Nemoguće je u ovom kratkom osvrtu o opremanju ženskog oglavlja predstaviti sve pojedinosti koje su govorile 0 statusu žene, o lokalnim različitostima svadbenih kruna, promjenama u oglavlju nakon rođenja djeteta, tuzi za bližim ili daljim rođakom, opremi glave u vrijeme Adventa ili korizme i si. Preostaje samo prezentirati neke specifičnosti i zanimljivosti svakoga kulturnog područja.

Najn iznovrsnija i najrazličitija oblikovanja frizure i pokrivanja glave bila su prisutna u panonskom kulturnom području. U nizinskoj Hrvatskoj (Slavonija, Srijem, podunavska Baranja) karakterističan je specifični način češljanja. Djevojčicama se kosa upletala u dvije pletenice sastavljene od mnogo pramenova složenih na zatiljku. No, udavačama se plela tzv. velika pletenica. Prednji bi se dio kose odvojio i češljao prema lokalnim posebnostima, a stražnji bi se razdijelio u tanke pramenove, čak do stotinu, a zatim spletao u sitne pletenice od triju pramova ili odmah u mnogostruku poput tekstilnog prepletanja. Različitim spajanjima (šivenjem, lijepljenjem) dobile bi se spletene plohe s brojnim razlikama u pojedinostima konačne izvedbe. U nedostatku vlastite duge, guste kose koja je potrebna za upletanje, od kraja 19. stoljeća, upotrebljavala se, od tuđe kose ispletena velika pletenica koja bi se zakvačila na glavu. Dodatni ukras činilo bi svježe ili umjetno cvijeće, ili zlatni novac. Pretpostavlja se da su ovakvi oblici frizura element rimske kulturne baštine, na što upućuju likovi carica otisnuti na kovanom novcu iz razdoblja kasnog Rimskog Carstva, kad je Panonija činila njegov sastavni dio.

U podravskom dijelu Baranje djevojčicama se povrh spletene kose stavljalo povjesmo crvene vune (upletač) koje se na zatiljku stezalo i spuštalo slobodno niz leđa. Oko čela, ispod upletača, stavljao se obruč omotan crnom vunom, a povrh njega cvjetni vjenčić. U slučaju smrti u obitelji, vjenčlć se skidao. Prelazak u krug udavača obilježavao se zamjenom vjenčića, većim trokutastim vijencem, s prednje strane ukrašenim raznobojnim zmjem, listovima srebrnog papira i ružama od tekstila.

U središnjoj bi Hrvatskoj djevojka za svečane prigode stavljanjem neke vrste dijadema (porta) ušla u krug udavača. Jedan tip predstavlja inačica porte koja se kao kruna bez tjemena stavljala na glavu. Bila bi izrađena od kružne tvrde podloge presvučene crvenim suknom, s vanjske strane bogato ukrašena prišivenim perlicama i zrncima koralja. Na stražnjem bi je dijelu resile svilene brokatne vrpce koje su na leđima prekrivale kosu spletenu u jednu pletenicu. Dodavanjem umjetnoga cvijeća na tjeme dobivala bi se svadbena kruna. Drugu inačicu porte čini mekana uska vrpca gusto našivena staklenim zmajem. Stavljala se na kosu od uha do uha i prekrivala pletenice spletene straga i dignute oko glave. Ovakav način češljanja bio je uobičajen u zapadnom dijelu središnje Hrvatske  u Pokuplju i među starosjediocima Zumberka.

U Pokuplju su se oglavlja udanih žena razlikovala gotovo od sela do sela. Karaktareistično je rogato oglavlje čiji bi se oblik dobivao umetanjem podložaka. Kao jedan od primjera može poslužiti dvorogo oglavlje u selu Jamnici. Nakon skidanja svadbenog vijenca pletenice su se ušivale na kruti četverokraki stalak izrađen od šibe, slame ili žice, omotan platnom. Zatim se na kosu s podloškom stavljala donja kapica od crvene ili šarene tkanine za mlađe i bijele za starije žene. U tako složenu oglavlju obavljale su svakidašnje poslove. Za različite prigode preko donje su kapice stavljale trokutasti rubac (paculica), gusto izvezen ili otkan geometrijskim šarama. Na krajevima su simetrično prišivale četiri kružna privjeska izvedena čipkom na batiće. Konačno oblikovanje davalo je formu dvoroga, a dopunjavalo se ukrasnim trakama i privjescima s raznobojnim staklenim biserjem. Za izlazak, mlade bi žene preko paculice prebacile prozirni rubac, a starije bijeli, svezani ispod brade. Ovakva stilizacija oglavlja i način stavljanja na glavu odgovara kasnogotičkim pokrivalima ženske glave. Tipološki vrlo srodno jamničkom oglavlju jest povezivanje glave žena udaljene podravske Baranje, ali drukčijeg pribora i nazivlja. U ostalim krajevima središnje i nizinske Hrvatske susreće se neizbrojiv niz pokrivala s lokalnim osobinama. U Slavoniji je najčešće svečano oglavlje bila crna svilena marama ispunjena zlatnim, srebrnim ili svilenim vezom koja je sasvim pokrivala donju kapicu. Osobitim slaganjem i povezivanjem dobivao se oblik kapice.

