– Hvaljen Isus, dobar večer! – i tu zađu u razgovor pa raspredaju o svačem dok ne rekne momkov otac:

– Znate li vi šta smo došli? Ako je od Boga odsudito, hoćete li dati vaše za naše?

Onda djevojački otac odgovori:

– E, dođite sutra dok se zdogovorimo hoće li moći.

Ako neće dati odmah će reći:

– Ove godine ne damo jer ne može izaći – tj. nismo još spremni svim i svačim što svatovima treba.

Sad se digne momkov otac pa rekne:

– S Bogom, laku noć! – a domari prihvate:

– Sretno, Bože daj! – pa ih mrvu isprate.”

“Na dan vjenčanja skupe se svatovi u mladoženjinom domu i nadesivši se svi, dadnu otac i majka sinu blagoslov. Sad krenu… Kad stignu pred kuću ih dočekaju ih djevojačji gosti:

– Hvaljen Isus, želimo dobar dan. Jeste l željni gostiju?…

Svatovi  su se skupljali u utorak u momkovoj kući i tu ih na stolu dočekalo vino i rakija te se pilo dok vojvoda nije rekao daje vrijeme poći po djevojku. Momkov otac nalivši čašu vina ovako je pitao:

– Sinko, šta želiš od mene, od Boga i B. D. M. ? – a on odgovara:

– Od vas, od Boga i B. D. M. želim blagoslov.

Otac ga blagoslovi:

– Rodilo i plodilo, kudgod se maknio i okrenio. Naranio i mrava i crva!

Onda dočekuju mladu u momkovom domu.

Svatovi se poredaju u dvije struke i propuste mladu do kućnog praga gdje ju svekar dočeka, svekrva ju po prostrtu platnu uvede u hodaju. Ona ga ovako pozdravi:

– Hvaljen Isus ili Dobar dan! Hoćete l te me primiti pod svoje krilo i za svoje dite?

Svekar odgovori:

– Hoću, sinko, dragovoljno. Slagali se ko kruh i sol!

– i nato joj turi pod svako pazuho po kruh, a u ruke joj dadne dvije bukare vina pa ju uvede u hodaju te obišavši jednoć stol metne vino i kruh na svaki ugao stola i onda sjedne a domari joj metnu u krilo muško dijete.

Tradicionalni običaj pozivanja u svatove

S ovim riječima se  poziva u svatove:

– Faljen Isus i Marija, evo poklon i pozdrav od Gospodina Boga i Blažene Divice Marije, poslali su me da dođete u svatove! 

U Zagorju i Baranji se znalo čuti ovakvo pozivanje u svatove!

– U ime Boga i Blažene Divice Marije i od mojeg šogora vas pozivam u svatove i na veselje!

U Mohaču kod Mađarskih Hrvata se znalo ovakko pozivati u svatove!

– Faljen budi Isus, evo poklon i pozdrav od Boga i od Blažene Divice Marije i od M. M. da dođete u svatove!

Tradicionalna prosidba i prstenovanje u narodnim običajima

The post Tradicionalna prosidba i prstenovanje u narodnim običajima appeared first on Narodni.NET.

U nekim krajevima, posebice u dinarskim, prije ulaska u kuću mladenka baca na krov ili preko kuće jabuku ili kolač. Negdje u kuću mora ući preko osobite prostirke, platna ili čilima. Ulazeći u kuću, mladenka treba da učini niz simboličnih i magijskih radnji, osobito u vezi s pragom i ognjištem. Kućni prag, kao sjedište predaka, morala je na poseban način prijeći, poljubiti ga ili izbjeći doticaj s njime.

