Djeca u Dalmatinskoj zagori, pa i u unutrašnjosti nisu imala vremena za dječje igre, bili su prisiljeni od ranog djetinjstva obavljati razne poslove u svojoj obitelji. Roditelji su djecu od malih nogu privikavali na rad. Već od 5. godine djeca su išla sa starijom braćom i sestrama kao pastiri paziti stoku (blago).
Jednom riječi, djeca su prema svom uzrastu obavljala sve težačke poslove kao i odrasli oko kućanskih poslova ženska. a ponekad i muška djeca pomagala, bi majci oko čuvanja mlade braće i sestara. Djevočice bi često pomagale ili zamjenjivale mater dok bi ona radila na njivi težačke poslove, oko kuhanja i pripremanja hrane i pranja posuda. Djeca su na selu obavljala niz poslova i pomagala materi dok je otac bio na radu u svitu, Starijoj djeci, a naročito ženskoj, bio je zadatak da se brinu o odgoju i čuvanju mlade brade i sestara, jer majka za to nije imala vremena.
Djeca ne bi bila djeca, ako ne bi našla malo vremena za svoju igru i zabavu. Djeca bi najviše igrala dok bi Čuvala stoku. Osigurali bi stoku da ne bi pošla “u štetu” (kad bi stoka bilo u tuđem bilo u vlastitom vrtu ili njivi, pojela usjeve i uništila ljetinu) Osigurali bi ili odredili nekoga između sebe, a to bi bio najčešće najmlađi čoban, koji bi trebao čuvati stoku dok bi se stariji dječaci igrali. Zato bi ga stariji nagradili nekom sitnicom, ili bi mu slijedeći put omogućili da se i on ili ona uključi s njima u igiru, a na njegovo mjesto bi se odredio drugi mlađi čoban.
Osim kod Čuvanja stoke djeca bi sebi pronašla vremena za igru i kod kuće, a naročito predvečer ili oko podneva, pa i nedjeljom poslije podneva, jer su stoku na pašu nedjeljom poslije podne obično tjerali starija braća ili sestre.Više su se igrala muška djeca nego djevojčice. Ženskoj djeci ne bi roditelji dozvoljavali igrati se. Smatralo se sramotnim da se ženska djeca igraju, jer su ženska djeca imala uvijek nešto raditi u kući, pomagati materi, ili bi ih mater učila plesti, vesti ili šivati. To ne znači da se i ženska djeca nisu uopće igrala.
Nije postojao neki poseban izbor igara. Među njima su bile najpoznatije slijedeće igre:
igra gude
To je bila isključivo muška igra. Igralo se drvenim palicama, nešto slično palicama za hokej. Igralište je bilo u obliku kruga promjera 5 – 6 m. Na obodu kruga bilo je iskopano onoliko rupica koliko je bilo igrača. U sredini kruga nalazila se jedna rupica. Svaki igrač je imao svoju palicu i držao je u svojoj rupici. A i igrač u sredini je držao palicu u svojoj rupici koja se nazivala lokalo. Pored štapova -palica postojala je još i pločica. Ta pločica bila je od drveta, obično nepravilnog oblika, veličine 5-6 cm, a debljine 1-2 cm. Igra se sastojala u tome što bi igrači sa strane sa svojom palicom htjeli tu pločicu ugurati u rupi, a onaj iznutra to je sprječavao.
Igra zlngarele (zoge)
Tu igru su igrali dječaci i djevojčice. Igra se sastojala u tome, što bi se na ravnoj površini, putu ili običnom zemljištu, nacrtalo štapićem (7) sedam povezanih kvadratiča. Svaki kvadratić bi bio obično jednak, veličine 70×70 cm.Igra se sastojala u tome što bi igrači ili igračice rukom ubacivale kamenu pločicu, a jednom nogom bi se vraćala natrag. Ta pločica nije smjela preči u drugi kvadratić kad bi se bacala rukom, a nije smjela izaći vani niti prijeći u drugi kvadratić /polje/ već kako je to pravilom predviđeno. Pobijedio bi onaj igrač koji bi prije progurao pločicu kroz svih sedam polja i natrag do prvog polja.
Igra na franje
Ta igra se igra s čeličnim ili staklenim kuglicama koje je u ranije doba bilo teško nabaviti, pa su se djeca sama domišljala i pravila franje od posebne vrste kamena zvani muljika.
