Da se predstavim svojim brojnim čitateljima. Već duži period planiram napisati jedan opširni članak o sebi i cijelom projektu narodnih običaja i tradicije, narodnih vjerovanja,nekadašnjeg života i ostalih sličnih tema i naravno kako je ovo sve počelo!
Pa da krenem (jer mi je već malo trema)!
Moje ime je Ante Popić imam 29 godina i odrastao sam u Imotskom malenom gradiću dalmatinske zagore, školovanje odnosno studiranje me odvelo u Split gdje i danas živim. Život u maloj sredini u dalmatinskoj zagori upoznao me s tradicijom i običajima koji su se njegovali više nego u nekim urbanijim sredinama naših prostora.
Po struci sam informatičar samo sjećanje na tu tradiciju i običaje te sam način života u djetinstvu nagnalo me na razmišljanje.
Nastanak portala s narodnim običajima i tradicijom Narodni.NET karakterističnom za naše krajeve u početku je bio nezamisliv, spajanje povijesti i tradicije te šarolikih običaja u jednu modernu priču u informatičkom vremenu interneta za mene je bio izazov.
Razmišljajući o tradiciji, nekom prošlom svijetu običaja koji je pred zaboravom, a ti isti neće biti uključeni u nikakvu povijesnu literaturu jer su zastupljni samo na nekom području ili regiji nagnalo me da donesem konačnu odluku i uhvatim se u koštac s izradom portala Narodni.NET koji bi bio zbir svih običaja naših krajeva i pokušati sačuvati našu tradiciju za neke nove generacije.
Tjekom prikupljanja informacija o našim običajima i tradiciji teško je izdvojiti neke kao omiljene ili najzanimljivije, ali sigurno sam najzanimljiviju priču čuo u dalmaciji pri istraživanju narodnih vjerovanja u selima dalmatinske zagore.
Pri samom spomenu na narodna vjerovanja javlja se šarolika paleta razmišljanja u koju nebih ubrajao vjeru kao što su kršćanstvo, islam itd. Već bi prešao na mnogo lakše teme i vjerovanja naprimjer u lošu sreću i kojekakve dogodovštine iz života naših predaka,koji su tumačeni na razne načine. Možemo navesti vjerovanja u razne klimatske promjene kao i vjerovanja u čudne i nadnaravne pojave kao što su vile i vukodlaci. Mene se osobno dojmila priča o vilama čak i način na koji mi je prepričana od jednog simpatičnog vremešnog pripovjedača kojeg slušate u jednom dahu dok vam prepričava priču iz svojeg djetinjstva (u strogom povjerenju neželeći biti ismijan).
Priča započinje s njegovom susretom s vilama i želji da im otpetlja kosu iz kojekakvih trnja i granja pazeći pri tome da slučajno ne ošteti niti jednu dlaku, pri tom moram priznati da vas malo ponese mašta i sami odlutate na polja i brežuljke i počimate zamišljati predivno stvorenje zlatne kose koje je u nevolji i kojem želite pomoći, još uz to bivate dobro nagrađeni.
Na ovo vjerovanje se mogu osvrnuti s dojmom da sam preslušao prekrasnu bajku s sretnim završetkom. Kada sam pogledao pored sebe u ruke tog vremešnog starčića i gledajući u njih vratio sam se u stvarnost i nastavio slušati sasvim drugu priču iz njegovog djetinjstva u biti mislim da sam se bolje zagledao u te ruke i lice da sam je mogao i pročitati.
Do tada asocijacija na selo je šuma, zelene livade, cvrkut ptica jedna prekrasna opuštena razglednica zavirim li dublje u tu razglednicu sada vidim te ruke i naborano lici koje mi govori: “Dite moje nije uvik bilo ovako lipo živit i sidit na klupi pa slušat ptice.”
Ljudi su puno radili obrađivali su velike njive i uzgajali puno blaga (životinja), a sve je to bilo jedva za priživit. Djevojke bi išle u pašu čuvale blago (životinje) a muškarci su obrađivali polja, starije žene i majke su kuhale za težake koji bi se vraćali umorni iz polja, je bilo nam je lipo jelo se zdravo i puno radilo.
I dok starčić kunja na klupi kako je on zove šentadi prilazi mi drugi i nastavlja priču.
Teška su to vremena bila ni učit nisi moga jedino ako si bio muško dite u obitelji i ako bi ti dopustili tvoji ukućani, tek tada si postao uzor u obitelji i svi su te slušali jer si zna pročitat pismo šta bi ga dobili od svojih iz Amerike koji su odlazili u strani svijet iz ove neimaštine u nadi da ih tamo čeka neki bolji život.
Morajući završiti ovo ugodno druženje pozdravljam se i snenim starcem i njegovim prijateljem uz želje da se ponovno sretnemo i nastavljam svoja istraživanja o narodnim vjerovanjima i životu na selu.
Prolazeći pokraj zapuštenih i razrušenih sela naviru mi sjećanja i priče naših očeva. Življenje u nekim prošlim vremenimaje nosilo na sebi veliko breme odgovornosti. Tada se živjelo u velikim obiteljima i još većim zajednicama koje su imale utjecaj na pojedinca od pohvala a isto tako i ukora, ako nešto nije napravljeno kako treba ili nedaj bože da je netko na bilo kakav način osramotio svoju obitelj tada bi bio odbačen i ponižen od čitave zajednice.
Isto tako znalo se koja djevojka najbolje peče kruh i kojoj je djevojci roba najbjelija, a bilo je i onih koje su samo za ovce čuvat.
Ovdje se moram osvrnuti na titulu najbjelije robe u selu. Sada za to postoje i tisuće raznih praškova i omekšivača a tada, tada je to stvarno bilo za svaku pohvalu. Tako krenimo redom djevojka je najprije morala poći na izvor donjeti vodu koja se nosila u mišinama ili vučijama ( koža od ovce koja je napravljena za nosit vodu) kada bi stigla kući trebala se zapalit vatra i staviti vodu i lonac na komaštre u kojeg bi sipala lug s ognjišta zatim rublje kojeg bi kuhala, skuhano rublje bi cjedila i ponovno nosila na izvor gdje bi isprala rublje do savršene bjeline.
Malo je bilo onih sretnica koje su imale sapun, a ako bi ga kojim čudom i nabavile on se čuvao za posebne prigode ili za posebne komade odjeće. Ta misna odjeća se nosila nedjeljom na misu ili na seoske proslave. Ipak u svoj toj nestašici ljudi su pronalazili načina da se zabave ne osvrćući se na nebitne stvari. Osnovne su imali kao što su hrana i odjeća, a za sve ostalo je vrijedilo “čega nema bez toga se može”.
Seljani bi se svaku večer okupljali na sjelu (druženje uz vatru na kominu) gdje bi kratili duge zimske večeri, a isto tako su postojale i seoske zabave gdje su se najčešće djevojke i mladići kriomice družili. Takve zabave su ih izvlačile iz svakodnevnice i uz smijeh i pjesmu zaboravljali umor od cjelodnevnog napornog posla.
Dok danas i na našim selima niču ljepe kuće i okućnice nemogu se oteti dojmu da nestaje neki kvalitetan način druženja i bliskosti jer su danas zajednice sve manje potrebne, većina ljudi se okreće sebi i svom najužem krugu i tu po meni nestaje nešto jako lijepo i nešto što bi se trebalo njegovati a ne prepuštati zaboravu.
Vraćajući se ponovno svom pripovjedaču koji je ovdje bio puno prije mene dobivam dojam da je današnja omladina zatrovana stvarima na koje nije mogla utjecat. Ako uđete u priču s nekim malo starijim ljudima, mislim da svaki od nih ima prijatelja iz prostora bivše Jugoslavije, bilo bi nepravedno ograničiti običaje nekim fiksnim modernim granicama jer su običaji nešto što se ponavlja dugi niz godina,a ne samo ovih zadnjih 20-30.
Svi stariji će u prepričavanjima dotaknuti svaki dio bivše Jugoslavije a da tog nije ni svjestan jer naši običaji su nastajali mnogo prije za vrjeme i poslje Jugoslavije na njih trebamo biti posnosni jer smo i mi dio njih. Nije moguće promjeniti naše običaje, mi trebamo biti ponosni na njih te ih sačuvati za neke nove generacije!
