Nakon prvog djela i uvoda u Splitske spomenike i kulturnu tradiciju grada pod Marjanom donosimo nastavak priče razvoja i prilika u Splitu te nastojanja i postavljanja nekih od najpoznatijih Splitskih spomenika!
Ni kipar Ivan Meštrović, ni uprava Splitske općine na čelu s načelnikom I. Tartagliom, a zatim J. Račićem, nisu htjeli popustiti čak ni autoritetu kakav je bio don Frane Bulić, držeći da Peristil kao mjesto podizanja spomenika upotpunjuje značenje kipa. Svojim je kolosalnim dimenzijama kip Grgura Ninskog trebao dočarati nadnaravnu snagu i simbolizirati pobjedu nacionalne ideje koja je nakon tisućgodišnje borbe pobijedila sve tuđinske utjecaje i presizanja, ponajprije one koji su dolazili sa suprotne jadranske obale. Uz to je, s otvorenom knjigom i podignutim prstom, pred samim ulazom u splitsku katedralu predstavljao pobjedu u borbi za bogoslužje na slavenskom jeziku i uopće pobjedu u borbi za upotrebu narodnog jezika. Smještanjem spomenika, u srce antičke palače, pred katedralu, zgradu koja je prvotno trebala biti Dioklecijanov mauzolej, taj je kolos simbolički potvrđivao slavensko (hrvatsko/jugoslavensko) obilježje Splita i pobijao najčešći argument talijanskih nacionalista o antičkoj kulturi kao dokazu romanskog (talijanskog) obilježja Splita i dalmatinskih gradova uopće. Postavljanje kipa Grgura Ninskog izvan zidina palače, kako su tražili don Frane Bulić i drugi stručnjaci u gradu, umanjilo bi simboliku koju se htjelo postići.
Namjera postavljanja kipa na Peristilu naišla je i na osudu od dalmatinskih Talijana, a osude su stizale i iz Italije. Razlozi njihove osude nisu bili samo estetske prirode. Stav talijanskih iredentista izvrsno je izrazio Ildebrando Tacconi, urednik zadarske Rivista Dalmatica, inače jedan od najistaknutijih predstavnika talijanske zajednice u Splitu nakon Prvoga svjetskog rata, koji je iz Splita u Zadar preselio nakon Rapall-skog ugovora. On je povodom postavljanja spomenika Grguru Ninskom napisao članak «Novi napad na Dioklecijanovu palaču», u kojem je postavljanje spomenika među rimskim zidovima, bez obzira na savjete i opomene arheologa i umjetnika, već na početku teksta označio izrazom smiješnoga šovinizma (ridicolo sciovinismo) hrvatske gradske uprave (amministrazione croata della citta). Tacconi polazi sa stajališta da je Split talijanski grad, izjednačujući rimsku/latinsku kulturu s talijanskom, pa među ostalim tvrdnjama o Splitu u istom članku ističe: «Bez obzira na jezik koji sad odjekuje njegovim mletačkim ulicama, bez obzira na narod koji ga nedostojno prisvaja, Split je naš po svojoj tako ponosnoj prošlosti, po svojim tradicijama, kao i po svom intimnom životu, a iznad svega po svojim spomenicima, koji čine kičmu njegova tisućljetnog latinskog kostura.» Stoga nije čudno što isti autor u nastavku teksta ističe kako je podizanje spomenika Grguru Ninskom čin koji «vrijeđa naše najdraže uspomene». Tacconi je priznavao umjetničku vrijednost, ljepotu, snagu i izražajnost spomenika, ali isticao je da mu nije mjesto na malenom trgu pred katedralom u srcu antičke palače, jer će kolosalni kip nagrditi spomenik antičke/latinske, odnosno talijanske umjetnosti i zasjeniti latinska obilježja Splita. Na kraju članka ističe daje podizanje spomenika uvredljiva provokacija hrvatske općine i umjetnička devastacija Peristila, a neumjesnim je držao i simboličko suprotstavljanje Grgura Dioklecijanu.
