Čaj prelijevati ili kuhati?

Postoje dvije vrste čaja:

 preliveni čaj i kuhani čaj

Preliveni čaj je ono što većina ljudi podrazumijeva pod pojmom čaja. Ali postoji velika razlika između čajeva za piće i ljekovitih biljnih infuzija. Kod čaja za piće možete namočiti vrećicu s biljem u vreloj vodi i zatim popiti čaj. Ako pripremate biljnu infuziju, čaj treba najprije 10 do 20 minuta natapati, kako bi djelotvorne fitokemikalije iz bilja prešle u vodu.

Savjeti za pripravu šalice dobrog ljekovitog čaja

Počnite s uzavrelom vodom i natopite ljekovito bilje dok se voda ne ohladi. Ako želite popiti vrući čaj, naknadno ga lagano podgrijte.

Prokuhavanje, s druge strane, obuhvaća stavljanje biljnog materijala u vodu, zatim kuhanje ili piijanje oko 10 do 20 minuta. Prelijevanje je najbolje ako pripravljamo list i cvijet biljke, jer oni obično lakše predaju svoje fitokemikalije. Sukladno tome, postupak kuhanja se obično koristi za korijenje i grančice, jer se iz njih ljekovite fitokemikalije teško otpuštaju.

Svoje biljne čajeve pripravljamo na isti način kao što i kuham jelo – malo ovoga, šaku onoga.

Ljeti krstarimo vrtom, berući aromatično bilje na koje naiđem, ponekad i više od desetak vrsta – uzimajući veće količine finog mirisnog bilja i manje količine običnog mirisnog bilja, poput jasenka i majčine dušice.

Slično juhama i salatama koje pripravljam, nijedan naš čaj nije potpuno isti.

Ljekovito bilje koje trebaju izbjegavati trudnice

Kao opće pravilo, ljekovite biljke ne bi trebalo koristiti za vrijeme trudnoće, osim ako se oko toga ne posavjetujete sa svojim ginekologom. Za to postoji dobar razlog. Nekoliko ljekovitih biljaka može povećati rizik od pobačaja trudnim ženama savjetuje se da izbjegavaju sljedeće ljekovite biljke: koru korijena žutikov... Opširnije

Zastupljenost ljekova iz prirode

Povijest medicine poznaje primjere u kojima su u određe­nim razdobljima dominantne znanstvene teorije isključivale i u potpunosti zatirale liječenje biljem, smatrajući ga zastarjelim i neprimjerenim. Od konca 19. stoljeća, uza sve rašireniju uporabu kemijskih i sintetskih lijekova, u suvremenoj zapadnoj medicini prevla... Opširnije

The post Detaljne upute za pripremu ljekovitog biljnog čaja appeared first on Narodni.NET.

Berba sirka za metlu

Sadila se paprika za ,,tukivo“ koja se obera kad pocrveni, natiče na konac u vijence, suši na suncu i osušena tuca u drvenoj ,,stupi“, sije na sito i spremi za svinjokolju, za kulenje, kobasice i dr. i za u jelo.

Sadile su se i breskorke (vrsta bundeve) koje se spreme za zimu i od njih se peku štrudle i pite, a i peku se u komadima u remi (najukusnije su na šporetu na drva). Jedu se pečene kad god se posti, ali može i svaki dan jer štite organizam od raznih bolesti.

Bundeva breskorka

breskorke

breskorke

U proljeće se otvaraju i radovi u polju. Muškarci prvi kreću u njive. Sad se ide traktorima i strojevima koji su u drugoj polovici prošlog stoljeća zamijenili konje i dotadašnji način obrade zemlje koji je trajao stoljećima na stari način.

Proljetna sadnja u vrtu

Opširniji teks o obradi vrta i vrtlarstvu kod naših starih te tradicionalnim običajima uz vrt možete pročitati – Obrada vrta i običaji –

The post Proljeće, proljetni običaji i tradicija proljetne sadnje appeared first on Narodni.NET.

A tako je! Što vam to treba, bilo je prvo naše pitanje upućeno dr. sc. Mladenki Šarolić, zašto ne živi od države, zašto ne dopusti da o njezinu kruhu skrbe drugi, zašto se teškim poslom muči, kada bi mogla posve lagodno živjeti?

– Sva ta vaša pitanja su mi samo još jedna potvrda da sam na pravom putu, jednostavno će Mladenka. Ništa na njezinu životom putu nije jednostavno. Primjerice – doktorirala je na maslinovu ulju, a rodom je iz Unešića! Smijemo se zajedno, dok nam kazuje kako je za jedan seminarski rad na doktorskom studiju odabrala razvoj novih proizvoda u prehrambenoj tehnologiji. To je bit svega.

