Na uskrsni se ponedjeljak išlo u procesiji blagoslivljati polja kako bi se urod sačuvao od svake bolesti i doveo do zrelosti, a pritom se molilo: “da sve uitre i oblake umiriti i ukloniti dostojiš se”. Nakon toga bi župljani Kaštel Štafilića pohodili crkvu sv. Nofra, župljani Kaštel Novoga crkvu Gospe Stomorije, a župljani Kaštel Staroga crkvu sv. Jurja od Raduna. Svetom misom u tim potkozjačkim crkvama privodio se kraju taj crkveni običaj. Budući da se nakon sv. mise ostajalo još neko vrijeme u prirodi i blagovalo, seljani su sa sobom nosili hranu (sirnice i jaja) i domaće vino. Na povratku u naselje bio je običaj putem pjevati nabožne pjesme. U potkozjačke crkve se redovito hodočastilo i na dane svetaca kojima su one posvećene.
U Kaštel Novome štovanje Gospe Stomorije ima dugu tradiciju, pa je blagdan Velike Gospe od posebnoga značenja. Don Ivan Vuletin slikovito govori o tome druženju mještana u prirodi: U polju pod kitnjastom planinom, pod zelenim krošnjama brijestova, srebrergača, uz vitke čemprese i lisnate jablane, uz žuboreći potočić. Prenosi se do Gospe svaka obitelj za cio dan sa svojom djecom, kuhinjskim posuđem i svim kućnim potrepštinama. Svi idu ujutro, a vraćaju se tek uvečer. A neki tu i prenoće pod zvjezdanim nebom ugodne ljetne noći.
Ma slobodnom prostoru dalje od crkvišta taj dan se kuha, peče, ruča, objeduje za vidila uz oduševljeno veselje u Božjoj prirodi. Lijepo je vidjeti sve trpeze poredane jedna do druge. Tu su otvorene gostione, male kafane, slastičarije, točione piva i vina. Veselo prolažerge svijeta tamo i amo, domaćeg i stranog, pjevanje, udaranje glazbe, zagorskih cipala i mišića, kupovanje, prodavanje, radosni žamor, sve je to tipična slika kaštelanskog običaja toga dana ili bolje cijeloga jednoga sela, koje je izašlo na blagdan da laduje kod svoje omiljele Gospe Stomorije.
Ujutro je po tradicionalnom običaju svečana tzv. poljska misa koja počinje s pjevanjem štenja o Uznesenju Blažene Djevice Marije na nebo.
Pošto u crkvicu može stati malo naroda, to su svi sakupljeni pred njom i okolo. Pred crkvicom je za tu svrhu u visini raza-strt golem zastor, ukusno izrađen, radi manje sunčane žege i tu, kao pod svetim šatorom sluša pobožni svijet službu Božju. Baijaci se viju, zvona veselo slave, mužari pucaju i odjekuju ravnim kaštelanskim poljem tamo preko morskih dubina divnog zaliva, dok crkveni obred obavlja uz akordno pjevanje staroslavenske službe Božje.
Kad zaslavi podne na zvoniku crkvice, onda postane najživlja slika prirodne idile. Svak posijeda za određenu trpezu, neki za stolove kamene, neki za zelenu tratinu, osobito Zagorci, a mjesto stolnjaka prostru svoju narodnu torbu, neki pod hlad masline, a opet neki se raziđu po obližnjim svojim baštinama. Od jednom se prikaže i druga slika tradicionalnog običaja. Brižne domaćice koje nisu mogle doći ujutro zbog sitne djece, starosti ili bolesti u kući, sada baš u puklo podne, ne gledajući na sunčanu žegu, donose iz sela potpuni objed za svoje ukućane, koji su gori od ranoga jutra.
Bijele košare pune svakoga blaga Božijega, osobito kaštelanskih makaruna i rujna vina, redaju se jedna za drugom i razredaju se svaka pod svoje stablo ili za trpezu, gdje je odnosno njezina obitelj zasjela.
