Stari zanat četkari, ručna izrada četki

Ne zna se tačno kada su se počele izrađivati četke u pravom smislu te riječi, ali je poznato da su još u drevnoj Kini, još prije 6000 godina, izrađivane četkice od dlaka crnog zeca, zelene lasice i bijelog jarca, a korištene su u kaligrafiji. 3000 p.n.e, Egipćani su koristili četkice za pisanje hijeroglifa na papirusu (pravljene su od trske koja je omekšana). Istovremeno su pravljene i četkice koje su se koristile prilikom, šminkanja. U starom Rimu su za raščešljavanje kose korišteni češljevi (pecten), a koristili su ih podjednako i muškarci i žene.Nije sigurno da li su se koristile i četke, iako bi mnogi držači, koje obično smatramo dijelom ogledala, mogli biti njihovi dijelovi.

Jedno je sigurno da su se u doba Rimljana izrađivale krijeste za centurione i to sličnom metodom izrade današnjih četki od konjske dlake. Četkarski zanat na ovim prostorima ima, može se reći, višestoljetnu tradiciju i nekad je ovaj, sada već neobičan zanat, brojao veliki broj zanatlija. U Cazinu postoji zadruga četkara, ali niko se tamo više tim zanatom ne bavi. Četkarski zanat i sam način izrade nije se u biti promjenio. Četke se i danas izrađuju ručno, visoke kvalitete i raznih namjena: za kućanstvo, četke za mašine, pekarske, dimnjačarske, pčelarske, četke za molovanje, farbanje i sl. Od materijala se koriste: konjska dlaka, goveđi rep, dlake od svinje, jazavca, kune, najlon, konac, željezo i drvo.

Užari i remenari – stara cjenjena zanimanja –

Tko su bili užari i remenari Remenari i remenarske radnje za izradu orme za konje i sve drugo od kože, bivali su i u selima, i u gradovima, i na vašarima. Osim što su pravili ormu, kajase, kajiše… pravili su i svinjarske i ovčarske torbe ,,papčarice“. Svaki kočijaš kod svoje kuće imao je klupu za […] Opširnije

Ručno predenje i preslica

Predenje je proces prerade biljnih ili životinjskih vlakana u pređu namijenjenu za tkanje, pletenje, šivanje ili vezenje. Najjednostavniji i najstariji ručni način predenja je preslicom. Vlakna se pričvrste na drvenu preslicu i ravnomjerno povlače i prstima se oblikuje pređa koja se namotava na vreteno. Čvrstoća prediva regulira se vrtnjom vretena. Najčešće se pomoću preslice prede [... Opširnije

The post Stari zaboravljeni zanati – četkari, ručna izrada četki – appeared first on Narodni.NET.

Svi, osobito težaci, znaju kovača Petra Gilića-Kuku (80) iz njegove kovačnice u Gradu Trilju na lijevoj obali Cetine, tik uz državnu cestu Split-Trilj-Kamensko-Livno, koji teškim čekićem nad nakovnjem u svako godišnje doba, napose zimskih dana dok se bura valja niz Kamešnicu, kuje užareno željezo te vješto kali čelični ručni alat i ine metalne predmete. Doima se kako taj vitalni i hitri majstor plemenita zanata i ne mari za godine koje uspješno nosi na svojim plećima, jer ga pokreće posao – hrpe kosira, motika, špica, dlijeta, noževa, krampova, sjekira, škara, noževa… što ih mora iskovati i iskaliti, dakako i želja kako bi udovoljio mušterijama.

Vremešni kovači plemenita zanata

Kaže da je zanat naslijedio od svoga oca Martina, a katkada ga na nakovnju zamjeni sin Ivica, učitelj matematike i fizike u triljskoj Osnovnoj školi. No, nije siguran hoće li ga naslijediti u tom zanatu koji se naraštajima njeguje u obitelji. «Što se tiče kovačkog zanata, moj će sin Ivica sve bolje napraviti od mene jer se on još od djetinjstva, otkako je prohodao, vrti oko nakovnja i mjehova, a i više zna od mene. Kad god može, pomogne mi, ali ipak još ne može skovati i okaliti sjekiru, motiku, kosir kao ja; klepati lemiše, špice, škare, lopate i druge metalne predmete koji se koriste ne samo u kućanstvima na selu. I moji prijatelji iz gradova, najviše Zagreba, često mi donesu noževe posebice mesari, škare, motike, kosire… koje im klepam pa mi i to ulijeva dodatnu snagu», optimistično će Petar Gilić-Kuko.
Dodaje kako kuje na nakovnju koji je njegov otac nabavio u Osijeku još ratne 1942. godine, odnosno tijekom Drugog svjetskog rata, nakon što je bio odbačen u otpad. Petar podsjeća kako je svojedobno od mazije kovao i metalne alke za vitešku igru Sinjsku alku. «S ocem sam počeo kovati od svoje 13 godine života i teški kovački čekić sve do danas nisam ispustio iz ruku, a često sam radio od zore do mraka. I nikad nisam bio umoran iako sam, osobito u poraću, imao nepredviđenih teških situacija i trenutaka. Ali kada bih se ponovo rodio, opet bih se odlučio za kovački zanat. Iako je to težak i nečist posao koji, osim znanja i vještine, zahtijeva i snagu, i kondiciju, i zdravlje, i izdržljivost, ima i svojih prednosti u odnosu na druga zanimanja. Radim u zatvorenom prostoru, nikad nisam bio izložen kiši, vjetru, snijegu, hladnoći, a uvijek sam mogao i nešto zaraditi», tvrdi Kuko, ističući:

 Kovački zanat zahtijeva snagu, kondiciju, izdržljivost osima znanja i vještina

«I ono što je najvažnije, ovaj zanat ipak neće izumrijeti jer je vezan za narod ne samo seljake i težake nego i građane. Ovdje su u moju kovačnicu dolazili i ljudi iz sinjskog Viteškog alkarskog društva moleći me da im kujem alke. A ja sam kovao i metalne alke za igranje dičinje alke, kao i suvenir alke», govori Gilić. U Gilićevu kovačnicu i danas dolaze najčešće njegovi brojni prijatelji koji s vrsnim cetinskim kovačem žele razmijeniti koju pametnu besjedu ili zanimljivu priču. Navrate i povratnici iz cijeloga svijeta, podrijetlom iz Dalmatinske zagore, baš kao i domaći ljudi koji se iz gradova vraćaju na stara ognjišta. Njima, pak, valja popraviti i alat dok obnavljaju stare kamene kuće, ključeve, krakune i kvake na vratima, obrađuju dolce i vrtače za sadnju novih vinograda, voćnjaka i maslinika…

Naime triljski je kovač Kuko ipak priznao da mu je žao što se mladi ne okreću kovačkom zanatu, te što u srednjim strukovnim školama nema takvih obrazovnih programa niti interesa učenika. Gilić tvrdi kako kovačkom zanatu itekako treba dati zasluženo mjesto u društvu i u obrazovnim, edukacijskim programima. «Jer, tko će kvalitetno kovati i klepati kosire, špice, motike, sjekire, lemiše, mesarske noževe, škare, baglame… kada ne bude starih kovača», pita Kuko. No čini se kako se na području Cetinskog kraja i Dalmatinske zagore ipak oživljavaju stari narodni zanati. Jedan od njih je i kovački obrt za kojim još postoji potreba, a čiji su se nedavno mogli vidjeti i na velebnoj izložbi Dalmatinska zagora – nepoznata zemlja u zagrebačkim Klovićevim dvorima. Mnoge kovače svrstavaju i među umjetnike svog zanata, a jedan od njih je svakako i Ivan-Anđelko Kotromanovići u Cetinskom kraju, u Potravlju podno Bićina grada, u podnožju sjeverne strane Svilaje. U toj se obitelji od davnina njeguje tradicija kovačkog zanata koja se prenosi s predaka na potomke.

Ritam nakovnja i čekića

U toj je obitelji ponikao i Ivan-Anđelko Kotromanović, vrstan kovač, kojeg smo zatekli u njegovoj kovačnici gdje je u vignju raspaljivao žar i gdje je sve odzvanjalo u ritmu čekića i nakovnja. Tvrdi kako taj zanat i njegova djelatnost ima značajno mjesto u obrtništvu i gospodarstvu Cetinskog kraja, posebice u Općini Hrvace. «Kovački zanat stara je tradicija moje obitelji. Moji su preci ovdje došli iz Bosne, iz okolice Travnika, gdje su također bili vrsni kovači, i gdje su ga njegovali, o čemu svjedoče i knjige te stari zapisi. Taj su zanat, u narodu vrlo cijenjen, nastavili i u Potravlju. Tako je tradicija kovačkog zanata u potravskih Kotromanovića stara gotovo stara koliko i Sinjska alka. Kovali su moji preci, otac Ivan kojeg smo, evo, naslijedio na što sam itekako ponosan. Kujem sve što je potrebno kućanstvu na selu i u gradu: kosire, motike, kliješta, škare, noževe, špice, različite alate, željezne peke, dijelove za vozila, prikolice, jer sam ujedno i automehaničar. Godinama i desetljećima sam kovao i potkove za konje, no više nema tog blaga kao prije. Nema ih ni u cetinskom kraju», govori Ivan-Anđelko Kotromanović. Podsjeća kako je počeo kovati još u jedanaestoj godini pomažući ocu u kovačnici, raspirujući mjehovima vatru na vignju te držeći kliještima užareni predmet na nakovnju, ali i udarajući teškim čekićem pri oblikovanju predmeta. No godinama se i u Kotromanovićevoj kovačnici ne koriste mjehovi, nego se vatra raspiruje ventilatorom.

Sada je lakše kovati nego prije nekoliko desetljeća

«Sada je puno lakše kovati nego prije nekoliko desetljeća kada mi je u kovačnici pomagala supruga Ljubica, jer se služim strojevima. Sirovine imam dosta. Svoje proizvode uglavnom na slavljima i sajmovima (dernecima) Dalmatinske zagore te u primorskim gradovima uglavnom tijekom turističke sezone, dakako i subotom na sinjskoj tržnici, a kupci dolaze i mojoj kući te ih kupuju. Zapute se i oni iz Splita, Zagreba i okolice u Potravlje da bi vidjeli kako se kuje njihov naručeni predmet. Moji su proizvodi viđeni svugdje gdje rade i žive naši ljudi i izvan Lijepe naše te i izvan Europe. Kujem i po narudžbi, a sirovine i posla imam dovoljno. Prodam sve što iskujem i od kovačkog zanata se može živjeti. Zadovoljan sam tim više što sam zdrav i sretan što kovački zanat u mojoj obitelji neće izumrijeti, jer će ga naslijediti moji sinovi Ivan i Ante», raduje se Ivan-Anđelko Kotromanović.