U dijelu središnje Hrvatske – Međimurju, Podravini, Hrvatskom zagorju, Prigorju, Posavini, slika je ponešto drukčija. Najčešće je djevojačko češljanje bila jedna pletenica spuštena niz leđa. U udanih žena, iako su zadržani arhaični podlošci za kosu, napuštanje tabuiteta kose i talijanski korijeni riječi poculica (kapica), peča (rubac), upućuju na renesansne utjecaje. Pletenice skupljene na zatiljku prekrivale su se manjim ili većim vezenim ili otkanim kapicama, često obrubljenim kukičanom ili čipkom na batiće. Preko glave s kapicama kao veo prebacivale su se marame-peče. Najveći domet u izradi, vrstama i načinima povezivanja peča, posavske su peče.

U primorskoj Hrvatskoj nije bilo većih statusnih razlika. Gotovo u pravilu, pletenice su se kao vijenac oma-tale oko glave, kako je to bio običaj u cijelom Sredozemlju. Djevojke bi jedino upletale crvene ili bijele vrpce u pletenice. Većih je razlika bilo u lokalnim vrstama i načinima pokrivanja. U Istri, najsjevernijem dijelu Jadrana, djevojke i žene pokrivale su kosu manjim rupcem (facol) presloženim u trokut i svezanim na zatiljku. Ukrašavao se bijelim vezom i visećom kiticom. Na otoku Krku, glave su se pokrivale dužim uskim, četverostruko složenim povojem (rub) koji se na najrazličitije načine ovijao oko glave. Djevojački se bijeli rub ukrašavao vrpcama s raznobojnim svilenim kiticama, smeđi je označavao veliku, a žuti manju žalost. Na Pagu je uz starinsko svečano ruho nošena bijela pravo-kutna marama, čiji su se krajevi nad čelom prebacivali jedan preko drugoga, a učvršćivala se ukrasnim iglama. Pri krajevima užih stranica redovno se ukrašavala prugom šivene čipke (paški teg), a na krajeve prišivala čipka na batiće. Pedesetih godina 20. stoljeća Paškinje su svoju pokrivaču uškrobile i time odredile kruti, trokutasti oblik kakav je danas poznat. Na Korčuli je bilo uobičajeno nošenje slamnatih šeširića, a na Pelješcu obilato ukrašenih nojevim perjem. Iz ove ujednačene slike iskače otok Mljet na kojem su udane žene pokrivale kosu bijelom kapicom (škufija) pod kojom se ušivao mekani umetak. Sprijeda je ukrašavana crvenim, za udovice crnim vezom, a straga čipkom.

The post Tradicionalno žensko ukrašavanje kose appeared first on Narodni.NET.

U reprezentativne i slikovite odjevne predmete ubrajaju se i prsluk te kaput iz zaleđa Zadra, izrađeni od crvene čohe, a bogato izvezeni na leđnom dijelu svilenim vezom.

Skromniju inačicu čini odjeća iz Like. Uz platnenu košulju i gaće kao donje ruho, hlače – uskih nogavica s produžetkom ispod stopala, čime posve priliježu uz nogu J izrađivale su se od domaćega neobojenog sukna. Preko košulje nosili su pleteni džemper (maja) od domaće bijele vune na koji se uz rubove prišivala čvrsta kupovna tkanina (u svečanom obliku crvena čoha ili baršun). Prsluk (zobun) i ogrtač (aljina) također su bili od neobojena sukna. Komplet se dopunjavao krznenom odjećom, i to kratkim prslucima te dugačkim kožusima s rukavima koje su ljeti nosili krznom izvana, a zimi iznutra. Uz poznatu ličku crvenu kapu s pramenom dugih resa zimi su glavu pokrivali šubarom od janjećeg ili zečjeg krzna.

The post Muške narodne nošnje like i Cetinske krajne appeared first on Narodni.NET.

Za misno ruho se znalo, stajalo je u ormaru i oblačilo samo u crkvu. Često nije bilo moguće da sva čeljad pohodi istu sv. Misu, nego su se izmjenjivali da bi obukli istu robu. Jednostavnim rječnikom rečeno, nije se imalo što obući, jedno odijelo nije bilo «ni moje ni tvoje, već naše». Često je tako bilo i s obućom, pa «traljice» u vrhovima cipela nisu bile ništa neobično zbog većih brojeva.
Pranje rublja je, dakle, obično trajalo tri dana. Taj proces nije bio jednostavan, a nije se često ni pralo.
Parjenica
Pravila se od velike šuplje vrbove klade ili nekog drugog mekanog drveta uz strogu pažnju da to drvo ne pušta boju

Prvi dan se pripremala prljava roba i stavljala u parjenicu. Imenica parjenica dolazi od glagola pariti, dakle prljava roba se na neki način, noć i dan, a ako je rublje bilo prljavije i duže parila u parjenici.
Parjenica se pravila od velike šuplje vrbove klade ili nekog drugog mekanog drveta uz strogu pažnju da to drvo ne pušta boju.
Parjenice su bile veće ili manje s obzirom na brojnost obitelji, a s obzirom veličinu klade. Bilo je vrlo važno drvo iznutra «izoblati» da bude ravno i da ne dere robu. Dno je moralo biti nabijeno zemljom da ne bi puštalo vodu. Kako je roba naših starijih bila od konoplje ili lana mogla se prati na taj način, za razliku od današnje robe. Zanimljivo je reći da se konoplja više sijala u selima «preko Bosne», a lan u našim selima uz Savu.

