Umrijeti se mora, stoga tzv. sprovodni biznis nikada nije upoznao što to znači riječ ‘kriza’. Sprovodni se običaji razlikuju od naroda do naroda, a na nekim dijelovima Balkana ustalilo se naricanje. Dakle, radi se o jadikovanju i jecanju kraj pokojnika, na grobu, za vrijeme ukopa. U tzv. Branićevskom okrugu u Srbiji i dan danas postoje profesionalne narikače koje – nariču za novce.
Osim u Srbiji, naricaljke su u prošlosti bile poznate i u Hercegovini te u Dalmatinskoj Zagori, Dubrovniku, Lici i u nekim dijelovima Banovine i Slavonije. Često su naricali članovi obitelji, odnosno žene, a najtužnije su naricaljke imale majke i sestre. Ako nisu znale kako to činiti, postojale su žene iz sela koje su jako dobro naricale i koje su onda preuzele taj posao za određenu naknadu ili tek kao uslugu. U rijetkim slučajevima naricali bi i muškarci i to isključivo ako je pokojnik također muško.
Zanimljivo je da je naricanje bilo poznato još i u starom Egiptu te u Mezopotamiji, gdje su naricali za uništenim gradovima ili hramovima.
Naricanje obilježava tužan tekst i jadikovanje te jecanje. U prošlosti nije bilo mrtvačnica te je pokojnik do ukopa ležao u kući na odru, a narikače su naricale oko njega. Naricale bi i prilikom ispraćaja iz kuće te pri samom ukopu, na kojem se obično događala kulminacija naricanja. Naricanjem su se izražavali jadi onih koji ostaju iza pokojnika, ali su se i slali pozdravi i poruke onima koji su već umrli, koji su na drugom svijetu.
Evo jedne naricaljke iz Imotskog:
Mila seko, seko mila,
ti si uvik dobra bila
i mene si razumila,
ti mi ode, seko mila,
pozdravi mi Iku moga,
ako tebe seko pita,
šta je novo u Parlovin,
ti mu reci, seko mila,
mlađarija podgojena
i po svitu razasuta,
sve se kuće popravile
i nanovo sagradile,
njegova se porušila,
po njoj raste maovina.
U hrvatskom jeziku naricaljke se još nazivaju tužbalicama ili tužaljkama. Po formi su zapravo pjesme te su duboko bolne, ali u isto vrijeme i dostojanstvene. Dio naricaljke majke kojoj je umro sin iz sela kraj Vinkovaca glasi ovako:
Jaoj, moja jabuko zelena,
koja nisi do vrimena došla,
koja nisi ni dozriti mogla!
Jaoj, moja jabuko zelena,
jaoj moje momče neženjeno,
koje majka oženila nije!
Crna zemljo, prosto ti ne bilo,
što odmami jedinka od majke!
Oj težaku mile majke svoje,
vridno srce mile majke svoje,
vridno srce i vridnoćo moja,
i sad si mi, zlato, poranio,
mile majke mili mladoženjo!
Majka te je jedva dočekala,
još je rano svatove kupiti.
A što si mi zlato požurio?
Nije vrime, zlato, od svatova
nisi sebi snašu odabrao,
divojke se udavati neće
Ti si mene, zlato, privario,
pa si rano, srce, požurio,
sakupio sve svate žalosne,
gdino nema gajdi i barjaka,
niti ima snaše odabrane,
već se ovdi i plače i cvili.
Oj, jedinče drago srce moje,
što si tako ucvilio majku!
Tko će starog dadu zaminiti,
Tko će dadi konje dovoditi,
Tko će dadi poslove raditi,
Tko će dadu do smrti braniti?
Ne brineš se, drago srce moje,
što si tako ucvilio majku.
Kako ti se sažalit ne more
što te tvoja tako moli majka?
Okreni se ma na koju stranu
pa požali žalosnicu svoju,
žalosnicu ucvilitu majku.
Naricaljke zapravo sadrže i mnogo imrovizacije. Negdje se naricalo u zboru, a negdje je to radila samo jedna osoba. Također, za naricanje je važan i položaj tijela, koji varira od regije do regije, no obično se radi o tome da se narikače pomiču, hodaju ili ljuljaju naprijed – nazad, što itekako pridonosi dramatici cijelog događaja. Naricaljke se ne pjevaju noću kako ne bi privukle demone.
No, vratimo se profesionalnim narikačama iz Srbije s početka priče. Ondje su, naime, grobnice veće od kuća, neke čak imaju i dnevni boravak te ponešto za pojesti ako tko od ljudi na ukopu ogladni. Sprovodi su raskošni, a ljudi ondje prodaju kuće i njive te daju kćeri u zalog kako bi ih mogli platiti te, između ostalog, platiti i uslugu profesionalnih narikača.
Poslušajte kako zvuči naricanje snimljeno sedamdesetih godina 20. stoljeća u u selu Klokočevcu:
