Nakon što je 1881. godine izgorio Teatro Bajamonti, izgrađen 1859. na sjevernoj strani Prokurativa, tadašnja je narodnjačka općinska uprava forsirala gradnju kazališta na općinskom zemljištu. Općinsko kazalište podignuto je 1891 .-1893. na Dobrome kod Bašćuna i crkve Gospe od Zdravlja. Pred zgradom je uređen mali park s ribnjakom. S obje strane ulaza u kazališnu zgradu bio je rampama omogućen pristup kočijama. Park i vodoskok pred kazalištem uklonjeni su 1936. godine, kad je građena nova crkva Gospe od Zdravlja, jer se između nje i kazališta planiralo probiti prometnicu koja bi spajala Bulatovu poljanu i Kninsku ulicu, što na kraju nije provedeno.
Do 1921. godine Split nije imao stalno profesionalno kazalište, nego samo amatersko Hrvatsko kazališno društvo koje je do 1919. redovito održavalo dramske predstave. Uz to su u kazališnoj zgradi gostovala brojna kazališta drugih gradova. Osim za kazališne predstave, Općinsko kazalište korišteno je i za niz drugih javnih društvenih događanja. U njemu su održavana predavanja, politički skupovi te brojni plesovi u organizaciji različitih društava. Nakon Prvoga svjetskog rata bilo je mnogo takvih događanja u kazalištu. Sezona plesova unosila je tada poremećaj u ostale oblike kulturnoga života jer je u siječnju i veljači foyer kazališta bivao osobito ulašten za plesove i kazališna ga uprava nije dopuštala koristiti u druge svrhe paje Split ostajao bez jedine bolje dvorane za predavanja.
Od 1919. godine nastojalo se osnovati u Splitu profesionalno kazalište, ali su se Splićani podijelili oko pitanja treba li prednost dati drami ili operi. S vremenom je ipak prevladalo mišljenje da bi Splitu trebalo osigurati stalnu i kvalitetnu dramu te redovita gostovanja zagrebačke, beogradske i ljubljanske opere.Krajem 1920. godine postavljenje od Ministarstva prosvjete za upravitelja budućeg Narodnog kazališta u Splitu Niko Bartulović. Glumce je trebalo dovesti iz drugih gradova jer Split nije imao profesionalnih glumaca. Budući da su u gradu tada ionako vladale teške prilike sa stambenim prostorom, Općina je u travnju 1921. uputila poseban apel građanima neka pomognu u smještanju glumaca. Iste je godine uređena kazališna zgrada u koju su uvedene električne instalacije. U rujnu 1921. plakatima je najavljena nova kazališna sezona s bogatim i raznovrsnim programom, čime je označen početak djelovanja Narodnog pozorišta za Dalmaciju. Time je Split konačno dobio stalno profesionalno kazalište. Za tu je prigodu kralj Aleksandar darovao splitskom kazalištu zastor za pozornicu ukrašen svojim inicijalima. Službeno je otvorenje bilo 16. listopada 1921. Prigodom otvorenja izveden je Vojnovićev «Ekvinocij». Sljedeće je godine ponovno pokrenuto pitanje osnivanja opere kojoj su temelj trebali biti splitska filharmonija te zborovi pjevačkih društava Guslar i Zvonimir. U tome se i uspjelo kombiniranjem domaćih članova i gostujućih pjevača.
šta na čelu s Ivom Tijardovićem i Ljubom Cambijem osnovala je kazališno društvo pod imenom Gradska opera i opereta. Prva izvedba toga društva bio je Tijardovićev Splitski akvarel. Međutim, to je društvo, odlukom velikog župana Splitske oblasti, raspušteno već u srpnju 1928. Dio njegovih članova uspio je osnovati Splitsko kazališno društvo kojemu je predsjednik bio Marin Bego. Udruženo kazalište u Sarajevu, koje je dobilo zvučni naziv Narodno pozor ište za zapadne oblasti, gostovalo je u Splitu dva mjeseca godišnje. To je društvo djelovalo do 1936. godine Uz brojna gostovanja drugih kazališta s područja prve jugoslavenske države, uspjelo se održati kazališni život u Splitu na određenoj razini. Nastojanjem Ive Tijardovića osnovano je 1937. godine u Splitu Kazalište za Primorsku banovinu, ali ono nije bilo dugoga vijeka. Umjesto njega je, i opet nastojanjem Ive Tijardovića, 1940. godine osnovano Hrvatsko narodno kazalište kao stalno profesionalno kazalište, a istovremeno je uređena i modernizirana kazališna zgrada.
U siječnju 1928. odlukom Ministarstva prosvjete splitsko je kazalište radi smanjenja subvencija pripojeno sarajevskom kazalištu, čime je zapravo ukinuto. Splićani se nisu namjeravali pomiriti s prekidom kazališnoga života pa su tu odluku dočekali s brojnim i glasnim protestima. Nisu ostali samo na riječima. Grupa ljubitelja kazali