Rublje bi se, dakle, zatrpalo sa svih strana, a zatim dobro prosijanim pepelom posulo po robi i zalilo vrelom vodom. Pokrilo bi se nekim jačim platnom, odnosno starom ponjavom. Naravno, drveni parjeničin poklopac bi se dobro uglavio na kraju, a počesto se na nj stavljao i kamen. Tako je valjalo stajati makar dan i noć da spoj pepela i vode omekša prljavštinu rublja.

Valja reci da se strogo pazilo i na odabir pepela (u nekim našim selima pepeo zovu i lug, baš kao što se zove i šumica, gaj). Nije mogao biti od bilo kojeg drva ili drugog ogrijevnog materijala.. Pepeo je pomno prosijan i očišćen i bilo kakvih natruha.
Koliko je pepeo važio kao izvrstan deterdžen, ali i kao šampon sjetit će se naši stariji koji su prali glavu, osobito ako su imali prhut (perut) pepelom. Kazu da je pranje kose pepelom bilo dosta efikasno.

Drugi dan se rublje vadilo iz parjenice. I to je imalo svoj red i ritam. Prije svega domaćica je trebala imati dugačko korito (najprije drveno, a onda metalno te kasnije plastično). Trebalo je imati pravu, čistu motku i praćak. Žene bliže Žendragu nosile su tamo rublje na pranje. Najprije su praćakom dobro tukle svaki komad prevrćući ga.

Bila je od velike vaznosti «lukšija» , dakle ona voda u kojoj je pepeo prokuhan. U njoj se robu još dobro gnjiječilo i pretreživalo upornije mrlje, koje bi se još jače praćakom tukle. Praćak je inače trokutasta drvena naprava s «držaljom». Donja površina je bila dobro izblanjana i vrlo glatka. Naravno i opet od drveta koje ne pušta boju, na primjer topole. Praćak je trebao biti vrlo lagan i napravljen tako da se lako drži u ruci.

Uz sve radove, pa i uz pranje rublja, tekla je ženska pjesma. Razmišljajući o tome često se pitam, kako su te žene toliko umorne, uvijek rado pjevale. Pjesme kojih se sjećam, najčešće su bile:

Ja sam tebe bezecovo mala
na Žendragu kad si robu prala.

Jedna mi se curica dopala
Na Žendragu kad je robu prala.

Sjećam se i zagonetke vezane uz pranje rublja: «Ričući na potoku, svo selo oprala» (praćak).

Treći dan se roba sušila. Stavljala se sušiti čak i po strniku, osobito teže stvari kao ponjave, vreće, torbe, torbice…

Tarabe su bile pune opranog rublja, a miris lukšije se rasprostirao sokakom. Rubine koje je trebalo rozati stavljane su na sanduke i poslije velikog truda «rozanja», na njih se stavljao kamen. Ni najbolja pegla ih ne bi bolje «isplisirala». Glačanja nije bilo. Peglu su u selu imale samo krojačice i to pegle u koje se stavljala žeravica. Na sreću ni materijali nisu bili takvi da su zahtjevali umjetnička peglanja.

Kolikogod je to to bio naporan posao domaćica je sjala od radosti kada je sakupljala i «kalufila» osušenu robu. Znalo se da bez higijene mogu lako nastati bolesti od kojekavih nametnika (ušiju, stjenica…..)

U to vrijeme su i higjenske kontrole kružile selom najviše insitirajući na čistoći rublja. Poznati su bili i mali školski higijeničari, koji su uz predsjednika razreda i blagajnika oponašali vlast u malome. Ti higijeničari su svako jutro pregledali učeničku čistoću, osobito nokte. Stoga su se majke živo trudile da im djeca idu u školu čista i uredna da «ih tamo ne prozovu», jer je to bila za cijelu kuću velika sramota.

Izvor : hasić online

The post Bosanski običaji i način pranja rublje i higjene u prošlosti appeared first on Narodni.NET.

Dijelovi djevojačke nošnje u Sloveniji  se zovu:

kitalj – podsuknja (kitalj obrubljen trokutastom čipkom), to je podsuknja sa rukavima
sarza – haljina koja se oblači preko glave, nosi se preko podsuknje. Sarza je po rubu  ukrašena izvezenim crveno bijelim i plavo bijelim ružama (narikamanin)
kecelj – pregača, (travers), crvene ili plave boje sa velikom mašnom, obrubljen s kamufon
žoki – bijele vunene pletene čarape
postoli – cipele
Na glavi su djevojke nosile bareticu (kapicu) koja se uhvatila sa pletenicama. Preko toga se je stavljala peča koja se je pričvrstila iglama. Od nakita su djevojke nosile luštrine(morčići na lančiću) i  naušnice na morčiće.