Kad se mladenka prima u novi dom, važnu ulogu igra svekrva – ona dočekuje mladence nekim pićem ili hranom (medom, šećerom, mlijekom, solju). Najčešće mladenka mora ući u kuću noseći kruh ili kruh i vino, a u kući mora obaviti određene radnje oko kućnog ognjišta kao kultnog mjesta kad je ognjište bilo u sredini kuće, mladenka ga je obilazila, ljubila i darivala, poticala vatru. Žarenje vatre prate i magijske formule poput ove iz Slavonije:

Kobile se ždrijebile, krave telile, ovce jarile, krmače prašile, pure, guske i kokoške legle!

Nakon ulasku u kuću, mladenka treba početi obavljati neke kućne poslove (npr. mesti, okretati žrvanj, presti, a svatovi joj namjerno smetaju) ili barem prihvaća određene predmete kao što je preslica, vreteno ili metla te se upoznaje s gospodarstvom: obilazi gospodarske zgrade i stoku. U određenom trenutku i u mladenca je obvezno darivanje, ali sada mladenka, odnosno njezina rodbina, dariva mladenca i njegove. Mladenka daruje dijelove odjeće, rupce, ručnike ili stolnjake. Darovani joj uzvraćaju uzdarjem, obično u novcu. Darivanjem upravlja određeni svat, a često ga prate i posebne pjesme.

U Slavoniji, kao i u Hrvata u susjednom Podunavlju (Šokaca i Bunjevaca) postoji poseban svadbeni običaj, odnosno odgovarajući rekvizit: svadbena grana, svatovska grana. Riječ je o vršiki stabla koja ima četiri ogranka, eventualno i peti u sredini, a koja se nakiti na poseban način.

Na vrhove ogranka nataknu se pozlaćene jabuke, ogranci se povezu vrpcama na kojima su nanizane sjemenke, kokice od kukuruza, suhe šljive, šipci, raznobojni komadići vunene tkanine i drugo. Grana je utaknuta u drveni križ ili u svadbeni kolač, tako da može stajati na stolu. Ona se predaje mladencu ili prodaje, odnosno izazivaju se određeni istaknuti svatovi da je otkupe novcem koji zatim pripadne mladenki. Svatovska grana u drugim je hrvatskim krajevima nepoznata, ali je poznata drugim slavenskim narodima.

U ovom dijelu svadbe mladence odvode i poliježu u pripremljenu prostoriju: obično odlaze u pratnji nekoga od svatova koji se brine o običajem određenim radnjama pri tom činu (npr. kum prostire postelju, sveže ili na neki drugi način približi mladence i drugo). Ostali svatovi u tom trenutku ili prave osobitu buku ili je pak običaj da to prođe u tišini. Kad se nakon toga mladenka ponovno pojavi među svatovima, dolazi u promijenjenoj odjeći, ili bar s promijenjenim oglavljem. U svim hrvatskim krajevima postoje veće razlike između djevojaka i udanih žena u odijevanju i osobito pokrivalu glave ili načinu češljanja (od osnovne razlike da djevojke često ne nose nikakvo pokrivalo, a udane stavljaju osobite kapice, rupce i složenija oglavlja). Promjena odjeće i oglavlja (frizure i onoga što nosi na glavi) vidljiv je vanjski znak novoga statusa po njemu lokalno okružje prepoznaje da je nastupilo novo, bračno stanje.

Skidanje vijenca, odnosno promjena oglavlja u nekim je krajevima poseban dio svadbenog običaja, izvode ga uz odgovarajući ceremonijal i uz posebnu pjesmu. U gradišćanskih Hrvata zapisan je složen i dirljiv prizor tancanja venca, opraštanja mladenke od njezina djevojačkog vijenca.

U Hrvatskom zagorju skidanje vijenca prati pjesma:

Joj, joj venčec moj,

dugo sam te prosila,

malo sam te nosila,

joj, joj venčec moj.

Zabilježeno je da se vijenac negdje skida na neobičan način, s pomoću vilice ili sablje.

