Naše njive nisu bile osobito plodne niti podesne za sijanje pšenice, zobi i ječma, ali se sijati moralo, pogotovo u starija vremena, kako bi se preživjelo. Nekih godina bi pšenica ”ponijela” a tada bi se zvale žetelice. U okolici tražile su se i sjekle rakite (lijeskove, bukove, brezove i vrbove šibe), kojima su se uvezivali snopovi.
Žetva se smatra najtežim poslom. Obično se vrši mobom ili nadničarima. Pšenica se žanje visoko, zob srednje, a proso do same zemlje. Ako je moba, svi su žeteoci obučeni u čiste haljine. Žanju ženske. Prva počinje najbolja žetalica, “postađija”, i za vrijeme cijele žetve takmiče se koja će prva stići do kraja.
Za ovaj posao je bilo potrebno više ljudi pa su nerijetko djevojke odlazile na žetvu i u druga sela. Žito se želo srpom i to su radile djevojke i mlađe žene, a onda su se rukoveti žita odlagali na zemlju. U jednoj ruci držao se nazubljen srp, a u drugoj rukovet pšenice. Žene bi se poredale jedna pored druge i brzim okretanjem srpa, nekih 15 cm iznad zemlje, odsijecale pšenicu.
Drugi su kupili rukoveti i pažljivo ih slagali na rakite. Najsnažniji su vezali žito u snopove. Taj posao su radili uvijek muškarci, rijetko neka snažnija djevojka. Nije svatko znao dobro svezati snop. Taj posao se i skuplje plaćao – kao dvije žetelice, mada se u našim krajevima ovaj posao rijetko plaćao, jer se “zaduživalo”; danas kod tebe – sutra kod mene. Kad bi se požela jedna njiva, snoplje se skupljalo i slagalo u tzv.”granice “, a ako je bila njiva veća slagalo se oko stožine i mjerilo koliko “kolaca ” žita ima ta njiva.
„Žito žela Marica djevojka,
Žanjuća je vazdan pripjevala:
„Tko bi meni žito povezao,
Ja bih njemu vjerna ljuba bila.
Tko bi meni bunar iskopao,
Dala bih mu obljubiti lice.
Tko bi meni hladak usadio,
Svilen bih mu pojas ja navezla.”
To dočuo čoban od ovaca,
Zasuko je ruke do lakata,
On je njojzi žito povezao,
On je njojzi bunar iskopao,
On je njojzi hladak usadio.
Kad su sjeli u hlad hladovati,
Progovara čoban, momče mlado:
„Daj djevojko, što si obećala!”
„Koga sam ti jada obećala?
Ako si mi žito povezao,
Tvoje ć’ ovce po strnjaku pasti!
Ako si mi bunar iskopao,
Tvoje ć’ ovce s’ njega vodu piti!
Ako si mi hladak usadio,
Tvoje ć’ ovce u njem hladovati!”
Ono žita koliko se može jednom rukom i srpom uhvatiti zove se “zažanj”. “Nažanj” je: 1. cijeli razor pred jednom žetelicom i 2) kvalitet pšenice: “dobar nažanj” se kaže ako je dobra pšenica, ako će se dosta nažnjeti. “Rukoveti” klasja ostavljaju žetelice na lijevu stranu od sebe na zemlju. “Nalagači” kupe rukoveti i “nalažu” u snopove. “Vezači”, jači ljudi, idu za njima i vežu snopove uvijenim prućem ili užetima načinjenim od pšenične ili zobne slame. Snopovi se najprije slože u “peticu”, jedan pored drugoga, pa onda drugi red odozgo. Iz petice se “graniči”. “Granica” ili “krstina” ima po 13 snopova: dva reda po četiri i onda dva reda po dva snopa. Snopovi se postavljaju tako da klasje bude unutra. Trinaesti snop bude najgornji. U granicama se donji snopovi zovu “donjci” a gornji “površnjaci” i “vršnjaci”. Vršnjak se okreće s klasjem istoku. Neki “koče” snopove: pobiju u zemlju drvenu “stožinu” i na nju se nabode 27-30 snopova, vršnjak se nabode po sredini, a kod ostalih samo klasovi. Kad su snopovi u kočevima, kaže se da je žito “u malom hambaru”, tj. glavni posao oko žita je svršen i kao da je zrno već u hambaru.