Nošnja udane žene u Sloveniji:

kitalj – identičan
Na glavi facov (marama) i na glavi peča. Marama se vezivala na tjemenu.
Sarza je od surog materijala, boje od pepeljaste do smeđe. Bijela čipka s mačkicama.Kecelj je bio bijeli.

Dijelovi nošnje mladića u Sloveniji:

brageše – hlače bijele boje
pâs – pojas krpeni, crni, sa resama do koljena
stomanja – košulja bijele boje, oblačila se preko glave, širokih rukava, vezivala se ispod vrata. Neke su imale i ovratnike.
koretić – prsluk, lajbek bez rukava za ljeto, s rukavima za zimu, smeđe boje obrubljen sa zelenim ili zlatnožutim kordunom (špagom)
Na glavi su mladići nosili baretu (kapu), a bili su obuveni u škornje (čizme). U rukama su nosili palaš, sjekiricu napravljenu kao pomagalo za hodanje.

Nošnja oženjenog muškarca u Sloveniji:

stomanja, koretić i pas kao kod mladića. Na glavi su nosili klobuk (šešir) koji se vezivao ispod brade. Bili su obuveni u niske čizme i žoke ili bičve, čarape do pedalj ispod koljena koji se nisu obuvali kao danas, nego su se s vanjske strane zakopčavali s ažulicami (kopčicama). Gospodar kuće nosio je kregljaču (štap)

Za vrijeme velikih zima i mladići i oženjeni muškarci nosili su smeđi kaput, takozvani gunj, bez rukava, nešto kao pelerina s kapuljačom, do poda i na lijevom uhu su nosili morčića.

The post Narodne nošnje u Sloveniji appeared first on Narodni.NET.

o    ekonomskoj moći. Na osnovi popisa odjevnih predmeta kćeri, odnosno žena pojedinih obrtnika, pa čak i obrtnika iste struke, moguće je neke svrstati među građanke, a druge među pučanke. Zato je ovdje broj i kvaliteta odjeće jedina moguća osnova razvrstavanja njihovih vlasnica.

Odjevni predmeti građanke u ovom razdoblju uglavnom su isti kao i odjevni predmeti plemkinja i uopće bogatih žena, samo što nisu tako raskošni i tako brojni.

Osnovni dio odjeće bila je ili vestura ili karpeta (»carpetta«). Tamo gdje se javlja jedna nije zabilježena druga. Građanke su nosile vesture šivane od »tabina« i »parangona«, »siniglie« pozlaćene ili crvene s cvjetnim motivima i od drugih materijala. Pojedina vestura bila je ukrašena zlatnim galunom. Neke od njih ni kvalitetom ni ukrasima nisu zaostajale za ves-turama plemkinja, pa im je cijena znala biti visoka, i do 220 lira.

U pojedinim popisima zabilježen je samo materijal u metrima, tako da se ne može zaključiti što se od toga moralo šivati. Karpete su također bile šivane od finih materijala i bogato ukrašene. Jedna od atlasa svijetlozelene boje, ukrašena crnom čipkom i »monparigliom« bila je procijenjena 106 lira.

U garderobi građanki na početku stoljeća spominje se gornja haljina — manto i polumanto (»rnezzo manto«), koje u to doba nose i plemkinje. Te haljine nisu bile tako raskošne kao haljine pojedinih plemićkih kćeri. Ka-mižola je, prema podacima, zabilježena samo jednom. Sašivena od firentinskog »pelucca«, materijala koji su upotrebljavale i plemkinje, bogato ukrašena zlatnim galunom i kopčana srebrnim pucetima. Prsluci (»busti«), kompletirali su vesture (»un busto di tabin di parangon lattesin compagno alla sudetta vestura«). Neke građanke imale su kućne haljine »veste di camera« moderne boje cimeta, a jedna takva bila je ukrašena plišom.

Građanke su imale mnogo pregača. To su bile pregače od platna, »camb-rade«, indijane, vrlo rijetko ukrašene čipkom. Glavu i ramena pokrivale su cendalom, za koji je trebalo četiri lakta tkanine. Finim maramama pokrivale su ramena, a jedna od tih je bila »da viso«.

Dvadesetih godina 18. st. građanke i dalje nose karpete, ponekad s prslukom od istog materijala, kraći ili dulji manto i.kamižole. Imaju gregete (»greghette«) i »giamberluche«, »cottole«, »zipone«, već poznatu odjeću iz garderobe plemkinja. Kćerka zlatara Jerolima Bemardija imala je »todeschi-nu« prije nego što su taj odjevni predmet upotrebljavale plemkinje. Bila je kompletirana s vesturom. Oba odjevna predmeta bila su ukrašena srebrnim širitom i procijenjiena 355 lira.

U popisima se ne spominje kroj odjeće, jer popisi i nisu bili zbog toga. Pučanke su šivale spomenutu odjeću uglavnom od istog materijala kao i plemkinje. Bio je to zeleni valoviti tabin, ljubičasti grogan, ljubičasti da-mast, svila »rasetta«, »eapiziola«, raš, domaća »sarzeta«, čoja itd. Poneka od tih tkanina bila je ukrašena cvjetnim motivom. Na odjeći je bilo srebrenih zlatnih vrpca. Čipaka, srebrnih i zlatnih gumbi, pa su čak i rupice bile izradk’ne ;tatuitu ili srebrnim nitima.

