Prve kinopredstave Splićani su mogli vidjeti početkom XX. stoljeća prigodom povremenih gostovanja putujućih kinooperatera. Prvi stalni kinematograf u Splitu otvorio je Josip (Bepo) Karaman, inače vlasnik poznate splitske papimice, uoči Božića 1907. godine. Bepo Karaman i prije toga je prikazivao povremene kinopredstave. Počeo ih je prikazivati još u ljeto 1906., kada se udružio s putujućim kinooperaterom Antonijem Volićem iz Pule. Od Volića je Karaman zatim kupio kinoprojektor i pokrenuo otvaranje stalnoga kinematografa. U to je vrijeme Bepo Karaman preselio svoju papimicu iz Marmontove ulice na Pjacu. Taje papimica bila sastajalište i mjesto za razgovor o kulturnim temama, gradskim i svjetskim problemima. Godine 1907. preuredio je vježbaonicu Hrvatskog sokola u Marmontovoj ulici u prvu splitsku kinodvoranu. Prve je godine, doduše, ta dvorana još imala dvostruku svrhu. Danju je bila vježbaonica Sokola, a navečer bi se stavljali stolci i prikazivale kinopredstave. Od 1908. godine, kad je izgrađen novi Hrvatski dom s vježbaonicom Sokola, Karaman je dvoranu u Marmontovoj adaptirao isključivo za kinematograf. Službeno je to kino nosilo naziv Elektrobioskop, ali obično ga se nazivalo Kino Karaman. U ljetnim mjesecima Karaman je prikazivao predstave na otvorenom u vrtu kuće dr. Eduarda Ka-ramana u tadašnjoj Zagrebačkoj ulici. Kinopredstave brzo su se pokazale isplativima jer su nudile ugodnu i jeftinu zabavu. Bepo Karaman snimio je i neke dokumentarne filmove o Splitu s početka drugog desetljeća XX. stoljeća. I ti su se filmovi prikazivali u njegovu kinu. On je kino vodio do smrti 1921. godine, a zatim su ga vodili njegovi nasljednici.
Drugi splitski kinematograf otvorili su 1909. godine Eugen Miotto, Ljubo Vidović i Vice Montana pod imenom Kino Edison u kući Vidović iza Prokurativa. Još iste godine Eugen Miotto postao je jedini vlasnik kina i preselio ga u veće i reprezentativnije prostorije kuće Ilić na Rivi, na uglu Marmontove ulice. Kino je bilo opremljeno tada najmodernijom aparaturom nabavljenom iz Beča, a imalo je 200 mjesta. Nakon toga je i Karaman preuredio svoje kino za koje su također nabavljeni najmoderniji aparati, a dvorana je imala 500 mjesta. Do kraja Prvoga svjetskog rata filmovi su nabavljani u Beču, a nakon toga u Zagrebu i Pragu. Između dvaju splitskih kina postojala je prije I. svjetskog rata nacionalna opreka, jer je Kino Karaman imalo natpise i reklame na hrvatskom jeziku, a Miottov Edison na talijanskom jeziku. Na kraju Prvoga svjetskog rata taje opreka nestala. Eugen Miotto u kolovozu 1918. prodao je kino Vinku Čuliću i Joakimu Kunjašiću. Oni su uložili veliki kapital i za kino preuredili dotadašnju dvoranu talijanskoga gimnastičkoga društva na vrhu Prokurativa. Ovom je kupoprodajom kino ujedno i pohrvaćeno.
U jesen 1925. godine na Prokurativama (Botićeva poljana) otvoreno je Kino Eden. Za tu je prigodu dvorana kina luksuzno adaptirana. Prema kupoprodajnoj pogodbi iz 1936. godine vlasnik inventara Kina Eden bio je Renato Michielli Vitturi, posjednik iz Kaštel Lukšića. Tada je polovicu inventara prodao svojoj supruzi Debori Michelli Vitturi, rođ. Danon te su od tada supružnici zajednički posjedovali Kino. Kino je imalo dva projektora i drugu potrebnu aparaturu te više od 500 sjedećih mjesta.
Tridesetih su godina u Splitu otvorena i druga kina te ih je na kraju međuratnog razdoblja bilo četiri: Kino Karaman u Marmontovoj ulici u vlasništvu Eulalije Karaman, Kino Eden na Botićevoj poljani u vlasništvu Felicijana Vitturija, Kino Tesla u Zagrebačkoj ulici u vlasništvu Ante Delorka i Kino Central u Vojnovićevoj ulici u vlasništvu Juija Ivanka.
