Sadnja i vrste lana
Priču započinjemo sadnjom sjemena pamuka ili konoplje u proljeće (postojao je i tzv. zimski lan koji se sijao kada i pšenica u jesen no proljetni je lan koji se sijao u petom mjesecu bio sitniji, tanjih niti te time i kvalitetniji).
Stabljike lana i konoplje dozrijevale su u srpnju mjesecu (kada se na lanu pojave plavi cvjetovi a potom i čahure u kojima se nalazi sjeme znak je da su stabljike sazrele). Lan su žene čupale s korijenjem i ostavljale polegnutog na zemlji cca dva dana da se osuši potom su ga slagale u snopiće (rukoveti); njih 10-12 povezale bi u veliki snop. Skupljanje sjemena od kojeg se dobivalo kvalitetno laneno ulje obavljalo se na gumnima postupkom tzv. «grecanja» s grecaljkom koju čini duga poširoka planjka (daska) na čijoj su sredini usađeni dugi željezni klinovi u 3-4 reda gusto poredani visine cca 15 cm.
Prva obrada lana
S jedne i druge strane sjede dvije žene i vrhovima stabljike udaraju po tim klinovima. Tako se «kruni» (odvaja) sjeme od stabljike. Kada su prikupili sjeme pristupalo se daljnjoj obradi stabljika da bi se došlo do lanenih vlakana. Stabljike su se tako u snopovima vozile na potok ili pak rijeku. Tamo bi se lan ili konoplja potopili (u stajaćoj vodi oko tri tjedna dok u tekućoj mjesec dana) kako bi se vlakna odvojila od grubog drvenastog dijela. Nakon vađenja iz vode svaki se je snop zasebno prao kako bi se sve zeleno i drvenasto odstranilo. Lan (konoplja) se vozio potom kući na sušenje i daljnju obradu.
Lan se morao dobro osušiti i za jako sunčanog dana stavljao se u tzv. STUPU (naprava nalik krokodilskim čeljustima s gornjom pokretnom i donjom nepokretnom vilicom) kako bi se očistio i kako bi dobili tzv. POVESMO. Na gornjoj vilici stoji žena koja nogama podiže i spušta gornju vilicu na donju nepokretnu vilicu.
Cijeli proces grube obrade
httpv://www.youtube.com/watch?v=zs2HN5fqu80#t=490
Dobivanje lanenih vlakana
Sa strane stupe sjedi žena i rukama gura u ralje snopove lana koje zubi stupe žvaču, drobe i prelamaju stabljike u sitne djeliće te tako odvajaju izlomljenu drvenu stabljiku od neprekinutog vlakna. Tako se dobivaju vlaknaste niti lana koje se daljnjom obradom pročišćavaju pucnjom, trlicom i grebenima sve do čistog mekanog svilenkastog stanja pogodnog za pravljenje konca i tkanje platna.
Postojale su dvije vrste stupa, ručna i nožna. Ručna je bila na visokim nogama. Žena je u lijevoj ruci držala i okretala ručicu lana, a desnom rukom podizala pokretni dio stupe i njim lupala po ručici lana. Što se tiče nožne stupe, tu su potrebne dvije osobe. Žena bi sjedila gotovo na zemlji ručicu lana uguravala u „ralje“ nožne stupe, dok bi dečki s dvije noge brzim tempom udarali po ručici lana.
Nakon STUPE lan obrađujemo na tzv. TRLICI koja ima za ulogu uklanjanje POZDRa odnosno KORE s lana (konoplje). Zatim se obrađivalo na GREBENU, gdje su se odvajala duga vlakna (kudelja od finih niti tzv. češljanjem) u tzv. POVJESMO, od kratkih dijelova zvanih kučine. Ujedno se i klasificira; finije i duže povjesmo odvaja se od grubljih i kraćih kučina koji su bili pogodni za izradbu konopaca i sl. Tako počešljana vlakna pripremljena su za predenje.
