lz oskudnih podataka u dokumentima prve polovice 18. st. teško razlikujemo građanku od pućanke. Kvaliteta odjeće ovisila je, izgleda, najviše
o ekonomskoj moći. Na osnovi popisa odjevnih predmeta kćeri, odnosno žena pojedinih obrtnika, pa čak i obrtnika iste struke, moguće je neke svrstati među građanke, a druge među pučanke. Zato je ovdje broj i kvaliteta odjeće jedina moguća osnova razvrstavanja njihovih vlasnica.
Odjevni predmeti građanke u ovom razdoblju uglavnom su isti kao i odjevni predmeti plemkinja i uopće bogatih žena, samo što nisu tako raskošni i tako brojni.
Osnovni dio odjeće bila je ili vestura ili karpeta (»carpetta«). Tamo gdje se javlja jedna nije zabilježena druga. Građanke su nosile vesture šivane od »tabina« i »parangona«, »siniglie« pozlaćene ili crvene s cvjetnim motivima i od drugih materijala. Pojedina vestura bila je ukrašena zlatnim galunom. Neke od njih ni kvalitetom ni ukrasima nisu zaostajale za ves-turama plemkinja, pa im je cijena znala biti visoka, i do 220 lira.
U pojedinim popisima zabilježen je samo materijal u metrima, tako da se ne može zaključiti što se od toga moralo šivati. Karpete su također bile šivane od finih materijala i bogato ukrašene. Jedna od atlasa svijetlozelene boje, ukrašena crnom čipkom i »monparigliom« bila je procijenjena 106 lira.
U garderobi građanki na početku stoljeća spominje se gornja haljina — manto i polumanto (»rnezzo manto«), koje u to doba nose i plemkinje. Te haljine nisu bile tako raskošne kao haljine pojedinih plemićkih kćeri. Ka-mižola je, prema podacima, zabilježena samo jednom. Sašivena od firentinskog »pelucca«, materijala koji su upotrebljavale i plemkinje, bogato ukrašena zlatnim galunom i kopčana srebrnim pucetima. Prsluci (»busti«), kompletirali su vesture (»un busto di tabin di parangon lattesin compagno alla sudetta vestura«). Neke građanke imale su kućne haljine »veste di camera« moderne boje cimeta, a jedna takva bila je ukrašena plišom.
Građanke su imale mnogo pregača. To su bile pregače od platna, »camb-rade«, indijane, vrlo rijetko ukrašene čipkom. Glavu i ramena pokrivale su cendalom, za koji je trebalo četiri lakta tkanine. Finim maramama pokrivale su ramena, a jedna od tih je bila »da viso«.
Dvadesetih godina 18. st. građanke i dalje nose karpete, ponekad s prslukom od istog materijala, kraći ili dulji manto i.kamižole. Imaju gregete (»greghette«) i »giamberluche«, »cottole«, »zipone«, već poznatu odjeću iz garderobe plemkinja. Kćerka zlatara Jerolima Bemardija imala je »todeschi-nu« prije nego što su taj odjevni predmet upotrebljavale plemkinje. Bila je kompletirana s vesturom. Oba odjevna predmeta bila su ukrašena srebrnim širitom i procijenjiena 355 lira.
U popisima se ne spominje kroj odjeće, jer popisi i nisu bili zbog toga. Pučanke su šivale spomenutu odjeću uglavnom od istog materijala kao i plemkinje. Bio je to zeleni valoviti tabin, ljubičasti grogan, ljubičasti da-mast, svila »rasetta«, »eapiziola«, raš, domaća »sarzeta«, čoja itd. Poneka od tih tkanina bila je ukrašena cvjetnim motivom. Na odjeći je bilo srebrenih zlatnih vrpca. Čipaka, srebrnih i zlatnih gumbi, pa su čak i rupice bile izradk’ne ;tatuitu ili srebrnim nitima.
U garderobi ¿idovke Bone Senior bili su kvalitetni ziponi kakve su nosile splitske plemkinje. Po materijalima od kojih su bili šivani vidljivo je da ih je nosila cijelu godinu. Neki od zipona sad su se kopčali, a jedan je bio od čoje s rukav u ua ukrašenima zelenim veludom i zlatnim širi tom. Gumbi i rupice bili su zlatni. Taj je procijenjen 80 lira.
Ziponi, kao i ostali odjevni predmeti, nosili su isti naziv dulje vremensko razdoblje., ali im se kroj, prateći modu, vjerojatno mijenjao. U ovom razdoblju ziponi rusu moderni kod plemkinja. Prsluke »buste« i korpe te (»cor-peite*) nosile su i građanke. Korpeti su najčešće imali rukave. Građanke su imale i posebne rukave, možda su ih kopčale na »corpette« bez rukava. Bili su dopunjeni kaskadama, vjerojatno nekom vrsti zarukavija, kompletirani ovrainiciinau a sve je bilo ukrašeno čipkom.
Odjeću su dopunjavale malim keceljicama zvanim »traversini«. Poneka je bšfta ukrašena mrežastom čipkom. Takva se spominje i među odjećom Bone Senior.
