I nakon krštenja valja dijete štititi od utjecaja zlih demona i osobito od uroka “zlog oka”, primjenjujući navedena sredstva za obranu. Posjetitelji se ne smiju diviti djetetu, već ga moraju nazvati gadom, malo pljunuti i reći: Ne bilo mu uroka! ili Zle te oči nevidele, Ne pogodio te zao pogled.
Ide li majka s djetetom u kakav posjet, po povratku kući mora djetetu oprati lice. Pelene se ne smiju vješati na trnovit grm jer će dijete postati ljutito, a ne smiju se ni ostaviti vani preko noći. Voda za kupanje ne smije se prolijevati na nečistom mjestu. Ako je u selu mrtvac, u djetetovu vodu za kupanje valja staviti željezo ili čavle; prolazi li pogrebna povorka, dijete valja probuditi. Dijete ne smije gledati u mjesec, mogao bi ga popiti; za obranu mu se na kapu prišiva amulet u obliku mjeseca (Konavle). Preko djeteta se ne smije prekoračiti ili preskakati, jer neće rasti; dogodi li se pak to slučajno, potrebno je ponovno prekoračiti ili preskočiti u suprotnom smjeru. U području Stiga majka premazuje djetetovo čelo primiješanim kvascem kako bi dijete brzo raslo; o ulozi primiješanog kvasca.
Dijete se prilično drugo povija, obično dok ne nauči sjediti. Nakon prvog osmijeha, često već nakon četrdeset dana, ostavlja mu se jedna ručica izvan povoja. Majke u Srbiji svojoj djeci pri kupanju oblikuju glavu, usta i osobito nos da ne bi bio previše plosnat i preširok.
Kolijevka, bešika, *zipka (Dalmacija, Hrvatska) obično je duga od jednog lakta do jednog metra, dubine 25 centimetara i na oba kraja ima po jedan luk, obod. Lukovi su povezani uzdužnom letvicom. Preko luka se na onoj strani gdje je djetetova glava kao sjenilo rasprostire tkanina. Žena nosi kolijevku van na leđima (vodoravno), a četiri trake učvršćene na uglovima križaju se preko prsiju. Dok žena radi u polju, kolijevku s djetetom objesi između dva stupa ili na drvo. Osim ove prijenosne, poznata je i viseća kvadratna kolijevka, pletena od pruća ili izrađena od letvica, a užetom se pričvršćuje na strop. U dolini Lužnice nazivaju je salandžak (nezabilježena u Vukovu Rječniku). U okolici Poreča koristi se lubnica (od lub, “kora, ljuska”), kolijevka poput kutije, dok u jugoistočnoj Srbiji (sjeverno i istočno ne dalje od Kragujevca) prevladava ljulj-ka, viseća kolijevka izrađena od četverokutne vunene deke s užadi na uglovima.
Ako djeca umiru, kolijevka ;e nosi na groblje i tamo se razbije (Višegrad u Bosni). Prva benki-ca, košuljica, šiva se od staroga lanenog platna, a i prva kapica mora biti sašivena od tri stare krpe (po mogućnosti crvene boje), očito stoga što nove stvari pobuđuju zavist. Svaki put prije nego majka djetetu obuče novu košuljicu, baca gorući ugljen kroz nju govoreći: “Ovu poderi i sljedeću živ i zdrav obuci!” (Šumadija). Hrvati već novorođenčetu pripremaju kukičanu kapicu, heklanu kapicu, i kaputić, reklečec (Samobor).
A haljinicu, aljinče, još i kasnije. Prave hlače, čakšire, i neku vrstu kapu-tića, gunjče, dječak u Srbiji dobiva tek u dobi od sedam ili osam godina. U okolici Otoka već nakon šest mjeseci djeci stavljaju pojas, tkanicu, i to muškarac dječaku, a žena djevojčici.
