Povijest vinogradarstva na prostoru Hrvatske seže u daleka vremena. Kultura vinove loze širila se u nas u dva pravca: kontinentalnim i primorskim dijelom. Jedan je zahvaljujući trgovcima, osvajačima i kolonizatorima Feničanima, starim Grcima i Rimljanima išao jadranskom obalom i otocima, a drugi s Tračanima i, opet, Rimljanima, kopnom.
Starogrčki doseljenici, moreplovci i trgovci već u šestom stoljeću prije Krista osnivaju svoje kolonije u Dalmaciji i Istri. Nazivi su im bili Korkyra (Korčula), Issa (Vis), Pharos (Hvar), Tragurion (Trogir), Epidaurus (Cavtat), Polis (Pula) itd. Na Visu i Hvaru pronađene su iz šestog stoljeća prije naše ere vinske posude, te novčići na kojima su bili utisnuti grozd vinove loze i vinski vrč.
Stari su Grci vinovu lozu zasadili nekoliko stoljeća prije Krista i na sjevernom dijelu Jadrana, a o tome svjedoče spisi starogrčkog geografa Skilakisa iz 340. godine prije nove ere. Rimljani su, kad su osvojili Jadransku obalu, tu zatekli već razvijeno vinogradarstvo i maslinarstvo. No pobrinuli su se da ga stalno unapređuju. Ponajprije u Istri razvili su velike latifundije na kojima se proizvodilo žito, vino, maslinovo ulje i drugo. Vinogradarstvo je za starih Rimljana naglo napredovalo u Hrvatskom primorju; naziv mjesta Novi Vinodolski dolazi od latinskog Vallis vineari. Plinije i drugi pisci antike ostavili su niz dokumenata o uzgoju vinove loze duž hrvatske jadranske obale.
Drugi krak najezde Rimljana u naše krajeve bio je sjeverom, i širio se postupno Požeškom dolinom, Srijemom, Baranjom. Na području Srijema tradicija vinogradarenja počinje još oko 232. godine, kad je rimski car Prob naredio svojim legijama da na padinama Fruške gore zasade trsje. Plodnu Požešku dolinu stari su Rimljani oduševljeno nazvali Zlatnom, odnodno Vallis aurea. Vinova je loza u Slavoniji našla izvanredno pogodno stanište, ali jednako tako i na Moslavačkoj gori i u Hrvatskom zagorju, Međimurju. Predmeti iz starorimskog doba koji govore o razvijenom vinogradarstvu i vinarstvu našeni su kod Krapine, Vinagore, Lobora i Petrijanca.
Širenjem kršćanstva u četvrtom stoljeću, a naročito otkako je rimska država priznala tu vjeru, dolazi do još većeg zamaha u razvoju vinogradarstva i vinarstva. Vino se naime počelo upotrebljavati u crkvenim obredima, ono je dobilo mitsku i kultnu dimenziju.
Kad su se na jug doselili Slaveni, ubrzo su shvatili vrijednost vinove loze i masline i počeli su ih sustavno uzgajati. No istinski procvat vinogradarstva kod Slavena počinje nakon što su se počeli pokrštavati.
Vino se sve više trošilo, postalo je i iznimno važan gospodarski proizvod. Tmurniji dani za vinogradarstvo nastupaju nakon prodora Turaka u 16. stoljeću.
I na našim prostorima u povijesti su se kao marni vinogradari i vinari isticali redovnici. Posebice su u sjećanju ostali cisterciti i franjevci iz Zlatne požeške doline. Cisterciti su u Kutjevu još 1232. godine podigli samostan te podrum koji je u funkciji i sada!
Vinogradarstvo se dobro razvijalo i oko Zagreba. Tu su također bili veliki samostani, ali k tome i bogata biskupija. Na obroncima Zagrebačke gore ili Medvednice zelenilo se mnogo vinograda: to su bili posjedi Kaptola i niza velikaša. Zagrebački se vinogradi spominju već u Zlatnoj buli, sredinom 13. stoljeća.
I Varaždin u 13. stoljeću postaje nadaleko znan po vinogradima i vinu. Ne zaboravimo da je taj barokni grad neko vrijeme, a sve do 1776, kad je uništen u požaru, bio političko i kulturno središte Hrvatske!
Međimurje se pak može podičiti da je tamo velike podrume imao ban Nikola Šubić Zrinski. Posebno se spominje njegov podrum u Štrigovi.
U primorskoj Hrvatskoj mogu se vidjeti veličanstveni primjeri ljudskog umijeća i truda u uređenju vinogradarskih terena. Dovoljno je spomenuti (nekadašnje) bakarske te primoštenske terase, satkane poput šahovskih polja, kao izvanredne terase na otoku Korčuli. Tu su jedinstveni prizori u svijetu, i ti vinogradi svakako spadaju među najljepše svjetske spomenike ljudskih ruku u prirodi. Na žalost, većina tih vinograda više nije i u funkciji: desetkovala ih je najprije filoksera, a onda je kiša isprala zemlju s terasa.
Znatan poticaj vinogradarstvu sjeverne Hrvatske daje osnutak Hrvatskog gospodarskog društva 1841. u Zagrebu, te otvorenje, 1860. godine, Višeg gospodarskog učilišta u Križevcima, prve poljoprivredne škole tog ranga ne samo u Hrvatskoj nego i na Balkanu. Škola je vrlo zaslužna za obnovu vinograda nakon katastrofe od trsne uši.
Posebna se zahvalnost za osuvremenjivanje vinograda u sjevernom dijelu hrvatske duguje ampelografu barunu Zdenku Turkoviću, koji je znanstvenim radom i praksom udario temelj modernom vinogradarstvu i podrumarstvu u Kutjevu.
U vinogradarstvu Dalmacije, pak, neosporno je najdublji trag ostavio Stjepan Bulić, koji je znanje stjecao na učilištu San Michele u Italiji i u glasovitoj vinogradarsko-vinarskoj školi u Klosterneuburgu kod Beča. U Istri je od golemog značenja bio osnutak Poljoprivrednog instituta u Poreču, koji radi i danas.
Nažalost, poslije drugog svjetskog rata zbog tadašnje neprimjerene gospodarske politike osobito prema selu poljoprivrednici su nalazili sve manje podstreka za ostanak na zemlji i mnogo ih odlazi u potragu za radnim mjestom i boljim životom u grad. Niz je vinograda opustio, posebice oni tipični tereni za uzgoj loze, gdje obrada nije lagana. Tadašnji sistem forsira tzv. velike društvene vinarije, koje su se, unatoč tome što su se suvremeno opremile i imale tehničke i tehnološke uvjete za proizvodnju i vina najviše kakvoće, radije okrenule količinama nego kvaliteti. Radi lakše obrade, većeg prinosa i unosnosti vinogradi su naselili ravničarske nizine, a oni nisu mogli dati kapljicu s kojom bismo se mogli uvrstiti u svjetsku špicu. Renome nam je koliko-toliko spašavao dingač, prvo hrvatsko vino sa zaštićenim i kontroliranim porijeklom, koje raste na položajima na poluotoku Pelješcu gdje priroda jednostavno ne dopušta visoki prinos.
