Početkom stoljeća stara tučepska nošnja prestaje biti dio dalmatinske svakodnevnice.
Promjene u odijevanju očituju se na tri načina. Jedni kombiniraju komade stare nošnje s dijelovima gradske odjeće. Drugi zadržavaju veći dio nošnje, ali je pojednostavnjuju u kroju, materijalu, ukrasnim detaljima i boji. Treći, obično najbogatiji i mlađi svijet, sasvim preuzimaju gradski stil odijevanja, pa se krajem prve polovice našeg stoljeća rijetki detalji nekadašnje nošnje mogu vidjeti još samo kod nekoliko najstarijih dalmatinki. Usporedo s mijenjanjem krojeva i ukrasnih detalja na odjeći, teški vuneni i sukneni materijali zamjenjuju se kupovnim pamučnim i vunenim tkaninama, a izrada odjeće se povjerava samoukim šalturican iz sela ili odnosi u krojača. U istom pravcu idu promjene u vrsti i načinu izrade obuće, tipu frizura, vrsti nakita i vanjskom izgledu općenito. Glavni pokretači tih promjena bili su mlađi i bogatiji dalmatinci koji su češće dolazili u dodir s gradskim stanovništvom, bilo da su trgovali, navigali ili se vratili iz svita.
Odjeća
Pored opće podjele na mušku i žensku, odjeća se u dalamciji razlikovala prema životnoj dobi, namjeni i godišnjem dobu. Stariji su nosili jednostavniju, škuriju robu, a mlađi višebojnu i kićeniju. Prema broju dijelova, kroju i ukrasima razlikovala se roba za o svaki dan i roba za na misu, te ljetna i zimska odjeća. Početkom stoljeća još se sva odjeća radi od vune: Sve vuna bila. I Bog i Gospe – sve bilo pleteno. Dvadesetih se godina kupovni metrijal vazimje za misnu robu.
Tijekom prve polovice stoljeća najmanje se mijenja dječja odjeća. Djeca oba spola prve su dvije-tri godine nosila vešticu. Bila je to košuljica koja je sezala do koljena. Oblačila se preko glave i straga kopčalapucon. U siromašnijim obiteljima veštica je bila dječji glavni odjevni predmet sve do polaska u školu. Nakon veštice devojčicama se nabavlja odjeća koja po kroju i dijelovima odgovara odjeći djevojaka i žena, kako svjedoči jedna kazivačica: Matere bi ćerama od svoje robe sašile vuštanić s oplećkon, rukave, jaketu ipregaču. Krajem prve četvrtine stoljeća vuštan zamijenjuje kotula, pregaču traversa, a kratku jaketu vuneni džemper. Muškići dobivaju gaće na tirake, košuju i kakvu jaketu. Kako matere nisu imale vrimena dicu vele šestit, šivale su gaće s rapon, otvorene na šavu između nogu da dijete može samo obavljati nuždu. Zimi su i djevojčice i dječaci na golo tijelo oblačili vunene guće ili maje pletene zajedno s gaćicama koje su imale duboki izrez na leđima ili između nogu. Ka bi pa led, djevojčice su dobivale šarovit veculet, a dječaci crjenu kapu. Mudante je do dvadesetih godina ovoga stoljeća nosio vrlo mali broj djece, i to nedjeljom i blagdanom kad se odlazilo u crkvu.
Predškolsko dijete rijetko je imalo dviprioblake, za rabotni dan i za na misu. Djeci se odjeća nije kupovala nego su je nasljeđivala od starije braće i sestara. Nosili su je sve dotle dok se više puta mendana i tkanina nije sasvim izlizala i razderala. Bilo je muškića koji su na guzici imali po dvadese krpa jednu s vrh druge i odali ka kilavi, sjeća se jedna kazivačica i dodaje: Ka bi dite dospilo za školu, roditeji bi se pomučili, pa mu mater sašij komad robe da ima za priobuć.