Dakako, mnogi se sjećaju kvalificiranog kovača Šimuna Koprčine iz Graba, koji gotovo i u 90-toj godini života bio aktivan majstor. Starina je govorio kako se tim zanatom počeo baviti još kao 14-godišnji dječak uz svoga oca Ivana, također vrsnog majstora kovača, u staroj kovačnici Ante Bradarića u Trilju na Cetini. »Osim mene i mog oca, još su bili dobri kovači moja braća Grgo, Ivan i Lovre. Svugdje smo bili poznati i priznati kovači, napose u cijelom ovom kraju, a i u susjednoj Bosni. Imali smo pune ruke posla. Radili smo da bismo zadovoljili naše mušterije, dakako i živjeli. Sve smo ručno kovali, jer tada na tržištu nije bilo suvremenih alata, kao što ih ima danas«, pričao je Koprčina.

Zanat izučio u očevoj kovačnici

Već kao radoznali dječak Šimun je radoznalo vrludao oko nakovnja, čekića, mjehova, kliješta u očevoj kovačnici upoznavajući tajne tog starog zanata. A kad je odrastao, otac mu je pružio priliku da se ogleda. U početku je kovao samo jednostavnije, lakše predmete: sjekire, motike, lemiše, kosire, krampove, lopate, mašure, noževe, potkovice, kliješta, poluge, a poslije i složenije alate. Popravljao je strojeve, vatreno oružje (puške, pištolje), kotlove…
»U toku Drugog svjetskog rata postavio sam i brojne radionice u Dalmatinskoj zagori u kojima sam također radio i obučavao mlade kovače. Takve radionice sam postavio na Vrdovu u Kekezovim stajama, u Rudi i drugim mjestima Cetinskog kraja. Toga se sjećaju i moji tadašnji pretpostavljeni rukovodioci, koji su cijenili moj rad i stručnost. U tim smo radionicama kovali sve što je trebalo narodu, pa i dijelove za puške. Često smo demontirali i nagazne mine, avionske i druge bombe te od njih kovali druge predmete. Iako je taj posao bio iznimno težak, zahtjevan i odgovoran, a i pogibeljan, radili smo ga vješto, zdušno i vrlo uspješno. Čim sam obučio mlade kovače u tim radionicama, po dekretu sam se ponovno morao vratiti u Grab 1943. gdje sam nastavio kovački posao«, govorio je Šimun Koprčina.
U tom je mjestu Cetinskog kraja, u svom rodnom Grabu, kujući i obavljajući i značajne društvene poslove, dočekao završetak Drugog svjetskog rata. Nakon oslobođenja zemlje, prve dvije godine je besplatno kovao narodu različite metalne predmete (kose i kosire, sjekire, motike, čekiće…), a kad je u Grabu osnovana Seljačka radna zadruga, u njoj se zaposlio kao kovač. Tu je marljivi i vješti kovač Šimun popravljao i poljoprivredne strojeve, preuređivao ih i podmazivao, kovao dijelove za prikolice, plugove, kamione, traktore…
»To je vrlo težak zanat koji od dobra kovača traži snagu, znanje i snalažljivost u poslu. Radio sam koliko sam mogao, svakog dana od jutra do noći u svakom godišnjem dobu. Kada je prestala raditi mjesna zadruga, otvorio sam svoju kovačnicu u Grabu i redovito sam uplaćivao za porez, socijalno, zdravstveno. Službeno sam otišao mu mitrovinu 1970., poslije 55 godina rada. Ali i poslije sam uvijek ponešto radio, kovao u svojoj kovačnici, baš kako to i sada činim«, pripovijedao je Šimun Koprčina, čovjek kovačkog srca, koji se tim zanatom aktivno bavio više od 60 godina, naizgled velike volje i vještih ruku. Iako se primakao devedesetoj godini života, nije ga izdala snaga, niti razum i pamćenje.

Zabrinut što ga nema tko naslijediti

Nema sinova, pa ga u kovačkom zanatu nije imao tko naslijediti. Poručio je kako kovački zanat živi u narodu koliko ga nastavljaju i oplemenjuju mlađe generacije. »Dok kuješ, osjećaš se nekako sigurnijim i jačim, kao da si bliži ljudima, selu i seljacima, životu. U Grabu i okolici više nema kovača, a ne tako davno, ovo je moje rodno mjesto predstavljalo kolijevku toga zanata ne samo u Cetinskom kraju, nego i u široj Dalmaciji. Ponosim se što sam bio profesionalni kovač s prijavljenim obrtom, te što sam znao sve kovati u toliko godina rada«, govorio je barba Šimun, čiji je život uglavnom proticao između nakovnja i čekića. Iako je dugi radni vijek proveo uz mijeh i vatru, čekić i nakovanj u čađavoj i neuvjetnoj kovačnici, radeći bez ikakve zaštitne maske, ostavio je dojam iznimno zdravog i čvrstog čovjeka.

Autor: Nedjeljko Musulin

The post Kovači i kovački zanat pred zaboravom appeared first on Narodni.NET.