Igra na franje se sastojala u tome što bi dva ili više dječaka iskopali dvije rupice u zemlji. U jednu bi rupicu stavili mali prst, a palcem bi s kažiprsta gurali franju do druge rupice i gađali franju drugog igrača. Kad bi pritom pogodili franju drugog igrača, pritom brojili bi se “punti” (poeni). Kad franja odskoči, a ne pogodi franju drugog igrača, onda drugi igrač ima pravo pogađati franju svog suigrača. Puca se u protivničku franju s mjesta gdje je franja odskočila. Tko ima više puna-ta njegova je partija.
Igra babe Zeke
Tu igru igrale bi češće djevojčice, a rjeđe dječaci. Često su je igrali skupa dječaci i djevojčice. Igralo se ovako: Igrači najprije bi odredili mjesto zvano pik, odakle bi počeli igrati. Odredili bi osobu, igrača koji će brojiti, i one koji će se skrivati. Igrač koji će brojiti zvao se baba Zeka, a igrači njena dječica, zvali su seL pašćenja. Izbor babe Zeke određivao se brojenjem neke dječje pjesmice, pa nal koga bi kod brojenja i doticanja pala posljednja riječ ili slog, taj je trebao brojiti.
Igra se sastojala u tome, što bi baba Zeka na piku brojila obično do stotinu, do dvadeset bi brojila pojedinačno, a preko dvadeset do stotinu po deset. Kad bi se svi sakrili, odgovorio bi: “Može”. Kad bi baba Zeka okončala brojenje, poviknula bi: “baba Zeka, utekoše pašćenja!”, onda bi zapitala: “Mogu li?“ Zadatak babe Zeke bio je u tome što je trebala pronaći sve igrače koji su se sakrili, i kad bi opazila kojeg igrača, zaviknula bi njegovo ime i potrčala piku i povikala bi mu ime, npr.:”Marko, moj spas!”.
Igra Klisa
Klisa se igrao ovako: Dvije djevojčice ili dječaka, a moglo je biti i više njih, odredili bi mjesto na kojem će se igrati. Obično bi to bilo dvorište, širi put, neka ledina ili neko zabačeno mjesto. Predmet kojim bi se igrali bile su dvije šibe, dva malo čvršća pruta. Jedna šiba – prut, klis bila je veća, veličina oko 80 cm, a druga manja i tanja, veličine oko 20 I 30 cm. Igrači bi najprije odredili mjesto odaklen će početi igrati. To mjesto se također zvalo pik. Za pik bi se obično donio jedan veliki kamen. Jedan igrač koji bi bio na piku uzeo bi obje šibe u ruke u jednoj bi držao veću šibu, a u drugoj manju, većom bi šibom udario manju. S druge strane igrališta nalazio bi se jedan ili više igrača koji su hvatali ovu manju šibu, klis i ako bi ga uhvatili njega bi bacili na pik bez obrane, a ako ga ne bi uhvatili bacili biiclis na pik, a tada bi čuvar pika branio sa štapom kojeg je držao u ruci i odbacivao bačeni klis. Ako ga odbaci, onda bi se od pika do bačenog klisa brojili punti (duljina duljeg klisa (štapa) računao se jedan punat)
Igra robije
To je bila isključivo muška igra. Tu bi igru igralo više dječaka. Obično se igralo na nekoj ravnoj površini: putu, ledini, dvorištu i tome si. Jedna skupina dječaka, bi se postavila na jednu stranu, a drugi bi bili na drugoj strani; dvadesetak metara udaljeno, dok su se treći nalazili na sredini između njih. Koja strana više uhvati igrača koji su u sredini, njihova je partija.
Igra topa
Igrači bi najprije odredili igralište. Igralište bi bilo dugo oko 20 m, a široko oko 10 – ak m. Igrači bi se rasporedili s jedne i s druge strane izvan crte igrališta, po 2-3 sa svake strane, u sredini u igralištu bi bilo pet – šest pa i više igrača. Igrači s jedne i s druge strane gađali bi one koji se nalaze u igralištu, ako pogode igrača, a ovaj ne uhvati top; taj bi ispao iz igre.