Od pet analiziranih popisa iz ovog razdoblja, u dvama su zabilježene »braghesse«, a u jednom se čak napominje da su bile namijenjene ženi. Oba su para bila od čoje bez ikakvih ukrasa. Među odjećom kućne pomoćnice Andrijane Conomo, koja je radila u kući Marija Bezze, kanceljera premre, a udala se u Veneciji, zabilježena su dva para. Jedan je bio izrađen od turskog platna, nogavice su bile vezene svilenom niti. Drugi par je vjerojatno nalikovao muškim hlačama, pa je naglašeno da su pripadale ženi. Bile su i podstavljene.
Neke su žene imale jednostavne jutarnje haljine »veste đa camera«, ovratnike »bavare« i marame koje su nosile oko vrata. Na glavi, a vjerojatno i oko vrata, nosile su ešarpe »velette« od čipke i tila, bijele ili s utkanim cvjetnim motivom. Crni cendal od tanke svile bio je ovijen oko glave i ramena Venecijanke i splitske građanke. Židovka Bona imala je i već poznatu kapu »cometta« od bijelog tila s vrpcama, a ukrašenu zlatom i čipkom »d’castello«, te poculicu sa svilenim vrpcama. Osnova je bila bijela sa cvjetnim motivom i čipkom retičelom. Njezina kapa, nazvana »beretton«, bila je ukrašena svilom vezenim cvjetićima.
Bokasini nisu bili tako česti, a jedan od njih bio je od prugaste pamučne tkanine. Neke građanke imale su i fino vezeni plastron, pojas i muf od labuđeg perja, zatim lepezu od crnog perja sa srebrnom kopčom ili srebrnim lančićem. Košulje su bile od domaćeg platna ili od neke druge vrste platna, ponekad s rukavima od »cambrade«, ukrašene čipkom, a rukavice od kože, svile, vime i čoje. Cipele (»scarpe«) vjerojatno su imale visoke potpetice bijele ili crvene boje sa srebrnom čipkom, zatim mekane »mulle« crvene boje ili od teškog zlatnog brokata (»ganzo d’oro«).
Druga skupina žena, za koju se može pretpostaviti da su pripadale pučankama, skromnije se odijevala, kvaliteta tkanina za njihove odjevne predmete bila je lošija, a samih odjevnih predmeta bilo je manje. O porijeklu tih žena malo se zna, ali njihova odjeća govori da su im životni uvjeti bili skromniji. Neke od njih stanovale su u predgrađu Veli varoš, a bile su žene ili kćerke obrtnika. Osnovna odjeća bila im je vestura. Malo je koja imala kamižolu ili polaku. Ti su odjevni predmeti bili jednostavna 84 kroja, bez čipke, galuna ili romane, a materijali od kojih su šivani bili su slabije kvalitete: sarza, »sargia«, »sarzetta«, »mocagiaro«, domaća raša i rijetko čoja.
Vrijedno je spomenuti da je u pojedinim kućama bilo i tkalačkih stanova. U inventaru Vinke Carrogeneri, sastavljenom poslije njezine smrti 1718, zabilježena je među raznim tkalačkim potrepštinama i otkana raža.
Pučanke su često nosile i zipon, obično vrlo jednostavan, tek ponekad ukrašen pasamanom. Ziponi su bili sašiveni od laganijih materijala, ali najčešće od čoje i raše.
Dvadesetih godina 18. st. u garderobi pučanke spominje se kotolo. Međutim, bokasin je obavezan, i to jedan do dva komada. Poneka pučanka imala je i jutarnju haljinu. Osim toga, pučanka u tom razdoblju ima i bavare ukrašene čipkom. To su bili široki ovratnici, poznati u splitskoj ženskoj odjeći 16. i 17. st. pod istim nazivom. Modni detalji u ženskoj garderobi bili su rupci, ukrašeni ponekad čipkom i gumbima, zatim muf i lepeza. Nosile su se i košulje s rukavima od drugih materijala, rijetko ukrašene čipkom.
Elementi narodne odjeće dosta su malobrojni. Kao prvo u tu vrst odjeće mogli bi se ubrojiti jeleci. Naime, zabilježeni su samo u jednom popisu dosta skromne odjeće. Šivali su ih od sarze, čoje i raše koje su otkale domaće tkalje, a boje su mu bile zelena, ljubičasta i smeđa. Već u 16. st. zabilježen je jednostavan cm jelek od raše koji je pripadao kućnoj pomoćnici. U 17. st. jeleke je nosila i plemkinja Dobra Gaudentije-Radovčić. Ti su jeleci bili elegantni odjevni predmeti, sašiveni od finih tkanina protkanih zlatom, a uz to i ukrašeni zlatnom ili srebrnom romanom. U isto doba i građanke nose jeleke. U dinarskoj narodnoj odjeći jelek je otvoreni prsluk, ali taj naziv nije uvijek označavao isti odjevni predmet. Naime, možda je u nekim slučajevima označavao i duliu odjeću, pa je za jelek Dobre Gaudentije-Radovčić zabilježeno »jelek ili dolamino«. Dolama je vrst gornjeg duljeg haljetka, a dolamino bi mogao biti nešto kraći haljetak.