Stari posao pletenja korpi

Korparstvo je na našem području poznato je vjekovima, međutim u zadnje vrijeme se lagano zaboravlja, te se danas može naći samo rjetke osobe koje se još uvijek bavi ovim zanatom. Korpe se pletu od pruća crne vrbe i mogu biti različitih izvedbi i dimenzija, a njihova glavna karakteristika je izrazita otpornost i tvrdoća. Uglavnom se skida kora s pruća, pa su korpe jako svijetle boje. Posebne su po tome što se za njihovu izradu koriste isključivo sirovine iz vlastite proizvodnje, odnosno s područja gdje se korpe izrađuju, jer svaki dio ima svoju specifičnu vrstu vrbe.
Pruće vrbe se podrezuje krajem februara i početkom marta kako bi se «omladilo» novo granje (kako bi narasli novi izboji koji se koriste za izradu korpi). Početkom augusta se završava branje, najkasnije do 15. augusta, jer poslije toga biljka nema dovoljno soka i nije elastična. Nakon branja se skida kora sa ubranih grana što mora biti napravljeno odmah nakon branja, najbolje bi bilo da se to obavi u sat vremena od branja. Slijedi sušenje u zatvorenom prostoru koje traje oko 20-tak dana, ovisno od vremena. Ukoliko se želi postići tamnija boja korpi, kora s njih se ne skida. Nakon sušenja se grane povezuju u bale i prije pletenja se 2h drže u vodi radi elastičnosti. Nakon što se korpa oplete, suši se. Prekid samo jedne faze proizvodnog ciklusa dovodi u pitanje cijeli proizvodni ciklus.

Pletenje korpi od vrbova pruća – Korpari, zaboravljeno zanimanje –

Posebna oblast etnologije su stari zanati kojih danas ima sve manje i manje. U prošlosti je svaki proizvod bio unikat jer su se sve stvari radile ručno. Zbog toga je i cijena takvih proizvoda viša pa su stari zanati pali u zaborav. To ipak nije razlog da se zaboravi kako su naši preci radili. Evo […] Opširnije

Farbarice i šnajderice stara iznimno cijenjena zanimanja

Šnajderice, krojačice bilo je iznimno cjenjeno zanimanje Ženske šnaiderice su šivale suknje, bluze, jakne, pregačice… Šnajderice su po selu obično bivale samouke žene koje su bile vješte u šivanju, ukrašavanju i pucovanju istog. Išlo se šnajderici i u drugo selo ako je bila poznata i ako ti sašije „kako niko nema“. Ta izreka i taj […] Opširnije

Posavci vrsni korpari

Od nekada najrasprostranjenijeg danas u Posavini korparstvo u izumiranju! Posavci su vrsni korpari, proizvode namještaj od vrbovog pruća i gotovo umjetničke predmete. Posao se obavlja ručno pa predstavlja svojevrsni raritet jednoga kraja.

U projektu prekogranične suradnje općina Domaljevac-Šamac i Vukovarsko srijemska županija namjeravaju prema EU aplicirati upravo takav projekt oživljavanja starih zanata kao što je korparstvo i pravljenja svojevrsnog Centra u Domaljevcu.
ORAŠJE -Tradicionalan zanat od kojeg se prije posljednjeg rata moglo, ako ne dobro, a ono bar pristojno živjeti, čak i školovati djeca, kažu nam iskusni korpari grebničkoga kraja čije su se korpe mogle pronaći u svim dijelovima svijeta. Korparstvom se bavio i veliki broj posavskih obitelji oraškoga područja.

Kako se danas na prste jedne ruke mogu izbrojati preostale posavske tkalje na širem posavskom prostoru, jer izumro je zanat tkanja ukrasnih ponjava , polako izumire i korparstvo kao široko rasprostranjeni zanat.

Kako posavci vole tradiciju a posijane njive pod vrbovim prućem i šibom ne žele ostaviti pod korovom, ipak malobrojni i dalje nastavljaju stopama ranijih generacije. To uglavnom čine stariji i u pravilu isključivo kao dodatni izvor prihoda koji bi se teško mogao nazvati zaradom.

Pletenje korpi nekada glavni izvor zarade

U prolazu kroz Oštru Luku, tik uz ulicu zamijetili smo vrijednu posavsku Anu Topić u godišnjem poslu sortiranja vrbovog pruća ili kako to posavci vole kazati – šibe. U najvećem dijelu godine ispred kuće obavlja neki od procesa u proizvodnji vrbovog pruća.

Nekada je to sušenje, nekada sortiranje, kuhanje ili su pak izloženi gotovi proizvodi tzv. auto korpe. Taj nas prizor iznova podsjeti na zlatne godine korparstva kada je to bio glavni izvor prihoda za stotine posavskih obitelji.

Danas je masovna proizvodnja prerasla u pojedinačnu  a organizirano se bavi tek nekoliko uglednih korpara koji su razvili biznis proizvodnje pletenog namještaja od vrbovog pruća.Mali proizvođači kakva je obitelj Topić proizvodnjom se bave tek da njiva ne ostane u korovu.Takvih je puno u Oštroj Luki, Matićima, Vidovicama i ostalim oraškim mjestima.

Pletenje korpi tradicija a ne zarada

Ma nema to nikakve zarade ali time se bavimo godinama pa što da se radi. Stariji smo i bilo bi dobro da nam sin ima posla ali kako je nezaposlen i mi moramo bar nečim se baviti, priča nam u jednom dahu Ana ne prekidajući započeto sortiranje šibe. –Nekada se od ovoga moglo živjeti i korpa je dobro išla a danas nema nikakve zarade jer na oko četiri duluma šibe, ako su dobre prilike možda bude zarade svega do 1.500 KM u najboljeg slučaju. Sve je skupo, mora se platiti kazani i ostalo a nama što ostane. Dobro bi bilo da nam netko uzme sirovu šibu ali ako nema nikoga idemo plesti i očekivati da će netko kupiti korpe, kaže nam Ana.

Za Posavinu piše Nada Koturić

The post Pletenje korpi od vrbova pruća – Korpari, zaboravljeno zanimanje – appeared first on Narodni.NET.

