Svakako da je rođenje djeteta bio najradosniji i najsretniji dan u svakoj obitelji, te je rođenje djeteta i njegov odgoj bio glavnom svrhom obiteljskog života. Sve do kvalitetnijega cestovnog povezivanja s Imotskim i dolaskom prvih automobila u Ričice, žene su rađale djecu kod kuće, te je iz toga i još nekih drugih razloga, smrtnost novorođene djece, pa i rodilja, bila iznimno visoka. S toga su se rodilje često pripremale za porod, kao i za umiranje. Pripremile bi misnu robu, ispovjedile se i pričestile. Kad bi kakvoj trudnici došlo vrijeme da rodi, u pomoć je priskakala seoska babica, koju je imalo svako selo. To su bili najčešće i liječnici koji su pored poroda liječili i mnoge druge bolesti, kao što su: išijas, reuma, micina, zubobolja itd.
Tradicionalni običaji uz rođenje
Za dolazak na svijet novog člana obitelji, svi su se ukućani pripremali na svoj način. Ženska bi čeljad pripremala povoje, robu, čistile bešiku, a muškarci su to sve pratili sa strane, mudrovali i nadali se da će biti muškić na diku i ponos svom ćaći. Muškarci su se curicama, nekako, manje radovali, pa bila ona i jedina. Bešike su se čuvale u obitelji kao obiteljsko dobro, pa bi jednu te istu koristilo nekoliko naraštaja djece.
Kad bi se rodilo dijete, pa još ako je to bio sin, radosti i veselju nije bilo kraja. Otac bi djeteta s demejanom vina i bocunom rakije obilazio selo i častio. Posebno je bio čašćen i darivan onaj tko bi prvi dojavio radosnu vijest da se rodilo dijete, tj. ko je donijo maštuluk. Pred večer bi se skupila rodbina i susjedi te se nastavilo s čašćenjem. Odmah se je morala pronaći druga dojilja koja bi zadojila dite, jer majka to još nije mogla, a nije ni bilo nekakvoga izbora hrane za tek rođeno dijete.
Jedino, dva-tri dana nakon poroda rodilja je bila oslobođena svih poslova i posebno pažena. Nekoliko puta na dan za nju je pripremana popara (posebna juha s jajima), za osvježenje i okrjepu. Obično bi već treći ili četvrti dan nakon poroda rodilje ustajale iz kreveta i vraćale se svojim svakodnevnim obvezama; naročito ako je to bilo prvo dijete, mlada je morala ustati što prije – da se ne zamiri svekru i svekrvi.
Novorođenče se obavezno povijalo, i to tako da ga se s ispruženim rukicama, uz tijelo, cijeloga umota u povoje, koji su bili različite dužine (do dva metra), tako da je dijete bilo gotovo bandažirano, a samo bi glavica ostala slobodna i pokretna. Iskusnije su žene objašnjavale da su se na taj način sprječavale razne deformacije i prijelomi kostiju.
Na selu su žene rađale daleko više djece nego u gradovima, a naročito više nego danas. Bilo je sasvim normalno imati četvero, petero ili više djece, ili onoliko koliko i´ Bog da. U prošlosti je bio poznat slučaj jedne žene u Ričicama koja je za života rodila šesnaestero zdrave djece.
Prvu ili drugu nedjelju nakon rođenja djeteta organizirane su babine. Na babine je odlazila rodiljina majka, strine, tetke, kume i prije, (uglavnom ženski rod) koje su donosile i raznovrsne darove. Kruh ispod sača, posebno rađen za ovakve prilike, bio je na neki način obavezan, te se morao naći u torbama žena koje su odlazile na babine. Mater je, također, nosila slatko (autohtoni Imotski kolač sličan torti koji je bio obavezan u svečarskim prilikama), jer ako ga ona nije znala ispeći, morala se snaći u selu kod vještijih kuharica. Na babine se još nosilo suho meso, kokoši, orasi, bajami, jaja, a jedan se takav dan nije mogao događati bez neizbježnih ušćipaka. Ustvari, babine i jesu bile prilika da bliža rodbina, uz posjet rodilji i novorođenom djetetu, materijalno potpomogne prijatelje.