Pučanke su u svojoj garderobi gotovo uvijek imale i nekoliko poj asova nazvanih »fasize« i »fasse«, izrađenih od svile i ukrašenih zlatom ili srebrom. Poneki od njih bio je i »turskog tipa«, što bi značilo da je osmanske ili bosanske provenijencije. Žena Šimuna Latinčića, vjerojatno zlatara, imala je dvije pasice, obje »bosanskog tipa«, vezene zlatom, odnosno srmali–žicom i ukrašene zlatnom čipkom. Osim toga, imala je i dvije svilene »fasse«.
Među predmetima koje je 1720. donijela u miraz Jerka Hainović, žena Ivana Domjanovića, bili su jedan pojas ukrašen zlatom i procijenjen 20 lira, drugi zeleni izrađen na turski način — 12 lira, pet svilenih — 25 lira i dva vunena pojasa.
Poneka od tih žena imala je i »pocarvazu« od lanenog platna, ukrašenu običnom ili zlatnom čipkom. Među odjećom Magdalene, udovice Ivana Dar-lića, spominje se 1778. u Visu »una pocarvaza di cambrade«, procijenjena 14 lira. !
Žensko oglavlje u obliku rupca na jadranskom primorju i otocima nazivamo od davnina pokrivačom (pocarvaza). Milovan Gavazzi pretpostavlja da je taj naziv imao opće značenje, koji u drugim krajevima označava rubac, maramu, peču i si. Pod tim nazivom razumijevao se podugačak komad tkanine, mnogo dulji nego širi, koji se ovijao oko glave. Često je bio vidljiv okrajak ili okrajci, koji su se na zatiljku širili u raskriljene krajeve. Usporedo s tim nosila se i vrst debelog šala zvanog rakno.
Odjeća kućnih pomoćnica
Poznat je veći broj popisa miraza kućnih pomoćnica, a često je na dokumentu označeno i njihovo porijeklo. Tako je u kući obitelji Tartalja radila Jakica Luchieri iz Venecije, koja se udala za Antu Bruna iz Udina. Sve ostale kućne pomoćnice bile su iz obližnjih mjesta; iz Komiže na otoku Visu, Kaštela, Ostrvice, a Jelena Matić, koja je 1799. radila u kući Nadala Ljubica, bila je Splićanka iz predgrađa Veli varoš.
Kroz cijelo 18. st. odjeća kućnih pomoćnica nije bila nimalo lošija od odjeće pučanki. Neke od njih odijevale su se čak i bolje od puČanki. U garderobi kućnih pomoćnica nema novih tipova, ali je ona zanimljiva zbog socijalnih razlika. U prvoj polovici stoljeća kućne pomoćnice oblače vesture, zipone, kamižole, bavare, bokasine, uglavnom sve od materijala koji upotrebljavaju i pučanke. I njihove kanice bile su vezene zlatom. Poneka je imala i muf od lisičjeg krzna. Na glavi su nosile marame, a zabilježen je i slamnati šešir ukrašen vrpcom. Andrijana Conomo imala je veste i polake, pa čak i cendal. Cendal je imala i spomenuta kućna pomoćnica u obitelji Tartalja.
Strankinja Andrijana Conomo imala je, među ostalim, pet košulja šivanih na osmanski način ili su pak bile provenijencijom iz Bosne »na turski«.
Iz sredine stoljeća poznat je samo jedan popis. Tu se spominje kotolo, kamižola, korpet, bokasin, cendal, marama i muf od crne mačke. Od predmeta iz narodne nošnje Jakica Luchieri imala je dvadeset pari trluka, koje popisivač naziva »robba di morlachi«. Ovo je dio seljačke obuće iz dinarskog odjevnog inventara, koja je mogla sezati do gležnja. Takva se nosila u Dalmatinskoj zagori, sprijeda ukrašena, a napravljena od domaće neoboje-ne vune. U južnom primorju taj dio obuće zovu nazuvci, a navlači se samo na prste na nozi. I u planinama je isto tako zovu, a doseže i do vrha gležnja. Inače je zovu nazupci, nazuvci, priglavci, natikače.
Ova se vrst obuće u Dalmatinskoj zagori i danas zove trluci. Na samom kraju stoljeća pomoćnice u splitskim kućama nose kotole, kamižole i korpete. Brojni i firii rupci ukrašeni su vezom i čipkom. Spomenuta Venecijanka
Jakica Luchieri imala je komplete kotole i kaputića od raznih materijala pa i od svile, zatim komplete bokasina i kaputića. Jedan je takav bio ukrašen volanima. Bilo je to 1782. kada su volani bili moderni. U garderobi kućnih pomoćnica bile su i fine veste, papuče, cipele itd. U popisima je zabilježen poneki komad zlata i srebrni gumbi. Odjeća im je sigurno ovisila o ekonomskoj moći obitelji u kojoj su radile, ali i o njihovu međusobnom odnosu.