U garderobi ¿idovke Bone Senior bili su kvalitetni ziponi kakve su nosile splitske plemkinje. Po materijalima od kojih su bili šivani vidljivo je da ih je nosila cijelu godinu. Neki od zipona sad su se kopčali, a jedan je bio od čoje s rukav u ua ukrašenima zelenim veludom i zlatnim širi tom. Gumbi i rupice bili su zlatni. Taj je procijenjen 80 lira.

Ziponi, kao i ostali odjevni predmeti, nosili su isti naziv dulje vremensko razdoblje., ali im se kroj, prateći modu, vjerojatno mijenjao. U ovom razdoblju ziponi rusu moderni kod plemkinja. Prsluke »buste« i korpe te (»cor-peite*) nosile su i građanke. Korpeti su najčešće imali rukave. Građanke su imale i posebne rukave, možda su ih kopčale na »corpette« bez rukava. Bili su dopunjeni kaskadama, vjerojatno nekom vrsti zarukavija, kompletirani ovrainiciinau a sve je bilo ukrašeno čipkom.

Odjeću su dopunjavale malim keceljicama zvanim »traversini«. Poneka je bšfta ukrašena mrežastom čipkom. Takva se spominje i među odjećom Bone Senior.

Od pet analiziranih popisa iz ovog razdoblja, u dvama su zabilježene »braghesse«, a u jednom se čak napominje da su bile namijenjene ženi. Oba su para bila od čoje bez ikakvih ukrasa. Među odjećom kućne pomoćnice Andrijane Conomo, koja je radila u kući Marija Bezze, kanceljera premre, a udala se u Veneciji, zabilježena su dva para. Jedan je bio izrađen od turskog platna, nogavice su bile vezene svilenom niti. Drugi par je vjerojatno nalikovao muškim hlačama, pa je naglašeno da su pripadale ženi. Bile su i podstavljene.

Neke su žene imale jednostavne jutarnje haljine »veste đa camera«, ovratnike »bavare« i marame koje su nosile oko vrata. Na glavi, a vjerojatno i oko vrata, nosile su ešarpe »velette« od čipke i tila, bijele ili s utkanim cvjetnim motivom. Crni cendal od tanke svile bio je ovijen oko glave i ramena Venecijanke i splitske građanke. Židovka Bona imala je i već poznatu kapu »cometta« od bijelog tila s vrpcama, a ukrašenu zlatom i čipkom »d’castello«, te poculicu sa svilenim vrpcama. Osnova je bila bijela sa cvjetnim motivom i čipkom retičelom. Njezina kapa, nazvana »beretton«, bila je ukrašena svilom vezenim cvjetićima.

Bokasini nisu bili tako česti, a jedan od njih bio je od prugaste pamučne tkanine. Neke građanke imale su i fino vezeni plastron, pojas i muf od labuđeg perja, zatim lepezu od crnog perja sa srebrnom kopčom ili srebrnim lančićem. Košulje su bile od domaćeg platna ili od neke druge vrste platna, ponekad s rukavima od »cambrade«, ukrašene čipkom, a rukavice od kože, svile, vime i čoje. Cipele (»scarpe«) vjerojatno su imale visoke potpetice bijele ili crvene boje sa srebrnom čipkom, zatim mekane »mulle« crvene boje ili od teškog zlatnog brokata (»ganzo d’oro«).

Druga skupina žena, za koju se može pretpostaviti da su pripadale pučankama, skromnije se odijevala, kvaliteta tkanina za njihove odjevne predmete bila je lošija, a samih odjevnih predmeta bilo je manje. O porijeklu tih žena malo se zna, ali njihova odjeća govori da su im životni uvjeti bili skromniji. Neke od njih stanovale su u predgrađu Veli varoš, a bile su žene ili kćerke obrtnika. Osnovna odjeća bila im je vestura. Malo je koja imala kamižolu ili polaku. Ti su odjevni predmeti bili jednostavna 84 kroja, bez čipke, galuna ili romane, a materijali od kojih su šivani bili su slabije kvalitete: sarza, »sargia«, »sarzetta«, »mocagiaro«, domaća raša i rijetko čoja.

Vrijedno je spomenuti da je u pojedinim kućama bilo i tkalačkih stanova. U inventaru Vinke Carrogeneri, sastavljenom poslije njezine smrti 1718, zabilježena je među raznim tkalačkim potrepštinama i otkana raža.

Pučanke su često nosile i zipon, obično vrlo jednostavan, tek ponekad ukrašen pasamanom. Ziponi su bili sašiveni od laganijih materijala, ali najčešće od čoje i raše.

