Svaki pravi vinogradar koji drži do sebe i svog truda, otputit će se za Vincekovo (22. siječnja) u gorice, svome vinogradu; vrijedi to i za vikendaše koji imaju tek brajdu. Sveti je Vinko danas, jedan od pet zapovijedanih vinogradarskih blagdana uz kojeg je i precizno propisan obred koji valja obaviti.
Pa dakle,bez obzira na studen, dubok snijeg ili kadkad i raskvašenu zemlju, mora se doći do trsa; tu će gazda
ritualno odrezati nekoliko, uglavnom tri grančice s tri pupa, koje će potom staviti negdje u kući uz prozor da bi se nagađalo, kad grančice potjeraju, kakva će biti godina.
Orezani se trs potom obredno poškropi – “krsti” starim vinom te se izvjese kobasice, koje znakovito
naznačuju želju za plodnošću i dobrim urodom. Sve je to po pučkoj navadi praćeno pjesmom i svirkom, a kako pravi domaćini nikada ne idu u vinograde sami, to će odmah počastiti nazočno društvo. Kuša se i staro i mlado
vino, po potrebi i nadolijevaju bačve, priprema slastan zalogaj već prema običajima kraja, od pečene slanine, preko šarana do srnećeg paprikaša. Jasno da se takva zabava protegne i do duboko u noć. Novi ciklus
U nas je slavljenje Vinkova, Vincekova, Vincekuše uobičajeno u kontinentalnim vinogorjima, tek ponegdje se javlja i u primorskim područjima. I valja odmah reći da ima malo uporišta u religiji, odnosno kršćanstvu, jer nisu nađene nikakve veze sa životopisom sv. Vinka i vinskih poslova i običaja. Bit će da je riječ o kakvom pretkršćanskom, poganskom običaju, odnosno poganskim svetkovinama poljodjelaca, jer je ovo razdoblje kad počinje novi ciklus poljoprivrednih radova, kad kreće vegetacija. Kao što je Martinje drevna proslava završetka te godine.
Sam sv. Vinko uz vino je povezan tek imenom. Bio je ranokršćanski mučenik, đakon Vincentius u Saragozi, živio je u 4. stoljeću, za vladavine zloglasnog Dioklecijana. Prokonzul Dacijan ga je grozno mučio da bi se odrekao vjere i svog biskupa Valerija, pokušao je to potom učiniti i raskošću i ljubaznostima. Čim su ga položili u meku, mirišljav postelju, preminuo je. Dacijan ga je dao baciti zvijerima, ali po legendi je doletio gavran i obranio mučenikovo tijelo. Tada su ga povezli na morsku pučinu i bacili ga s kamenom oko vrata, no more ga je čudom izbacilo na obalu. Svetoga se Vinka na slikama prikazuje kao lijepa mladića ogrnuta dalmatikom, odjećom pastira a u tadašnjoj Dalmaciji, oznakom mučeništva. Moći su mu prenesene u Lisabon gdje se i danas čuvaju.
U hrvatskim pučkim običajima još su zapovijedani blagdani Sv. Juraj 23. travnja, Sv. Ivan Krstitelj 24. lipnja, Sv. Mihovil 29. rujna i Sv. Martin, 11. studenog. Vidljivo je da je riječ o važnim terminima u vegetativnim ciklusima i poljodjelskoj godini. U javnosti je dakako najpoznatiji svetac sv. Martina, za kojeg, znaju i oni što s vinom imaju vezu samo preko konobara.
U skladu s prirodom Čime se odlikuju ostali vinogradarski sveci?
Po pučkoj navadi, za Jurjevo valja posaditi novi nasad loze, a u starom vinogradu zašiljiti kolje, pognojiti trsje, okopati ih i završiti rezidbu.
Za Ivanje trsje se mora drugi put okopati, povezati, oplijeviti i poprskati. Poslije Ivanja u vinograde se ide samo prskati i odstraniti mladice i zaperke.
Ako je godina bila dobra, bez tuča i nevremena, preobilnih kiša u nevrijeme, za Miholje se već vinogradi s veseljem obilaze. Berba! Ranije se sorte već mogu brati, a sedam dana nakon Miholja može početi prava berba.
Doduše, u nekim je sjevernim vinogorjima, pogotovu za graševinu, bilo pravilom da se bere tek nakon Sv.
Terezije, 15. listopada. Tko je dotle sačekao, jasno da neće imati kiseliše, da će mu vina biti hvaljena.
A od lijepih vinogradarskih običaja nikako ne valja zaboraviti ni Sv. Bartola 24. kolovoza, nadnevak kad se u vinogradima podiže klopotec koji će tjerati čvorke i nagovijestiti da se bliži berba. I tada se s pajdašima uz veselicu, sočan zalogaj i staru kapljicu (ta valja već i bačve isprazniti) proslavlja u vinogradu.
Za sv. Ivana apostola, dva dana po Božiću, blagoslivljalo se vino, a spomenimo se i omrznutih nadnevaka u poljodjelaca, tzv. ledenih svetaca i Sv. Sofije sredinom svibnja kad nagla studen može nanijeti goleme štete.
Pravi blagdan
Zato je Martinje pravi blagdan težaka. Sve što se u polju imalo učiniti, učinjeno je, plodovi su pobrani, spremljeni, vino je već provrelo. Pa je tako i sv. Martin preuzeo ulogu nekog pretkršćanskog običaja, sam s vinom i gozbama nije imao puno veze. Bio je prvim kršćanskim svecem koji je to postao a da nije bio mučenikom, jer je u njegovo doba (4. stoljeće) kršćanstvo bilo dopušteno, štoviše, i sam ga je širio. Po želji oca, visokog rimskog časnika, školovao se za vojnika, čak mu je i ime dao po bogu rata Marsu. No poznata je anegdota o tome kako je
Martin jašući na konju sreo siromaha u ritama po studeni, te mu odrezao komad svog grimiznog plašta. U snu mu se potom javio Isus i zahvalio, jer je to njemu pomogao. Nakon toga Martin se posvetio vjeri, čak je i majku preveo na kršćanstvo, a posebno je bio omiljen medu siromasima i seljacima. Toliko je bio cijenjen da mu se na pokop 11. studenog 397. godine slio silan puk; ubrzo nakon toga proglašen je svecem, a njegov se kult proširio cijelom Europom.
No zašto se sv. Martina povezuje s obveznom guskom na stolu uz njegov spomen-dan? Anegdota da se skrio među guske kad je proglašen biskupom, te da je guska koja ga je odala gakanjem to platila glavom, tek je zgodna pričica. Pravo tumačenje valja tražiti u ranijem dobu; prvo, imenjak mu Mars atribuiran je guskom, prikazuje se s kacigom urešenom gušćim perom, a prvotno je bio i – bogom poljodjelstva! Drugo u starih europskih naroda, poglavito Kelta, na taj se nadnevak završavala poljodjelska aktivna godina, pa je bogata gozba bila obredna. Taj se običaj srećom prenio do danas, na radost svih ljubitelja slasna zalogaja, dobre kapljice i ritma prirode.
Vinogradari 23. travnja slave svetog Jurja, mučenika kao zaštitnika svih težačkih poslova kao što je okopavanje vinograda, sadnja cjepova te pretok vina. Sv. Juraj je drugi u nizu od pet zapovjednih vinogradarskih svetace u hrvatskim pučkim običajima.
Jedan je od najtežih poslova u vinogradu okopavanje. U svom ”Vinogradaru” Dragutin Stažimir daleke 1870. objasnio je kakvim se alatom kopa vinograd:
”Orudje, kojim se kod nas kopa, jest obična motika. Ovim orudjem se znadu naši težaci okretno služiti jer im je naruk, priviknuti su mu, i kad su trijezni i marljivi, mogu posve valjano kopadvu izvesti. Zato im netreba našim ljudem u tu svrhu preporučivat druge vrste orudja (halat), jer nepriučeni novoj vrsti orudja, ne samo što bi djelo lošije učinili, nego i mnogo sporije, pače i s kvarom radili, a to bi bilo samo na uštrb vinogradaru.”
U jurujevskom tjednu počinje se s sijanjem kukuruza, radovi u vinogradu u punom su tijeku. Poslije reza, popravljanja armature, zatezanja žica i vezanja trsa obavlja se obrada tla u svrhu uništavanja korova, čuvanja vlage i presušivanja prevlažnih tla.
Mnogi vinogradari čuvaju dijelove odrezanih dijelova trsa do Jurijeva i onda naprave, odnosno zapale jurijevski krijes. Vrlo je efektno navečer vidjeti kako se pale krjesovi i na ostalim bregima. Ovisno o vremenskim prilikama, sadnja vinove loze može se obavljati za mirovanja vegetacije u južnim Lijepe naše, pa do završno početka svibnja, za sjeverni dio.
O terminima sadnje pisao je i Dragutin Stažimir u svom ”Vinogradaru” 1870. godine:
”Što se vremena tiče, to jest, koje godišnje doba je najbolje, da se poduzme i izvede sadba novog nasada, o tom su razna mnijenja vinogradarah. Jedni tvrde, da je najbolje vrieme za sadbu jesen, da se preko zime oko nasada slegne zemlja i dovoljno vlaga napije; drugi opet savjetuju, da je najzgodnije vrieme prvo proljeće od polovine ožujka mjeseca do početka svibnja; pače da je moći resene ključece čak do Ivanja saditi. Nu bilo kako
mu drago, kod nas u lijepoj našoj hrvatskoj domovini neka svaki sadi, kad mu je sgodno, kad ima priredjeno tlo i priredjenih budi ključedah budi korenjakih. Od pozdne jeseni preko ciele zime sve do Ivanja moći se to djelo
izvede. Kažem, kroz cielo to vrieme moći je saditi, samo kad nije pomržnjena zemlja ili mokra.”
”Vinogradar” Dragutina Stražimira prvo je cjelovitije djelo o vinogradarstvu i vinarstvu napisano u Hrvatskoj.
Autor je djelo napisao na osnovi osamnaestogodišnjeg vlastitog praktičnog iskustva i informacija iz strane literature. Dakako, tijekom izgorjevanja jurjevskog krijesa vinogradari okupljaju u kletima i kušaju prošlogodišnje vino, kojeg ima još dosta, te pripremaju pretok. Osnovno je održavati higijenu u podrumu, treba ga prozračiti i voditi brigu o praznim bačvama
U hrvatskim pučkim vinogradarskim običajima postoji pet zapovjednih vinogradarskih svetaca:
sv. Vinko (22. siječnja), sv. Juraj (23. travnja), sv. Ivan Krstitelj (24. lipnja), sv. Mihovil (29. rujna) i sv. Martin ( 11. studenog).
Sveci nisu vezani uz vinograde i vino kao sveci, već su vinogradari uz mukotrpan rad, odricanje i ostale radove
oko vinograda i vina našli “svoje svece” da se mogu proveseliti, ali i nagovijestiti veće poslove u vinogradu – berbi,
rezidbi, pretoku vina i ostalim poslovima koji se tiču vinograda i vina.
Tako sv. Mihovil (Mihalj) označava u pojedinim vinogorjima početak berbe grožđa dok u drugim
vinogradarskim područjima on je čuvar vinograda. Vinograde treba čuvati od dvonožnih kradljivaca, ptica koje
naprave velike štete te od raznih drugih štetočina