Rasprostranjen je običaj da prije kraja svadbe mladenka u pratnji određenih svatova odlazi do izvora ili zdenca i uzima vodu, a izvor, odnosno zdenac, dariva (jabukom, kruhom, sirom). Tom vodom polijeva svatovima ruke, odnosno daje im da se umiju i obrišu ručnikom, a oni joj zauzvrat u vodu bace novac.

Kraju pirovanja u mladenca pridružuje se mladenkina najbliža rodbina. Po njih odlazi mladenac sam ili u pratnji, pred njih izlazi mladenka u odjeći udane žene, u mla-denčevoj kući primaju ih uz određeni ceremonijal, a isto ih tako i ispraćaju. Posjetitelji obvezno donose jelo i piće, a trenutak njihova dolaska i običajne pojedinosti lokalno se razlikuju.

Trajanje svadbe varira od kraja do kraja, a etnolozi drže da je u povoljnim prilikama najčešće trajala tri dana. Znatne su promjene u tom pogledu, kao i u drugome, nastale tijekom vremena. Kraj svadbe objavljuje neki svat posebnom izrekom ili se ponudi određeno jelo kao znak za rastanak, a zabilježen je i jedan galantni oblik otpremanja svatova: mladenac svatove i goste daruje kolačem, što je znak da je svadbi došao kraj.

Neko vrijeme nakon svadbe običaj je da mladenci, u pratnji mladenčevih roditelja ili bez njih, ili sama mladenka s još nekim, svečano prvi put posjete mladenkine roditelje. Taj posjet mladenkinu domu može biti već prvoga ili drugoga dana nakon svadbe, a često je u prvu subotu ili nedjelju te osam ili petnaest dana nakon vjenčanja.

Mladenkinim roditeljima ili svim ukućanima posjetitelji donesu darove, najčešće piće ili jelo (npr. slatku rakiju, kolač, pečenicu).

The post Tradicionalni običaji dolaska mlade u mladoženjinu kuću appeared first on Narodni.NET.

Čaj prelijevati ili kuhati?

Postoje dvije vrste čaja:

 preliveni čaj i kuhani čaj

Preliveni čaj je ono što većina ljudi podrazumijeva pod pojmom čaja. Ali postoji velika razlika između čajeva za piće i ljekovitih biljnih infuzija. Kod čaja za piće možete namočiti vrećicu s biljem u vreloj vodi i zatim popiti čaj. Ako pripremate biljnu infuziju, čaj treba najprije 10 do 20 minuta natapati, kako bi djelotvorne fitokemikalije iz bilja prešle u vodu.

Savjeti za pripravu šalice dobrog ljekovitog čaja

Počnite s uzavrelom vodom i natopite ljekovito bilje dok se voda ne ohladi. Ako želite popiti vrući čaj, naknadno ga lagano podgrijte.

Prokuhavanje, s druge strane, obuhvaća stavljanje biljnog materijala u vodu, zatim kuhanje ili piijanje oko 10 do 20 minuta. Prelijevanje je najbolje ako pripravljamo list i cvijet biljke, jer oni obično lakše predaju svoje fitokemikalije. Sukladno tome, postupak kuhanja se obično koristi za korijenje i grančice, jer se iz njih ljekovite fitokemikalije teško otpuštaju.

Svoje biljne čajeve pripravljamo na isti način kao što i kuham jelo – malo ovoga, šaku onoga.

Ljeti krstarimo vrtom, berući aromatično bilje na koje naiđem, ponekad i više od desetak vrsta – uzimajući veće količine finog mirisnog bilja i manje količine običnog mirisnog bilja, poput jasenka i majčine dušice.

Slično juhama i salatama koje pripravljam, nijedan naš čaj nije potpuno isti.

Ljekovito bilje koje trebaju izbjegavati trudnice

Kao opće pravilo, ljekovite biljke ne bi trebalo koristiti za vrijeme trudnoće, osim ako se oko toga ne posavjetujete sa svojim ginekologom. Za to postoji dobar razlog. Nekoliko ljekovitih biljaka može povećati rizik od pobačaja trudnim ženama savjetuje se da izbjegavaju sljedeće ljekovite biljke: koru korijena žutikov... Opširnije

Zastupljenost ljekova iz prirode

Povijest medicine poznaje primjere u kojima su u određe­nim razdobljima dominantne znanstvene teorije isključivale i u potpunosti zatirale liječenje biljem, smatrajući ga zastarjelim i neprimjerenim. Od konca 19. stoljeća, uza sve rašireniju uporabu kemijskih i sintetskih lijekova, u suvremenoj zapadnoj medicini prevla... Opširnije

The post Detaljne upute za pripremu ljekovitog biljnog čaja appeared first on Narodni.NET.

Nakon što su u organizaciji Poslovnog dnevnika i PBZ- carda kao glavnog sponzora, članovi naših stručnih žirija, kroz dvije godine svoga rada, uspjeli posjetiti 42 najbolja restorana i na koncu izabrati pobjednike Gastrofeja 2012. i 2013., kreće novo gastronomsko nadmetanje,Gastrofej 2014. (predstavljanje restorana, glasanje, kao i odabir najboljeg restorana moći ćete pratiti u ovom specijalu).

Što ovogodišnje takmičenje čini posebnim je činjenica da krećemo u potragu za najboljim hrvatskim seoskim domaćinstvom – ugostiteljskim i ruralnim ambijentom koji zadovoljava sve odrednice poslovnog i gastronomskog utočišta. Od mogućnosti održavanja svakodnevnih, ali i višednevnih okupljanja poslovnih ljudi, organiziranih team buildinga, do opuštajuće rekreativne atmosfere i naravno izvorne domaće gastronomske i enološke ponude, koja oplemenjuje ozbiljne poslovne domjenke i projekte.

Natječaj se organizira u svrhu promocije seoskih gospodarstava u Hrvatskoj, te će se kroz tromjesečnu intenzivnu kampanju na svim platformama Poslovnog dnevnika, 24sata i Večernjeg lista (web, print, 24sata TV) upoznati javnost sa pozicijom i gastro ponudom seoskih gospodarstva u Hrvatskoj.

Kako se prijaviti za sudjelovanje?

Seoska gospodarstva se prijavljuju na natječaj kroz niže objavljeni formular gdje moraju ispuniti obrazac. Sljedeći uvjeti moraju biti zadovoljeni: gastro ponuda,dodatni sadržaji, kvaliteta usluge i kategorizacija, glasovi čitatelja, prihvatno mjesto PBZ carda ( American express).

Prijave seoskih gospodarstava traju u periodu od 31.03. do 01.09.2014.

Sudionici kod prijave moraju ispuniti sva polja u obrascu kako bi mogli sudjelovati u natječaju. Sudionici moraju navesti i kontakt podatke: ime i prezime, naziv seoskog gospodarstva,  a svi navedeni podaci moraju biti točni i sva polja ispunjena. Sudionici prihvaćaju da se njihovi podaci koriste od strane organizatora, partnera i sponzora projekta.

Link za prijavu

via: Poslovni dnevnik

The post Poslovni.hr bira najbolje seosko domaćinstvo – Gastrofej 2014 appeared first on Narodni.NET.

Posebno se žrtvovala majka za svoju djecu. Koliko se mučila, patila i žrtvovala majka u našoj starinskoj obitelji, to još nije nitko dovoljno kazao i opisao.

Dosta je reći samo to da je rađala brojnu djecu, odgajala ih i učila svemu što je lijepo, dobro i plemenito.

The post Tradicionalna obitelj i teška požrtvovnost u obitelji appeared first on Narodni.NET.