– Tema seminarskog rada bila je prerada ljutike procesom mariniranja, sve sam tehnološki riješila, čak sam i etiketu zamislila i na kraju dobila čestitke. U kraju odakle mi je suprug, u Kostanjama, posadili smo tri tisuće sadnica ljutike. Gotovo zaboravljene dalmatinske ljutike, u kojoj su generacije uživale, veli.

Znanost i praksa

Danas je svoj seminarski rad provela u stvarnost, spojila je znanost i praksu, stvara mariniranu ljutiku i plasira je u inozemstvo. No, nije sve bilo tako jednostavno kako zvuči.

– Kada je Mladenka predložila da se pozabavimo uzgojem ljutike – oduševio sam se. Nije na tržištu bilo sadnica, a ja sam se sjetio kako sam u starom djedovu vinogradu, uz rubove, vidio par busenova. I stvarno! Uz lokvu je bio busen ljutike čije smo lukovice i razmnožili, kaže Marinko Šarolić, prvi rođak Mladenkina supruga, partner u projektu.

– Kad su susjedi vidjeli kako sadimo krenula je zafrkancija. Svi su se pitali: Šta će in toliko ljutike, ko će in dat toliko spuža ? Posadili su 3700 lukovica. Nekada su naši stari čuvali u zemlji busenove ljutike za iduću sezonu, Mladenka i Marinko ih drže na suhom, od svakog uroda sačuvaju manje lukovice. Živi su dokaz da „nema kruva bez motike“.

– Odrastao sam uz ljutiku, u našem se domu često koristila, pa me Mladenkina priča samo potakla da pomislim: ako je ljutika osvojila Beč, zašto ne bi ponovno osvojila i Lijepu našu – kaže Marinko koji je zaposlen kao operater u „Leda“, no svaki slobodan trenutak iz Splita juri u rodne Kostanje. Vraća se, kaže, korijenima. Krajem srpnja je berba, već sada se vidi da će ovoga ljeta biti posla na njihovu polju. Ljutika je idealna za naš kraj, uvjeravaju nas oboje, ne trpi veliku vlagu, otporna je na nametnike. Nekada se uzgajala baš u omiškom kraju, u zagori, oko Primoštena i u okolici Bratiškovaca, na nekim je našim otocima nazivaju „škalonjom“ ili „škalotom“. No, nije dovoljno istražena i o njoj se malo zna, premda, moramo naglasiti, riječ je o autohtonoj biljci.

Proizvodi idu u EU

– Kada dođe vrijeme za vađenje ljutike cijelo ovo polje miriše. Ljutika raste iz kamena, ne treba ništa, no mi pokušavamo utvrditi što bi moglo utjecati na prinos, gnojidba primjerice, uspoređujemo, učimo se agronomiji – kaže znanstvenica.

Pripremite staru deliciju, ukusne pogačice s čvarcima

Sada u vrijeme kolinja veoma dostupna je i jedna stara zaboravljena delicija “čvarci”. Kako s čvarcima pripremiti staru deliciju pogačice pročitajte u nastavku. Što je potrebno z... Opširnije

Nema tog jela uz koje ljutika ne ide, bilo da je riječ o ribi ili o mesu, ljeti ili zimi, bez obzira konzumirali ju zelenu ili kiselu, no za uzgoj trebate i strpljenja i volje i truda:

Mladenka je surađivala s Jurom Vukušićem na nekim posve drugim projektima:

– Jure surađuje sa Austrijancem koji plasira njegove proizvode u EU. Nakon što je probao moju mariniranu ljutiku zatražio je da mu predložim par receptura koje bi spojile Jurinu maslinu i našu ljutiku. Prvi proizvodi koji su krenuli su bili sama ljutika i masline punjene ljutikom, a onda sam napravila pet receptura, za dva umaka i tri paste, računajući kako će odabrati samo jednu od predloženih, no, odabrao je svih pet – kaže nam.

I tako gotovo zaboravljena dalmatinska ljutika polako odlazi u svijet, u malim serijama, no asortiman se širi…

Hit u Austriji

Pasta izrađena od masline i ljutike postala je pravi hit u Austriji. Izvrsno se „ljubi“ uz suhomesnate proizode. No, Mladenka se dosjetila i puniti otkoštenu maslinu – mariniranom ljutikom, vrhunski je to zalogaj. Ljutika se, doznajemo, dade iskoristiti na mnogo načina, vjerujemo da će tim iz Kostanja na svoju paletu proizvoda uskoro dodati još njih.

