Lončarstvo, tj. umijeće pravljenja posuda i sličnih predmeta od gline, iako prapovijesnog podrijetla, živjelo je još do sredine 20. st. i kao vještina seljaka. Doduše, zbog prirodnih ograničenja, nisu se njime bavili svi. Lončarstvom su se, naime, bavili u onim mjestima u kojima su postojali izvori lončarske zemlje. U selima nadomak nalazištima tom je proizvodnjom ovladala većina stanovnika.
S obzirom na ergološke značajke, prostorni raspored i socijalne izražaje, izdvajaju se dva kompleksa. Prema uporabi glavnog pomagala označujemo ih kao proizvodnju na ručnom odnosno nožnom lončarskom kolu.
Ručno je kolo priprostije. Kružna okretna ploča kao podloga za modeliranje nataknuta je na kratku osovinu, uglavljenu u nisko konično podnožje ili dvije ukrižene prečke povezane četirima stupićima s pločom. Pri radu lončar uza nj sjedi na zemlji ili na niskoj klupici. Nakvašenoj glini najprije se pridoda stucani i samljeveni kakit, a zatim lončar smjesu temeljito izgazi bosim nogama. Od preparirane sirovine otkinuo bi manji komad, napravio na kolu dno i početni dio stijenki posude, zatim je na to dodavao deblje valjuške “gradeći” spiralno i pri tom je svaki čas okretao kolo. Kad je dosegao željenu visinu posude, drvenim je nožem izravnao i profilirao stijenke, vlažnom ih kožicom izgladio te uobličio gornji rub. Stijenke su takvih posuda deblje, a krasilo ih je više ravnih, cik-cak ili valovitih linija, urezanih u meku površinu nožem, te nizovi uboda ili utisnuti otisci prstiju. Poslije tako izvedenog “šaranja” posudi stavljaju još nužne dodatke poput ručki, izljeva i si. Pri izradbi velikih trbušastih lonaca (visine više od 50 cm) “gradilo” se postupno. Nakon uobličena donjeg dijela, buduću bi posudu ostavili da se osuši tad bi dodali novi sloj, nalijepivši na spojnici izvana valjušak, poput obruča, pa nastavili dalje do željene visine.
Na zraku osušeno posuđe podvrgavalo se zatim pečenju na otvorenoj vatri. Pliću bi jamu napunili slamom, suhim prućem i drvima, na to naslagali posuđe, prekrivši ga gornjim slojem ogrjeva, i sve zapalili. Pečeno je posuđe, ovisno o količini željeznog oksida u glini, bilo žućkaste ili crvenkaste boje. Konačnoj obradbi dijela posuđa slijedio je još postupak pocmjivanja kojim se usijani komadi, izvađeni iz peći, uranjaju u razmućeno brašno ili otopinu čađi jer se vjerovalo da će time posuda postati čvršća.
Na ručnom se kolu proizvodilo posuđe namijenjeno uporabi na otvorenu ognjištu- kotlići (bakre, lopiže), lonci i pliće posude za kuhanje (padele), zvonoliki poklopci (pekve) pod kojima se peklo te velike spremnice za vodu (žare). S njima su, natovarenima na kola ili (na Jadranu) barke, lončari posjećivali sela plasirajući ih najvećma razmjenom. Cijena loncu bila je količina žita ili brašna što je u nj stala, pa su i lončari odlazili u prodaju obično nakon žetve.
Šalili – su se Što voziš majstore? | Ako se prevali, ništa!
Ovo je lončarstvo bilo poznato u primorskoj i gorskoj Hrvatskoj. Središta su bila Rakalj i Hum u Istri, otok Veli Iž, Ladvić i Kotor kraj Crikvenice, Liplje u Gorskom kotaru, Kaluderovac u Lici, Ervenik u Bukovici, Potravlje kod Sinja, Zagvozd kraj Imotskog. Posvuda su se tim poslom bavili muškarci, osim Rakija gdje su radile i.žene. No, ta je vrsta lončarske proizvodnje bio tek dopunski posao uz primamo poljodjeljstvo.
Drugi kompleks keramičke proizvodnje obilježava rad na savršenijem, nožnom lončarskom kolu. Ono se od ručnoga razlikuje po tome što je kružna podloga za modeliranje dužom osovinom spojena s donjom daskom, također kružne površine, pa se okretanjem donje plohe istodobno stavlja u vrtnju i gornja. Sjedeći kraj naprave, lončar donju plohu pokreće nogom (redovito bosom), čime mu obje ruke ostaju slobodne za brže i lakše modeliranje.
Ti su lončari rabili masniju glinu kojoj nije ništa trebalo dodavati. Od jedne grude zemlje položene na kolo brzom se vrtnjom, “izvlačenjem”, oblikuje posuda pravilnih i tankih stijenki. Uobičajeno je bilo ukrašavanje bijelom i crvenkastom (zemljanom) bojom kojom su se prelijevali ili nanosili pojedinačni motivi na osušeni predmet. I pečenje je drukčije od spomenutoga, jer se obavljalo u posebnim, zatvorenim lončarskim pećima. Dio su keramičkih predmeta još ocakljivali olovnom ocaklinom obojivši ih kupovnim metalnim oksidima raznih boja, još su ih jednom stavili na pečenje. Među baranjskom keramikom prevladavalo je posuđe glatke i sjajne crne boje. To se postizalo dimljenjem u drugoj fazi pečenja kad se, bez nazočnosti kisika, ložilo cmogoričnim granjem.
Asortiman je bio raznolik: lonci za kuhanje, plitke posude na tri noge za pečenje mesa i kolača, duguljaste za pečenje živadi, pehari za vino, vrčevi za nošenje pića u polje, rupičaste zdjelice za cijeđenje, stapovi za maslac, trbušaste spremnice, zdjele za stolno posuđe i si. Tome treba pribrojiti i dječje igračke od kojih su bile osobito omiljene u obliku ptica, jer se ulijevanjem vode u njihov trup moglo zviždati.
Poznata lončarska središta u središnjoj i istočnoj Hrvatskoj bila su: Jerovec, Bedenec i Dubrovec kraj Ivanca te Globočec kraj Marije Bistrice u Hrvatskom zagorju, Rastoki i Petrovina u plješivičkom prigorju, Feričanci i Gornja Motičina kod Našica, Levanjska Varoš i Tmava kraj Đakova, Vrbova kod Nove Gradiške. I ovi su lončari sa svojom robom putovali selima razmjenjujući je za na-mimice. No postojale su i prave obrtničke radionice u gradićima poput Ivanić Grada, Petrinje, Dubice, Cemika, Pakraca, Požege, Orahovice i dr., gdje se izrađivala roba namijenjena selu, a prodavala mahom na sajmovima. Lončarski je obrt bio u rukama muškaraca.
Etnografska slika keramičke produkcije ne bi bila potpuna a da se ne spomenu i neki primjeri elementarnog modeliranja bez lončarskog kola. Tako su u Konavlima žene, samo za vlastitu uporabu, umjele od gline rukama i drvenim nožem izraditi crempicu, kružni podložak na koji se stavlja krušno tijesto pri pečenju ispod metalnog poklopca. U ‘ Požeškom Novom Selu vještiji su ljudi izrađivali polu-kuglaste pekve, pokljuke, oblikujući ih na drvenom kalupu.