Rakija šljivovica bila je glavno piće u slavoniji i bez nje i šljivika nije smjela biti nijedna kuća. Nije se opijalo, ali se moralo imati za sve prilike, jer drugog pića nije ni bilo osim vina, a trebalo je dočekati jesen i grožđe. Rakija se držala ti drvenim buradima koju su pravili za tu namjenu, ali i za vino, kao i kupušnjare, lužnice i kace za kom, majstori zvani: ,,pinteri“ t.j. majstori za drvenu burad i kace, kačice, žbanje i dr…Pjevalo se:

„Kad se Šolja rakije narolja

radi Šolja što je njemu volja!”

Kad se rodi muško dijete u kući ili više njih, ali i žensko: tu godinu kad se ispeče rakija šljivovica, zatvori se ujedno bure, otac ili djed „zavrani vran“ (udari drveni čep) i nitko više od ukućana ne smije otvarati to bure do svatova tog djeteta. Samo gazda u međuvremenu „ako bure popije” smije nadopuniti najboljom. Kad dijete naraste do ženidbe ili udaje, bure se otvara osam dana pred svatove. Pozovu se „uzovnici i zazovnici” kao i familija za pripreme, a prvo na probu i kušanje te dugogodišnje rakije. Ta rakija bude mekana i pitka za piti, ali vara (vata). Za razliku od drugog alkohola, ova rakija daje raspoloženje – ,,štimung“, veselje i pjesmu. Svake godine kad se ispeče rakija, gazda kuće rasporedi da se ima do nove. Ako se ide na njivu, ponese se „da se ne žeđa“ (nema na njivi dosta vode, ako se u zimu čuva stoka ili ide u šumu praviti drva, ponesu „da ne ozebu“, da se ugriju, ako dođu gosti, da počastiš, ako se pije za aldumaš „da nazdraviš’, da se ima za ,,kirbaj“ svinjokolju i kad ti dođu gosti). Pila se, nosila i nazdravljala nekad davno u tikvicama, da se ne ugrije i da se ne polupa, a nosila se i u džepu od reklje, za sve prilike – kad se pjevalo da ne „šteka grlo“. Ako se porežeš ili posiječeš motikom na kopanju, „da zalješ ranu“.

Tradicionalne tikvice za šljivovicu

Koristili su se još uz tikvice: polići i frakliči. ali u njima se rakija ugrije i nije ukusna kao u tikvicama, a ‘oće se i polupati kad ..svud dospi je”. Pjevalo joj se:

Oj rakijo, rako, ja te volim jako,

a ti mene rako. u šamac polako.“

The post Šljivovica tradicionalna priprema i stari običaji uz šljivovicu appeared first on Narodni.NET.

Uzgoj maslina bila je jednako važna poljodjelska djelatnost. Krajem studenoga počinjala je kanala, branje maslina, u kojoj je također sudjelovala cijela obitelj. Svaki zaselak imao je kameni turanj za proizvodnju ulja. Od 1911. godine, kad je kupljena prva hidraulična preša, mještani sve više koriste usluge Uljarske zadruge smještene u zaseoku Kraj. Maslinovo se ulje tijekom godine čuvalo u konobi u kamenicama, velikim kamenim posudama koje su Tučepljani kupovali na Braču.

Dok je uzgoj vinove loze i maslina na srednje velikim gospodarstvima uglavnom zadovoljavao potrebe domaćinstva i rjeđe bio namijenjen prodaji, smokve, višnje i bajami uzgajali su se najviše radi prodaje. Zbog visokih otkupnih cijena, na komadićima stobodne zemlje gdje se uz prstove se uzgajao i buvač, a nakon pedesetih počela se saditi lavanda i proizvoditi lavandino uje.