Tražite uz rubove

Ljutike nema na sortnoj listi, nema je u prodaji, za nju nema za sjemena. No, s obzirom na to kako je riječ o izdržljivoj biljci – velika je vjerojatnost da ćete je pronaći, zaboravljenu, u nekom busenu, uz rubove vinograda. Upravo tamo su je naši stari sadili. Možda vam se posreći i na dan svetog Ante, tada se zna pronaći na sajmu u Zadvarju…

MILENA BUDIMIR
SNIMIO BOŽIDAR VUKIČEVIĆ/ CROPIX

Izvor: Slobodna Dalmacija

The post Od ideje do izvoza – Dalmatinska ljutika – appeared first on Narodni.NET.

Kratica TTIP sad je već i u Hrvatskoj svima ušla u uho, a i protesti, akcije i rasprave vezane uz TTIP, u mnogim zemljama Europe žive i bučne, i kod nas su sve učestalije. Među posljednjima su nedavno postavljanje osam metara visokog Trojanskog konja, koji je, kao upozorenje što TTIP zapravo predstavlja, od rujna prošle godine ‘na turneji’ po europskim gradovima, te panel na temu „TTIP – Ofenziva kapitala i bioekonomija”, u petak održan u Zagrebu u okviru ovogodišnjeg “Subversive festivala“.

Hrvatska Vlada podupire ovaj TTIP; poduprijeti ovaj sporazum smatra se hrvatskim nacionalnim interesom jer on omogućuje plasman i hrvatskih prehrambenih proizvoda i prerađevina na američko tržište.

Utjecaj korporacija

Govoreći o prilikama za domaće proizvođače, Gordana Deranja, predsjednica Hrvatske udruge poslodavaca, kaže kako Hrvatska ima mnoge kvalitetne proizvode s kojima već uspješno konkurira na europskom tržištu i nema razloga da jednaki uspjeh ne poluče i temeljem transatlantske suradnje.

No, kritičari TTIP-a u tako perspektivnoj budućnosti koju donosi prekooceansko partnerstvo vide prijetnju.

Najžešće kritike koncentriraju se, među ostalim, na “usklađivanje” prehrambenih standarda s onim američkima, u pravilu nižima, što znači povećanje broja i količine aditiva u hrani, pesticida, uvođenje na europsko tržište genetski modificirane hrane i sjemena, meso hormonski tretiranih životinja i slično.

Nacionalni koordinator slovenske nacionalne mreže “Stop TTIP-u”, Andrej Gnezda, u nedavnom je razgovoru za tamošnje medije upozorio kako između SAD-a i EU-a postoje značajne razlike kad su u pitanju standardi vezani uz prehranu i kemikalije te da stoga postoje realni strahovi da će se ti standardi potpisivanjem TTIP-a smanjiti. Ilustrirao je to s nekoliko primjera: u kozmetičkoj industriji EU-a zabranjeno je 1400 tvari, a u SAD-u samo 11 tvari.

U poljoprivredi SAD-a i dalje se može koristiti 80 pesticida zabranjenih u Europi; u SAD-u je dopušteno gotovo 4000 prehrambenih aditiva, a u Europi ih se može koristiti samo 300. Gnezda je iznio kako europski propisi vezani uz kemikalije, koji nude visoku zaštitu, zapravo predstavljaju prepreku za trgovinu, a isto vrijedi i za GMO – Amerikanci tvrde da je kontrola GMO-a u Europi i način na koji se takvi proizvodi moraju deklarirati suviše restriktivna. Pa bi to valjda trebalo olabaviti.

Na web stranicama Europske komisije, međutim, na “često postavljana pitanja“, među kojima su i ona hoće li se u EU uvoziti hormonska govedina, hoće li pasti standardi vezani uz hranu, hoće li se TTIP-om prisiliti EU da promijeni svoje zakone o GMO odgovara sa – “ne” ili čak – “ne, to je mit“. Dapače, navodi se da usklađivanje propisa neće ići na štetu EU-a (“Strogi zakoni EU-a kojima se štiti ljudski život i zdravlje, zdravlje i dobrobit životinja ili okoliš i potrošače neće se promijeniti zbog TTIP-a”). Ako je tako, čega se onda ljudi boje? Čini se da ipak imaju razloga:

– Svjedoci smo utjecaja američkih korporacija na donošenje direktiva EU-a čak i danas kad još nemamo sporazum. Pokušaj da se u Direktivu za kvalitetu goriva uvedu novi kriteriji pao je zbog lobističkog utjecaja naftnih kompanija, jer bi američka nafta i plin iz škriljevaca postali manje poželjni za europsko tržište – kaže europarlamentarac OraH-a Davor Škrlec. Dodaje i kako je odmah nakon donošenja nove Direktive za autorizaciju GM sjemena Europska komisija, ne čekajući donošenje uredbi, provela postupak autorizacije za novih 17 vrsta GM sjemena za područje cijele Unije.

