Pričajući već godinama o tradicionalnim Hrvatskim običajima i načinu života na ovim područjima, nezaobilazno mjesto za pronalazak informacija i usmene predaje načina života je Hrvatsko selo. Bilo da se radi o otocima ili hrvatskoj zagori uvjek smo tražili odgovore na naša pitanja na selu. Dok se u posljednje vrijeme stvari nisu počele mjenjati, mijenjati u veoma lošem konceptu. Više nije moguće pronaći Hrvatsko selo a ne običaje u tom selu.
Hrvatsko selo je nastajalo se stoljećima, građeno u skladu s prirodnim zakonitostima kamenjarana, te se nakon domovinskog rata namjerno ili nenamjerno iseljeno i počela je kakva takva urbanizacija i utrka za kapitalom financijskom sigurnosti i sl.
Dok nismo dobili šamar realnosti bilo ove ili one vlade, pdv-a ili neki drugi oblik troška kojeg nemožemo podnjeti i samo tonemo u sve veće zaduživanje i propast, kako financijsku tako i zdravstvenu itd…
Iseljavanjem sela i urbanizacijom smo samo dobili siromašnu populaciju u gradovima koja žive kao podstanari na rubu preživljavanja i osuđenost na rad na lošim i nikakvim radnim mjestima da bi preživjeli.
Cijela priča oko pomoći Hrvatskom selu i seljacima koji žive o svojeg rada na zemlji, svojih domaćih životinja i na kraju griju se bez poskupljenog plina na svoja drva i starinske peći koje su u gradu davno zaboravljene je pokrenuta davno prije nekih desetak godina gdje se predlagao “preporod Hrvatskog sela” ali kao i sve u našoj domovini to je završilo sa neuspjehom:
Brisanjem 66.296.665,00 kuna s pozicije A 401117 RAZVOJ SELA I SEOSKOG PROSTORA, odnosno sredstva koja su bila namijenjena za razvoj sela i seoskog prostora, jasno se daje do znanja da se odustalo od provedbe tog programa u hrvatskim selima. Dosad navedeno jasno ukazuje da odgovorni za stanje u hrvatskoj poljoprivredi Vlada i resorno ministarstvo ne prepoznaju stvarne probleme i život na selu, jer da ih (prepo)znaju ne bi šutjeli o njima i skrivali ih pod tepih.
Što očekivati od očajnih seljaka prepuštenih srednjem vijeku i zabrani bilo kakve proizvodnje za uzdržavanje obitelji, dobar primjer je zabrana kolinja, zabrana uzgoja ovaca i sl.
Taj očajni hrvatski seljak je primoran se urbanizirati u gradsku sirotinju gladnu kore kruha, što najbolje potvrđuje praznik rada u Splitu i borba šakama za besplatan grah i kobasice na Marjanu.
Borba za besplatan obrok
Dragi moji na selu koliko god loše i grozno bilo ovakve scene nisu jednostavno moguće jer je naše podneblje i zemlja darežljiva i bogata tako da na malom komadiću zemlje se lako prehrani cijela obitelj sa domaćim krompirima,grahom i ostalim poljoprivrednim kulturama. A uzgajanje jedne svinje za kobasice i svoj domaći pršut nije niti najmanji problem i iziskuje nekoliko minuta vremena dnevno kroz par mjeseci trua imate kobasica i mesa za cijelu godinu!
Uzgoj na selu
Koliko za to morate raditi u gradu za godišnje obroke da se prehranite u Konzuma i sličnim trgovačkim lancima hranom i rajčicama koje su svježe cijelu godinu, pa koliko god to za zdravlje pogubno bilo?
A cca 20 000 kuna samo za jelo i to čak nije dostatno, uz to ako pribrajamo puno skuplje režije i nedaj Bože podstanarstvo, osuđeni ste na tešku socijalu koja se očajnički drži svojeg posla o kojem mu doslovno ovisi egzistencija.
Priča iz Grčke o povratku visoko obrazovanih ljudi životu na selu je veoma tužna ali ujedno i poučna:
Gospodarska i financijska kriza vraća Grke na selo, više od 68 posto ispitanika u području Atene i Soluna, dva najveća grada u zemlji, kazalo je kako namjerava napustiti mjesto prebivališta i posvetiti se poljoprivredi. Približno dvije trećine ljudi koji žele promijeniti život studiralo je, a tri četvrtine mlađe je od 44 godine.
Dobar komentar na stanje sela i seoskih gospodarstava te samoj ulozi sela u cijeloj državnoj i populaciskoj hierarhiji je iz Gospodarskog lista:
Svi znamo da se bez hrane ne može opstati a samim time se ne može ni bez sela. Identitet sela se je posljednjig godina izgubio, selo se je ubaniziralo no smisao selu je potrebno vratiti, a sve je to zato što je poljoprivreda osiromašena. Djelatni izvori prihoda su presušili kao što je to ranije bio odlazak u tvornice i slično i zato je potrebno iznaći puteve povratka i opstanka sela. Vidim to u lancu koji bi mogao biti: povezivanje turizma – poljoprivrede – obrta – malog i srednjeg poduzetništva. Stoga je potrebno selom se baviti, ponovno ga upoznati i prepoznati njegove vrijednosti, a onda ih uvažavati i poštovati. Primjerice, budućnost sela počela je s razvojem ruralnog turizma i jačanjem ekološke poljoprivrede a poglavito autohtonih proizvoda. Tu su golemi potencijali i goleme mogućnosti, jer svaki naš kraj, svako selo zasigurno ima svoje posebnosti koje treba naglasiti, obnoviti, učvrstiti a onda i prodati. Jasno je da za to treba stvoriti informacijske sustave koji će to dalje proširiti i kako bi se dobile povratne informacije.
I što onda napraviti kako izvuć pouku od grčke koja je na samom dnu i sami obrazovani građani i seljaci će je izvući iz krize i prehraniti a ne ekonomija i politika koja je do sada vodila glavnu riječ.
Stanje našega sela se trenutno nemože popraviti i u cijeloj bližoj budućnosti se nevidi nikakva želja za takvim popravkom, jer svi seljaci žele svoju djecu vidjeti sutra da žive u gradu iako neznaju da im žele puno gori i teži život nego njihov život na selu, vezan za domaće životinje i zemlju a ne toliko ovisan o poslodavcima i otkazima na radnom mjestu.
S tim ciljem prilažem nekoliko slika posjećenih Hrvatskih sela koja su odhranila mnoge naše doktore i velike ljude koji su to isto selo napustali i zaboravili u današnjoj velikoj utrci za novcem, prestižem i bogatstvom zvanim kapitalizam i urbanizacija. Ili kako već nije ni bitno jer su vidljive samo posljedice takve politike i takvog života!