Prodajom poljodjelskih proizvoda, a posebice buvača, osiguravao se novac za kupovinu žitarica koje u primorju nisu uspijevalo. Obitelji koje su imale stanove i zemlje na brdu sijale su po planinskim docima šenicu, ječam, raž i zob, ali su brdski prinosi rijetko zadovoljavali potrebe domaćinstva. Zato je većina obitelji žito nabavljala u Vlaškoj i Hercegovini razmjenom ili kupnjom. U Tučepima je tijekom prve polovice dvadesetog stoljeća radilo pet mlinica smještenih niz potok koji je izvirao na Orašću. Nakon njihova zatvaranja, žito se nosi u Podgoru di su bile velike vode. Od tridesetih godina domaćice sve više miješaju brašno iz mlinica s kupovnin brašnon za pravit lazanje i kruv ispo cripnje ili onoga iz krušne peći.

Da je uzgoj žitarica na brdu bio tek sporedna djelatnost, razabire se i iz iskaza jednog kazivača da su se šenica ozimica i ječam sadili za izminit kumpir, Što odgovara biološkom nadohranjivanju tla postupkom plodoreda. Dvije godine uzastopno sadio se krumpir, a treću se na istoj površini sadila pšenica ili neka druga žitarica, nakon čega bi opet došao red na krumpir. Brdski doci bili su i rasadišta kupusa. Inače, kupus se zajedno s blitvom, rodakvon i tikvama uzgajao u vrtlima oko kuća i uz potoke. To je bilo i jedino povrće koje su dalmatinci poznavali sve do novijeg vremena.

Slično je bilo i s voćem. O njegovoj sadnji i uzgoju nije se posebice brinulo ako nije služilo otkupu, pa su se potrebe za vitaminima u prehrani često zadovoljavale sezonskim plodovima samoniklog bilja kao što su npr. bile crne gjoginje. Osim grožđa koje se svježe ostavljalo na višalici više tjedana, višanja, svježih smokava koje su se ile sa cabla uz vitu kruva, te suhih smokava i bajama, koji su se tijekom godine čuvali ka oči u glavi u škrinji pod kjučen, u pojedinim mjesecima bilo je još murava, kostela, malih crjeni jabuka ili krušaka divjakinja. Uz kuće nekih obitelji bilo je još trešanja i orava.

Stočarstvo je sve do Drugoga svjetskog rata imalo istu važnost kao vinogradarstvo i maslinarstvo. Odživine se najčešće drže ovce i koze. Obiteljsko bogatstvo mjerilo se veličinom zemlje, odnosno brojem cabala maslina i brojem vinograda, ili po broju ovaca i koza. Srednje imućna obitelj imala je po 10-12 ovaca i 4-5 koza, pa je nekoliko puta tjedno pravila grudice sira. Ljeti se zbog velikog broja bravi po planinskim stanovima moglo zateći i po 200-300 pastira. Krajem prve polovice stoljeća stada se naglo smanjuju, posebice glede broja koza. Bio je običaj da se ovce, koze i janjci kolju o Sisvetin. Ovčje i kozje meso ostavljalo se posoljeno desetak dana u biguncu, a zatim se dva-tri tjedna sušilo u dimavici da se dobije kaštradina. Janjeće se meso prodavalo u gradovima. Od početka stoljeća počinju se sve više držati svinje: Nije bilo kuće koja nije ranila gudana. Sta ćeš ist zimi oko nema gudana!?

O    Božiću su se klali, solili i sušili. Domaćini najveću pažnju posvećuju sušenju pršuta. Pršute bi svak čuva i šćedija, jer su oni potvrđivali domaćinovu vještinu i donosili više novca u kuću s kojim je tribalo jope kupi gudana. Osim pršuta, prave se i duvenice, a znala se poprigat bržola i stavit u mast zapriko zime. Većina obitelji držala je i po nekoliko kokoši koje bi, zbog lisica, noću zatvarala u kužinu.

Od teglećih životinja srednje imućne obitelji držale su magarad i mazge, dok su najbogatiji imali još i konje. Njih su uglavnom koristili muškarci za prijenos većih tereta, posebice za vrijeme jematve i kanate, dok su svakodnevne terete najčešće prinašale žene na kostima.