– To je sve napravljeno pod okriljem uvođenja tzv. demokratskog postupka za autorizaciju GM sjemena. Opravdan je strah od jeftine američke hrane, jer će se ona po istom “demokratskom načelu“ zajedničkog i slobodnog tržišta, čak i uz obvezu označavanja udjela GM sadržaja u hrani, što propisuje EU, naći na policama naših dućana. Za što će se odlučiti osiromašeni i bez posla, hrvatski građanin? – pita Škrlec retorički.

Novi odljev mozgova

– Investicije koje danas izostaju zbog loše gospodarske politike koju su provodile sve dosadašnje vlade sigurno bi bile pozitivni dio sporazuma – kaže naš sugovornik govoreći o onom najboljem što bi TTIP mogao donijeti promatramo li Hrvatsku, dodajući da bi sporazum vjerojatno utjecao na uređenje zakonodavnog okvira koji bi bio transparentan i siguran za sve potencijalne ulagače, a ne da se “kroji“ samo za odabrane, kao danas.

Najlošije što nam se može dogoditi prema Škrlecovu je mišljenju povećanje trgovinskog deficita, moguća privatizacija javnih usluga i povećanje nezaposlenosti, pogotovo u proizvodnom sektoru, kao posljedica prethodna dva utjecaja. No najopasnijim drži novi i lakši “odljev mozgova“ zbog lakše mobilnosti radne snage koju predviđa sporazum.

– Na razini EU-a često se kao pozitivan primjer ističe porast godišnjih prihoda po domaćinstvu od oko 500 eura kao posljedice porasta BDP-a od pola do jedan posto godišnje u razdoblju deset godina nakon potpisivanja sporazuma. Međutim, prešućuje se da su analize pokazale kako će doći do značajnog gubitka radnih mjesta upravo zbog spajanja dva tržišta, i to oko 680.000 u EU-u i 350.000 u SAD-u te smanjenja prihoda u Njemačkoj, Francuskoj i Velikoj Britaniji.

LIDIJA GNJIDIĆ

1400 tvari zabranjeno je u kozmetičkoj industriji EU-a
11 tvari zabranjeno je u kozmetičkoj industriji SAD-a
80 pesticida zabranjenih u EU-u koristi se u SAD-u
30 milijuna radnih mjesta u EU-u ovisi o uvozu
3,5 milijuna Europljana zapošljavaju američka poduzeća
1400 bilateralnih sporazuma o trgovini potpisale su države članice EU-a međusobno i s drugim zemljama
58 GMO-va dosad su odobrile vlade zemalja EU-a
1 GM kultura uzgaja se u EU, Monsantov kukuruz MON810

Izvor: Slobodna Dalmacija

The post Veliki dolazak GM hrane na domaće tržište appeared first on Narodni.NET.

Nakon nedavne skandalozne odluke Europske komisije o privatizaciji vodoopskrbe, iz Bruxellesa nam stiže novi šok. Europska komisija 6. svibnja poslat će Europskom parlamentu novu uredbu kojom će poljoprivrednicima i povrtlarima zakonski propisati obvezno korištenje standardiziranog i unificiranog sjemenja, pri čemu će korištenje starih, rijetkih i autohtonih sorti –  koje nemaju gotovo nikakve šanse dobiti dozvolu za promet –  biti kažnjivo, čak i onda kada se siju ili sade u privatnom vrtu!

Europske ekološke organizacije i brojne udruge čiji članovi pokušavaju očuvati stare autohtone sorte sjemenja – a koje su već dugo trn u oku multinacionalnim kompanijama – ovih su dana izazvale veliku uzbunu zbog namjere Europske komisije čija bi odluka mogla ugroziti suverenost europskih država u očuvanju genetičke raznolikosti.

Bez konkurencije

Trenutačno tri najveće korporacije – Monsanto, DuPont i Syngenta – kontroliraju 53 posto svjetskog tržišta sjemenjem (deset najvećih kontrolira čak 73 posto!), a velike su kompanije došle do tog rezultata tako što su pokupovale gotovo sve manje tradicijske i obiteljske sjemenare, tako da, zapravo, više i nemaju konkurenciju.

Međutim, kod takvih kompanija tržište sjemenja samo je sredstvo. Naime, riječ je ponajprije o velikim proizvođačima herbicida, dakle kemijskim kompanijama, a tek onda i o proizvođačima sjemenja, koje uz svoje sjeme poljoprivrednicima, povrtlarima i voćarima nude herbicide i kemikalije bez kojih te sorte nije moguće uzgojiti.

