S korizmom počinje razdoblje tuge i žalosti, fcabose feaie u pokladnoj pjesmici sa ZIarina :
A poklade moj pritusti
u utorak dušu pusti,
a srida ti dan dohodi,
žalostan se ti nahodiš.
Stoga se nastojalo produžiti pokladno veselje Da bi spriječili zvonara da u ponoć zazvoni najavljujući korizmu, mladići bi u Puntu na Krku ispunili bravu na crkvenim vratima kamenčićima. Zvonar bi se barem pola sata zadržao otvaranjem vrata tijekom kojih je mladež makar nakratko, produžila veselje.
Zbog skromnije i korotne odjeće, suzdržavanja od mesa, a često i od mliječnih proizvoda, korizmeno doba nije bilo omiljeno. Tome su umnogome pridonosile crkvene zabrane i preporuke glede plesa, pjesme i veselja.’
Isusovac Juraj Mulih opisao je u svojemu molitveniku iz 1748, g. korizmu kao razdoblje svakojakih uzdržavanja, kao “sveto vrijeme”
vu kojemsze vnogi szpametni, i pobosni lyudi. od vszafee igre. obilnoga goschenya, i szvetszkoga veszelya: dapache i od zakonszbe (akoprem drugach szebi szlobodne posztelye, ili naszladnoszti) zarad Boga, i Molitve zdersavaju. ter josehe telo szvoje vszakem otajnem naehinom trapiti znaju… Najtisze pobosno. prez igre. i navadnoga veszelya. vdavati. i seniti. vu sszako vreme je dopuseheno.
Što se moglo dogoditi onima koji se toga ne pridržavaju? Fra Josip Banovac u knjizi propovijedi iz 1763. godine u jednom propovjednom primjeru navodi moguću posljedicu spolnih odnosa u korizmi. Dijete proizašlo iz tog čina pripast će vragu kad odraste. No poučni primjer ipak završava sretno: dijete će se spasiti zahvaljujući trogodišnjoj pokori i pomoći Majke Božje.
Na temelju kojih podataka etnolog može nešto reći o tome jesu li i koliko su ljudi poštovali crkvene preporuke i zabrane svadbi i spolnih odnosa u korizmi? Do odgovora na to pitanje može se doći putem matičnih knjiga krštenih i vjenčanih. Za različita područja u Hrvatskoj (Slavonija. Podravina), u drugoj polovici XVIII. i u prvoj polovici XIX. stoljeća, one pokazujuizrazito zaostajanje vjenčanja u ožujku, mjesecu koji najčešće cijeli pada u korizmu. Nešto što teže zaključivati o poštovanju upute o suzdržavanju od spolnih odnosa, no krnjim i početkom godine opaža se manji pad broja novorođene djece, te se može pretpostaviti da je i ta crkvena preporuka donekle bila poštovana .
U svim hrvatskim krajevima etnografski podaci ističu pokorničko obilježje korizme. Od Istre i Dalmacije do Slavonije i liaČke u korizmi se nije sviralo niti plesalo, ni općenitije veselilo . Zapis llića Orlovćanina za Slavoniju polovicom XIX. stoljeća vrijedio je gotovo i cijelo stoljeće kasnije:
Kroz c(ij)elo je vr(ij)etne od čiste sr(tj)ede do uskersa, u Slavonii tiho i krotko.
Zbog zabrane plesa, glazbe I veselja korizma prolazi polako, kao stara žena, pjevalo se u Omišlju na Krku:
Bamba, bamba korizma, sve si smokve pojila i orlhi pohrestala Da bi vrat zlomila, na svetoga Kurila korizma, korizma van da re brže sveti Vazam.
No. zabranjeni ples i glazbu mladi su ljudi nadoknađivali raznovrsnim i maštovitim igrama. Često je teško razlučiti koje su od zapisanih korizmenih igara specifične upravo za korizmu, a koje su se igrale tijekom cijele godine. Stoga spominjem samo igru odraslije mladeži koju je u Gornjim Andrijevcima kod Slavonskog Broda zabilježio Stjepan Krpan, i sam podrijetlom iz toga mjesta
Na stazi pred kućom djevojke i momci igrali su se parićka. Sudionika u igri moglo je biti deset i više. Jedan momak uzeo je od neke djevojke njenu maramicu, u nju stavio kamenčić i onda maramicu uvrnuo. Igrači, muško i žensko, u parovima su stajali u krugu ili pak sjedili, npr. na stranicama zidane ćuprije. Momka s maramicom u ruci koji je prišao drugom momku iz jednog para, ovaj je upitao što traži. Odgovorio je glasno: “Parićka”. Odmah je nadodao da želi sebi za para djevojku s kojom ovaj u paru stoji ili sjedi. Kad ovaj na to nije pristajao, onda je od momka s maramicom, i to njome, dobivao po dlanu nekoliko batina, npr. pet vrućih ili pet ladnih, ili pak )ednlh i drugih, dakle jačih ili slabijih udaraca. Time je djevojka i nadalje ostajala s njime 1 paru. Ako je neki momak djevojku iz para dao. zamijenio je momka s maramicom. Igra se tako nastavljala dok se u nošenju maramice i traženju para nisu izredali svi momci.
Šezdesetih godina XX. stoljeća u Metkoviću, u Vidu kod Metkovića i u Opuze-nu tijekom cijele korizme, a napose u Velikome tjednu, djeca su se igrala oponašajući prizore koje su uz Božji grob u crkvi izvodili odrasli muškarci. U Opuzenu su obilazili selom tražeći novac i jaja za “čuvare svetog groba”, kako su se nazivali. Oblačili su se kao rimski vojnici, razapinjali su Isusa, glumili stražu na grobu, izvodili prizor s prestravljenim vojnicima na grobu, organizirali procesiju s križem koji je, kao i među odraslima, nosio pokornički odjeven lik. predstavljajući Simuna Cirenca i slično. Te su dječje igre bile pravi mali kazališni spektakli, kao u ovoj sceni u Metkoviću :
Odredi se mjesto gdje će biti Kristov grob. U dvorištu, ili zidini staroj ili među borovima. U jednoj zidini u Orašini. Tamo je grob: sanduk ili maškadur. Vojnici čuvaju stražu, kao u crkvi. Povremeno (imitacija crkve) straža se mijenja, a mjenjanje vrši centurion. To traje dok dođe vrijeme glorije. Obično se nađe zvono ili komad željeza. Jedan viče, otegne: Glorija!
Pri tome se svi vojnici počinju tresti, jer predosjećaju nešto će se dogoditi. Tresu rukama, kopljem i štitovima.
Poslije toga. kad je ovaj zazvonio sa strane, onda Isus izleti iz maškadura, zauzme pozu, ima grančicu stabla, simbol mira. Grob okite. Vojnici od straha popadaju izbezumljeni oko groba. I svaki nastoji zauzeti neku pozu. Neki zaklanja rukom oči od svijetla uskrsnuća, neki se ko u šoku trese, ne može k sebi, tako da svaki daje neku posebnu figuru, a svi daju atmosferu panike. Poslije kratkog vremena oni se osvijeste i u paničnom bijegu svi bježe. Onda je gotovo i malo iza toga druga grupa izvodi gloriju.