Dvadesetih godina 18. st. u garderobi pučanke spominje se kotolo. Međutim, bokasin je obavezan, i to jedan do dva komada. Poneka pučanka imala je i jutarnju haljinu. Osim toga, pučanka u tom razdoblju ima i bavare ukrašene čipkom. To su bili široki ovratnici, poznati u splitskoj ženskoj odjeći 16. i 17. st. pod istim nazivom. Modni detalji u ženskoj garderobi bili su rupci, ukrašeni ponekad čipkom i gumbima, zatim muf i lepeza. Nosile su se i košulje s rukavima od drugih materijala, rijetko ukrašene čipkom.

Elementi narodne odjeće dosta su malobrojni. Kao prvo u tu vrst odjeće mogli bi se ubrojiti jeleci. Naime, zabilježeni su samo u jednom popisu dosta skromne odjeće. Šivali su ih od sarze, čoje i raše koje su otkale domaće tkalje, a boje su mu bile zelena, ljubičasta i smeđa. Već u 16. st. zabilježen je jednostavan cm jelek od raše koji je pripadao kućnoj pomoćnici. U 17. st. jeleke je nosila i plemkinja Dobra Gaudentije-Radovčić. Ti su jeleci bili elegantni odjevni predmeti, sašiveni od finih tkanina protkanih zlatom, a uz to i ukrašeni zlatnom ili srebrnom romanom. U isto doba i građanke nose jeleke. U dinarskoj narodnoj odjeći jelek je otvoreni prsluk, ali taj naziv nije uvijek označavao isti odjevni predmet. Naime, možda je u nekim slučajevima označavao i duliu odjeću, pa je za jelek Dobre Gaudentije-Radovčić zabilježeno »jelek ili dolamino«. Dolama je vrst gornjeg duljeg haljetka, a dolamino bi mogao biti nešto kraći haljetak.

Pučanke su u svojoj garderobi gotovo uvijek imale i nekoliko poj asova nazvanih »fasize« i »fasse«, izrađenih od svile i ukrašenih zlatom ili srebrom. Poneki od njih bio je i »turskog tipa«, što bi značilo da je osmanske ili bosanske provenijencije. Žena Šimuna Latinčića, vjerojatno zlatara, imala je dvije pasice, obje »bosanskog tipa«, vezene zlatom, odnosno srmali–žicom i ukrašene zlatnom čipkom. Osim toga, imala je i dvije svilene »fasse«.

Među predmetima koje je 1720. donijela u miraz Jerka Hainović, žena Ivana Domjanovića, bili su jedan pojas ukrašen zlatom i procijenjen 20 lira, drugi zeleni izrađen na turski način — 12 lira, pet svilenih — 25 lira i dva vunena pojasa.

Poneka od tih žena imala je i »pocarvazu« od lanenog platna, ukrašenu običnom ili zlatnom čipkom. Među odjećom Magdalene, udovice Ivana Dar-lića, spominje se 1778. u Visu »una pocarvaza di cambrade«, procijenjena 14 lira.    !

Žensko oglavlje u obliku rupca na jadranskom primorju i otocima nazivamo od davnina pokrivačom (pocarvaza). Milovan Gavazzi pretpostavlja da je taj naziv imao opće značenje, koji u drugim krajevima označava rubac, maramu, peču i si. Pod tim nazivom razumijevao se podugačak komad tkanine, mnogo dulji nego širi, koji se ovijao oko glave. Često je bio vidljiv okrajak ili okrajci, koji su se na zatiljku širili u raskriljene krajeve. Usporedo s tim nosila se i vrst debelog šala zvanog rakno.

Odjeća kućnih pomoćnica

Poznat je veći broj popisa miraza kućnih pomoćnica, a često je na dokumentu označeno i njihovo porijeklo. Tako je u kući obitelji Tartalja radila Jakica Luchieri iz Venecije, koja se udala za Antu Bruna iz Udina. Sve ostale kućne pomoćnice bile su iz obližnjih mjesta; iz Komiže na otoku Visu, Kaštela, Ostrvice, a Jelena Matić, koja je 1799. radila u kući Nadala Ljubica, bila je Splićanka iz predgrađa Veli varoš.

Kroz cijelo 18. st. odjeća kućnih pomoćnica nije bila nimalo lošija od odjeće pučanki. Neke od njih odijevale su se čak i bolje od puČanki. U garderobi kućnih pomoćnica nema novih tipova, ali je ona zanimljiva zbog socijalnih razlika. U prvoj polovici stoljeća kućne pomoćnice oblače vesture, zipone, kamižole, bavare, bokasine, uglavnom sve od materijala koji upotrebljavaju i pučanke. I njihove kanice bile su vezene zlatom. Poneka je imala i muf od lisičjeg krzna. Na glavi su nosile marame, a zabilježen je i slamnati šešir ukrašen vrpcom. Andrijana Conomo imala je veste i polake, pa čak i cendal. Cendal je imala i spomenuta kućna pomoćnica u obitelji Tartalja.

Strankinja Andrijana Conomo imala je, među ostalim, pet košulja šivanih na osmanski način ili su pak bile provenijencijom iz Bosne »na turski«.