Priču započinjemo sadnjom sjemena pamuka ili konoplje u proljeće (postojao je i tzv. zimski lan koji se sijao kada i pšenica u jesen no proljetni je lan koji se sijao u petom mjesecu bio sitniji, tanjih niti te time i kvalitetniji).

Stabljike lana i konoplje dozrijevale su u srpnju mjesecu (kada se na lanu pojave plavi cvjetovi a potom i čahure u kojima se nalazi sjeme znak je da su stabljike sazrele). Lan su žene čupale s korijenjem i ostavljale polegnutog na zemlji cca dva dana da se osuši potom su ga slagale u snopiće (rukoveti); njih 10-12 povezale bi u veliki snop. Skupljanje sjemena od kojeg se dobivalo kvalitetno laneno ulje obavljalo se na gumnima postupkom tzv. «grecanja» s grecaljkom koju čini duga poširoka planjka (daska) na čijoj su sredini usađeni dugi željezni klinovi u 3-4 reda gusto poredani visine cca 15 cm.

Prva obrada lana

S jedne i druge strane sjede dvije žene i vrhovima stabljike udaraju po tim klinovima. Tako se «kruni» (odvaja) sjeme od stabljike. Kada su prikupili sjeme pristupalo se daljnjoj obradi stabljika da bi se došlo do lanenih vlakana. Stabljike su se tako u snopovima vozile na potok ili pak rijeku. Tamo bi se lan ili konoplja potopili (u stajaćoj vodi oko tri tjedna dok u tekućoj mjesec dana) kako bi se vlakna odvojila od grubog drvenastog dijela. Nakon vađenja iz vode svaki se je snop zasebno prao kako bi se sve zeleno i drvenasto odstranilo. Lan (konoplja) se vozio potom kući na sušenje i daljnju obradu.

Proizvodnja i klase lana

Lan se morao dobro osušiti i za jako sunčanog dana stavljao se u tzv. STUPU (naprava nalik krokodilskim čeljustima s gornjom pokretnom i donjom nepokretnom vilicom) kako bi se očistio i kako bi dobili tzv. POVESMO. Na gornjoj vilici stoji žena koja nogama podiže i spušta gornju vilicu na donju nepokretnu vilicu.

Cijeli proces grube obrade

httpv://www.youtube.com/watch?v=zs2HN5fqu80#t=490

Dobivanje lanenih vlakana

Obrada lana

Sa strane stupe sjedi žena i rukama gura u ralje snopove lana koje zubi stupe žvaču, drobe i prelamaju stabljike u sitne djeliće te tako odvajaju izlomljenu drvenu stabljiku od neprekinutog vlakna. Tako se dobivaju vlaknaste niti lana koje se daljnjom obradom pročišćavaju pucnjom, trlicom i grebenima sve do čistog mekanog svilenkastog stanja pogodnog za pravljenje konca i tkanje platna.

Postojale su dvije vrste stupa, ručna i nožna. Ručna je bila na visokim nogama. Žena je u lijevoj ruci držala i okretala ručicu lana, a desnom rukom podizala pokretni dio stupe i njim lupala po ručici lana. Što se tiče nožne stupe, tu su potrebne dvije osobe. Žena bi sjedila gotovo na zemlji ručicu lana uguravala u „ralje“ nožne stupe, dok bi dečki s dvije noge brzim tempom udarali po ručici lana.

Nakon STUPE lan obrađujemo na tzv. TRLICI koja ima za ulogu uklanjanje POZDRa odnosno KORE s lana (konoplje). Zatim se obrađivalo na GREBENU, gdje su se odvajala duga vlakna (kudelja od finih niti tzv. češljanjem) u tzv. POVJESMO, od kratkih dijelova zvanih kučine. Ujedno se i klasificira; finije i duže povjesmo odvaja se od grubljih i kraćih kučina koji su bili pogodni za izradbu konopaca i sl. Tako počešljana vlakna pripremljena su za predenje.

Lanene niti

Fine se niti stavljaju na PRESLICU i predu na KOLOVRATU. Kudjelja i vuna prele su se na preslicu i od tog su se konca plele čarape pomoću pet dugih igala. Starije žene su uprele na vreteno, a mlađe na kolovrat (kolovrat je udomaćen u našim krajevima tek u 20. stoljeću). Kod tkanja predivo od povjesma služilo je za osnovu a predio od kučina za potku. Jednom rukom okreće konusni štapić VRETENO na koji izvučeni dio namotava. Pritom su POVJESMO učvrstili na posebnu drvenu podlogu PRESLICU koju je prelja obično zataknula na lijevom boku za pas. Žene su često prele hodajući a ako su sjedile zataknule su preslicu za nešto (okvir kreveta, rupu u klupici). Sjedeći prele su i uz kolovrat.

Preslica

Na preslicu ne treba gledati samo kao pomagalo, već kao predmet koji ima svoje mjesto u narodnom životu, osobito u običajima. Naime, preslica je bila svojina žene i pripadala je onim predmetima narodnog rukotvorstva koji su se koristili smo za osobnu upotrebu. Svaka je žena prela samo na svojoj preslici i nosila ju je sa sobom. Prelo se putem, na paši, uz posao, no najčešće zimi kad su noći duže. Rada su se održavala prela. Tu bi se uz šalu i veselje, pričale priče, izgovarale poslovice, a uz to i odvijao naporan posao predenja. Na prelu su sudjelovali i muževi koji su aktivno sudjelovali u pjesmi i svirci. Na prela djevojaka (svaki put u drugoj kući) dolazili su momci, a glavna tema razgovora bila je ljubav, ženidba, udaja.