Igre banicama i botunima (pucima)
Djeca su se često igrala i na banice (sitni stari kovani novac, koji su nazivali banice) i na botune – puce (dugmad). Tom igrom su se igrali češće dječaci, a rijeđe djevojčice. Obično bi se banicom igralo o zid. Moglo je biti više igrača, a potrebno je bilo najmanje dvojica. Prvi bi udario svojom banicom o zid, a drugi bi nastojali da se svojom banicom kojom udare o zid što više približe već bačenoj banici. Prije igre bi se utvrdila potrebna najmanja udaljenost (ta mjera mogla je biti komad štapića ili bi to bila mjera pedljom). Mlađi igrači su bili protiv mjere pedljom, jer je njihov pedalj bio manji, pa bi oni bili u nepovoljnijem položaju od onih koji su bili veći, a tim je i njihov pedalj bio veći. Ako bi se novčić koji bi igrač bacio o zid približio banici suigrača koji je već igrao manje od dužine pedlja, ili određene mjere, on bi dobio, i taj novčić uzeo za sebe. Ponekad bi se igralo i novcem koji je u to doba bio u uporabi. Na isti način se igralo i botunima (dugmadima).
Igra trlje
Ova igra sastojala se u tome što bi igrači na jednom ravnom prostoru nacrtali trlju, Često su đaci imali već nacrtanu trlju na nekom kartonu, ili na bloku za crtanje pa bi ju nosili skupa s knjigama. Igra je slična današnjoj igri “čovječe ne ljuti se”. Na trlji su određena mjesta u koje su igrači gurali svoje kamenčiće ili neke druge slične predmeliee koji se odrede /a tu igru. Onaj igrač koji prije popuni na trlji određena mjesta tim predmetnima, dobiva bazu ili partiju.
Igra na bajame (bademe)
Djeca bi se o božičnim blagdanima, a koji bi počeli već od materica (dva tjedna prije Božića), a traju sve do VođokrSća, tj. do Sveta tri kralja, igrala ispred kuća na bajame i orahe, a ako bi za vrijeme božičnih blagdana pao snijeg, djeca bi za igru pronašla neko mjesto u kući.
Najčešće se igralo na bajame na kolo. Za tu igru trebalo je vrlo malo prostora. Najprije bi djeca nacrtala jedan krug, promjera do 50 cm, a na drugoj strani bi označili cilj pik. Od kola bi bacali bajame prema cilju, i onaj igrač čiji bajam bude najbliži cilja, taj je imao pravo pokupiti bajame svih igrača da ih baca u kolo. Ako ijedan bajam padne u kolo on ima pravo da, gura kažiprstom ostale bajame u krug. Ako ne ugura neki bajam, onda drugi igrači redom imaju pravo da guraju bajame u krug. Ide se po redu prema tome kako je tko svojim bajamom bio bliže cilju kad su počeli igrati. Ako bi i ovaj pogriješio ugurati bajam u krug, došao bi na red treći igrač, i tako sve dok bi bilo bajama okolo kola.
Pored igre bajama na kolo, postojala je igra – ciljanje bajamima. Sastalo bi se nekoliko djece i dogovorili bi se da će se igrati ciljanja na bajame. Cesto u toj bi se skupini našao poneki mladić koji bi se pridružio igri, te bi taj stariji mladić najčešće ciljao, a ne bi postavljao hrpicu bajama u koju se ciljalo. Igra se sastojala u tome što bi jedan od dječaka stavio na hrpicu više bajama, a ostali dječaci bi s udaljenosti do 10-ak m pogađali bajamima postavljenu hrpicu. Tko bi pogodio ovu hrpicu, hrpica bajama bila je njegova. Onaj tko je postavio hrpicu kupio bi okolo bajame sve dok? ne bi netko pogodio hrpicu. Najčešće bi jedna osoba stalno postavljala bajame na hipicu, a drugi bi ciljali. Znali bi momci odrediti u igri da onaj tko pogodi hrpicu da on treba postavljati, a prethodnik bi skupa s ostalim ciljao.
Bajamima o božičnim blagdanima znali su se igrati pored djece i momci u kući navečer uz komin na silu. Svaki momak u to doba imao je kad bi išao na silo pune džepove bajama, oraha i poneku suvu smokvu. Ta igra zvala se igra šuša vuk. Jedan od igrača uzeo bi bajam u šaku i pokrio bi ga palcom, a ostali bi igrači pogađali je li gore kod palca oštrica bajama ili tupi dio. Oštri dio bajama su nazivali vuk, a tupi dio šuša. Onaj igrač koji je u ruci držao bajam pitao bi drugog igraća: “Je li šuša ili vuk”? Kad bi upitani odgovorio jednu ili drugu riječ, ovaj koji je držao bajam u ruci otvorio bi šaku, odnosno podigao palac pa bi se vidjelo je pogodio ili ne.