Autohtone sorte sjemenja, međutim, za razliku od ovih »visokoproduktivnih i intenzivnih« sorti, prilagođene su lokalnim prilikama. Osim što je neusporedivo ukusnije i bogatije hranjivim sastojcima – što više nikome ne treba posebno dokazivati – povrće i voće dobiveno iz autohtonih sorti zahtijeva manje vode i umjetnog gnojiva, a i nije ga potrebno štititi tolikim količinama kemikalija, jer je otpornije na bolesti, što izravno smanjuje zagađenje okoliša.

Stroge kazne

Međutim, multinacionalne kompanije u ovom slučaju očito imaju drukčije interese, koje je u ovom slučaju odlučila uvažiti i Europska komisija, koja funkcionira kao produžena ruka velikih multinacionalki i kapitala, a ne vlastitih građana.

Naime, multinacionalke će jedine imati koristi od takve odluke, dok se građani uslijed petogodišnje ekonomske krize u brojnim europskih državama, pa i u Hrvatskoj, sve više okreću samoopskrbi i proizvodnji povrća i voća za vlastite potrebe, ne samo zbog štednje, nego i zbog zdravlja i sve ugroženijeg okoliša. No Europska komisija donijela je odluku koja će potkopati takve napore.

Zahvaljujući uredbi Europske komisije, koja će vrijediti i u Hrvatskoj, autohtone sorte, koje su dosad bile izuzete iz europskih pravila, brzo će iščeznuti s trgovačkih polica.

Oni koji ne budu postupali po uredbi bit će strogo kažnjeni, a oni koji budu poželjeli registrirati vlastito sjeme suočit će se s nepremostivim birokratskim preprekama, budući da predviđena regulacija registracije sjemenja diskriminira autohtone sorte u odnosu na industrijsko sjeme, čime se diskriminiraju mali proizvođači u odnosu na velike kompanije, zbog čega ekološke organizacije i upozoravaju na skori potpuni nestanak autohtonog sjemenja.

Puna kontrola

Neposredan povod skandaloznoj odluci je provedba odluke Europskog suda iz srpnja prošle godine, prema kojoj poljoprivrednici smiju prodavati samo službeno dopušteno sjeme. Ako uredba Europske komisije u sadašnjem obliku stupi na snagu, poljoprivrednici vlastito, nestandardizirano i neunificirano sjeme, neće smjeti ni darovati!

U tom slučaju, naime, nekoliko multinacionalnih kompanija doista bi mogle preuzeti potpunu kontrolu nad cjelokupnim prehrambenim lancem, od njive do onoga što će biti u našim tanjurima, pri čemu uvijek moramo imati na umu kako cilj takvih kompanija nisu zdravlje i dobrobit stanovništva, već uvijek samo i isključivo –  profit.

Autor: Denis Romac

Izvor: Novilist.hr

The post Stiže li nam iz EU zabrana sadnje vlastitih usjeva u vlastitim vrtovima? appeared first on Narodni.NET.

Uzgoj cvijeća bio je tradicija. Svaka kuća imala je baščicu pokraj kuće ili ispred kuće. Ako ne drugdje, ali u kalcnicama je cvijeća moralo biti obavezno. Uzgajale su se sve vrste cvijeća koje su koristili u svim svečanim prigodama: za crkvu, svatove, kirbaj, za djevojačke pletenice, snašama oko kukme, stručak cvijeća na prsa ispod dukata… Muškima za kape i šubare, za zakititi konje i kola u svatove i šubarc preko zime i opet u poklade — konje i karuce za sanjkanje.

Tko je imao curu u kući, obavezno je držao u kalenicama: šumice, špinere, muškatle, smiljak, zimske viojlice, ružamarin, zumbule… a u baščici: ljetne viojlice ili fajgele u svim bojama, đurđice, opet zumbule, zelenkade, bosiljak, smilje, jaglac, šašice, šuškavac koji se osuši, da ima i preko zime. A od grmova bivali su u baščici jorgovani, jasmini, šimšir… i dr. Sve je to bilo mirisavo cvijeće, čiji se miris širio nadaleko. Bilo je i zelenilo: zimzelen, bršljan… Kalenice su se držale na prozorima, trijemovima, štenderima i bile su ukras svake kuće i svake žene. Nije se išlo kupovati ni posuđivati. Kad su svatovi, svaka pozvana cura ponese od svoje kuće cvijeća i tamo se gleda koja ima najljepše cvijcće za kićenje kapa cvjetovima.

U pojedinim prilikama kud su se cure družile na ulicama ispred kuće pjevale bi i bez muzike pa su lako pjevale i svom cvijeću;

„Ružmarine i ja bi te brala

samo ne znam kome bi te dala. “

ili

Ružmarine u nemaš vidike,

li vršike a ja nemam dike.