Preslica je pratila žensku osobu od rođenja do smrti. Već kao djevojčice žene su se učile presti. Preslice su smatrane i darom ljubavi jer su ih izrađivali i poklanjali momci djevojkama, zaručnici zaručnicama, muževi ženama, a i sinovi majkama. Osobito se pazilo na njihovu ljepotu, zato se na njima da bi bile ljepše nalazi mnogo ukrasa i šara. I u svadbenom ceremonijalu preslica se stavlja uz škrinju.

Vreteno i konac

Konac se na vretenu izvlači tanji ili deblji, ovisno o namjeni. Predivo s vretena i kolovrata se prematalo u SVITKE (ŠTRENE) preko pomagala zvanog RAŠAK (motovica, mahalo); pomagalo u obliku slova T. Brojenjem niti na rašku određivala se veličina buduće tkanine. Svici, štrene, su se prali i djelomično izbijelili luženjem (obično luženjem u parenica,a; kuhanjem u vreloj vodi s drvenim pepelom). Izbijeljeni svici opet su se namatali u klupka i to pokretnim VITLOM.

Vrste lanenih tkanina

Štrene su se stavljale na vitlić i pomoću čekrka namatale na drvene „mosure“ zbog snovanja osnove, ili na cijevi, obično od trstike ili bazge, koje će stavljati u čunak kao potka za tkanje.
Pripremanje konca za tkanje na stanu obavlja se namotavanjem na cijevi pomoću čekrka i vitlića; cijev se dalje ubacuje u čunak na tkalačkom stanu. Stan je drvena naprava za ručno tkanje platna.
Nakon što se platno na tkalačkom stanu istkalo pristupalo se njegovom bijeljenju. Bijelilo ga se je tako što se platno stavljalo u PARENICU (to je obično bila drvena bačva u koju se na dno stavljalo istkano platno te se uz pomoć pepela i ključale vode izbjeljivalo). Platno se nakon bijeljenja ispiralo u tekućoj vodi, te opet bijelilo sve dok ne bi postalo bijelo poput snijega. Djevojke su se takmičile čije će platno biti veće, mekše i bjelje jer im je to bila dobra preporuka za udaju.

Koraci proizvodnje

Laneno platno

Fino istkano i izbijeljeno platno koristilo se za izradu muških i ženskih odjevnih predmeta
Od konoplje su se izrađivale plahte, stolnjaci, odjeća dok su se od lana izrađivale finije stvari kao na primjer rubače, oplećci, fertuni i sl. Rijetki su bili ti koji su mogli imati cijelo odijelo izrađeno od platna lana.

Obrada lana i lanene tkanine u bosni

Odjevni predmeti tako su bili biljnog (lan, konoplja, brnistra) i životinjskog (ovčja i kozja vuna, kostrijet, prirodna svila..) podrijetla.
Rukotvorskoj proizvodnji pripadalo je u prvom redu proizvodnja obuće tj. određenog tipa opanaka PREPLETAŠA.

The post Detaljna proizvodnja lanene tkanine appeared first on Narodni.NET.

Išljeri su bili majstori koji su pravili ,,mebli“ za udaju, a kasnije su zvani stolari.

Mladini roditelji prije svatova odluče kod kojeg tišljera u okolici će naručiti sobu. Taj namještaj, koji se i mijenjao kroz određeno vrijeme -mijenjao se prema modi – bio je uvijek izrađivan ručno, sa raznm ciframa i dodacima, kombinacijama i vrstom drveta.

Bio je prepoznatljiv namještaj određenih majstora po kvaliteti i ljepoti izrade. Namještaj se izrađivao od raznog drveta karakerističnog za ove prostore.

The post Išljeri prvi stolari ili majstori drva “mebli” appeared first on Narodni.NET.

U seoskom mišljenju i ponašanju pčele zauzimaju posebno mjesto, drukčije od ostalih životinja. Smatraju se Boljim stvorenjima. Kad izgube život, nikako se ne smije kazati da su uginule; pčele, naime, poput ljudi, umiru. Za te plemenite životinje nije svejedno u kakvom su ljudskom okružju, o čemu svjedoči zapis iz Like o uvjerenju da pčele napreduju tamo gdje vladaju pravda i poštenje. Više nego ikoja druga praksa, pčelarska je u mnogome prožeta magijskim postupcima. Među inim, držalo se da će poslovanje oko pčela pratiti sreća ako se temelji na trostrukom roju, od kojih jedan pčelar dobije (ili kupi), drugi nađe, a treći ukrade. (Posljednje je donekle u proturječju s prije iznesenim postulatom o poštenju!)

Kad je riječ o nalaženju, uobičajeno je bilo skupljanje divljih (i podivljalih) pčela iz stabala, pa i špilja te kamenja. Ako je seljak u šupljem deblu naišao na pčelinje društvo, urezao je svoj znak, čime su, po staroj seoskoj konvenciji, dotične pčele postale njegovim vlasništvom. Da bi ih uzmogao prenijeti kući, napravio je na deblu šupljinu, a uz pčelinji ulaz (leto) prislonio košnicu. Pred šupljinom je zapalio gubu (ili suhu balegu, slamu, neku staru krpu) te dimom nagnao pčele da – izlazeći iz debla – nađu spas u košnici. Ili je, omamivši pčele dimom, prepilio duplje, pod donji dio podložio sito, a gornji poklopio pločom i sve zajedno prenio kući.