Ženska prioblaka razlikovala seje već prema godišnjem dobu. Ljeti se nosila odjeća izrađena od platna, a zimi od vune. Do kraja prve četvrtine stoljeća ljeti se na gornji dio tila oblačio komeš s tirakama, a dolje šotana, vrsta podsuknje koja se u struku vezivala uzicom i koja je napodanku završavala kamovima, rakamon odnosno merlon. Bogatije su djevojke ispod komeša ili umjesto njega nosile buštinu za poravna tilo, koja je slična današnjoj vrsti grudnjaka zvanoga “top”. Zimi se na komeš ili na golo tilo oblačila guća dugih rukava od finije vune rudice. Djevojke i mlađe žene ljeti su nosile platnene mudante koje su oko bedara završavale merlon, a zimi debje punparice. Starije su pak žene tijekom cijele godine bile bez mudanata, jer ih ranije nije bilo, a sad se na njih nisu mogle priviknuti. Na gornji dio tijela iznad komeša ili guče oblačili su se rukavi, tj. široka bluza koja je na prsima i uz zapešće bila ukrašena kamovon i/ili merlon. Tko nije imao novaca za cijelu bluzu, sašio bi bilu oplećinu, koja je na prsima bila ukrašena kao i bluza, a nosila se pričvršćena za komeš. Iznad rukava oblačio se vuštan s oplećkon, vrsta haljine bez rukava s izrezom do pupka, koja je pri dnu bila okurdelana. U struku se kopčala botunima. Ljetni vuštan bio je obično od debljeg platna crne ili zemljanih boja, zgrišpan u pasu. Na podanku se ukrašavao sviton, tj. dvjema trakama crvene ili druge žive boje, a ponekad i kamovon. Zimski vuštan radio se od mašćenoga sukna u jednoj ili više boja. Stariji jednobojni vuštani najčešće su bili modri s crjenon sviton na podanku. Kod dvobojnoga ili višebojnog vuštana boje su se izmjenjivale okomito. Za vrlo hladnih dana ispod vuštana nosila se još i suknena kotula. Ranije bi se iznad vuštana pripasala tkana pregjača modre ili crne boje, dok se od dvadesetih godina, poglavito ljeti, umjesto nje pripasuje travesa od indijane. Travesa o rabotni dana bila je jednobojna i šira, a za svečane prilike šarovita, okurdelana kamovon i merlon. Zimi se rukave još navlačila kratka i uska crna ili modra suknena jaketa s dubokim izrezom na prsima opsivenim ukrasnom trakom. Jaketa se u struku kopčala spivodama različitih boja i oblika ili ovalnom srebrenom fjubon, Izv. bornon. Ponekad su se jaketa, voštan i travesa zajedno opasivale šarenom tkanicon. Do tridesetih godina ovog stoljeća spavaćicaje bila najrjeđi dio ženske garderobe. Prema iskazu jedne kazivačice, ka bi koja nevista đonila spavaćicu u dotu, svekrva je odnila iznesi na solar da je cili svit vidi.
Nije samo starost određivala boju odjeće. Žena je morala ostaviti šaravitu robu i na glavu staviti crni veculet kad joj je tko iz obitelji umro.
Svaka djevojka i žena imala je dvijeprioblake. Kako se jednom kupljena roba za na misu obično nije obnavljala, ona se po povratku morala svući, proventulat i staviti u kom ili škrinju u kojoj se nalazio stručak lavande ili drugog cvijeća da roba vonja i da se ne izobje. Umjesto svečane odjeće odjenula bi se rabotna roba koja je, barem kod starijih žena, znala biti puna zakrpa.
Početkom stoljeća stariji muškarci još nose pokoji dio stare dalmatinske nošnje. Zimi na golo tijelo navlače maju pletenu od vune rudice ili šaravitu guču, a dolje duge mudante, koje su se ispod koljena uvlačile u mizokalce, a ispod listova u vunene kalcete i zatezale se uzicom. Iznad mudanata oblače se suknene mašćene gaće. Bile su ukrašene s po tri crjene ponistre na jednoj i na drugoj bandi, pa su ih zvali gaće na crjenu svitu. Nogavice su se kopčale kukcima. Oko pasa se pridržavaju konopcem, pa se za vrijeme obavljanja nužde moraju svlačiti. Nedjeljom i blagdanom muškarci bi oko pasa još namotali dugački crveni ukrasni peškir. Ranije je to bio kožni prpešaj koji je služio za nošenje oružja i pribora za pušenje: kubure, truda, kremena, noža, maše, ognjila, lule i vrećice za duhan. Na gornji dio tijela imućniji su oblačili bijelu platnenu košulju s ovratnikom, a iznad nje kratku jaketu od mašćena sukna zvanu kumparan ili doniklen. Jaketa je umjesto ovratnika bila opšivena trakom, a na prsima je na obje strane bila ukrašena redom sjajnih botuna koji su se spajali ukrasnom kurdelon. Siromašniji obično nisu imali košulju. Na vunenuguću oblačili su kaputić znatno skromnije izrade. Svi muškarci glavu su pokrivali crvenom plitkom kapom ukrašenom crnom kiton. Na nju bi zimi omotali crjeni peškir s kiton, što je sličilo turbanu. Od zimske odjeće bogatiji su imali još suknenu kabanicu. Ljetna se odjeća razlikovala od zimske po tome što se s kape skidao peškir, duge mudante zamje-njivane su se kratkima, ili se ostajalo bez njih, i što se nije nosio doniklen nego samo košulja širokih rukava stisnutih uz zapešće.
Nakon Prvoga svjetskog rata gaće na svitu postupno se zamjenjuju muškim hlačama gradskog kroja, koje se rade od sukna, a kasnije od tvrdoga kupovnog platna.
Ranije se djevojačka odjeća i odjeća mladih nevjesta razlikovala od odjeće starijih žena najviše po boji. Odjeća mlađih žena bila je više vesela, na ružice ili bulice, a starijih škura i jednobojna. Od kraja dvadesetih godina javlja se razlika i u kroju. Djevojke umjesto rukava sve više nose bluze gradskog kroja, jakete zamjenjuju džemperima i vuštane kotulama te uvode nošenje vesta.
Nadam se da sam barem malo približio način i izgled odjeće u Dalmaciji početkom stoljeća, velika većina stvari je zaboravljena, tražeći po knjigama i pričajući sa raznim kazivačima i kazivačicama dolazimo do zaista interesantnih stvari u životu dalmacije i njezinih dalmatinaca.
