Nakon vjenčanja mladenkini se rođaci vraćaju kući, ako su uopće i išli u crkvu, a mladenku se vodi u novi dom . U katoličkim krajevima i djelomice u Vojvodini prevladava običaj da se mladenku još jednom vodi njezinoj kući da bi potom još istoga dana ili sutradan preselila u mladenčevu kuću. U nekim krajevima (primjerice Konavle, okolica Hlebina u Hrvatskoj, okolica Otoka u Slavoniji) mladenci se nakon vjenčanja razdvajaju, mladenka se vraća u roditeljsku kuću, a mladenac u svoju da bi se po mladenku došlo poslijepodne. Crkveno vjenčanje tu valja jasno tumačiti kao umetak sporednog značenja.
Prema drevnom običaju mladenac je morao kod svoje kuće čekati mladenkin dolazak. Time se objašnjava što mladenac i danas u mnogim krajevima poslije vjenčanja žuri kući i čeka.
Ostali svati pristižu kasnije, pri čemu izbjegavaju prethodni put kako bi umakli mogućim štetnim čaranjima. Stoga se po mogućnosti i ne prolazi kroz glavna vrata već preko prevrnute ograde. Ispred povorke idu dvojica izaslanika, muštulugdžije, utičnjaci, koji za radosnu vijest dobivaju dar i potom jašu ususret svatima.
Nijedan dio svadbe nije toliko bogat raznim običajima kao prihvaćanje mladenke u novi dom: žrtva koja se prinosi duhovima predaka valja ih udobrovoljiti, razna čaranja početka i analogije bi trebala prizvati sreću, zdravlje, slogu i blagoslov djecom, a različite zaštitne mjere otjerati zle duhove i držati ih podalje.
Obrani od zlih demona služi zaključavanje vrata (kao pri odlasku mladenke iz roditeljskog doma), koja se otvaraju tek nakon podužih dijaloga. Obrani od duhova služi i korito (valov, naćve) puno vode, koje obično stoji ispred kućnih vrata i u koje oni što ulaze moraju ubaciti po kovanicu. U Hercegovini mladenka mora prevrnuti posudu punu vode, u okolici Đevđelije proliti bocu vode. Cesto se pokraj mladenke razbija posuda puna vode (područje Levač) ili se poškropi svetom vodom (katolici u Bosni i Hercegovini). Obrani od demona, prema mome mišljenju, posvećen je običaj nazvan ovivanje: svekrva se penje na kola kojima je stigla mladenka i triput maše upaljenom svijećom oko mladenkine glave. Na otoku Krku mladenka pri ulasku u kuću mora mesti metlom, u Samoboru se metla naslanja na vrata, što je uobičajeno obrambeno sredstvo još od antičkih vremena. Metla upućuje na pometanje duhova, kao što se, primjerice, uobičajeno Činilo poslije svečanosti u čast pokojnika i što se i danas čini u mnogih naroda. Široko rasprostranjen je običaj da svekrva iziđe iz kuće i mladenki pruži sito puno žita. Mladenka mora malo sijati, rasipati zrnje, od kojega moraju jesti samci kako bi se uskoro oženili, a potom baciti sito na krov. To bacanje zrnja, što se ponavlja u običajima vezanim uz rođenje i vjenčanje, kao i u božičnim običajima, nije ništa drugo doli žrtva duhovima koje se time želi potaknuti na napuštanje mjesta. Isti smisao, prema Samteru, izvorno ima i posipanje mladenke zrnjem ili slatkišima; Dieterich i Winternitz pak u tome vide simboličko oplođivanje. U mnogim krajevima (osobito u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Dalmaciji, Hrvatskoj) mladenka baca jabuku s utaknutim kovanicama preko krova, katkad i pogaču (nekadašnja Vojna krajina) ili komad kruha (Đevđelija). Razlog bacanja žrtvenih darova na krov jest pretpostavka da se upravo tamo nalaze duhovi koji donose zlo. (Rimljani su primjerice, prema Pliniju, radi olakšavanja porođaja bacali koplje preko krova.)
Iz istog nazora potječe* običaj da mladenka baci preko kuće kliješta za žar ili lopaticu za loženje (Bosanska krajina). U dolini južne Morave po mla-denl dnu dolasku u novi dom ušuljaju se svati na krov i prijete da će skinuti krov; samo se obećanjima daju nagovoriti da siđu s krova. U dolini Lužnice, pošto je opalio hitac, vojvoda se penje na krov i na dimnjak pri-vezuje češnjak, papriku i komad staroga sita, viče i dalje puca. Vjerovanjem u duhove na krovu, prema mojem mišljenju, lako se objašnjava običaj da se nogama mora izgaziti sito koje padne s krova: žrtveni dar koji bi ih trebao udobrovoljiti duhovi nisu prihvatili, te se stoga sito što najavljuje zlo mora izgaziti; time se ujedno uništava nesreća (vjerovanje u analogiju).
I željezo mora pred novim domom pokazati svoje apotropejsko djelovanje: mladenka pri silasku s konja ili kola staje na plug.212 Ispod tepiha pred vratima Često leži sjekira ili nož. Često se mladenki u ruku daju gar-gače (grebeni, četke za vunu) ili srp. (Taj se običaj danas više ne razumije i shvaća se kao radna provjera.)
Običaj da mladenku po njezinu dolasku mladenac udari, što je osobito često u muslimana u Bosni i Hercegovini, tumači se također kao tjeranje demona. Tomu u prilog govori okolnost da se mladenku udara nago-rjelom cjepanicom ili lancem s ognjišta (u okolici Prizrena).
