Budući da je opstanak seoskog kućanstva na kamenjaru siromašnom zemljom i uz nerazvijenu tehnologiju ovisio ne samo o broju, snazi i izdržljivosti težački ruku, nego i o broju pomagača, svaki je roditelj s nestrpljenjem čekao kad će moći djetetu odrediti mjesto u obiteljskoj podjeli poslova. U dalmaciji je to najčešće bilo oko djetetove šeste ili sedme godine, a u obiteljima bez dovoljno odraslih muškaraca sposobnih za rađu ili s manjim brojem članova i ranije. Prema svjedočenju jednog kazivača:” Radila se cila zemja. Nije unda bilo pusti ledina ka danas, pa je bilo svakomu posla”. U normalnim je uvjetima raspored poslova ovisio o spolu i dobi djeteta. Običaj je bio da domaćin ili ćaća određuju poslove za mušku dicu, a domaćica ili mater za žensku dicu, no i tu je bilo iznimaka. Ako je u obitelji bilo više djevojčica, onda bi neke od njih postale pomoćna radna snaga težacima i obratno, ako je bilo više dječaka, a u obitelji nije bilo dovoljno ženske radne snage, najmlađi bi sudjelovali u ženskim poslovima. Pravilo podjele prema spolu narušavalo se kad je riječ o manjim dječacima doraslim za posao i stoga što se držalo da oni u toj dobi još pripadaju kući i materi. S konačnim raspadom zadružnih i proširenih obitelji na male dvogeneracijske zajednice krajem prve polovice stoljeća – što je dovelo do nedostatka i odrasle i pomoćne radne snage – podjela po spolu gubi svoj nekadašnji smisao, pa se sad i dječaci i djevojčice raspoređuju tamo gdje je potribito.
Najvažniji posao djevojčica doraslih za obiteljske radove bio je odlazak u pašu. Najmlađe među njima počele bi čuvanjem bravi okolo kuće ili komšiluka. Kad bi majka vidjela da joj kćer zna svoj posa, počela bi je upućivati na planinu s drugim čobanicama. Djevojčica bi tada dobila vriću umisto kabanice, tikvicu s vodon i zobnicu s viton kruva, viton slanine i digoka bi bila koja jabuka. Za dodatnu koru kruva djevojčice bi otrale i tuđe ovce, posebice iz onih kuća koje nisu imale mlađarije. Na planini su gradile priručne torove od nabacanog kamenja i suhih grana, u koje su spraćale ovce preko podne i ponovno ih molavale do zalaska sunca. Vrijeme na paši kratile su ručnim radom ili igrama i pjesmom: Stani na rat pa udri pivat kliko ti grlo more. Objedovali su hranu donešenu od kuće, a kad nje bilo dovoljno, unda zobji crjeni gjoginja po putu ili pomuzi koju ovcu i napij se mlika. No u pijenju mlijeka nisu smjele pretjerati jer je svako vime pred domaćicon moralo biti puno.
U kući su majke, bake ili strine podučavale djevojčice drugim ženskim poslovima, kao što su pletenje kalceta su pet igala, mendavanje, gargašanje, predenje i pranje. S učenjem pletenja kalceta nije išlo glatko, jer bi u nevještim rukama uzji često pucali. Djevojčice su muku mučile i s ribanjem: Vajalo je svako malo bruškinon i sapunon ofrega daske na tavanu, bančite i stol i pomest obor. Ako je djevojčica bila najstarije dijete u obitelji, morala je pomagati i ocu i majci. Jedna kazivačica se sjeća daje, ka su bili veliki posli, nosila užinu, a za duži dana i marendu težacima na radu, čistila travu i kamenje po vinogradin i okolo maslina, pomagala u jematvi i kanati, brala buvač, polivala vrtle, kupila drva i šušarice za vatru, nosila vodu s gumna u siću itd. Od nje se još očekivalo da čuva mlađu braću i sestre. Ako je bilo više djevojčica približno istih godina, jedna se određivala za pašu, druga za Čuvanje djece, treća za pomaganje težacima itd. Sve djevojčice morale su rano naučiti nositi teret na leđima bilo da se radilo o torbi ili o brimenu što se s užen uprtilo na kosti. U trgovačkim obiteljima koje su prodavale meso u gradovima djevojčice su pomagale očevima da izbjegnu kontroban. Pred ulazomu grad uprtile bi torbu s janjetom na leđa i nosile ju dijelom puta koji su nadzirali gradski redarstvenici. Jedna kazivačica se prisjeća daje, koracajuć do grada po žaljivoj cesti s punon torbon na leđima i kliko puta stukla noge po mrklomu mraku i jope morala mučat da se ćaća ne najuti.
Djevojčice od četiri-pet godina imale su posebnu ulogu u obiteljskoj podjeli poslova. Majke bi im u zoru dale manji saket ili sić za skupljanje brabojaka i galebine, koji su se koristili kao gnojivo u vrtovima i vinogradima. Starija djeca nerado su prihvaćala tu obvezu, no mlađa su marljivo pretraživala put kako bi doma donijela što više. Nedjeljom su se mazge i magarenja puštali na pašu, pa je ponedjeljkom galebine bilo znatno više nego drugih dana. Stoga su svakog ponedjeljka djeca organizirala natjecanje u punjenju saketa, a najspretniji bi ih s ponosom pokazivali na povratku kući.
U nekim obiteljima morali su i manji dječaci skupljati brabojke i galebinu, iako se općenito držalo da dječaci sa šest-sedam godina trebaju učiti težački zanat. Znaci njihova konačnog ’’oslobođanja” od ženskog svijeta bili su, osim odjeće i kape, mali mašklinić i motika, koje bi dobili od djeda ili od oca. Dječaci su alat u početku rabili za okopavanje trave ili vrta oko kuće ili za pokazivanje po košiluku. Pravo učenje počinjalo je odlaskom na rađu i čišćenjem zemlje od kamenja. Nakon nekoliko godina šegrtovanja u okopavanju, privrćanju zemje i drugim težačkim poslima pod stalnim nadzorom i uz savjete odraslih, dječaci bi postali ravnopravni sudionici u muškom dijelu obiteljskih poslova. Preuzimanje nove uloge nije značilo samo dizanje s prvin pivcon i naporno okopavanje vinove loze, maslina i si., nego i stjecanje sve jasnije svijesti o svom položaju u obiteljskoj hijerarhiji i hijerarhiji zajednice, posebice glede ženskoga i mlađeg svijeta. U ponašanju dječaka te su se promjene očitovale u sigurnijem nastupu u društvu, izraženijoj osornosti prema djeci i ženama te u pokazivanje većeg interesa za muško društvo i muške teme.
