Prijašnji Split je imao čak pet tržnica. Glavnu tržnicu, koju su onda, kao i danas, Splićani običavali jednostavno nazivati Pazar, zatim tržnicu voća, ribarnicu, tržnicu drva, pijeska i žala te tržnicu sijena i slame. Pazar se smjestio na otvorenom prostoru uz crkvu Sv. Dominika, između Hrvojeve ulice i željezničkoga prosjeka, u blizini željezničke stanice i pristaništa parobroda. Do kraja Prvoga svjetskog rata sjenu i zaklon pružala su samo stabla. Tijekom međuratnog razdoblja Općina je dala podići više nadstrešnica pod koje su smještene mesnice i trgovine kolonijalnom robom te po jedna prodavaonica kruha, mljekama i gostionica. Smjestio se tu i ured Tržnog povjerenstva s veterinarom. Poljoprivredne proizvode donosili su svaki dan na prodaju stanovnici Zagore (Vlaji). Robu su na prodaju dovozili vlakom, često i kolima, a neki su je čak i pješice donosili, dolazeći u grad Solinskom i Poljičkom cestom. Budući da se događalo da bi oni koji su stizali kolima i pješice, robu prodali usput nakon dolaska u grad i prije nego stignu do Pazara, Općina je radi ubiranja taksi i održavanja reda postavila na Solinskoj i Poljičkoj cesti mitnice na kojima su redari pobirali takse. Posebni su problemi u donošenju robe na splitski Pazar postojali u prvim godinama nakon Prvoga svjetskog rata, u vrijeme talijanske okupacije dijela Dalmacije, jer je roba donesena s tih područja podlijegala carini. Bila je tada raširena i preprodaja talijanske robe koju su preprodavačice kupovale u Šibeniku i donosile u Split vlakom. Da bi izbjegle carinu, mnoge su običavale u blizini Splita izbacivati robu kroz prozor vlaka. Dok bi se vratile po robu, roba je znala biti i ukradena, pri čemu se postavljalo pitanje tko je u tom slučaju zapravo podlijegao kazni, kradljivac robe ili prodavačice koje su izbjegavale carinske propise.
Do 1924. godine na Pazaru su uz prehrambene proizvode prodavani i sijeno i slama te manufakturna roba. Zbog porasta trgovine i pomanjkanja prostora, uređena je 1924. posebna tržnica sijena i slame u tadašnjoj ulici XI. puka, a na njoj se moglo prodavati i drva donesena iz Zagore. Zgrada Ribarnice na Obrovu izgrađena je 1890. godine, a 1925. godine obnovljena je i uređena. Tada je dobila željezne vratnice, drobilice za led i tabele za cjenike. Voćni trg tradicionalnije naziv maloga trga pred Palačom Milesi, koji je naziv dobio upravo po svojoj funkciji. Godine 1922. preimenovanje u Trg 9. XI. 1882., ali u svakodnevnom se govoru zadržao naziv Voćni trg. Na njemu je bilo 6-7 prodajnih mjesta za prodaju voća. Tržište žala i pijeska bilo je na kraju Rive, prema tadašnjoj Trumbićevoj obali, jer se taj materijal uglavnom dovozilo brodicama. Na njemu su prodavana i drva koja su dovozili otočani.
