Dok se u Lici osnovni stil ženske nošnje dosta rano narušio raznim preinakama i susjednim utjecajima, dinarska se odjevna shema začudnom ustrajnošću zadržala u grkokatoličkih stanovnica Žumberka. Iako su u to područje, okruženo sa svih strana panonskim etnografskim obilježjima, doselile u 16. st., žene su svoj način odijevanja zadržale sve do polovice 20. st. A to je u osnovi činila košulja dinarskoga kroja i geometrijskoga crveno-modrog veza na prsnom dijelu koja je imala istodobnu funkciju i gornje i donje odjeće. Pripada joj i vunena pregača (opreg) s uskim poprečnim prugama drukčijih boja od osnovne te opremljena resama po rubovima. Pregaču su od domaće vune žene same tkale na okomitom tkalačkom stanu. I ovdje su djevojke kosu plele u jednu pletenicu, spuštenu niz leđa, a u svečanim prigodama dopunile upletnjakom, uresom od nizova kauri-školjaka. Djevojke stasale za udaju nedjeljom su se pokrivale crvenom kapom, ukrašenom kovanim novcem, kiticom od srebrnih niti, vezivom. I oprema glave udanih žena odiše dinarskim ugođajem. Glavu su pokrivale platnenom pravokutnom maramom (premetača) koju su uz lice i vidljive pletenice – jer su bile spuštene niz prsa -pričvrstile ukrasnim iglama. Ukrasom smještenim uz uže dijelove marame obavještavalo se o životnoj dobi žene: vezenu maramu nosila je mlada snaha odmah nakon udaje, apliciranu ukrasnim vrpcama nakon dolaska djeteta, a s bijelom kačkanom čipkom u zreloj dobi i u starosti.