Jedna od djelatnosti koja početkom stoljeća još nije bila osobito razvijena u dalmaciji bilo je ribarstvo. Iako je ono imalo relativno dugu tradiciju na našem primorju, ulovom ribe bavile su se samo one tučepskih obitelji koje su živjele na Kraju ili u zaseocima bliže moru. Od druge četvrtine stoljeća na ribu odlazi sve više mještana.

Ostale djelatnosti Dalmatinaca

Zbog vrlo skromnih mogućnosti domaće proizvodnje, dalmatinci su dio svojih potreba uvijek namirivali razmjenom ili kupnjom koja je ovisila o mogućnosti prodaje domaćih proizvoda. Već je rečeno da se najveća razmjena obavljala sa Zagorom i Hercegovinom, kamo su dalmatinci odvozili sol, ulje, vino, rakiju, suhe smokve i ponekad sušenu ili priganu ribu, a od tuda dovozili žitarice, jaja i obrtničke proizvode. Prodaja se pak usmjeravala naporat u Makarsku i Podgoru, gdje su se skupljali trgovci i preprodavači iz cijelog primorja.

Novcem od prodaje u gradskim se dućanima kupovala odjeća, obuća, alat i neki prehrambeni proizvodi. U selu su se nabavljale samo najosnovnije namirnice. Male trgovine mješovitom robom, tzv. komeštibele u kojima se prodava cukar, rizi, rotam itd., a postojala je i Hrvatska pučka blagajna u kojoj se prodavalo cinije.
Dobru zaradu donosile su krčme ili gostijone koje su bile središta društvenoga i političkog života dalmatinskih muževa. Nalazile su se u sredini sela. U njima se prodavalo vino, rakija i suvi kolači. Gostioničarske usluge mogli su koristiti samo mladići i oženjeni muškarci koji bi nedjeljom nakon mise i užine išli svratit na žmuja vina, bacit pismu, zaigra šije-šete i buće. Obično se pilo žuklo, a rjeđe cijelo vino ili rakija, pa je bilo nužno da vino bude dobre kakvoće. Dalmatinci su govorili da brez ruma nema šturuma, pa su prigovarali gostioničaru ako je točija vino su malo maligana, što je značilo da ga razvodnjava.

The post Stari poslovi dalmatinaca i način života appeared first on Narodni.NET.

što se tiče samoga Badnjeg dana, njegovo je značenje u tom da se posti, sijeku badnjaci, čisti kuća i priprema jelo, ali pravoga blagdanskoga veselja nema dok se ne spusti sumrak i dok se badnjaci ne počnu unositi u kuću.

Nekadašnja priprema kuće i okućnice za Badnjak

Kakva je god kuća, malena i čađava, običaj je da se na Badnji dan temeljito očisti i uredi. Taj posao obično obično obave djevojke i mlade nevjeste, jer se one moraju i najviše sramiti ako u kući i pred kućom nije potpuno čistoća i red. Tako se najprije čisti stojna kuća od čađe, luga i prašine. Iznese se lug iz kuta i dobro omete šopa, očisti se lisa od čađe i kuća se dobro izmete i uredi. Isto tako ostružu se i očiste stvari u kući: drveni stoci, sinija, hambar, naćve i čanjci, bronzini i kotluše, kašike i bukare. Sve se to opere u vrućoj vodi i lugu i tako čisto postavi na svoje mjesto. Također se očiste i operu vrata kuće, pendžeri i zidovi se obijele, a omete se avlija (dvor) i obor ispred kuće, tako da u blagdanske dane izgleda čista kuća i njezin okoliš.

U nekim selima još je običaj da se kuće i torovi okite.

The post Badnjak, stari zaboravljeni običaji i poslovi za Badnjak appeared first on Narodni.NET.