Osam metara visok i četrnaest tona težak (bez postolja) spomenik Grguru Ninskom svečano je otkriven na Peristilu, pred splitskom katedralom, 29. rujna 1929. Spomenik je trebao otkriti kralj Aleksandar, ali on se u zadnji čas ispričao zdravstvenim razlozima, pa je kao njegov izaslanik spomenik otkrio princ Pavle Karađorđević u nazočnosti brojnih uglednih gostiju, građana, stanovnika okolice i niza primorskih mjesta, te brojnih predstavnika udruga i gradova Kraljevine Jugoslavije. Prema procjenama Općine, u Split je toga dana stiglo oko 20.000 gostiju. Prije otkrivanja spomenika, u splitskoj je katedrali biskup Klement Kvirin Bonefačić služio glagoljsku misu. Misnom slavlju, kao i otkrivanju spomenika, uz princa Pavla, bili su nazočni ministri Drinković, Svrljuga i Radivojević, zagrebački nadbiskup, šibenski, hvarski i dubrovački biskup, šibenski episkop, zagrebački gradonačelnik Stjepan Srkulj, te britanski viceadmiral Kelly. Nakon mise na Peristilu je govor održao Ivo Tartaglia, kao splitski donačelnik. On je u govoru istaknuo da «biskupa Grgura Ninskog ni tradicija, ni narod ne slavi kao izrazitu historičnu ličnost, već kao idejnog i nacionalnog heroja, čiji su duhovni i kulturni podvizi, postali simbolom borbe i otpora, samopouzdanja i pobjede našeg naroda na ovoj obali Jadranskog mora.» Zahvalivši kiparu Meštroviću što je tom nacionalnom simbolu udahnuo život, stvorivši jedno od najboljih kiparskih djela modernog vremena, te ga darovao Splitu, Tartaglia je izrazio i stav da je to Meštrovićevo djelo «postavljeno na mjesto, sa kojega je Grgur Ninski nadahnuo i obrazovao čitav duhovni i nacionalni život hrvatskog dijela naroda na ovim obalama». Zanimljivo je daje donačelnik Tartaglia, unatoč prevladavajućem jugoslavenskom duhu proslave u skladu s vremenom i nazorima proklamiranim u vrijeme šestosiječanjske diktature, ipak istaknuo prvenstveno hrvatsko obilježje lika Grgura Ninskog. Na simboliku koju je Splitska općina na prvom mjestu pridavala postavljenom kipu, upozoravaju Tarta-gline riječi: «Na ovoj obali, koja je od trinaest stoljeća otačbina našeg naroda, ima ovaj silni brončani kip da bude i kamen međaš našega teritorija, naše historije i naše nacije. Ovdje, na tome mjestu, ovaj spomenik je izraz naše vjere i naše volje, naše savjesti i naše ispovjesti, da smo ovdje stajali pred trinaest stoljeća, da ovdje stojimo, i da ćemo ovdje ostati dok bude našeg naroda i našeg jezika.» Zajedno s, već na početku govora, izrečenim riječima o simbolu otpora i pobjede «našega naroda na ovoj obali Jadranskoga mora» bilo je prilično jasno čijim pretenzijama je taj spomenik poruka, iako to nije izričito rečeno. Zaključni je dio govora, u skladu s tadašnjim prilikama u državi, izražavao zahvalnost kralju Aleksandru, koji je «ujedinio u svojim rukama žezla Kralja Tomislava i Dušana Silnog, u svojoj duši vjerovanje Svetog Save i zavjet Grgura Ninskog», za stvaranje jedinstvene Jugoslavije.
Nakon Tartaglina govora, princ Pavle Karađorđević otkrio je spomenik bez popratnog govora, a blagoslovio ga je zagrebački nadbiskup Antun Bauer, kao hrvatski metropolit i predsjednik Katoličkog episkopata. Nadbiskup Bauer održao je i govor u kojem je, uz ostalo, nasuprot nekim tadašnjim mišljenjima, istakao daje ninski biskup Grgur bio «uvijek vjeran svojoj crkvi i odan njezinom vrhovnom glavaru».Udruženi splitski pjevački zborovi društava Zvonimir i Guslar te Srednje tehničke škole izveli su za tu priliku osobito skladanu kompoziciju Josipa Hatzea «Grguru Ninskome». Osim svečanog ručka i razgledanja grada s Maijana za uvažene goste, program otvaranja spomenika dopunjavala je poslijepodnevna jedriličarska regata te poseban večernji program u Općinskom kazalištu. Grad je cijeloga dana bio svečano okićen, a navečer dodatno osvijetljen, u skladu s potrebama prigodnoga spektakla.
Brončani lik ninskoga biskupa Grgura koji je stvorio Ivan Meštrović u svijesti je sljedećih generacija postupno poistovjećen s povijesnom osobom. Polemika o spomeniku i povijesnom Grguru Ninskom bilo je dosta i kasnije. Nakon smrti kralja Aleksandra, lik Grgura Ninskog izgubio je jugoslavensku simboliku. Od svih simbolika koje su mu pridavane ta se pokazala najkraćom i najpovršnijom. Uoči Drugoga svjetskog rata tekstove u kojima je napadan Meštrovićev spomenik kao povijesni falsifikat uglavnom je objavljivao desno orijentirani hrvatski tisak. Spomenik nije trajno ostao na Peristilu. Nakon talijanske okupacije Splita u Drugom svjetskom ratu nije ni mogao ostati. Odluku o njegovu uklanjanju donijele su talijanske vlasti 1942. godine, opravdavajući odluku potrebom restauriranja Dioklecijanove palače. Spomenik Grguru Ninskom demontiran je i uklonjen s Peristila 1943. godine. Nije uništen, nego je pohranjen u neko skladište. Nakon kapitulacije Italije i priključenja Dalmacije NDH pokrenuto je pitanje ponovnoga podizanja spomenika, a Peristil je preimenovan u Trg Grgura Ninskog. No, spomenik je ipak kraj rata dočekao u komadima. Ponovno je sastavljen tek pedesetih godina, ali nije vraćen na Peristil. Split je napokon uvažio argumente don Frane Bulića, dvadeset godina nakon njegove smrti. Spomenik Grguru Ninskom postavljenje izvan Dioklecijanove palače, pred njezina Zlatna vrata. Ni taj se smještaj nije držao najboljim rješenjem, ali to je druga priča.
Za informacije je korišten internet te dokumentacija Zdravka Jelaske