Iz sredine stoljeća poznat je samo jedan popis. Tu se spominje kotolo, kamižola, korpet, bokasin, cendal, marama i muf od crne mačke. Od predmeta iz narodne nošnje Jakica Luchieri imala je dvadeset pari trluka, koje popisivač naziva »robba di morlachi«. Ovo je dio seljačke obuće iz dinarskog odjevnog inventara, koja je mogla sezati do gležnja. Takva se nosila u Dalmatinskoj zagori, sprijeda ukrašena, a napravljena od domaće neoboje-ne vune. U južnom primorju taj dio obuće zovu nazuvci, a navlači se samo na prste na nozi. I u planinama je isto tako zovu, a doseže i do vrha gležnja. Inače je zovu nazupci, nazuvci, priglavci, natikače.

Ova se vrst obuće u Dalmatinskoj zagori i danas zove trluci. Na samom kraju stoljeća pomoćnice u splitskim kućama nose kotole, kamižole i korpete. Brojni i firii rupci ukrašeni su vezom i čipkom. Spomenuta Venecijanka
Jakica Luchieri imala je komplete kotole i kaputića od raznih materijala pa i od svile, zatim komplete bokasina i kaputića. Jedan je takav bio ukrašen volanima. Bilo je to 1782. kada su volani bili moderni. U garderobi kućnih pomoćnica bile su i fine veste, papuče, cipele itd. U popisima je zabilježen poneki komad zlata i srebrni gumbi. Odjeća im je sigurno ovisila o ekonomskoj moći obitelji u kojoj su radile, ali i o njihovu međusobnom odnosu.

The post Odjeća i način života Splitskih pučanki appeared first on Narodni.NET.

The post Neizmjerno bogatstvo sestara benediktinki iz Hvara appeared first on Narodni.NET.

Ganga je način višeglasnoga pjevanja. Za prvi glas, tj. za prvoga pjevača, kaže se da „priginje“, „počinje“, a za ostalu dvojicu da „preuzimaju“.

Počinje uvijek glavni pjevač suspregnutim glasom, ubrzanim tempom. Najvažniju ulogu ima onaj tko započinje pjesmu. On određuje način pjevanja, temu, stihove, sadržaj. Svako selo ima svoj način pjevanja. Iskusan sluh narodnih pjevača prepoznaje te razlike.

Ganga se nekada pjevala u svako vrijeme, osim korizme. Sila, derneci i svatovi bili su najučestaliji povodi za izvođenje gange. Gangalo se i za vrijeme obavljanja svakodnevnih radova kao što su čupanje vune, žetva, branje i nizanje duhana te prilikom čuvanja stoke. U gangi ima stihova koji nemaju neku pjesničku i umjetničku vrijednost, ali se zato može naći i mnoštvo onih koji nose vrijedne i duboke poruke. Ganga je odraz teškoga načina života na ovom tvrdom kamenu. 

Suvremena civilizacija odnosi u nepovrat mnoge vrijednosti duha. Ove pjesme spjevane iz srca ljudi svjedočanstvo su o narodu koji je u materijalnom siromaštvu težio visokim idealima duha.

O gangi smo već pisali malo detaljnije i možete pročitati:

Livanjska i Duvanjska ganga

Ganga u Imotskoj Krajni i okolici

httpv://www.youtube.com/watch?v=ZZIaP7mrXnc

The post Što je ganga i kada je možemo čuti appeared first on Narodni.NET.

Valja još spomenuti da je nuždan dodatak  i ženskoj, i muškoj  odjeći bila torba, također tkana od domaće vunene pređe, nerijetko ukrasnom tehnikom klječanja. Oblikovanoj jednostavnim presavijanjem tkanine te prošivanjem rubova, torbi se još dodaje vunena uzica za nošenje preko ramena te, gdjegdje, vunene kitice kao ukras.

The post Zadarska narodna nošnja appeared first on Narodni.NET.

Na koloriranim Carrarinim crtežima Imoćanke i Imoćana objavljenim 1846.
godine prepoznajemo gotovo istovrsnu odjeću. Žena preko duge bijele košulje, vezene
uzduž rukava, nosi tipično dinarski dugi prsluk jačermu istaknutih klinova. Urešena je
komadima raznobojne čohe i pletenim vunenim vrpcama. Pregača je uska vunena s
vodoravno položenim ukrasnim prugama. Preko oglavlja — visoke okrugle krute kapice
nalik toki, položena je velika bijela dijagonalno presložena marama koja slobodno pada
niz leđa. Nad čelom uočavamo ukrasne igle s visećim kovanim novčićima, oko vrata
nizove crvenih koralja. Na nogama se razaznaju bijele čarape, urešeni nazuvci i opanci.
Muškarac je preko košulje obukao crveni preklopljeni prsluk urešen zlatnim nitima, a
preko njega istobojan prsluk s našivenim zlatnim trakama, metalnim pločicama i pucetima.