Pored igre šuša vuk na bajame kod djevojaka na silu igrala se još jedna igra koju su nazivali jajajaš. Ovu igru s bajamima igrala su i djeca. Igra se sastojala u tome, što bi igrač uzeo iz džepa nekoliko bajama i prebacio ih u obje ruke, onda bi njima stao šuškati, a drugi igrač ili više njih na osnovi tog zvuka, te kucanjem po sklopljenim šakama pogađali bi koliko bajama ima unutra.
Tako bi se ova igra igrala uz smijeh i do kasno navečer, pa bi se sutra prepričavala među odraslima i djecom tko je bio u igri uspješniji, tko je izgubio a tko dobio.
S vremenom su sve ove igre i običaji iščezli i izumrli, tako da se djeca o božičnim blagdanima ne igraju na bajame. Imaju sada djeca drugih zabava. Igraju oni sada loptom razne igre ih u kući gledaju na televiziji dječje filmove, razne crtane filmove ili putem videorekordera igraju video igrice ili biraju razne filmove po svojoj želji i ukusu.
A i odrasli se više ne okupljaju na šilima već se zabavljaju po raznim kafićima gdje se sastaju s djevojkama, a kafići niču u ovo doba kao gljive poslije kiše.
Igra na pitonjke
Pored ostalih dječjih igara bila je poznata i igra na pitonjke. Pitonjke su nazivali komade kamenčića nepravilnog okrugog oblika promjera od 2-3 cm. Na piton-I jke su se igrale pretežno djevojčice, rjeđe dječaci. Ponekad su se na pitonjke igrale i odrasle djevojke i mladići i to neradnim danom, a najčešće nedjeljom poslije podne.
Igra na pitonjke igrala se najčešće u parovima, a ponekad su sudionici igrali svaki za sebe. Broj igrača nije bio određen, izuzev ako se igralo u parove. Igralo bi se obično ispred kuće na dvoru (dvorištu), s tim daje teren za igranje trebao biti ravan. Igralo se sa 5 ili 7 pitonjaka, ovisno o tome kako bi se igrači dogovorili. Kad bi se utvrdio način igre i izabrali parovi, počelo se igrati. Da bi se utvrdilo koji će pojedinac ili par igrati prvi, najbolji igrači od parova uzeli bi pitonjke u jednu ruku i naslagali ih na podlanicu i tako naslagane okretali na vanjsku stranu podlanice, kojem igraču nakon okretanja ostane na vanjskoj strani dlana više pinjotaka taj će pojedinac ili par igrati prvi.
Igra bi počela na slijedeći način: Igrač koji bi započeo igru uzeo bi pitonjke u jednu ruku i iz ruke ih bacio na igralište. Tada bi od pitonjaka sa igrališta izabrao jednog i bacio ga u zrak, dok bi se taj pitonjak nalazio u zraku, dotle je istom rukom trebao uzeti s igrališta drugi pitonjak i potom uhvatiti ovaj kojeg je bacio u zrak, i tako redom dok ne pokupi sve pitonjke u šaku. Isti postupak se obvljao sa dva pitonjka skupa. U zrak bi igrač bacio jedan pitonjak, a istom rukom bi trebao s igrališta uzeti skupa dva pinjotka, i tako redom dok ih sve ne pokupi. Isti postupak se obavljao i s 3 pitnjoka. Ako bi igrač koji je u igri nešto pogriješio, gubio bi pravo na daljnju igru, a nastavljao njegov kolega, a ako bi i ovaj iz jednog para pogriješio, igru bi preuzeli igrači iz drugog para. Kad pogriješe igrači drugog para,
nastavljaju oni iz prvog para tamo gdje su stali, ako nije jedan par okončao igru do kraja bez greške. Kad se igra okonča počinje se ispočetka.
Igra na pitonjke imala je nekoliko faza. Prva faza bila bi bacanje u zrak jednog pitonjka i dok se taj pitonjak nalazio u zraku uzimalo se sa zemlje po 1,2 i 3 piton-jka. Druga faza zvala se igra kvočke i pilića.
Treća je bila igra promećaje ili igra prometanja, a četvrta igra duge.
Pored navedenih postojalo je još niz igara koje su se manje igrale kao što su: magare gre, potezanje kljuke, igra mačke i miša, igra na baka, skakanje iz trka, bacanje kamena s ramena i niz drugih manje značajnih igara.