Kruh koji se pekao, za ovu prigodu pod sačem, premazivao se nakon pečenja posebnom glazurom, te ukrašavao očišćenim bajamima i orasima. Glazura se za ovakav kruh radila od dvije kašike mladog masla, dva žumanjka i jedne kašike šećera. Sve se to dobro razmuti i nanese na još topao kruh. Nakon hlađenja na kori ostane sočna, zlatna glazura. Seoske su žene komentirale i na svoj način vrednovale babine, veličinom i težinom donošenih torbi ili vrića. Nezaobilazni su bili komentari, kao i u svakoj drugoj prigodi, na koga je dite; na mater ili na ćaću. Naravno da su svi na djetetu pronalazili obilježja, upravo svoje obiteljske loze.
Kumstvo
Krštenje se djeteta oduvijek obavljalo u duhu katoličke tradicije i vjere, a obično četrdesetak dana nakon rođenja. Jedino u izuzetnim prilikama, ako je dijete bilo boležljivo i slabo, pa se sumnjalo na najgore, onda bi se krštenje obavilo prije.
Ranijih su godina ime djetetu birali stariji ukućani, tj. svekar i svekrva, a novorođena bi djeca najčešće dobivala imena svojih predaka po ćaći. Vodilo se računa da to bude hrvatsko i katoličko ime. Obzirom da su nekada djecu u matičnom uredu mogla upisati samo oba dva roditelja, bilo je i apsurdnih situacija, naročito nakon drugog svjetskog rata. Tako je matičar najčešće, kao datum rođenja djeteta upisivao onaj dan kad su roditelji došli prijaviti rođenje djeteta, a ne stvarni datum rođenja. Tako su djeca rođena u jedanaestomu ili dvanaestom mjesecu bila upisivana tek u prvom mjesecu slijedeće godine.
Krsni su kumovi obično birani po prijateljstvu i važnosti pojedinih ljudi, a obzirom da su obitelji bile mnogobrojne, događalo se da se kumstva obnavljaju po dva i tri puta, a nerijetko bi u pojedinim zaseocima, gotovo sve obitelji bile vezane kumstvom. Uglavnom je za dijete bio biran jedan kum ili kuma (za muško dijete – kum, a za žensko – kuma), ali je u nekim zaseocima bio običaj biranja dva ili više kumova. I u takvim se situacijama znalo tko je «prvi», a tko «drugi» kum po važnosti. Kumstvo je uvijek bila izuzetna čast, ali i obaveza, te se nije smjelo odbiti.
Do kumstva se oduvijek držalo kao do rodbine, a trostruko je kumstvo tretirano kao bliži rod, te je preporuka bila da se njihovi potomci međusobno ne žene. Darivanje je djeteta bilo ne samo simbolično, ali opet u duhu vremena i prema mogućnostima pojedinih kumova. Ranije su se darovi sastojali od povoja i nekakve odjeće, a kasnije od igračaka, preko zlatnine, do novca. Kumovi su naročito pazili da budu što izdašniji u darivanju, jer je selo, slijedećih dana, protresalo njihove darove, a «prvi» je kum morao posebno paziti da njegov poklon, svom kumčetu, bude izdašniji nego onaj drugoga kuma. Kumovi bi najčešće dobivali zovnicu, suknjene bičve, peškir, buzavce, krpu, sapun. Ako su roditelji bili imućniji bilo je i vrjednijih darova. Običaj da kumovi nakon ručka, zaliju dite vinom, održao se do današnjih dana, sa željom da ono bude zdravo i snažno.
Zahvala za tekstove i teme Vinku Paviću i portalu IMOArt
