Čovjek je sastavni dio prirode, te je uvijek u prirodi tražio ljekovito bilje i korijenje koje bi pomoglo pri raznim bolestima koje bi ga snašle. Ti prirodni ljekovi su prebacivani i korišteni iz naraštaja u naraštaj, pa sve do današnjih dana danas je zovu alternativna medicina ali je prije bila jedina medicina koja se poznavala. Neke od ljekovitih bilja i načina ljekovitih svojstava smo opisali.
U davno vrijeme dok je Dalmacija i okolica Balkana bila pod raznim vlastima zdravstvene zaštite uopće nije bilo nego je narod bio prepušten sam sebi i snalaženju pri potrazi za ljekovima i zdravljem.
U vrijeme Austro-Ugarske i prve Jugoslavije gradovi i velike općine su imale po jednog ili dva liječnika opće prakse koji su bili školovani od strane države i bili zaduženi za veći broj građana koji su morali putovati do kuća lječnika jer su obavljali službu u vlastitim kućama i naplaćivali svoje usluge. U to vrijeme vrlo malo građana je imalo socijalnu zaštitu i državno zdravstveno osiguranje. Zdravstvo i bolnice su bile centralizirane u većim gradovima, dok su ljudi sa sela morali putovati skupim autobusnim linijama do bolnica i lječnika, tako da se kod doktora išlo veoma rijetko i u samoj nuždi kada pomoć nije bila ni moguća.
Socijalistička Jugoslavija radi idući korak u poboljšanju zdravstvene njege i dostupnosti lječnika u manjim sredinama. Otvaraju se ambulante u manjim gradovima u kojima se zapošljava po nekoliko doktora čime i sama zdravstvena usluga postaje dostupnija većem broju ljudi. U manjim mijestima su se gradile manje ambulante u koje su doktori dolazili jedan do dva puta tjedno.
To je bilo sa državne strane poboljšanje zdravstvene zaštite i dostupnost lječenja kod naših ljudi.
A od uvijek svako mjesto je imalo svojeg seoskog “pučkog” likara kojeg su svi poznavali i koji je najčešće bio ženska osoba, likar je lječio sve susjede nije imao nikakvu naobrazbu i sve je se prenosilo usmenim putem sa koljena na koljeno i praksom, neki likari i likarice su bile više a neki manje uspješni u svojem lječenju širokog puka sa raznim travama i pripravcima iz prirode.
Biti pučki likar u svojem području je bio unosan i ugledan posao i znanje se prenosilo sa koljena na koljeno i tako generacijama i generacijama. Narodni likari su svoj posao najčešće obavljali besplatno i bez nekih posebnih alata, na primjer isčašenje zgloba bi se namiještalo ručno na opip i kasnije zamotalo u krpu natopljenu bijelanjkom od jajeta i kada se takav oblog osuši postaje čvrst poput malog inproviziranog gipsa.
Narodni likari anatomiju tijela nisu učili ali su znali za svaku kost i svaki mišić na tijelu, znali su prepoznati istegnuće mišića ili tetive i sanirati slomljenu ruku i sl. sve je to bilo bez pomagala samo sa drvenim letvicama, lanenom krpom i maslinovim uljem za masažu.
Žene koje su bile narodni ili pučki likari su obavljele i poso babice, porodi bi najčesće prolazili u redu ali je najveći problem bila loša higjena i adekvatna stručna medicinska pomoć. Tako da je bio velik broj i tragičnih slučajeva.
Brigu o zdravlju djece su vodili roditelji, svi su znali da je za grčeve u trbuhu najbolji ljek čaj od kamilice ili kima, dok su se prehladde lječile oblozima od toploga maslinovog ulja i prvina ( jake rakije).
Čišćenje rana i ozljeda se obavljalo rakijom a zavijelo se krpama u koje se stavljalo mladog zelja (blitve) koja bi dodatno čistila ranu.
Najčešći ljek za prehladu kod dijece i odraslih bi bilo kuhano crno vino sa ljekovitim travama još jedan od popularnih i brzih pripravaka je bilo i zapečeno mlijeko koje je imalo veoma brzo dijelovanje.
Najopasnija i najpoznatija bolest u to doba je bila tuberkuloza ili sušica kako su je zvali naši stari. Tubrkuloza se veoma teško lječila a ako bi se počelo sa lječenjem u samom početku znalo se biti uspješno. Najpoznatiji ljek za tuberkulozu je magareće mlijeko koje se pilo sirovo ujutro na tašte (prazan želudac). Po mlijeko se često moralo svakodnevno pješačiti više kilometara jer se mlijeko moralo piti sirovo i sviježe.
Bolesti očiju npr. prehlada oka se liječila ispiranjem malkom kamilicom i oblozima od kamilice.
Kod naših starih nije bilo zubara pa su se tako stri narodni običaji za popravljanje bi se svodili na ispiranje prvinama rakije ili vađenje zubi ako ispiranje nebi pomoglo.
Vađenje zubi je bio veoma strašan čin, seoski likar je imao posebna mala kliješta za tu upotrebu koja su bila manja od običnih kliješta i sa njima bi vadio zube biz ikakve anestazije ili naživo kako su oni zvali. Bolesnik je prije popio malo rakije da ga malo opije prije vađenja zuba, ako bi zub pri vađenju puknuo posebnom britvicom koju su zvali skalper bi se radila malena operacija da bi se mogao izvaditi preostali dio zuba.
Poslje vađenja zuba starom narodnom metodom stavljali bi se oblozima od kamilice par sati i nekoliko dana se ispiralo kamilicom.
Ovo su bile neke od nedaća naših starih, u doba naših djedova i pradjedova i generacija prije njih svaka bolest je bila opasna bolest od koje se moglo umrijeti pa čak i obična prehlada je mogla imati kobne posljedice.
Samo liječenje je bilo na veoma primitivnom principu i veoma rizično te je kao takvo noslilo i puno žrtava sa sobom.