Ružmarine cvati u pol zime

dođi lolo zakiti se s njime.

ili

Jorgovane  moje cvijeće milo

šta se mome diki dogodilo.

(Pa ga nema k curi)

Djevojke su još sadile i rezano cvijeće u bašču. Uz dugotrajno cvijeće iz baščice, sve su nosile u crkvu i cvijeće kojim su kitile oltare i metale u važne (vaze) kad se sprema crkva za nedjelju i blagdane. Prikladno cvijeće koje se koristilo tijekom godine i cvalo u sezonama bili su: jorgovani, jasmini, tulipani, karanfili, kalompere, sabljice ili gladiole, aleluje, margarete, lepe kate, jakšić đure, šimunovci, krizentene… U noći pred Cvjetnicu – momci su curama u selu i kitili tarabe cvijećim i cica macama, a ako je koja djevojka odbila momka, a za to saznalo ,,selo“, taje dobila na ogradu, – krepanu mačku, (za kaznu.)

Vrt s cvijećem

The post Tradicija uzgoja i sadnje cvijeća appeared first on Narodni.NET.

Odlaskom zime i dolaskom toplijih i ljepših dana, užurbanost i živost selila bi iz kuća na polja. Valjalo se pripremiti i u pogodnom trenutku krenuti s poljoprivrednim radovima, pošto su naši strari oduvijek živjeli, gotovo isključivo od poljoprivrede i stočarstva, te se je tomu pridavala osobita pažnja. I ovo je područje života naših ljudi obilježavala uvriježena podjela rada s obzirom na spol i dob, koja se gotovo dosljedno provodila. Točno se znalo što je muški, a što ženski posao, te gdje djeca mogu uskočiti na ispomoć.

Nekada su se njive pripremale za sjetvu, orući drvenim ralom, kojega su vukli volovi, a kasnije konji. Manje su se parcele kopale ili štijale (štihale), ovisno o tome koja se poljoprivredna kultura sadila ili sijala. Oduvijek su ljudi u takvim poslovima pomagali jedni drugima, a naročito rodbina i prijatelji. Posebno su se ispomagali krčeći tvrde ledine i pretvarajući ih u rodne njive. Izvađenim se kamenom odmah obzidavala iskrčena površina, tako da su i dan-danas zidovi, gotovo zaštitni znak raznih sela, kao i uostalom i drugih dalmatinskih sela. Svaki se pedalj zemlje, doslovno morao otimati tvrdomu dalamatinskom kamenu.

U većinu poljoprivrednih radova bila su uključena i djeca, svako prema svojim mogućnostima i dobi. Nakon oranja i sijanja žita, njivu je valjalo pobranati tj. poravnati i koliko-toliko zatrpati posijano sjemenje, te ga na taj način zaštititi od ptica, a djeca su upravo čekala trenutak kad će moći sidit na brani, koju su vukli konji.

Nekadašnja zastupljenost žena u poljoprivredi

Gdje god bi išle, žene su sobom nosile kosir i uže, te se kući vraćale s brimenom drva na leđima. Ljudi su točno znali kad je vrijeme za koju rađu; kad valja zagnojit vinograd, obrezat lozu, očistit zapirke, sumporat, polit modrijolom, (modra galica) okopat itd. Pored vinogradarstva i proizvodnje vina, što je oduvijek bio primaran posao, ljudi su se naročito bavili i žitaricama i to u prvom redu pšenicom, kukuruzom, ječmom i zobi. Također se znalo, ovisno o sastavu tla, koja je kultura rodnija na pojedinoj parceli, tako da se neke poljoprivredne kulture, naročito žitarice, nisu sijale nasumce i bilo gdje, nego planski.
Svakako da je pšenica, od svih kultura, bila najzastupljenija na ričičkim poljima. Sve faze uzgoja ove žitarice, kao i ostalih, iziskivale su mnogo truda i znoja. Govorilo se: “Uz Božju pomoć, da rodi šenica, bit će i kruva.” Kad bi dozrela, pšenicu je valjalo požeti ili pokositi. To se radilo veoma pažljivo, tako da što manje zrna ostane na njivi. Dok nije bilo kosa za košnju, žito se želo srpovima, što su uglavnom obavljale žene, a košnja se smatrala muškim poslom.