Među košnicama koje su rabili seoski pčelari panj je bio najjednostavnije rješenje. Ako gaje pčelar našao, služio je svojoj svrsi u prirodnom obliku, s minimalnom ljudskom intervencijom. Ipak, češće ga je pčelar izradio, otpilivši dio zdrava debla koje je zatim izdubio. Usto je izrezao i otvor za pčele, a u unutrašnjost panja stavio dva prekrižena prutića oko kojeg će pčele učvrstiti saće. Na jednoj je (drvenoj) ploči panj stajao, a drugom je (drvenom ili kamenom) bio prekriven. Takva se košnica (dub, stubu) rabila u Hrvatskom primorju, Dalmaciji, Lici i u Slavoniji.

U gorskom je području pretezala košnica pletena od šumske ili divlje loze, katkad i od tankog lijeskova ili vrbova šiblja, u obliku stošca (trnka). Izvana je još omazana mješavinom goveđe balege i pepela (ili pljeve) da bi se pčelama osigurala ravnomjerna toplina.

Idući, prilično rasprostranjeni oblik, jesu košnice od dasaka, sastavljene u uspravni sanduk, te pokrivene kamenim ili drvenim pločama (ul, ulište). Udomaćile su se najviše u jadranskom prostoru, ali ih ima i drugdje.

Cini se da su najkasnije ušle u uporabu slamnate košnice. Pletene od strukova ražine slame u spiralnoj tehnici, zvonolika su oblika s ručkom na vrhu. I one mogu katkad biti omazane. Dok su tri navedena oblika košnica pčelari uglavnom sami izrađivali, ove od slame (pletare) većinom su kupovali, i to od seoskih majstora iz Hrvatskog zagorja.

Košnice su pojedinačno smještali na police pričvršćene uza zid kuće, gdje su bile zaštićene strehom. Pazilo se da budu u zavjetrini i što više izložene suncu. Smještale su se i u vrt, u blizini cvijeća, ili u voćnjak, na police, klupice, ali i izravno na tlo. U jadranskom području postavljali su ih gdjegdje i u niše uz vrtni zid, napravljene baš u tu svrhu. No, mogle su se smjestiti i u posebne objekte – pčelinjake zgradice sastavljene od polica, pokrivene dvostrešnim krovićem. Nastojali su da broj košnica bude neparan, vjerujući da će time osigurati dobru sudbinu proizvodnji. Nerijetko su na pčelinjake stavljali konjsku lubanju ili goveđe kosti s namjerom da zaštite pčele od zlog, urokljivog pogleda. Zimi su ih pak, posve racionalno, prekrivali slamom, suhim sijenom ili okivali daskama, kao zaštitu od hladnoće.

Da bi se postigao što veći prinos meda, neki su seoski pčelari tijekom godine premještali košnice u različita područja, birana prema cvatnji medonosnog bilja. Tako su, primjerice, dalmatinski pčelari u vrijeme ljetne žege i suše selili pčele preko planine Velebita na sjever, gdje je cvjetanje tek počelo. Košnicu bi pri seljenju zamotali u ponjavu i nosili je na glavi, katkad na konju ili bi ih prevozili čamcem.

Za obilaska košnica vodilo se računa o tome da pčelar bude čist, jer se znalo da pčele ne podnose zadah, npr. od znoja, češnjaka ili luka.

U poslovima s pčelama važan je bio trenutak rojenja, kad stara matica, nakon što se izlegne nova, s jednim dijelom pčela košnicu napušta. Pazilo se da se roj ne izgubi, pa se nastojalo zadržati ga i smjestiti u novo stanište. Pčelar je stoga pripremio čistu košnicu i iznutra je premazao kakvom mirisavom biljkom, kiselim mlijekom ili medom, da primami pčele. Pred lice je stavio sito, a tijelo zaogrnuo plahtom, i to ne samo radi vlastite zaštite od uboda već i iz uvjerenja da će bijela boja zadržati pčele.

The post Razvoj pčelarstva (Narodni počeci pčelarstva) appeared first on Narodni.NET.

Kako škrinje s vremenom nisu bile dovoljne za spremanje kućnih potrepština pojavljuju se početkom 20. stoljeća novi tipovi pokućstva. To su komode s tri ili četiri ladice. Katkad su umjesto ladica izrađena masivna vrata, primjerice u primorskom području. U nizinskoj Hrvatskoj, uz komodu, pojavljuje se i kredenc, vitrina koja ima gornji dodatak s manjim staklenim vratima.

Funkciju škrinja tijekom vremena preuzeli su ormari. Osim svoje primarne funkcije, imali su i jednu dodatnu. Naime, na unutrašnjoj strani vrata ormara pismene su vlasnice bilježile važm* datume u svome životu poput datuma rođenja svoje djece. Bar jedno krilo ormara bilo je ukrašeno svetim slikama. U seoskim su domovima u uporabi bili razni zidni ormarići u koje su spremali sol, šećer, ulje, petrolej ili pak molitvenike, krunice i lijekove. Ormarići su imali bravu i uvijek su bili zaključani. Najčešće su jednostavnije izradbe i nalazili su se u kuhinji.

The post Izrada i ukrašavanje starih tradicionalnih škrinja appeared first on Narodni.NET.

O Renesansnom festivalu

Na bedemima starog koprivničkog grada u rujnu se odvija pravi povijesni spektakl. Pod viteškim šatorima vitezovi bruse svoje mačeve ne bi li u dvoboju osvojili ruku svoje djeve, lovački sokoli kruže zrakom izvršavajući zapovijedi svojih vlasnika, a trgovci i obrtnici iz sveg glasa privlače kupce da priđu njihovim štandovima punima kojekakvih rukotvorina i proizvoda tipičnih za daleku prošlost. Ulicama se šire privlačni mirisi renesansne kuhinje, egzotičnih namirnica koje su se nekoć koristile. Jedino pravilo koje vrijedi na Renesansnom festivalu jest obveza da ništa ne smije odavati da se zapravo nalazimo u 21. stoljeću.

