Naš narod se je uvijek znao družiti i veseliti. Zato nas i ne iznenađuje podatak koliko lijepih običaja je bilo u našim krajevima, koje nažalost, više ne poštujemo, ustvari, ne da ih ne poštujemo nego ih i ne poznajemo. Jedan od tih običaja bile su i BABINE. Mlađa generacija će pitati šta je to? To je lijepi stari društveni običaj našeg kraja, na kojem su glavni akteri bile žene. Rekoh društveni. DA! Većina običaja iz naših krajeva imaju religijski predznak, a babine (uslovno) nemaju.
Rođenje djeteta uvijek je radostan događaj koji treba proslaviti dijeleći radost s rodbinom i prijateljima.
Kako je taj naš narod pored obilja fizičkih poslova, uvijek pronalazio razloge da se međusobno druži te na taj način održava kako porodične tako i prijateljske veze.
Kad su babine bile, šta se slavilo, zbog čega se je družilo?
Babine su se pravile, obično, četrdeset dana poslije rođenja djeteta. Tad bi porodilja (žena koja je rodila) javila rodbini i prijateljima kad će biti babine. Dovoljan je bio poziv, aber. Dan za druženja je bila obično nedjelja, jer je to i službeno bio neradni dan ( na njivi). Na babine su dolazili; bliža i dalja familija, kumovi i prijatelji. Iako, ekstra pozivnica i preporučenih pisama nije bilo, na takvim druženjima se znalo naći i do šezdeset žena. Žene su domaćici donosile tepsije kolača zamotane u bošče. (Šta je bošča? Danas bi mi to opredjelili kao: marama ili manji stolnjak, kako ko). I koji kolači su se donosili: u stara vremena; đuzleme i maslenica s orasima a u 70-im godinama prošlog stoljeća se je i to promijenilo (mislim izbor kolača). Kućnim čeljadima su se nosili pokloni- PAPRENICI (to su tvrdi kolači našarani na drvenom kalupu) a novorođenčetu su se davale pare i odijevni predmeti. Domaćica je pripremila: meze, piće, ručak te tako u najboljim svojim mogućnostima počastila sve prisutne. Na babinama se je: družilo, pričalo, smijalo, pjevalo, veselilo. Ukratko, žene ( a i prisutni muškarci) su se na trenutak otrgnule od svakodnevnog posla, te tako u društvu rodica i prijateljica za kratko vrijeme odbacile svakodnevne brige (danas bi rekli; da su se na taj način psihofizički relaksirale – ah , da me čuje mama, rekla bi; dijete, šta ti je to?)
Sve je naravno bilo popraćeno pjesmom i šalama. Pjevalo se:
Kumo moja, ja i ti
hoćemo l’ se napiti?
Ja ću čašu, ti ćeš dvije:
pijane smo obadvije…
Još nešto; da generacije iza nas znaju, i ne zaborave, da smo se i mi kao djeca ljuljali u drvenim bešikama (sa drvenom drškom preko sredine).
Uz pjesmu i veselje babine su se privodile kraju a žene su se spremale kući. U tepsiji bi im se ostavio komad donesenih kolača, a stavilo bi se još i drugih kolača, tako da se tepsija nije vraćala prazna; to je bilo za ukućane da se i oni zaslade, a najviše su se tome radovala djeca. Kad bi se predveče začula pjesma babinjarki koje se vraćaju, u susret bi im trčala djeca, a one bi im dijelile kolače. Iz tih razloga su momci i ispjevali ovu pjesmu:
Babinjarke to su dobre žene,
slatku pitu ne jedu bez mene…
I danas se nosi oblazak kad žena rodi. Prave se i babine. Spremaju se neki drugi kolači, nose se kese pune darova, a na slavlje idu i muški – gotovo sve se promijenilo.
PS: Draga moja generacijo, dragi prijatelji NAŠEG KRAJA!. Zamislite: Naši roditelji, u svoje vrijeme; kad nije bilo telefona, auta, aviona itd. su se okupljali u selima gdje su živjeli, nije im bilo ništa daleko. Zadivljujuća cifra: 60 sudionika na babinama – dolazili su pješke, ili u najboljim uslovima, na konjima. Družili su se. Zapitajmo se: kakve bi pozivnice trebale nama ( pored; telefona, auta, aviona)?
Izvor teksta i nekih slika: Jobster
