Obična vunena tkanina, sukno, rabljena za zimsku odjeću, zahtijevala je još dodatnu obradbu, što se provodilo valjanjem i zbijanjem u tzv. mokrom postupku. U posebnim uređajima (stupe, valjarice), zbog djelovanja mlaza vode te mehaničkih udaraca drvenih batova, tekstura se zbije i zgusne, vuna izgubi dlaku pa sukno postaje čvrsto i nepromočivo. Nasuprot ostalim dosad navedenim postupcima, koji su se obavljali kod kuće, ovaj se odigravao u posebnim radionicama, smještenima na tekućim vodama (često kombiniranima s mlinovima). Vlasnici stupa svoj su rad naplaćivali novcem. Ipak, ostalo je u sjećanju da se nekad u jadranskom području, oskudnom tekućim vodama, sukno obrađivalo jednostavnim gaženjem nogama uz polijevanje vrućom vodom.
Iako su odjeću od sukna također umjele izraditi žene kod kuće, u panonskim je krajevima to prepuštano seoskim obrtnicima, čohašima. Oni nisu samo krojili i šili kapute ili kabanice (od bijele ili mrke čohe), nego su ih i ukrašavali aplikacijama od raznobojnog sukna ili gajtana.