Košenje pšenice

Da bi pšenica bila što urednije pokošena i da se što manje osipa, na kose se stavljala jednostavna naprava tzv. slagača. Slagača se za žito radila od jasenovih grana, a montirala se od ušice kose do otprilike jedne trećine kosišća, tako da se jasenova grana savije na tom dijelu u luk i dobro učvrsti. Paralelno s oštricom kose postave se dvije željezne šipke, dugačke tridesetak centimetara, koje su sastavni dio slagače koje su obuhvaćale pokošeno klasje, a lučno savijena grana ga uredno slaže na tlo. Ovakva kosa, u rukama vještog kosca, bila je veoma učinkovita. Svaki je kosac uza se morao imati brus za oštrenje i vodu kojom se prije brušenja vlažila kosa. Brus se držao u vodiru, nekoj vrsti futrole za brus, a izrađivao se od izbušenog drveta ili se za tu svrhu koristio goveđi rog. Kada bi se kosa toliko oštetila da samo oštrenje više nije pomagalo, oštrica se kose morala klepati (izravnati), posebnim čekićem na malom nakovnju koji se zabijao u zemlju. Zatim su žene skupljale žito i slagale u brimena, te s pažnjom prenosile do guvna. Prije je vršidbe guvno valjalo pripremiti, tj. očistiti od trave, poravnati i dobro učvrstiti stožinu. Vrlo se konjima, a nekada se to radilo i ručno, tj. mlaćenjem. U toku same vršidbe odvajala se slama, koja je kasnije služila za zimsku ishranu stoke, a zrno je ostajalo na dnu. Nakon vršidbe, zrnje žita se vijalo (pročišćavalo) od pljeve i prašine, na povjetarcu, tako da se posebnom drvenom lopatom (vijarom) sve zajedno izbaci u zrak, gdje bi vjetar plivu i prašinu odnio na stranu, a čisto bi zrnje padalo na pripremljenu žaku, ceradu ili što drugo, gdje bi se skupljalo. Kad je i to bilo gotovo, žito je još jednom trebalo pročistiti od kukolja i sitnog kamenja, a to se radilo prosijavanjem u rešetu. (Kao sito samo krupnijih rupa.) Tek je tada žito bilo spremno za mljevenje.
Koliko se u selu sijalo krušarica, govori i podatak da su nekada aktivne i mlinice,  Žito se mjerilo na kvintale (Jedan kvintal =100kg). Mlinar je usluge mljevenja žita naplaćivao ujmom ili ušurom. Od svake bi žake uzimao određenu količinu za sebe.

Važnost kukuruza u nekadašnjoj prehrani

Kukuruz je također bio važna krušarica, jer se od njegova brašna pekao ukusan i kvalitetan kruh i nezaobilazna, nekada, gotovo svakodnevna -pura. Osobito se kod nas pura konzumirala s kiselim mlijekom ili začinjena s prepečenom slaninom. I krumpir je također bio veoma zastupljen i važna poljoprivredna kultura, te jedna od rijetkih, uz grožđe, koja se uzgaja i danas.
Veliki dio posla otpadao je i na pripravu hrane za stoku. U tu se svrhu sijala zob i djetelina, a trava se kosila gdje je to god bilo moguće i spremala u pojate. Što nije stalo u pojate moralo se uplastiti. Stoka se u zimskim, ili danima kad nije mogla biti na ispaši prehranjivala i grmom. Žene su ljeti odlazile na brda i čemušale grm, tj. brale izdanke mladih listova graba i jasena. Kao prostirka ispod stoke služilo je suho otpalo lišće, (šušanj) kojega su žene skupljale u ranu jesen u imbulje.

Sječa šuma i drva za ogrijev

Nakon drugoga svjetskog rata ondašnje su vlasti pokušavale kontrolirati neplansku sječu drva, (a zapravo su i na taj način željeli kontrolirati cjelokupan život svojih podanika) te su u svrhu zaštite svekolikoga narodnog dobra, postavljali poljare. Oni su pazili da ljudi ne sijeku drva u državnom dijelu i ne iskorištavaju ostala državna blaga za svoje potrebe. Poljari su, također, obilazili i čuvali i privatna polja i šume ukoliko bi im se to platilo. Ukoliko je netko bio uhvaćen da sječe drva za ogrjev u tuđoj ili ne daj bože u općinskoj šumi (muši), odmah bi mu bio zaplijenjen alat za rad i sve što bi poljar zatekao kod njega. A znalo se događati da poljari otjeraju svojoj kući i stoku zatečenu na ispaši na tuđoj livadi. Tada je on određivao naknadu za počinjenu štetu. Ukoliko se nisu mogli dogovoriti oko visine naknade, poljar je slučaj stimao, tj. prijavio općinskim vlastima koje su onda slale tzv. stimadure, te su oni procjenjivali nastalu štetu i visinu naknade koju je prekršitelj morao platiti. Roditelji su upozoravali djecu; – nemoj da ti krava uđe u tuđu šćetu, bojeći se poljara i plaćanja eventualnih kazni.