Svaka majka sama doji svoje dijete, osim bogatih muslimanki koje imaju dojilju, dojku. Ona mora biti žena dobrih osobina jer će njezin karakter utjecati na dijete. Neodgojenoj se djeci u Bosni i Hercegovini kazuje “ko da te Ciganka zadojila”. Dijete ostaje dojenče, sisanče, najmanje dok mu ne izbiju zubi, ali u pravilu kroz jedan i pol do tri posta. Često se dojenje proteže na tri do četiri godine jer se vjeruje da se tako odgađa sljedeća trudnoća. Međutim, čim žene osjete da su ponovno trudne, odmah odbijaju djecu jer će inače jedno od djece postati slabo. Kako bi djetetu omrznula majčina dojka, bradavice se premazuje paprikom, katranom, čađom, postavlja se komad četke ili zečjeg krzna. Često se dijete na izvjesno vrijeme pošalje rođacima. U KragujevaČkoj Jasenici uz odbijanje djeteta vezan je zanimljiv prijela zni običaj: majka doji dijete posljednji put kroz kolač prstenastog oblika, koji dijete potom pojede. U okolici Šapca dijete dobiva mali kolač spravljen od majčina mlijeka. Kad se dijete jednom odbije, više se ni u kojem slučaju ne smije uzeti na dojku jer će dobiti zao pogled i činiti zlo (u dolini Lužnice takva se čovjeka naziva povrtnjak), a djevojčica će se preobraziti u opasnu vješticu.154 Kad dijete nauči sjediti, dobiva kašu od krupice s mlijekom (gris) i poparu, “kuhanu i zamašćenu”, kasnije i kruh te kuhani grah. Prije dobi od godinu dana djetetu se ne smije davati jaje jer će mucati (Bar) ili umrijeti (Gruža).
Srbi i Hrvati imaju veliko blago lijepih uspavanki kojima majka uspavljuje svoje dijete. Da bi dijete dobro spavalo, u kolijevku se stavlja čarapa: kako mirno ona leži, neka tako mirno leži i dijete (Lužnica). U području Prigorja pelene se nakratko stavljaju na svinjski kotac, u području Homolja dijete se odmah po rođenju nosi u kotac (čaranje analogijom). Nesanica i dugotrajni plač djeteta smatraju se posljedicom uroka ili djelovanjem zlih demona. Kao djelotvorna protusredstva primjenjuju se kađenja, kupke s ljekovitim travama, provlačenje kroz lanac s ognjišta ili ivanjski vijenac, magične riječi i formule kojima se demonima prijeti vatrom, vodom i dimom.156 U okolici Leskovca uplakano dijete nose na križanje putova, kade ga psećom dlakom i govore: “Kako se ovdje razilaze ljudi, neka se tako raziđe i plač.” Drugi polažu dijete pod mlado stablo, saviju jednu granu prema dolje i na nju učvrste sito kroz koje potom lijevaju vodu na dijete. U dolini Lužnice majka u vodu za kupanje stavlja tri komadića drva s ograde seljaka kojemu je prezime Stankov ili Stojanov (od stati, stanem), potom ih gurne djetetu pod jastuk i navečer uz čarobne riječi baca na križanje. Bolest stravu, za koju se vjeruje da je uzrokuje istoimeni demon, majka tjera tako što dijete triput okrene, pritom udara žaračem u željeznu tavu i govori: Bezi strava! Goni te majčina sprava! (Pocerina). U dolini Lužnice, gdje se ista bolest naziva strah,majka drži dijete nasuprot svjetiljci tako da djetetova sjena pada na zid; druga žena prijeti sjeni sjekirom i odgovara na majčino pitanje: “Što radiš?” – “Razbijam strah.” Noćni strahovi koji dijete bude iz sna u području Homolja pripisuje se prijetnji noćnih demona zvanih noćničine, a zamišljaju se kao žene duge kose i noktiju. Tjeraju se bajalicama. U okolici Otoka dijete koje ne prestaje plakati stavlja se na lopatu za kruh i nakon kruha nakratko gurne u peć. Široko je rasprostranjeno vjerovanje da vile rado kradu dijete i umjesto njega podmeću nakazno dijete, podmeće (Otok).
Imena nekih životinja ne smiju se spominjati pred djetetom, primjerice žaba, zec, zmija, gavran, sova, kukavica, jer one djetetu donose nesreću i bolesti. Spomene li se, primjerice, žaba, dijete će dobiti bolest žabice “otečene žlijezde”.158 Dijete se ne smije igrati vatrom jer će mokriti u krevet.
U podrobnosti pojedinih dječjih bolesti ovdje se ne može ulaziti, ali valja svakako napomenuti da se u Dalmaciji za očne bolesti prinose sv. Luciji (pučko-etimološki naslonjeno na lux, lucis) na žrtvu dvije svijeće, pri zubobolji sv. Poloniji, pri grčevima u trbuhu sv. Roku.
