Među nastojanjima splitske općinske uprave za uređenje grada i uljuđenje građana svakako valja izdvojiti uvođenje običaja koji je nazvan Dan čistoće. Taj je dan prvi put održan 2. lipnja 1919. Uoči njegova održavanja općinski načelnik Ivo Tartaglia izdao je proglas pozivajući građane neka toga dana očiste nogostupe, ulice, stanove, dućane i spremišta. Običaj je uveden «po uzoru na Amerikance» u vrijeme nazočnosti Antan-tinih brodova u splitskoj luci.S vremenom je Dan čistoće postao redoviti običaj koji se održavao svake godine početkom ljeta. Svrha održavanja Dana čistoće bila je upozoriti građanstvo daje čistoća u općem interesu. Održavao se na početku ljeta jer je za ljetnih vrućina opasnost od različitih bolesti zbog nečistoće bila najveća. Općinska uprava uvela je i nagrade za najčišća dvorišta, radionice i druge prostore. Istom su prigodom nagrađivani i općinski smetlari.
Istovremeno s poticanjem građana na održavanje čistoće, Splitska je općina nastojala poboljšati vlastitu službu javne čistoće. Radi čišćenja javnih površina općina je i prije zapošljavala smetlare. Godine 1919. bilo ih je devetnaest. Oni su skupljali smeće po gradu, ali zadatak im nije bio odvoz smeća iz grada. Gradsko se smeće prema uvriježenom običaju predavalo težacima da ga prenesu u polja i na periferiju. No, događalo se da ga težaci ostave po svojim đubrištima ili da ga bacaju uz ceste na periferiji. Nemar u tom pogledu osobito se proširio tijekom ratnih godina. Nakon rata općinska je uprava postrožila kontrolu i postupno reformirala službu javne čistoće. Godine 1920. služba javne čistoće napustila je kao neprimjerene dotadašnje prostorije u Sinjskoj ulici jer je to mjesto već postalo dio gradskog središta. Odjel javne čistoće tada je preseljen u no-voizgrađene prostorije na Gorici. Zatim je napušten običaj predavanja smeća težacima, a umjesto toga određeno je da ga općinski smetlari prenose daleko izvan grada i polažu u duboke jame. Planirana je i izgradnja peći za spaljivanje smeća. Građanima je strogo zabranjeno držanje đubrišta, gnojišta i svinjaca po prijašnjim predgrađima. Tu zabranu težaci nisu lako prihvatili pa je Redarstveno povjereništvo imalo mnogo posla dok ih je prisilnim mjerama navelo daje prihvate. S rastom grada Općina je povećavala broj zaposlenih smetlara, a povećavana je i modernizirana i potrebna oprema za čišćenje ulica. Godine 1919. bilo je zaposleno 23 pometača, a 1930. godine 52. Godine 1919. služba javne čistoće imala je 13 kolica i troje teretnik kola koje je vukao konj. Godine 1930. imala je 35 kolica i 7 teretnih kola te dva autopoljevača za pranje širih gradskih ulica.
Opis odvoza i skupljanja smeća u međuratnom Splitu zapisao je po sjećanju M. A. Tomić. Njega su se prizori vezani uz skupljanje smeća dojmili pri posjetima prijatelju iz školskih dana, Ivi Purišiću, čiji je otac bio nadzornik gradske čistoće. Obitelj njegova prijatelja stanovala je u dotrajaloj općinskoj jednokatnici na Manušu, iznad željezničkog usjeka. Prozori stana gledali su na prostrano dvorište «u koje su pristizali sivi željezni furgoni s upregnutim konjem. Radnici bi otvorili stražnja vratašca na kolima, pa bi lopatom izvlačili smeće što bi ga skupili svakoga dana zastajkujući sa zapregom pred svakom kućom, gotovo uvijek u isti sat. Zvonili bi tresući mjedeno zvonce pa bi se onda žene spuštale na ulicu i istresale iz sićeva kućne otpatke u smetlarska kola tukući i zveckajući svojim sudom po rubu kara. A onda bi konj, već uvježban, bez kočijaševa znaka, koji je za to vrijeme stajao pored pušeći iz glinene lule, povukao nekoliko metara dalje i zaustavio bi se pred slijedećom kućom.»Svi su se ti otpatci zatim sakupljali u dvorištu općinske jednokatnice na Manušu, prije nego što bi bili odvezeni dalje izvan grada. U istom dvorištu bili su i kavezi za pse lutalice, koje su živoderi (macakani) hvatali po gradu.