Lanene niti
Fine se niti stavljaju na PRESLICU i predu na KOLOVRATU. Kudjelja i vuna prele su se na preslicu i od tog su se konca plele čarape pomoću pet dugih igala. Starije žene su uprele na vreteno, a mlađe na kolovrat (kolovrat je udomaćen u našim krajevima tek u 20. stoljeću). Kod tkanja predivo od povjesma služilo je za osnovu a predio od kučina za potku. Jednom rukom okreće konusni štapić VRETENO na koji izvučeni dio namotava. Pritom su POVJESMO učvrstili na posebnu drvenu podlogu PRESLICU koju je prelja obično zataknula na lijevom boku za pas. Žene su često prele hodajući a ako su sjedile zataknule su preslicu za nešto (okvir kreveta, rupu u klupici). Sjedeći prele su i uz kolovrat.
Preslica
Na preslicu ne treba gledati samo kao pomagalo, već kao predmet koji ima svoje mjesto u narodnom životu, osobito u običajima. Naime, preslica je bila svojina žene i pripadala je onim predmetima narodnog rukotvorstva koji su se koristili smo za osobnu upotrebu. Svaka je žena prela samo na svojoj preslici i nosila ju je sa sobom. Prelo se putem, na paši, uz posao, no najčešće zimi kad su noći duže. Rada su se održavala prela. Tu bi se uz šalu i veselje, pričale priče, izgovarale poslovice, a uz to i odvijao naporan posao predenja. Na prelu su sudjelovali i muževi koji su aktivno sudjelovali u pjesmi i svirci. Na prela djevojaka (svaki put u drugoj kući) dolazili su momci, a glavna tema razgovora bila je ljubav, ženidba, udaja.
Preslica je pratila žensku osobu od rođenja do smrti. Već kao djevojčice žene su se učile presti. Preslice su smatrane i darom ljubavi jer su ih izrađivali i poklanjali momci djevojkama, zaručnici zaručnicama, muževi ženama, a i sinovi majkama. Osobito se pazilo na njihovu ljepotu, zato se na njima da bi bile ljepše nalazi mnogo ukrasa i šara. I u svadbenom ceremonijalu preslica se stavlja uz škrinju.
Vreteno i konac
Konac se na vretenu izvlači tanji ili deblji, ovisno o namjeni. Predivo s vretena i kolovrata se prematalo u SVITKE (ŠTRENE) preko pomagala zvanog RAŠAK (motovica, mahalo); pomagalo u obliku slova T. Brojenjem niti na rašku određivala se veličina buduće tkanine. Svici, štrene, su se prali i djelomično izbijelili luženjem (obično luženjem u parenica,a; kuhanjem u vreloj vodi s drvenim pepelom). Izbijeljeni svici opet su se namatali u klupka i to pokretnim VITLOM.
Štrene su se stavljale na vitlić i pomoću čekrka namatale na drvene „mosure“ zbog snovanja osnove, ili na cijevi, obično od trstike ili bazge, koje će stavljati u čunak kao potka za tkanje.
Pripremanje konca za tkanje na stanu obavlja se namotavanjem na cijevi pomoću čekrka i vitlića; cijev se dalje ubacuje u čunak na tkalačkom stanu. Stan je drvena naprava za ručno tkanje platna.
Nakon što se platno na tkalačkom stanu istkalo pristupalo se njegovom bijeljenju. Bijelilo ga se je tako što se platno stavljalo u PARENICU (to je obično bila drvena bačva u koju se na dno stavljalo istkano platno te se uz pomoć pepela i ključale vode izbjeljivalo). Platno se nakon bijeljenja ispiralo u tekućoj vodi, te opet bijelilo sve dok ne bi postalo bijelo poput snijega. Djevojke su se takmičile čije će platno biti veće, mekše i bjelje jer im je to bila dobra preporuka za udaju.
Laneno platno
Fino istkano i izbijeljeno platno koristilo se za izradu muških i ženskih odjevnih predmeta
Od konoplje su se izrađivale plahte, stolnjaci, odjeća dok su se od lana izrađivale finije stvari kao na primjer rubače, oplećci, fertuni i sl. Rijetki su bili ti koji su mogli imati cijelo odijelo izrađeno od platna lana.
Odjevni predmeti tako su bili biljnog (lan, konoplja, brnistra) i životinjskog (ovčja i kozja vuna, kostrijet, prirodna svila..) podrijetla.
Rukotvorskoj proizvodnji pripadalo je u prvom redu proizvodnja obuće tj. određenog tipa opanaka PREPLETAŠA.