomenućemo samo neke: Stani Mujo, tebe majka vika (pominje se Novjanka divojka), Daj mi, Bože, krila labudove (“da odberem Bošnjaka junaka”), I Alija Sarajlija, Zapevala stara majka Džafer begova, A moj babo Čejvan Osman aga i druge. Autor knjige je svjestan ovih uticaja, te u predgovoru knjige zapisuje: ”Poznati su neki bošnjački i makedonski uticaji, kontakti sa Bošnjacima iz Gusinja i balkanska sestrimljenja…”[9] Mislim da je ovo najznačajnija knjiga sa prostora Gore i da ćemo joj se još mnogo puta vraćati. Za one kojima je goranski dijalekat govor majke ova knjiga se doživljava kao  kosmički povratak prirodi.

Kasnije je Nazif Doklje objavio još jednu knjigu narodnih pjesama iz Gore i Golog Brda[10] u kojoj je još 66 pjesama iz Gore različite sadržine. U njoj su pjesme koje je autor sakupljao nakon što je 1992. godine  predao prvu knjigu na štampanje.

3.

Na osnovu do sada sakupljenih i objavljenih pjesama iz Gore jasno se može utvrditi da gotovo ne postoji junačka epika. Prisutne su epsko-lirske forme, prije svega balade, i one daju izuzetan pečat ovoj poeziji. Isto tako susrećemo razne motive koji su poznati na jednom širem balkanskom prostoru – motiv držanja zadate riječi, motiv prepoznavanja, motiv metamorfoze (pretvaranje u kukavicu, lastavicu i dr.), motiv Odiseja i drugi.

Osnovna karakteristika gotovo svih pjesama je ta što one predstavljaju jedinstvo poetske riječi i muzike ili melodije. Nijedna od njih ne može biti izolirana, jednostavno tada bi one bile osakaćene. Od instrumenata koji prate pjesmu ističu se daire (ženske pjesme), zurla i tapan (“svirle i tupani”), kaval, šupeljka (frula), kao i tambura.

Zanimljivo je žensko dvoglasno pjevanje koje prati igru i koje predstavlja staru seosku tradiciju na širem području Balkana. Ovdje se ovakav način igranja, koji predstavlja “jedan od najrasprostranjenijih tipova orskog igranja na Balkanu”, zadržao do naših dana i bio predmet proučavanja mnogih etnomuzikologa sa prostora bivše Jugoslavije pa i šire.

Narodna poezije Gore raspolaže bogatom metrikom. Susreću se različiti vidovi metrike koji traže posebno istraživanje. Međutim na prvi pogled uočljivi su neki metrički elementi, kao što su ponavljanja, vokativ, dužina vokala, pripjevi.

Od pripjeva najprisutniji su: ”majčice mila”, ”of mila nan’ mori”, ”more babo”, ”mila nane”, ”i ja Ibrahim”, milj jetrvo”, ”milj devere” i dr.Prisutni su uzvici koji djeluju kao da su izvan sinhrone situacije: haj, hej, lele, le, hopa, li, haj mori, eh.

Ponavljanje ima višestruku ulogu u različitim nivoima stepenovanja: kao izvorno ponavljanje – “Karafilko, kara li te majka”: ponavljanje jednog dijela koji treba da se naglasi –“neka ti je mila nane hairlija, mila nane, hairlija”, ”Ne odi Rasim raspašan/Rasim, niz taja niva ornica”, ili kao gradacija – “Bisero, mome mori, Bisero lele, Bisero jena na majka”.

Pjesme iz Gore imaju mikro i makro geografiju.  Niti u jednom slučaju se ne pominju Srbija, Bugarska ili Makedonija, što samo za sebe govori o odnosu ovih ljudi prema svom porijeklu.”Geografski prostor, ili njegova domovina, započinje i završava Šar-planinom, koja je poznata kao mjesto sa simboličkim vrijednostima za dobro, lijepo, zdravo u čovjekovom životu.”[11] U pjesmama se pominje Amerika, Balkan, Kosovo, Grad (misli se na Prizren), Prizren, Solunsko Polje, Gusinje, Novi Pazar, Stambol, Turska i dr.

4.

Narodne priče iz Gore su doskora bile nepoznate nauci, jer do sada nisu uopšte bile zabilježene. Slično je bilo i sa pjesmama do prije tridesetak godina. Međutim, pjesma je otpornija na odumiranje, jer je vezana za melodiju i pjeva se, pa tako  duže živi u narodu. Na početku smo pominjali prve zapise iz Gore koji su nastali u XIX stoljeću i koji su više bili pripovjedna građa nego priče.

Vladimir Bovan je kao profesor prištinskog univerziteta sam, u okviru Projekta GOS, ali i uz pomoć studenata iz Gore –  Murvete Kajkuš i Sehata Misina (kojima su to bili seminarski radovi) –  prikupio značajnu građu narodnih pripovjedaka iz Gore.[12] Međutim, nije mi poznato da li je ova građa uopšte objavljena. Usput pominje i zbirku pripovjedaka Haruna Hasanija (vjerovatno u rukopisu). Bovan ističe da u Gori preovlađuju novelističke priče, a da je manje fantastičnih što dovodi u vezu sa pečalbom i realnim potrebama u svakodnevnom životu ovih ljudi. U zbirci Murvete Kajkuš, kako navodi Bovan, ima narodnih bajki (3), priča o životinjama(4), skaski, legendi i predanja (5), novela (12) , šaljivih priča (3), ali nema anegdota.

Nazif Dokle radi na prikupljanju narodnih pripovjedaka u albanskom dijelu Gore, kao što je i Mihamed Nezirović pisao iz te oblasti. I ja sam uz pomoć učenika prikupio poveći broj priča iz Gore, ali ih do sada nisam uredio za objavljivanje.

Što se tiče kratkih i prijelaznih formi, do sada su objavljene zagonetke i poslovice, ali mahom po novinama i zbornicima.[13] U Alemu, magazinu na bosanskom jeziku koji izlazi u Prizrenu, Nazif Dokle je u nastavcima objavio poslovice i druge kratke forme.

U međuvremenu je Nazif Doklje objavio knjigu Iz narodne goranske proze[14] koja sadrži sedamdesetak narodnih pripovjedaka svrstanih u četiri grupe – Bajke (Prikažne), Hikaje (Ičajina), Istiniti događaji (Odsaječke ičajina) i Anegdote. U petom dijelu su Mudre riječi (Mudre lafoj) koje su, zapravo, poslovice i slične kratke forme iz života ljudi.

Takođe je i Ramadan Redžeplari objavio knjigu pripovjedaka Čekmedže[15] što polako doprinosi da se praznina koja je postojala u oblasti pripovjedne građe iz Gore polako popunjava.

5.

Pokušali smo damo jedan kratak osvrt na narodno stvaralaštvo koje je nastalo i koje još egzistira u Gori. I pored toga što je do danas dosta proučavana, ipak Gora  ostaje daleka i sama i puna je egzotike. Posebno mislim na prozu, kratke forme, folklor, nošnju, vjerovanja, islamsku tradiciju i kulturu. Postoje stvari koje će, ukoliko ne budu zabilježene, ostati samo kao tragovi jednog tragičnog duhovnog završetka. Kao što se u historiji često dešava. A Gora ne može biti izuzetak.

The post Narodno stvaralaštvo i folklor Gore appeared first on Narodni.NET.