Složeno žito čekalo je vršidbu. U žetvi se se uvijek pjevalo. Postojale su i posebne žetelačke pjesme, poput ove:
Žetvu žela moba Jozicina,
žetvu žela vazdan pripjevala.
Sam ’ ne pjeva ljuba Jozicina.
Kad je bilo oko pola dana
zapjevala ljuba Jozicina:
“Mili Bože, danas duga dana,
duga dana u zla gospodara.
Vazdan želi a ništa ne jeli.
Ne da stati, ne da pogledati,
ne da sjesti, ne da kru ’a jesti “.
ili:
Vazdan žesmo, kraja ne vidjesmo,
Kraju, mobo, na kraju je dobro!
Kad na kraju kolo djevojaka,
Požele su bijelu pšenicu,
Uhvatile kolo djevojačko.
Duga dana u zla gospodara:
Ne da sjesti, ne da hljeba jesti,
Ne da stati, ne da pogledati.
Tu bi se vidjela i snaga i umješnost žetelica pa bi se znala zagledati i buduća nevjesta. Tek svezani snop pšenice trebalo je zubima uhvatiti, podići sa zemlje i prebaciti preko glave. Ruke bi se držale na leđima. Rijetki su to mogli učiniti i o njima se pričalo.
Žetva je bila posao, ali je bila pomalo i svetac. U stara vremena (negdje pedesetih godina prošlog stoljeća) u žetelice se oblačilo lijepo i čak su se okruge povezivale “na vr ’ glave” kao kad se išlo k misi.
Kad bi se pšenica požela, domaćini bi pripremili bogat ručak ili večeru (zavisno od toga koliku su njivu imali i kad je moba počela); bilo je čorbe, pite i kolača. Kad se požanje, postađija treba da nakiti srp i da ga stavi domaćinu o rame. Domaćin daruje postađiju novcem i vrati mu srp.Na kraju večere se služila maslenica. To je pita koja se pravila tako što bi se razvijeni listovi tijesta slagali i posipali šećerom (i orasima, tko ih je imao)i bogato zalijevali rastopljenom svinjskom mašću. U to vrijeme su takve poslastice bile rijetke (žetva, svatovi,babine)i nikad ih nije bilo u izobilju, pa nisu bile opasnost za zdravlje kao danas. Poslije večere mladež je izlazila na selo i duboko u noć se čula tambura i pjesma, ponekad i ovakva:
Ja poljubi curicu na vodi,
pa mi neće pšenica da rodi.
Naravno da se uz kolo i pjesmu ašikovalo…
Sunce zađe,
a ja mu ne reko ’
da pozdravi ko mi je daleko.
Kad se neka njiva pokosi ili požanje i neće se te godine više ni za šta koristiti, onda se pusti da je stoka opase. Takva njiva zove se “opasak”.
Kukuruz neko najprije “trga” pa kukurozovinu (“kurusku”) žanje, a neko žanje kukuruze, pa nosi na gumno, zove mobu “komače”, koja trga klipove i skida ljusku s njih. Ta se moba saziva uveče.
Što ću, majko, umorih se jako,
Vas dan žanjuć uz tugju djevojku.
Mili sine, uz čiju djevojku?
Moja majko uz našu seljanku.
A, moj sine, voda je odnijela!
Mila majko na br’jeg je iznijela!
A, moj sine, br’jeg se orušio!
Moja majko tebe pritisnuo!”
Izvor teksta i slika: Taračin Do
