Izgled i uređivanje kose najviše je ovisilo o spolu i dobi. Dječake do treće godine majke šišaju pri glavi. Starijima se ostavlja kraća kosa kojoj se svakih mjesec-dva dana podaslrižu pođanci. Bez kose se drže samo oni koji po tjemenu imaju perućine. Djevojčicama se u pravilu ostavlja kosa da reste. Ako imaju slabe vlasi, majke im odmalena nastoje korijen ojačati šišanjem pri glavi ili im tjeme masiraju rakijom. Uobičajni način šišanja djevojčica bio je na teću. Majke bi im na glavu stavile dubl ji lonac i preostalu kosu odrezale. Polaskom u školu počinje im se gojit duga kosa i češljati u pletenice. Kosa se podijeli po sredini ili na lijevoj strani tjemena i splete u dvije pletenice koje padaju na leđa ili se oviju oko glave. Nakon tridesetih godina, pletenice zamjenjuje perčin obično ukrašen jfjokon.
Do trećega desetljeća, što smo već istakli, djevojke su nosile dvije pletenice ovijene oko glave ili jednu pletenicu koja bi se na potiljku smotala u petu. Peta je bila znak curenja, za razliku od pletenica puštenih niz leđa koje su nosile samo djevojčice, ili pak pletenica ovijenih oko glave, koje su više češljale žene. Tridesetih godina dolazi u selo moda kratkih i valovitih ženskih frizura, pa se mnoge djevojke nastoje osloboditi starog načina češljanja. Njihove odluke ne nailaze na odobravanje obitelji, posebice kad je riječ o rezanju kose. Stariji, naime, i dalje drže daje grij ota strić uzgojenu divojačku kosu jer ona za njih predstavlja njezin najvažniji ukras. Tako djevojačko modernanje uglavnom završava ricanjen vlasi iznad čela u kombinaciji s pletenicama. Rice se prave tako da se kosa ovlaži zašećerenom vodom i postupno zavija masama, spravom sličnom škarama, ili krpicama koje se kroz noć ostavljaju na glavi. Pored rica iznad čela, djevojke su znale učinit i rice iznad uha, tzv. brunđole, koje bi u padale spuštale niz obraze. Djevojke koje su imale kršnije vlasi obično bi ostalu kosu iznad ušiju splele u dvije pletenice, prikrižile ih na potiljku i ovile oko glave, a njihove krajeve na tjemenu vezale crnon kurdelon i učvrstile ukrasnom kopčom, tzv. orketon. Djevojke su ritkin vlasima nakon ricanja bi ostatak kose očešljale u jednu pletenicu, koju bi na potiljku zavile u petu ili bi samo zalizale kosu i potom glavu pokrile vecu-leton. One pak djevojke koje su se mogle ošišati, natapale su kosu cukron i učvršćivale je šesticama i trakom.
Pokrivala za glavu nisu bila obvezatni dio svakodnevne ženske odjeće. Veculet se stavljao samo zimi i pri odlasku u crkvu jer, kako svjedoci kažu, malo bi koja žena ili divojka na blagdane išla gologlava. Marame starijih žena i žena u koroti razlikovale su se od djevojačkih po finoći tkanine, boji i načinu vezivanja. Veculeti djevojaka i mlađih žena bili su živih boja, najčešće crveni s bilin bulicama, rađeni od fine vune, pamuka ili svile. Vezivali su se na potiljku ispod pete. Tridesetih godina u modi su bijele tanke marame, pa ih sve djevojke kojima je stalo do modernanja stavljaju i ljeti. Starije žene i ljeti i zimi nose grublje crne ili škure marame koje se vezuju ispod brade. Početkom stoljeća bio je običaj da u svečanim prilikama žene zakovrlje krajeve marame na tjemenu i učvrste ih za kosu špivodama. Tada su se još mogle vidjeti starice koje su svakodnevno ispod veculeta nosile ukošnjak, vrstu tanke bijele podmarame kojom se omatala glava i koja se spuštala na čelo da viri ispod veculeta.
Početkom stoljeća muška frizura doživljava velike promjene. Do tada je većina dalmatinskih muževa gojila dugu kosu koja se u svečanim prilikama zaćešljavala preko tjemena i na potiljku splićala u jednu pletenicu, a običnih dana bila puštena da pada na ramena. Nakon dvadesetih svi muškarci imaju kratku kosu koju redovito strižu u brice. Kod novih frizura kosa se obično začešljava od čela prema tjemenu ili se dijeli rigon po sredini glave, a bogatiji radi sjaja na nju nanose još kupovno uje.