Prvi se zub istrlja srebrnim novčićem kako bi pobijelio. Prvi izvađeni zub valja baciti preko krova uz riječi: “Vrano, evo ti koštanog zuba, daj mi jedan željezni!” Drugi bacaju zub preko kuće uz riječi: “Sve zlo s tobom!” U okolici Boljevca zub se stavlja u komad kruha i daje psu da pojede kako bi zubi bili čvrsti kao pseći. Kad dijete nauči stajati, stavlja ga se u stolčić za stajanje, stalac, stalak, stojača (Hercegovina), dubak, ili u tronožac, tronožnu hodalicu u kojoj dijete uči hodati. Kad dijete počne hodati, majka peče kolač znan kao postupaonica, postupača (od postupati “ići, koračati”) i okuplja djecu iz kuće i susjedstva koja već hodaju. Pogača se razlomi nad glavom djeteta koje je prohodalo, a sva djeca uzmu po komad i razbježe se (čaranje analogijom). Ako dijete teško uči hodati, pokušava mu se pomoći magijskim postupcima. Prosjak mora dotaknuti dijete svojim štapom i triput izgovoriti: ajde! (Kona-vle). Drugdje djetetu u ruku daju štap od svibovine, dren, pokazuju mu pečenu pogaču i kazuju: Baci leskove, uzmi drenove!Dijete potom pojede pogaču razlomljenu nad njegovom glavom (Boljevac). Slično čaranje analogijom rabi se na Kosovu polju: početkom mjesečeve četvrti dijete stavljaju na lopatu za kruh i vuku ga triput oko kuće; oni koji drže dijete govore: Baci leskove, uzmi drenove!
Široko je rasprostranjena etiološka predaja koja objašnjava zašto novorođene životinje mogu odmah hodati, a ljudsko dijete tek tako kasno. U početku ni mlade životinje nisu mogle hodati prvih godinu dana. Kad su majke životinje zamolile dragoga Boga za pomoć, okupi on sve skotne životinje da se pred njim okote. Janje, koje prvo dođe na svijet, baci preko tornja, no ono se dočeka na noge i otrči svojoj majci ovci, koja ga je u međuvremenu mirno čekala. Isto je učinio sa svim ostalim novorođenim životinjama. Svaka je nakon pada otrčala svojoj majci što je strpljivo čekala. Naposljetku Bog baci i ljudsko dijete u visinu, a njegova majka u strahu potrči na drugu stranu tornja i uhvati ga u svoju pregaču. Bog se razbjesni pa reče: Tri godine ga tako nosila, pa ti onda na noge stalo! (Homolje).
Djetetu koje pravodobno ne nauči govoriti pokušava se pomoći magijskim sredstvima. U okolici Samobora daje mu se jesti komad bogečkoga kruha, a u Srbiji se Ciganinu otme komadić kruha iz torbe. Muslimani u Bosni i Hercegovini takvom djetetu daju piti puno vode, pri čemu očigledno misle na žuborenje i mrmorenje potočića. Često se djetetu voda daje piti iz zvona za stoku (Boljevac) ili oltarnog zvona (Otok). Čekah što neprestano klepeće u mlinu također se često upotrebljava: na Kosovu polju nose dijete u mlin i puštaju da čelom triput takne čekalo, pri čemu izgovaraju: Kao što tropa ovo čekalo, tako i ti da počneš da tropaš, da govoriš! Drugdje dodiruju čekalom tijesto za kolač ili na njega stavljaju kačamak “kukuruznu kašu, palentu, puru”, koju dijete potom mora pojesti. U Ko-navlima u božičnoj noći uz prvi pijevčev pjev nose dijete u vreći oko kuće i govore: Propjevaj pjevče a progovori nijemče! Ovisno o tome izusti li dijete prvo tata ili mama, određuje se spol sljedećega djeteta.
Kao igračke djeci se rado daju kukuruzni klipovi, predmeti izrađeni od bundevine kore, pletu im se torovi i u njih postavljaju ovce (= bijeli grah) i svinje (= oblutci). Veća djeca izrađuju svirale od vrbove kore, puhaljke od bazginih grana, igraju se loptom i dr. Djevojčice se, dakako, najradije igraju lutkama i ostacima tkanine. Od pete godine života djeca se privikavaju na rad. Pomažu čuvati guske i stoku, djevojčice uče od šeste godine života presti i plesti, kasnije tkati i vesti.
Sjećate li se da su vam stariji govorili da ne prolazite ispod ljestava, ne darujete prijatelju nož, ne pijete iz tuđe čaše… i slične čudne savjete koje niste razumjeli. Takvih je narodnih vjerovanja na stotine, a nekad su ih smatrali nepisanim načinom ponašanja. Mnogi vjeruju u ta narodna vjerovanja dok drugi odmahuju rukom i govore […] Opširnije
Svaki četvrtak od Uskrsa do Duhova (zeleni četvrtci) Srbi se pridržavaju zabrane rada kako bi se sačuvali od tuče: prestaje se s obrađivanjem zemlje, plijevljenjem, ne uprežu se volovi, ne tka se niti pere rublje. Prvoga petka poslije Uskrsa, biljani petak, “biljni petak”, prije izlaska sunca se odlazi skupljati ljekovito bilje. Mnogi se, radi zdravlja, […] Opširnije