Kaputić od smeđeg sukna prebacio je preko lijevoga ramena. Razrezi na
hlačama podloženi su crvenom čohom i opšiveni pletenom okruglom vrpcom. Oko
crvenkape omotao je šareni šal. Opasan je mrežasto pletenim vunenim i kožnim pojasom
za koji je zataknuto oružje.
Na Hogelmullerovim litografijama Imotskog i okolice6 iz 1841.-1847. i 1870.
godine pronalazimo likove u tradicijskoj odjeći. Jasno raspoznajemo kape omotane
šalovima na muškarcima, a dinarske košulje, suknje tipa carze, prsluke jačerme, kape i
bijele marame na ženskim likovima. Žene na Kubinoj slici Dalmatinke iz okolice
Imotskog odjevene su u bijele košulje i tamne duge prsluke jačerme, te obuvene u
pletene opanke.
U Salvatorovu izdanju Das was verschwindet7 iz 1905. godine jedna od ilustracija
prikazuje dvojicu seljaka iz okolice Imotskoga. Nose tamne hlače i prsluke urešene
crvenim upredenim vrpcama te bijele košulje s prevrnutim ovratnicima. Opasani su
kožnim pojasevima pripašajima. Glave su omotali crvenim šalovima.
Najsustavniji prikaz narodnog života u Imotskoj krajini na prijelazu 19. u 20.
stoljeće, pa tako i pučkog odijevanja, dao je fra Silvestar Kutleša u monografiji Život i
običaji u Runovićim, jednoj župi Imocke krajine. Građu za ovo opsežno etnografsko
djelo, napravljeno prema Radićevoj Osnovi, prikupljao je trinaest godina (od 1924.),
ispitavši ukupno 149 kazivača. Iako su zapisi najvećim dijelom nastali za vrijeme
župnikovanja u Runovićima, djelo je kompleksan prikaz tadašnje pučke kulture cijele
Imotske krajine jer je dopunjeno različitostima karakterističnim za ostala sela. U
poglavljima “Odijelo i obuća”, “Nakit i češljanje”, te mjestimično unutar drugih
tematskih cjelina, autor opisuje narodnu odjeću do pred Drugi svjetski rat uspoređujući
tadašnju suvremenu odjeću sa starijim slojevima i registrirajući brojne promjene.
Prema Kutleši, u svim selima Imotske krajine nošnja je bila ista. Neznatne su bile
razlike u odijevanju stanovnika brdskih i nizinskih pripoljskih sela. Razlike u odijevanju
sela od sela predstavljale su lokalne specifičnosti.

Za tekst se zahvaljivamo Josip Forjanu koji je i  (voditelj Posudionice i radionice narodnih nošnji) U Imotskoj krajni.

The post Povjest odjevanja u Imotskoj krajni appeared first on Narodni.NET.

Od svoje opreme obično je cura nosila: donjeg rublja, haljina, jačerama, kotula, košuljaka, pregljača i meculeta te nekoliko pari opanaka i drugih sitnica. Što se tiče posteljine najglavniji je vuneni gunj ili biljac, tkani prostori, slamarica i jastuk. To bi se zavezalo u jednu balu da se može natovariti na konja s jedne strane, a s druge se tovario sanduk. Zatim su morale biti obvezno i još neke stvari: drvena pratnjača za pranje, kudjelja i vreteno, metla i drugo štošta.

Vrijeme pripreme djevojačkog sanduka

Sve je to pripremljeno najviše za mjesec dana. To je ono vrijeme kada se momak i cura za tri nedjelje navjeste u crkvi da cijeli narod zna za njihovu ženidbu i udaju. A ako netko zna i neke zapreke za taj brak, dužan je župniku reći.

Tako se primakne i dan vjenčanja i svatovskoga pirovanja. Uoči samoga vjenčanja dolazi mladoženjin otac u djevojačku kuću po sanduk. S njim obično dođe i jedna ženska iz kuće i to (najčešće njegova kćerka, a buduća zaova mlade neve).

Prebacivanje sanduka od mlade

Oni dođu prije podne i povedu okićena konja. Sanduk i sprema gotovi su. Istina, u kasnije vrijeme išlo se kolima po sanduk, a u novije vrijeme kamionom. Prilikom polaska sanduka u kuću djevojčinu skupe se njezine najbolje drugarice i rodice da joj što pomognu. Tom prilikom udadbeničin budući svekar časti sve prisutne pićem.

Običaj otkupnine sanduka

Običaj je da onaj tko je došao po sanduk mora platiti otkupninu onome tko bude sjedio na sanduku. To je udadbeničina mlađa sestra ili prva rodica koje su joj najviše pomagale. Prije nego će se sanduk natovariti na konja, sjedne na njega sestra ili rodica i ne dozvoljava da ga itko uzme. Ona nepomično sjedi na sanduku. Nakon više prijateljskog pogađanja i šale, djevojka na sanduku dobiva dar u novcu kao tobožnju otkupninu. Iza toga udadbeničina majka poškropi sanduk i izmoli Vjerovanje. Zatim se sanduk i ostala sprema natovari na konja. Djevojke još okite onoga tko goni sanduk, a on mora imati i bukliju kojom će počastiti prolaznike u putu. Onaj tko goni sanduk ide ponosno kroz selo i pjeva putnički, da se zna za svatovsko veselje. Kad stigne kući i dotjera sanduk, dočeka ga mnogo svijeta iz komšiluka i sela svi žele da vide sanduk i ostalo što nosi buduća mlada neva. O tome se kasnije prepričava u selu.

The post Djevojka za udaju i običaj sanduka za udaju appeared first on Narodni.NET.