Podravski motivi ;Motivi su sajam starih zanata, tradicijskih  i umjetničkih obrta. Najveći sajam starih obrta u ovom dijelu Europe uključuje tridesetak starih majstora različitih profila ( užar, postolar, dimnjačar, kovač, stolar, tkalja, lončar, notarica, tiskari i drugi), koji će prezentirati izradu svojih proizvoda dok su Podravski motivi jos i najveći sajam naive na kojemu svoja djela izlažu svjetski poznati naivni slikari.

i Šoderica nase “more”

The post Koprivnica i Renesansni festival na bedemima starog grada appeared first on Narodni.NET.

U prošlosti je bila vrlo cijenjena te se iskorištavala upravo zbog svojih izvanrednih prirodnih svojstava. Jedna od osobina vune je slaba toplinska provodljivost, radi čega odjevni predmeti od vune izvrsno štite organizam od hladnoće, ali i od vrućine.

Vuneni odjevni predmeti naročito su pogodni za ljude koji borave u prirodi, šumske i poljoprivredne radnike, planinare, izletnike kao i za sve ostale ljude čiji je posao ili način života vezan uz boravak na otvorenom kod različitih vremenskih uvjeta.

I upravo zato bi barem dio gospodarstava koji se bave uzgojem ovaca mogli uz malo dobre volje, radišnosti i inovativnosti upotrijebiti vunu za vlastite potrebe na gospodarstvu. Kako u Hrvatskoj ima jako malo mogućnosti pranja i uređenja vune, tako smo nas dva agronoma smjera stočarstva, odrasli na selu odlučili malo se zaigrati i dobivenu vunu od ovaca na gospodarstvu upotrijebiti za čarape.

Mala količina vune se može oprati na gospodarstvu. Opranu vunu preporuča se sušiti u hladovini te izbjegavati direktno izlaganje suncu.

Kako početi češljati vunu

Opranu vunu je potrebno iščešljati na grebene, a nakon toga se vuna prede. Grebeni su dva drvena predmeta u koja smo zabili dva reda dugačkih čavala dužine oko osam centimetara.

Na prednji dio grebena smo zabili metalni lim da se zaštiti drveni dio prilikom češljanja.

Češljanje vune se započinje tako da u lijevu ruku uzmemo jedan greben.

Runo se prethodno rukama raščupa i ta vuna se desnom rukom lagano nanaša na greben u lijevoj ruci.

Skidanje vune sa tradicionalnih grebena

Desnom rukom uzmemo drugi greben i lagano krenemo skidati vunu na lijevom grebenu.

u daljnjem postupku zamijenimo grebene u rukama pa nastavimo skidati vunu s grebena sve dok ne dobijemo fine dugačke niti na oba grebena.

Odloži se jedan greben, u lijevu ruku se uzme greben i lagano položi na lijevo koljeno. Desnom rukom se povuče malo vune i popusti. Opet se uzme malo vune pa popusti.

Izvučena vuna i bojanje domaće vune

U ovom se izvlačenju vune dobije dugačko „crijevo“.

Iščešljana prirodno obojena bijela, crna i siva vuna koju smo nakon češljanja smotali u krug.

Za ovaj posao treba samo malo upornosti i vremenom se stekne vještina izvlačenja prekrasnih „crijeva“ od vune da ih je milina gledati. Na grebenima ostane vune koja se može još jednom skinuti i iščešljati na isti način.

The post Čeljanje, bojanje i detaljna obrada domaće vune appeared first on Narodni.NET.

Kuhanje u glinenim posudama

U početku lonci su bili glineni. Vrijedni lončari izrađivali su ih i pekli. Natovarili bi puna kola lonaca i prodavali ih od sela do sela i u gradovima.

Obično tražili su mero za mero (miru za miru), što znači koliko je moglo stati pšenice ili kukuruza u lonac. Stari ljudi tvrdili su da je najbolje jelo kuhano u zemljanu loncu.

Ostaloga posuđa bilo je malo, bilo je jednostavno, a najčešće se rabila karnica, kronjska škudela, pijodina ili terina i bukaleti, a poslije pojavili su se pijati (tanjuri).

Krnica ili karnica bila je drveni tanjur za nalijevanje vode u brentu, a iz krnice se i jelo.

Kronjska najčešce nazivana i tavajola ili škudela bila je veća glinena zdjela iz koje je jela cijela obitelj. Ime je dobila po Kranjcima koji su te zdjele izrađivali i ukrašavali, te ih prodavali po sajmovima.

Pijodina ili terina izrađivala se od keramike, bila je još veća, i iz nje su jeli istodobno svi ukućani. Rabila se najčešće za salatu, ali i za drugu |ghranu, primjerice za palentu i krumpir.

i Pijodina ili kronjska škudela napunila bi se : hranom i stavila nasred stola, i iz nje bi jela cijela  obitelj drvenim žlicama. Poslije su se pojavile aluminijske žlice i vilice.

Iz bukaleta, bukare, bukalića i morkuša pilo se vino. Raznih su veličina, a izrađeni su od gline ili keramike.

The post Tradicionalno narodno posuđe, svakodnevna upotreba i nazivi glinenog posuđa appeared first on Narodni.NET.