Slanine se dosta ostavljalo za salamurenje i sušenje da se ima za cijelu godinu – nositi za na njivu. Ona daje snagu za naporne poslove, a nije ni pokvarljiva.

Nosili su je i pastiri sa sobom u torbi i pekli na ražnju. Sva ostavljena slanina izreže se u kockice i istopi u čvarce, a mast nalje u kante za trošiti u jelo i mastiti po kruhu koji se pospe sitnom paprikom.

Meso od glave i kosti se skuha, meso odvoji, samelje i naprave se krvavice.

Noge i uši idu u salamuru za lučevine, koje se kuhaju za jelo preko zime. Slanina u salamuri stoji dva tjedna, plečke 4-6 a šunke 6-8 tjedana, zavisi o veličini. Zatim sve ide u ođak na sušenje (dimljenje): krvavice, slanine, kobasice — kraće — a plečke i šunke duže.

U pušnicu i smočnicu nije ,,išo rezat kako ko oće.“ Kuće gazda je bio taj koji je rezao i donašao za jelo i trošenje i vodio računa kad se šta troši i koliko, da bi bilo do novog!

Prvo se troše čvarci i krvavica, zatim rebra i kobasica, koje mora ostati do Uskrsa. Slanina se rasporedi od poklada do nove svinjokolje.

Iza Uskrsa ponekad se načima pokulenac, (koji se kuša na ,,mareno“ prodinstan). Plečke se pođu načimat preko ljeta kad su teški poslovi: žetva i dr., a šunke i kuleni, osim na Uskrs kuhani u ,,svetenju“, ne diraju se do jeseni, dok ne popljesneve (osim u nuždi).

Kako je u seljačkim kućama uvijek bivalo pretežno puno čeljadi u kući, nije se jelo „kad ko oče i kolko oče“ bar kad je suho meso u pitanju. Kad reduša metne jelo na siniju, svi se okupe za stol i obavezno prije jela: zajednička.molitva! Nakon toga, kuće gazda prekriži kruh nožem po dnu, nareže svima — i prvi uzima iz zajedničke rajlike, zatim svi redom.

Djeca su obično imala svoju malu sinijicu pored velike, gdje su oni jeli. Reduša ili gazdarica sjeda zadnja, kad je poslužila sve ukućane za stolom, a svaka mama služi svoju djecu za malim stolom.

Kad je prženje u pitanju, koje se prvo troši iza svinjokolje, nedjeljom i blagdanom za doručak, ali i u pokladne dane, isprži se u rajliki za svakog člana po jedan komadić: slanine, kobasice, krvavice ijedno rebro. Svako uzme svoj komadić i ako mu je malo, masti kruha u toj ,,moči“ gdje se meso dinstalo. (Tako da su posude ostajale čiste za pranje.)

To je samo jedan od primjera kako se o svemu vodilo računa. Na svinjokolje se išlo jedni drugima drugima jer tako zahtjevne poslove, nitko nije mogao obaviti sam.

Tradicionalna slanina

The post Tradicionalno suho meso, običaj od pripreme do konzumacije appeared first on Narodni.NET.

U vinogradima su bile domaće breske samonik zvane vinogradske breske. Ni njih se ne mora špricati. Sve je to sitnijeg roda, ali zdravo u uzgoju. Od tih bresaka posebno je ukusan pekmez.

Djeca su se igrala i pjevala svojoj lozi čekajući da urodi grožđe:

„Podigla se bijela loza vinova

Oko jednog na kućici prozora.

Tu se mila hladovina sazdala.

Kroz taj penđer svako jutro i

veče Brat i seka svoju lozu gledali.

Gledali su kad je loza pupala,

Vidjeli su kad su cvijetci opali.

Braco seku zagrlio pa veli:

Skoro skoro brat će mo ga veseli!“

Stari tradicionalni vinogradi i rujno vino

The post Tradicionalni običaji za rujan mjesec berbe i rujnog vina appeared first on Narodni.NET.