U nekim krajevima mladenac na konju jaše oko kuće da bi nastao magični krug, koji od zlih utjecaja štiti one što se nalaze u njemu. U Srbiji mladenka običava triput na konju objahati svoju svekrvu, a na Žum-berku se triput okrene pred kućom plešući kolo. U okolici Otoka kola s mladenkom obilaze tri puta ambar (prvotno vjerojatno kolibu za mladenku). Vjerojatno se tu ubraja i običaj poznat iz Homolja, gdje mladenac tri puta okrene mladenku što sjedi na tronošcu. Na Popovu Polju mladenka se triput okrene na oposlen.
Kako bi se mladenku zaštitilo od štetnih utjecaja uroka, ona se često odmah povlači u komoru ili kolibu (primjerice u Crnoj Gori), u Gackom, na Lastovu, u Leskovcu, Debru, Đevđeliji).
U svim srpskohrvatskim krajevima postoji običaj da se pristigloj mladenki u ruke dade dječačića, kojeg mora triput okrenuti, potom pomilovati i darivati. To je jasno čaranje analogijom, koje bi trebalo priskrbiti muško potomstvo. Dječačića se naziva nakon(j)če (od konj, na kojega se dječak stavlja), nakolenče (Hrvatska; od koleno /koljeno/, jer ga mladenka, ako ne jaše, drži u krilu), uskutnjače (Lužnica; od skut), povij enče (katolici u Kotor Varošu), pajstorče (Skopska Crna Gora). U nekim krajevima (Ho-molje, okolica Boljevca, okolica Leskovca) dječaka se najprije daje mla-dencu. Ponegdje mladenka s dječačićem sjeda svekru (Slavonija) ili svekrvi (primjerice, Levač, Kragujevačka Jasenica) u krilo (obred prihvaćanja). Prema Valvasoru,214 Istrani su mladenki polagali muško dijete u krilo, a ona se pravila da ga doji.
Uporaba sita pri pozdravljanju ponajprije se temelji na tome da se naziv sito pučko-etimološki izvodi iz sit. U okolici Boljevca, primjerice, svati tijekom svadbene gozbe miješaju brašno u situ i pritom uzvikuju “sit”.
U nekim krajevima mladenki se na glavu polaže uzda, čime se simbolizira njezina podređenost.
U Srbiji se nerijetko susreće običaj da svekrva snahu vuče pojasom u kuću (usp. običaj usvajanja).
Mladenac često dočekuje mladenku iza vrata, ona prolazi ispod njegove ispružene ruke, a on potom spušta ruku i udara je. Time se simbolizira nadmoć muškarca i njegova zaštita, možda čak i obrana od demona.
Običaj da se mladenku pri ulasku pokrije krznom ili vunom objašnjava se time što je krzno u svih slavenskih naroda simbol obilja i bogatstva.
Neki običaji potječu iz vjerovanja da se dobrim početkom može utjecati na sreću u braku (čaranja početka). Gotovo posvuda glavarica kuće daje mladenki jesti med ili šećer, kako bi stalno bila slatkorječiva i podnošljiva. U Dalmaciji mladenka vrata premazuje medom (usp. rimski običaj prema kojemu mladenka maže dovratke uljem); u dolini Lužnice slika medom četiri križa u uglovima vrata. Istrani su u 17. stoljeću običavali mladenki gurnuti u usta kolač premazan medom.
Kako se desnoj strani pripisuju moći koje donose sreću, mladenka mora silaziti i ulaziti u kuću desnom nogom. Darovani ručnici polažu se preko desnog ramena.
Široko rasprostranjeni običaj, prije tumačen kao ostatak otmice mladenke, da mladenac ili njegov otac (Đevđelija) podiže mladenku i prenosi je preko kućnog praga, objašnjava se vjerovanjem da ispod praga prebivaju duhovi, što opet proizlazi iz nekadašnjeg običaja sahranjivanja mrtvih pod pragom.Prema pučkom tumačenju mladenku se prenosi preko praga, jer će se tako zaštititi od magijskih moći položenih ispod praga. (Ako je igla, ženski rod, položena pod prag, rađat će se samo ženska djeca: Prigorje.) Uistinu se često prekopava pod pragom kako bi ljudi bili sigurni od čaranja (Pitomaca u Slavoniji).
Žrtva. Mladenka se pri primanju u novu obiteljsku zajednicu stavlja pod zaštitu novih kućnih duhova (duše predaka) i nastoji ih udobrovoljiti prinošenjem žrtava. Stoga ljubi kućni prag i polaže nekoliko kovanica. Gotovo posvuda mladenka u kuću unosi kruh i vino (odnosno vodu), triput obiđe oko ognjišta i postavi spomenute žrtvene darove pokraj ognjišta. Često mora potpiriti vatru i izgovoriti blagoslov iskre, koji se u sličnom obliku pojavljuje u srpskohrvatskim božičnim običajima. U Slavoniji, dok mladenka potpiruje vatru, ostali što stoje uokolo izgovaraju: “Kobile nek’ se ždrebe, krave nek’ se tele, ovce nek’ se janje, krmače nek’ se prase itd.” Jedan od nazočnih potom uzvikne: “Žene neka rode mušku djecu”.Žrtva ognjištu i obred potpirivanja vatre trebali bi joj osigurati zaštitu novih kućnih božanstava. Tako i djevojka u Bugarskoj potpiruje vatru na ognjištu kad prebjegne u kuću ljubljenoga momka. U području Levača mladenka sipa sol u lonce. U Bosni i Hercegovini običava položiti kovanicu pokraj ognjišta. Svoje poštovanje iskazuje često i ljubljenjem kamena na ognjištu. U krajevima gdje otvoreno ognjište nestaje, mladenka preokrene stol i tamo polaže svoje žrtvene darove. Tek potom pozdravlja svoju novu svojtu, i to starije rukoljubom, a mlađe poljupcem u obraz.