Ako bi kakve vremenske nepogode zaprijetile ljetini i urodu bogobojazni bi narod svoje poglede i molitve upravljao k nebu. Osobito, ako bi zaprijetila krupa, tada su se oglašavala i crkvena zvona. Vjerovalo se, što je i naučno dokazano, da jača zvona svojim zvukom mogu pokrenuti i rastjerati niže slojeve oblaka, te na taj način osujetiti i krupu. Mještani bi iz kuća iznosili raspela, te molili: “Biži biži Irudica, majka ti je poganica, od Boga prokleta, od Svetoga Ivana raspeta.”

Tradicionalni povrtni vrtovi

Za voćke i povrtnice nije bilo previše mjesta na njivama, a obično su ih ljudi sadili uz rubove samih njiva i vrtova, te u blizini kuća. Uglavnom su to bile trešnje, višnje, orasi, bajami i smokve, a od povrtnica, blitva, kupus i rašćika. Ova povrtnica latinskoga imena – Brassica oleacea, krupnoga zelenog lišća, (iz porodice kelja) bila je česta na jelovniku ričičkih kućanica, a poglavito zimi, spremljena s koštradinom, (suhim ovčjim mesom) slaninom ili kakvim drugim suhim mesom. To je povrtnica posebno bogata željezom i nekim vitaminima, a može preživjeti i ekstremnije zimske uvjete, te je, stoga, uvijek bila zahvalna za pripravu objeda. Inače je rašćika izvorna povrtnica, od koje su, kasnije, križanjem nastali glavati kupus i kelj. Dosta je rasprostranjena i u južnomu Portugalu te se koristi za ishranu ljudi. Od povrća su se još uzgajali: kapula, luk, ćićerka, (vrsta graha) pomidore, krastavci, mrkva i neke zelene salate. Tek se u novije vrijeme pokušavalo i s plantažnim uzgojem voća i povrća, no to je brzo zamrlo.
Stočarstvo je, također, bilo veoma zastupljeno, ali uglavnom za osobne potrebe. Ljudi su najviše uzgajali krave, ovce i koze –zbog mlijeka i mliječnih proizvoda, svinje i kokoši za ishranu, te konje i magarce kao tegleću marvu.

Domaća upotreba i prerada mlijeka

Stare žene su oduvijek znale proizvesti dobar i kvalitetan sir te maslo visoke kakvoće. Tako su ljudi, mladom maslu, pored hranjivih, pripisivali i ljekovita svojstva. Mlado se maslo najčešće stavljalo na rane i opekline. Svježe se pomuženo mlijeko prokuhavalo u tzv. vareniku. Dio se ostavljao za djecu, a ostatak pustio da se prirodnim putem ukiseli. Tada se mlijeko melo, (žbatilo) u stapu, posebnom drvenom napravom koja se zvala mećaja. To je bio dugačak drveni štap, na vrhu kojega je bila nasađena okrugla, drvena, perforirana ploča. Melo se sve dotle dok se mliječne masnoće ne izdvoje od ostatka mlijeka, te tako izdvojene i ocijeđene spremale. To je bilo mlado maslo, koje se kasnije pretapalo, te je tako pretopljeno, moglo duže sačuvati svoja svojstva.

Sir se radio tako da mlijeko odstoji dvadesetak sati i ukiseli se prirodnim putem. Skine se vrhnje, a preostalo se mlijeko kuha oko sat i pol. Kad se ohladi i postane mlako, gusta se smjesa dobro procijedi, soli po želji i stavlja u posebne drvene kalupe te se formira željeni oblik sira, koji se kasnije sušio prema želji.
I onaj ostatak, već iscijeđenoga mlijeka -sirutka, nije se bacao, nego se koristio u prihrani svinja. U novije se vrijeme sirutki pripisuju i neka ljekovita svojstva.

Vuna i upotreba vune

Ovčja je vuna bila posebno dragocjena. Nakon striženja ovaca, vuna se prala da se ukloni prljavština i masnoća, te sušila na zraku. Nakon toga se vuna razvlačila prstima te raščešljavala posebnim parom oštrih češljeva, malo savinutih vrhova –gargašama. Tako se odvajala grublja od finije vune, te je grublja služila za izradu užadi, a finija za razne odjevne predmete. Žene su pređenjem vune pomoću kudilje i vretena proizvodile vuneni konac, od kojega su kasnije plele vunene (suknjene) čarape, kape, džempere, prsluke i druge odjevne predmete.

Zahvala za tekstove i teme Vinku Paviću i portalu IMOArt

The post Stari običaji života na selu! appeared first on Narodni.NET.